list na vodi

nedjelja, 02.10.2016.

... a crvenilo je ipak potrebno opisivati sivilom
sunce kišom
bulke u novembru...
T. Różewicz



Uspjela sam se suzdržati i ne reći da me prestrašila, kad me iznenadno dotakla po ramenu i pitala da li je slobodno pokazujući na mjesto nasuprot meni, dok sam u kavani ispijala svoj prvi dupli espresso tog dana. Pomislila sam, u trenutku kad sam se osmijehnula i kimnula glavom u znak da je slobodno, kako je sreća da joj nisam rekla - prestrašili ste me! - jer je žena uistinu bila neobična i neobičnog držanja, pa je to mogla krivo povezati sa sobom a ne činjenicom da me samo iznenadio nečiji dodir.

Kad je sjela preko puta mene, već s letimičnog pogleda, podsjetila me na moju teta Renatu i njene krupne perle što su joj uvijek u brojnim šarenim niskama ukrašavale isto tako šarene džempere, a tušem izvučene linije uz sami rub gornjih kapaka izvijene u iluziju o savršeno oblikovanom oku, još više isticale gusto zamršene končiće bora koje više ni jedna ruka nije mogla razmrsiti. Ona – Renata, izgledala je uvijek poput poplave boja u vrijeme kad su dućani već bili ispunjeni kolekcijom jesen- zima, a preostala ljetna roba bila sklonjena negdje u stranu, ali opet dostupna, za slučaj da netko s morskom školjkom u lanenoj torbici ipak odluči kupiti i točkastu ili prugastu suknju od laganog pamučnog materijala. Za Renatu, godišnja doba bila su uvijek pitanje osobnog ukusa. Ona jednostavno nije voljela monotoniju u koju su se zaogrtali ljudi već s prvim nagovještajem jeseni.

Žena preko puta mene drhteći je prinosila šalicu usnama s pažnjom je gledajući kako ne bi prosula njen sadržaj, iako sam ja gledala kroz prozor i niti jednom nisam pogledala u njenom smjeru nastojeći ne ostaviti dojam da je primjećujem. Možda je i ona tad drhtala isto ovako ali to nisam primjećivala, pomislila sam sjećajući se Renatinih ruku dok je vadila iz torbice zgužvane svitke papira a potom ih razgrtala, ustajala, i pred svima počinjala recitirati svoje stihove, svečanim glasom: ... Pokošene margarete, bez sudije i porote...; kao da je te svoje fuge ili tuge - jedino što je imala donijeti, polako ih oslobađajući šarenih vrpci, s radošću za taj dar kojem se više veselila ona nego oni kojima ga je poklanjala - željela svojim glasom učiniti još vjerodostojnijim i vrijednim opažanja koja je i sama utkala u svoje stihove. No, ipak je svatko kada bi otišla, nalazio kako onaj šešir s umjetnim cvijećem nikako ne pristaje uz njene godine i diskusija bi se obično razvila u smjeru osude ili sućuti (znaš, s onakvim mužem i dvoje sitne djece - nije ni čudo što je obolila, jadnica...) ili bi se rasplinula u trenutnom olakšanju što više ne moraju hiniti pažnju i tankoćutnost s kojom tobože slušaju i uživljuju se u njene pjesme.

Ništa tako ne ujedinjuje ljude okrepljujući kao pojedinačnost nečije upadljive drugačijosti i osamljenosti što se pred drugima otkriva kao sve ono što oni nisu, postajući tako općim mjestom oko kojeg se svi slažu - da makovi u jesen jednostavno ne mogu cvasti, niti grimiz večeri biti tako poseban da bi noć za njim obukla duboku crninu...

Ne prestajući gledati kroz prozor, no samo jednom okrenuvši se i pogledom iznad njene glave prelazeći nizom fotografija na zidu što su prikazivale grad - nekada i sad, samo na trenutak dotakla sam se njenih očiju što su izgledale kao blijedo smeđi list na stablima u jesen – kakvi su bili listovi nekih stabala u parku kroz koji sam često prolazila... – ali možda i ne tek sasvim običan list... ili ipak, običan list, na zrcalno čistoj površini vode.






Oznake: zbirka: Viviana

02.10.2016. u 13:42 | 42 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se