duboko iznad

nedjelja, 16.10.2016.


Dušice, samo sumnjajući u onostranost perspektive su ti šire.
Wislawa Szimborska



Očiju ozbiljnih, zagledanih u nešto neprozirno, nešto izvan nas samih gdje obitava neki drugi svijet u čije je postojanje ona cijelom svojom dušom vjerovala, baka mi je jednom, dok sam još bila djevojčica, kazala – da je kao vlas kose tanak most kojim ćemo svi jednom morati prijeći s ove na onu stranu.

Kao vlas kose tanak je most kojim ćemo svi morati prijeći... – prisjećam se opet njenih riječi misleći na ovaj naš život – i evo me, kako već stavljam stol na tu vlas i prostirem stolnjak, na njeg stavljam vazu s cvijećem (tu čudnu egzistenciju što nas nijemo izjednačuje) pa sjedam u pletenu stolicu na ljuljanje i ljuljuškam se na vlasi dok mi s usana i iz ruku ispadaju slatke mrvice što se krune i padaju duboko dolje u ponor duše gdje ih dočekuju uvijek gladne ptice okrugle poput glinenih ćupova i očiju uprtih u nešto gore – duboko iznad – očekuju da im konačno padne i malo veći komad.

Na sasvim sličan način postojimo, primjećujem, gledajući krajičkom oka u rascvjetani buket u vazi i pored nje stavljam ruke na stol. Postojimo kao dvije tišine što jedna kraj druge tišinu čine prisnijom i blažom, ostavljajući dojam neke neopipljive stabilnosti.

Postojimo, kao ravnomjerno kucanje starog zidnog sata što se kukicom obješen o vlas njiše kao krletka.





16.10.2016. u 08:20 | 28 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se