provalnica

četvrtak, 22.09.2016.

Nekoć sam izlazila u šetnje gradom, oboružana suptilnim alatom za provaljivanje usred bijela dana, ulazeći u uske skrovite uličice kao u zabačene draguljarnice gdje ne bih zaticala nikog, koje se ne bi ni pomaknule na šum mojih koraka dok bi ih ljubopitljivo razgledajući i istražujući pažljivo pretraživala; provaljivala iza razglobljenih vrata u tišine nekih pustih dvorišta toliko starih da obnevidjela i ogluhjela ništa nisu ni vidjela ni čula, provaljivala kroz prozore u treptaj oka, kameni zidovi bili su mi posebna strast kao i pukotine na starim kapijama, vješto bih se obarala preko ograda u vrtove s ružama, provaljivala kroz lica prolaznika, ne ostavljajući ni jedan otisak.... Takorekuć, slobodno sam se i neopaženo služila čime god sam željela, što bi mi privuklo pažnju, kradući sjenke odasvud, sličnosti i različitosti, čudesna poklapanja fenomena među različitim vrstama, srodnosti, oblike postojanja, glasove... u svojoj odmetnutosti podmetala sam i požare predvečerjima, divne narančaste požare, svaljujući krivnju na jednog starca iza brda i žar njegove lule što je zapalio u miru prije počinka.

Duga je i plodna moja karijera provalnice.

.....................................................***


Ne provaljujem više. Povukla sam se. Lepršava vedrina pripada mladosti duše. Ili bar sposobnosti uzleta lakoćom nadahnutošću u kojoj ima zanosa kakav nalikuje boji nekog cvijeta, izrazito plavog ili plavičastog, ružičastog, žutog... i vitalne prozračnosti što obnavlja boje i one nju. Lakonoga prozračnost. Lakoprsta. Vrsna.
Moj pehar je težak. Elementi.

Ali nisam o tome htjela pisati...


.......................................................***

Odavno sam već prestala. Izlazim, uglavnom, samo kada moram. Odlazak na tržnicu ujedno mi je i šetnja gradom. Idem sporednom ulicom, izbjegavajući glavnu, ali danas sam se njome vraćala. Putem, kao kroza suho korito rijeke pa ne postoji više ni uzvodno ni nizvodno, strujanje prolaznika nanosilo mi je do ušiju odsječke njihovih usputnih razgovora, kikot grupice mladih djevojaka, zvuk kada je netko preda mnom petom zapeo o nešto, u vidokrug, jednu mladu Japanku što je ispred sebe kao da je slijepa držala štap s mobitelom snimajući se, jednog pingvina od kartona što je pred kavanom pozivao na sladoled, muškarca nalik Chomskom s kojim sam se pogledala, ženu što je neskriveno pogledom odvagnula težinu svojih vrećica s mojima.... dok iza ugla putem prema stanu, ugledavši je između kontejnera, nije u me provalila gledajući me, svom snagom svoje bespomoćnosti i ustrašenosti, jedna kuja. Opazivši moju pozornost na nju, preskočila je niski zidić i s druge strane stala motreći me. Spustila sam na zidić jedan komadić hrane iz vrećice i zazvala je blago. Približila se samo za korak, napeta tijela, ali joj podozrenje i strah nisu dali bliže, trzajući se i na neznatni moj pokret, kao biće naviklo da ga tuku, refleksno izbjegavajući udarac i kad ga netko hoće pomilovati, zureći u mene svojim ispaćenim očima sa sigurne udaljenosti.
Što su ti učinili? - gledala sam u te skršene oči i puna teška vimena što su joj se klatila s trbuha. Što su ti učinili ljudi? ...
Trzajem tijela odgovorila je i na moju kretnju kad sam krenula dalje udaljavajući se od nje... dok su mi u misli pridošle provaljujući iz zaborava u sjećanje, stihovi Jesenjina..... i za njima, stihovi Szimborske.


Oznake: rujan

22.09.2016. u 07:17 | 29 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se