mali esej o ljubavi, istini, slobodi... i ostalim čistim silama

ponedjeljak, 25.07.2016.

Srce je ključ svijeta i života

- Novalis


Jednom, moja mama izusti: "Sve je lako kad se ne voli". Istinito, što mi ostade u uhu.

Kad se ne voli, čovjek lako podnosi i miri se s onim, što kada se voli, nije lako podnositi i miriti se.

Ali, sve što vrijedi teško je, koliko se sjećam, riječi su Seneke.

A ljubav vrijedi - oslobađanja težine ili njenog preobražavanja do lakoće, i kada je to teško - jer je najveća vrijednost, najvrednije u čovjekovom biću s njegovim ključem.

Teško, i zato što ključ ima svoju specifičnu težinu - koju nekad osjećamo kao težinu a nekad kao lakoću. Ali nikad, ljubav, nije bez njenog osjećaja u nama, kada postoji djelatna kao i sve u Prirodi djelatno i u stalnom događanju. Elementarna, sačinjava elemente što sačinjavaju kozmos. Mi smo kozmos u malom, kao i sve u prirodi sačinjenoj od bića što su svako jedan mikrokozmos. Samo čovjek; čovjek (i ne samo on? dopustimo ne znati), ali samo ljudsko biće ima taj odnos prema svijetu i svemu na način uviđanja značenja (značaj je potpuno uobličena volja; Novalis) pa se kao kroz prizmu uma, njegova duha, duše, srca, prelama u mnogostruko više sve ono što druga bića u sebi samima ne mogu tako dosegnuti. Dotaknuti; biti svjesni.

I ljubav osvještavamo kao stanje (parafraziranje jedne od misli plejadablue iz vremena kad je puno pisala i s nama dijelila svoje misli) a što ne bi mogli da nije drugih i u odnosu na nekog ili što. Iz takvog stanja svijesti možemo Njome ono što od nas i zahtijeva (ili samo osjećamo takav poziv) : rasti, jačati, pružati ruku, rukama blažiti, tješiti, njegovati, tražiti načine da se nešto, netko spasi, podizati, predavati, biti najviše što ruke mogu - grliti, puštati... ispraćati, čuvati jedino u srcu jer samo tako možemo čuvati naš ključ. Ruke su tek izdanci, vitice srca. Nismo bršljan, ali kao bršljan nekad treba ih oviti oko kakvog bića što mu je takav svjetlosni, meki, topli bršljan blagotvoran.

Na jastuku na koji spuštamo glavu, uz nas su bića sa svojim srcima kao anđeli, pahuljasta, i katkada kao iz rasparanog jastuka od perja padaju po nama i mi uranjamo okruženi njihovim mekim, lakim ticajima kao laticama. Ništa nas ne povređuje. Jer ljubav ne povređuje. Važno je samo imati je osjećajući. Jer ona i raste od takvog imanja sebe. A rastući i otkriva nam što sve ona može. A može - više nego što bilo što može drugo, i čime se može. Ona je moć. I nema veće moći što u čovjeku može razviti mogućnosti, bez nje neiskusive. Ona priziva način postojanja kojim se učimo postojati i što sve postojati znači i može biti.

Ljubav je u zametku života. U zametku života i njegova je smrt. Voljeti to gnijezdo, znači moći i prihvaćati i voljeti i to ružno pače što će se jednom razviti u crnog labuda - smrt zametnutu u svemu živom što jednako treba naš ključ jer bez njeg i kada nas u lice zapljusne noć kao vrelo, bolno more što bi da udavi, taj plamen što i kada kisne ne gasi se - ljubav, kao plamen voštanice samotan u noći, ne bi sjao oplemenjujući noć svojom svjetlošću. A samo takvi plamsaji mogu oplemeniti i smrću uvijek nadomak svjetlosti tonućeg dana prisutnu i mrklu noć. Dan i noć - jedno izmijenjeno drugim. I ništa se u njihovoj smjeni ne može zaustaviti. Može samo oplemeniti. Imati ljubavi. Jer ona ima ruke. A njene ruke uvijek znaju. One znaju. Mi ne znamo, i kada vjerujemo da znamo, ne znamo jer ne možemo znati - sve. Tek fragmente uz koje prijanjamo. A ruke s ključem znaju. I treba ih samo pustiti, dopustiti im život kroz nas.

I da, kada boli, kad nepodnošljivo boli, ne boli ljubav već bol zadire našom ranjivošću ondje gdje je ima. A imajuć, njome cijelimo - podnoseći, proživljujući, preživljujući... - ucjelovljujući naš svijet i čineći vlastite živote plemenitijim.
Jer, ništa nije samo jedno i jednostrano.
Život je kaleidoskop. Živo izmjenjivanje stakalaca u raznolike šare mozaika.

U noći, budni, prije sna ili bilo kad - budni, kad zavrtimo kaleidoskop, ono što gledamo zrcali samo - svaka od njih, samo jednu formu, šaru u mnoštvu drugih. Jedan vid nas u sveukupnosti istine. Nikad i jedinu istinu.
Jer istina nas samih kao i ljubavi ne fokusira se samo na jedno. Jednu šaru, pa i kad se fiksira kao čiodom fiksiran uz podlogu jedan šareni leptir. Jedno osjećanje. Tok misli. Bilo što.
Istina, slobodna pojaviti se ondje gdje smo i sami istiniti i slobodni - istim i oblikuje. A niti jedan oblik nije i cijela istina.

Poznajući samo šarolike fragmente, može se prečuti - "bolje ne prijanjati uz njih".

Zato ne zaboravljajmo da - budni, samo budni možemo biti i slobodni. I istiniti. I slobodni biti istiniti. Jer mi znamo - ne drugi - kojim sve spletovima puteva istinito prilazi, puštajući mu da priđe, da bi se otisnulo u nekoj svojoj šari. Kao otisak, nikad isti. Ali uvijek s potpisom, otiskom, onim prepoznatljivim, vlastoručnim, istim.
U malim kanalicama načinjenih otisaka, sadržaji su iz kojih će nastajati novi i novi...
Smisao svega - nezapriječen put nas samih - znači putovati ka sebi, "preko sedam gora i sedam mora", slobodnom i istinitom.
Tko to ne može podnijeti ostaje u malim čahurama istina - ugrušcima - što poput krvnih zakrečuju žile krvotoka.

Zato, kada vidim da se drugi služe mojim otiscima, šarama, a slobodni su služiti se njima, vidim samo koliko vide a i potpuno su u pravu sa svoje točke gledišta. Ali prijanjaju samo uz fragmente i utoliko promašuju. Vidim i da zaobiđeni ljubavlju u trenucima otisnutim kako su ti trenuci htjeli biti, ne vide - jer to ni ne mogu, osim samo mene - kanalice uz linije puteva iz kojih su izlijevajući se nastali ti otisci. Ali ljubav na to nema ništa reći jer ništa im ne duguje.

Dug put proizilaženja iz svojih školjki ostavlja trag za sobom.

Putevi prošli križaju se sa sadašnjim, sadašnji retrospektivom dosežu u prošle, sadašnji su platforme, mjesta urušavanja i proizilaženja, nastajanja novog, nestajanja, trajanja, bez drugome dostupnog istinitog prepoznavanja središnjih točki a da ne sklizne u zamku tumačenja bez pokrića u stvarnom znanju, a buduće se lagano, nepostojano - što je u prirodi naše protežnosti u buduće, konturno ocrtava.

Mi ljudi svašta nešto propuštamo. Ali ne propuštajmo pružati ljubav, budni, za one kojima ona treba.
Ne propuštajmo kada nas trebaju.
Ako propuštamo, jer mi njih stvarno ne trebamo, ljubav nema ništa s tim. Ništa nam ne duguje.

Ali ljubav, nikada niti ne propušta...

25.07.2016. u 14:22 | 1 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se