the end

ponedjeljak, 22.08.2016.

Moje ime je Fiona.

Imam sedamnaest godina.
Imam dugu ravnu kosu koju uvijam na krpice.
Kada ih razmrsim, sagnem se i preko glave je rastresem prstima.
Kad se uspravim i pogledam u ogledalo, vidim da više ne ličim na sebe.
To je moja frendica Rachel!! A ona mrzi i pegla svoju kosu.

Imam razmaknute „jedinice“ (mrzim razmaknute jedinice).
Imam i fotografije na kojima se vide razmaknute jedinice. Mrzim i njih.
Mrzila sam „jedinicu“ jer sam mislila da imam rak kad sam prvi put
trebala jedinicu (sad hvala bogu nosim „trojku“).
Moja mama je mislila da još nije vrijeme da odrastem.
Ostala je u nedoumici da li lažem kad sam joj rekla da sam sanjala vješticu,
a oni ispod pokrivača... kao da nisam znala...

Imam bed da se probudim kad ne treba.

Imam mali diktafon.
Ispod klupe slušam Doorse; ispod klupe dodajem šminku Leoni.
Leona se jednom potpisala kao Ana i pisala Tini kako da ostavi momka
a da ga ne povrijedi.
Kad ga je ostavila, ona je plakala.

Imam slabu iz Fizike.
Imam maturski iz Dostojevskog.
Ima ljudi, odraslih, koji ne razumiju zašto volim Dostojevskog i ne popravim Fiziku.
Imam Bijele noći kojih više nemam jer sam ih poklonila knjižnici,
a knjižničarka se nasmijala i pokazala pokvarene „jedinice“.
Imam plik na dlanu kad sam ugasila cigaretu krijući je u ruci.
Imam rođaka doušnika kojeg mrzim.
Mrzim licemjerje.
Mrzim što mi mjerka grudi ispod majice.

Mrzim pljuvanje ali sam tad pljunula Ivu.
Mrzim kad su mi rekli da tate više nema.
Mrzim mamu kad plače.
Moju rupicu na lijevom obrazu.
Zebu koja je uginula,
Prazan kavez.
Moje stvari koje moram iseliti.
Mrzim moju slabost da zaplačem za takve sitnice.

Imam malu putnu torbicu.
Sve ostalo stići će kamionom nekog tipa koji nam duguje.
Imam kartu, bespovratno, u jednom smjeru, za putovanje vlakom.
Pogled na nešto što stoji i promiče i nestaje velikom brzinom.
Suputnika s očima koje mrze u mišjem sakou koji me mrzi što pušim.
Tamne naočale.

Imam gazdaricu, a ona ima kćer koja me uhodi.
Njena kćer stalno njuška i traži otiske mojih prstiju na njenim pločama Mikea Oldfilda.
Imam susjeda preko puta koji se noću šulja iza zavjese i vreba kad se presvlačim.
Njegova žena pegla tone rublja i slaže uredno u plakare.
Imaju malog sina.
Imaju baku koja ima rijetku bolest i hoda natraške.
Znam da ću mrziti brak.

Imam i jednu sliku, zakopčanu u malom virtualnom džepiću.
I ona nikada više neće biti stvarnost.
Na njoj su jablanovi. Oni nadvisuju krovove kuća koje još gledam preko puta, sklupčana u pletenoj stolici na balkonu, u jedno ljeto na izdisaju.
Oni skoro dotiču zvijezde.
Kada požele nadoknaditi tu prednost, ljudi ih jednostavno posijeku.

Za moj osamnaesti rođendan, želim da me više nema.

Moja mama misli da sam upravo sa osamnaest konačno odrasla.
Imam pravo na cigaretu pred njom.






Oznake: prošlost, prva pjesma, The Doors

22.08.2016. u 11:51 | 26 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se