ogledalo

četvrtak, 28.07.2016.

Ogledalo
Dođi malena, uzimam je iz očevih ruku.
Odlazim s njom u naručju dok on ostaje u društvu znanca s kojim razgovara.
Vodim te na sok, malena balavice, osmijehnem joj se gurajući svoj nos uz njen, mršteći ga.
Ajde sad sjedi tu. Molim kavu i sok od naranče, domahnem konobaru govoreći kad se približi stolu.
A sad mi reci, podignem kažišprst, zašto si pljunula na barba Ivu?
Gleda me okruglim zeleno smeđim očima.
Konobar donosi za stol sok sa slamčicom spuštajući ga pred nju, dok mu zahvaljujem, uzimajući kavu, i šuteći gledam u nju, čekajući da otpije gutljaj.
Hm, pripaljujem cigaretu; i?
Gleda me s čuđenjem.
Zašto si pljunula? Znaš da se to ne smije? Pa to nikako ne smiješ raditi!
Mršti se. Nije joj jasno. Otpija gutljaje crpeći sok slamčicom.
A taj Ivo, znaš, reći ću ti iako ti to ne možeš razumjeti, kad mi je bilo najteže, nakon što sam završila jednu ljetnu sezonu rada u poduzeću kojem je bio direktor, nije mi želio platiti poručujući da ja imam novaca, da mi ne treba, jer sam radila kao srednjoškolka na raspustu, htijući zaraditi za džeparac, ali je skot (prekrivam usta rukom, jer to nije lijepo reći pred malenom djevojčicom) odbio isplatiti mi zarađeni novac, jer meni ne treba, imam tatu koji dobro zarađuje. A onda kad su se smilovali, jer je moj otac malo zatim umro, i donijeli mi novac na vrata vratila sam ga poručujući neka kupe olovaka za poduzeće jer im ih ionako fali. Odbila sam ga uzeti. Dođavola, radije ću im pokloniti svaki novčić što sam ga zaradila radeći preko ferija nego ga uzeti "iz samilosti".
Stisnu mi se usnice, srce zadrhti, suspregnem suze.
Ona me gleda okruglim očima.
Ušmrknem sluz što je otpustila sluznica u nosu od nadošlih suza.

I sad ga se sjećam, malenog, bljedolikog kao da nema kap krvi u licu i s kao gavran crnom kosom dok mu jedan pramen vrškom oštrim kao vršak biča pada preko obrve i udara u oko.

Zar samo zato što si ga ti pljunula dok te otac držao u naručju dok je stajao s njim na puteljku što vodi uz park i nešto pričao, a ti iz čista mira iz svojih majušnih ustica tako da mu dobaciš? Što misliš, kako se osjećao tvoj otac? Kakvo derište!

Okrećem se od ogledala.

Ili zato što dvogodišnje dijete a da i ne zna zašto, prepoznaje lošeg čovjeka?

Gledamo se. Smijem joj se kroz suze.
Znaš, ti si pravo derište koje se nimalo nije promijenilo.
Samo su nam sad sredstva otpora drugačija!
Sredstva borbe - glas, riječ, argumenti!

Znaš, da ti nije bilo tate, taj bi ti zviznuo šamarčinu samo takvu! Što bi njemu značilo zviznuti dvogodišnje dijete!

Heeeej! Gdje si? okrećem se....... i okrećem.............

Stojim, u sjeni ali ne mogu biti ravnodušna, pred redom ljudi s uperenim kažiprstima, s mehanizmima prinude, s ovlastima!

Red je red, jel'?
Ali po vašim mjerilima, ne i onim univerzalne pravde. Ne i onim pod univerzalnim načelima pravde. Ne i onim po općim ljudskim načelima pravde i prava i ravnopravnosti jednakih? Ne i po onim zajedničkog nam jednog svoda nebeskog pod kojim smo rođeni jednako slobodni i jednako svi vratit ćemo živote posuđene nam na neko vrijeme. Ne, ne, nikako pod onim jednim kozmičkim načelom što nam se zalomio u udio kao komad kruha i lončić vode, udijelom životima u svijetu, vremenu.

Ma, ne plašim se. Imate lance, imate ključeve, imate lokote. Sjajno! Ali, imate li i ogledala? Ogledala - imate li ih?

28.07.2016. u 20:15 | 6 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se