umjetnost je ne povesti se za iluzijama

ponedjeljak, 05.09.2016.

Igrokazi, ulični performansi, hiperrealnost kojom umjetnost zaziva
predstavama na iščašen i zabavan način, osvaja publiku.
Na takvim mjestima, slučajni prolaznik - promatrač - uvjetno rečeno umjetnik
dobija impuls potaknut kao na tragu nekog otkrića erosom što prepoznaje
nesvakidašnju priliku da i sam kroz val stvoren umjetno proizvedenom uzburkanošću
stvori nešto nesvakidašnje, novu umjetničku sliku, plakat, poticaj razmišljanju,
umjetnost stvaranu crpeći je u svakoj točki prostora i vremena.
Zadovoljna sam - treba samo znati iz trenutka iscrpiti njegovu mogućnost.
Svakodnevnica ti katkada pruži ushićenost upravo takvim mogućnostima.
Ne sreće se svaki dan prilika iz jednog uličnog performansa izvući nešto još bolje!
S foto materijalom i novom pričom za list žurim natrag u hotel.
Nekoliko ulica dalje srećem čovjeka s lončićem u ruci nudeći ga za novčiće
prolaznika, u zimskom kaputu, po nesnosnoj vrućini ovoga rujna i lica
u koje nisam imala snage pogledati.
Ništa u njegovom izrazu nije bilo izražajno, a opet, bezizražajnost je bila
zadnja riječ kojom bi se mogao opisati njegov izraz.
Pogled mi padne na njegove prašnjave cipele, glomazne, kao da je upravo
s nekog fronta.
Vojnik? Bivši vojnik?
Taj sigurno nije pljačkao i ubijao osim ako mu amnezija nije udijelila milost zaborava.
Ne izgleda tako niti znam kako izgleda.
Od njega, najupečatljivije bile su mi te cipele, rasklopljene, bez vezica,
s prašinom što im je popila i zatrla boju.
Od mene, najupečatljivije mu to da mu nisam mogla pogledati u lice.
Onaj val s početka priče, nekoliko kvartova dalje, što me pratio - povukao se.
Potopila me stvarnost.
Ovdje nije bilo publike ali ni ovo nije performans.
Zašto On ne izaziva pozornost i zanimanje?
Kad bi i ovo bio igrokaz, da li bih izvukla svoj foto aparat i slikala?
Da li bi se mnoštvo znatiželjno okupljalo, svatko na svoj način, primajući poruku
koju mu odašilje predstava, ideja za nju, redatelj?
Prolaznici ne obraćaju pažnju.
On stoji prerušen u samog sebe izolovan sred gradske vreve kao otok naseljen
utvarama gubavaca, izgnan jednom davno, jedan od njih.
Prilazim mu ali samo na tren ne gledajući mu u lice.
A vidim ga - bljedilo boje, bez-izraz, bez topline, hladnoće, oštrine a nije ni
blago, izložen a skriven.
Možda bi i sam Gospod da postoji došao ovako među ljude?
Znam da tekst začet nekoliko kvartova dalje neću napisati.
Iščezla je iluzija oplođena fascinacijom viđenja stvarnosti. Stvarnost je jača.
Krivnju za povodljivost teatrom, zabavom, scenom, mogu iskupiti samo odustajanjem.
A ono je prirodno. Prirodno, kao i kad bez boli nešto otpadne samo.
"Imamo umjetnost da ne bi umrli od istine?"
"... Istina se generira kroz umjetnost?"

Prilazim, ali samo na tren, ne gledajući u to lice, i spuštam novčić u metalni lončić.






Oznake: prošlost, rujan, Nietzsche, Badiou

05.09.2016. u 20:40 | 32 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se