stablo i nišan

petak, 16.09.2016.

Znakove, ja gledam iznutra, u sebi: vani su samo simboli znakova
- Rumi



Nekad je to bilo maleno stablo a onda je stasalo
stareći obgrlilo u podnožju svog debla prastari nišan
- znak posljednjeg počivališta nekog tko je pod njim našao spokoj
Da li ga je netko volio? Da li je itko bio kraj umirućeg
u njegovim zadnjim trenucima, šaptao molitvu,
stišavao djecu, prigušenim koracima prelazio preko sobe
zastajući kraj prozora zagledan u baštu izoštrena sluha
za disanje jedva čujnije od tišine, milovao blago njegovu ruku,
spuštao usne na usahle žile...
Ako i nije stablo ga grli svojim korijenjem a čvornati prsti pokrivaju
kao usnulog čiji san čuvaju i kad ga odavno nema
kao praznu kolijevku majka - čuvarica stvarnosti
za koju samo ona zna i nad njom bdije.

Stablo ipak priča jednu drugu priču. Prečuti je lako
zaokupe li te slike što preoznačuju prizor
(to živog čovjeka vreba iz kutova mu smrtne sobe, zebnja,
koju topli pogled na sam prizor pa i zebnja kopni)
i vidio ne bi:
Kako rasti a ne rušiti, razvijati se a ne pustošiti,
širiti a ne uništavati, stasati a ne potkopavati,
granati se a ne slomiti, prostirati a ne zatirati...


*nišan (perz. znak, biljeg), muslimanski nadgrobni kamen

Oznake: sarajevski park

16.09.2016. u 17:26 | 20 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se