tamo ćeš naći...

subota, 13.08.2016.

Ustala sam prije nego što se rasprsnulo staklo koje me dijelilo od nje. Njeno lice zaklanjano rukom iza koje bi skrivala nečujno mrmljanje a potom smijeh – kao kad je nešto toliko smiješno da nam se tijelo savija od smijeha – bivalo bi inače mirno, u međuvremenu. I uvijek bi se iz zasmijavanjem zaljuljanog položaja tijela opet uspravljala, ostajući leđima priljubljena uz naslon stolice iz koje bi rijetko ustajala, poprimajući ozbiljan, gotovo kameno nepomičan izraz lica – kao da njime zatire svaki trag koji je netom odavao, prebrisan a da bi se išta dalo primijetiti – prije nego što bi joj se usnice nanovo počele micati, ruka zaklanjati dio lica okrenut ka staklu a smijeh preklinjati nekog nevidljivog ispred nje da prestane – jer se više ne može smijati!

Ima uokolo ljudi koji misle da je luda – vjerojatno je znala – jer je njen oprez da je nitko ne vidi prije bio izraz obzira da nikoga ne dovede u nepriliku nego vlastitog osjećaja nelagode zato što je mogu vidjeti.

Sličila mi je na dona Susanitu, ta žena iza stakla što bi se previjala od smijeha preklapajući ruke preko trbuha, a onda bi refleksno prstima dodirivala čelo prije nego što bi ih spustila u krilo, ostajući nepomično zagledana u televizijski ekran. Dječak kraj čije postelje je danonoćno sjedila dok je on ležao u bolničkom krevetu igrajući se autićem, nije se osvrtao na njeno bezglasno smijanje i nerazgovijetni govor kojim kao da je brbljala s nekim.
Pomislila sam da bih je voljela čuti i da možda tek kada čuješ nekoga tko priča naizgled i nesuvislo, možeš zamisliti što je "s one druge strane".
"Ali ona ne kaže baš ništa“, umišljam da mi povjerava jedna gospođa koja je prisluškivala, "baš ništa vrijedno spomena ili razumno".
Možda baš zato, pomislih, što s druge strane i nema ništa razumno...

Njen glas bio je tajanstven, prigušen, kao da je pričala sama sa sobom...

“Tamo ćeš naći ono što ja volim. Mjesto koje sam ja voljela. Gdje su me snovi smoždili. Moje selo, uzdignuto nad ravnicom. Puno drveća i lišća, kao kutijica u kojoj smo čuvali naše uspomene. Osjetićeš da bi tamo svako poželio da živi vječno. Svitanje; jutro; podne i noć, uvijek isti; ali s različitim vazduhom. Tamo, gdje vazduh mijenja boju stvari; gdje se život provjetrava kao da je brbljanje; kao da je obično brbljanje o životu...“





13.08.2016. u 15:15 | 26 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se