srpanj

subota, 23.07.2016.

Već je Platon ljubav učinio djetetom nedostatka, potrebe - i preobilja

- Novalis

Sanjah sinoć, prije nego sam pošla spavati budeći se u drugačijem svijetu, kako sebe pitam u snu, želim li ovaj osjećaj Tebe, izgubiti. Želim li da on skopni, da prestane, jer ako bih zavoljela drugog, možda bi on zaokupio moj svijet, pa na Te ne bih više gledala ovako kao sada, kao što pun Mjesec ogledajući se gleda u mora plime, odražavajući svoje svjetlo na modroj površini što ga mreška i ljulja. U taj element sastavljen od mora i svjetla mogu bilo kad uroniti ruke, mogu ga grabiti čašom i s Tobom u sebi, nevidljivim mi, dijeliti osjećaje - koliko čaša toliko mjeseca u čaši. Mogu se kupati u tom snu budnom od života. Pa ako bih te jednom prepustila značenju lišenom ovog sada, ako bih prestala misliti na Te kao sada, osjećati plamnu plimu, ljubeći i misleći, dijeleći osjećaje s nekim drugim, želim li to, pitala sam se spremajući poći na počinak. Htjela bih? Moja snolika glava protresla je, odrečno. Ova plima nas povezuje. Samo ona čuva Tvoje valove. One što zapljuskuju pijesak rušeći svaki put iznova naše kule u pijesku što ih ja - od pijeska sačinjena, podižem iznova. Rekla sam Ti, ništa se ne gubi. I prepuštajući se tom snu, još prije nego što si otišao, on u meni raste i plavi pješčane obale od preobilja. Oseka nastupi tek kao jedna mijena. A val Tvoje prisutnosti uvijek iznova me naplavljuje i uvećava moj osjećaj rasta unutar sebe. Rasta unutar srca lakog kao pero. Ako bih zavoljela drugog, možda bih Te izgubila, jer bi me napustio, jer - voljeti Te, znači ne moći živjeti bez Tebe, ako si u meni sadržan, tad ne mogu živjeti bez Tebe. A želim li takvo napuštanje, gubeći ovu sponu kojom smo oboje povezani u nečemu višem od nas? Ne znam. Pričamo onkraj naših fizičkih oblika. Postojimo samo. I naša postojanja privlače se negdje. Kao što Mjesec djeluje na privlačnost prema Zemlji.
Ako bih se naljutila, ako bih se možda jako naljutila, pomislim u budnom snu prije nego što ću poći na spavanje budeći se u drugačijem svijetu, možda bih zatvorila - zasluženo i s pravom - vrata između nas raskriljena. I mogla bih i trebala bih - zasluženo i s pravom - svoje osjećaje dati nekom drugom tko će ih uzvraćati držeći me u zagrljaju. Tko će kraj mene željeti zaspati, probuditi se. S kim ću otputovati na more, sjediti uvečer uz čašu dobrog vina. Netko, tko će me pitati - kako sam, i što mislim, kakvu glazbu volim i da je slušamo zajedno, kakve filmove, knjige. Netko s kim ću dijeliti svoja razmišljanja, razmjenjivati ih. Ali, što sa ovom Moći koja spaja nas? Želim li je izgubiti? I mogu li birati - a mogu, ali moja snolika glava zatresla je odrečno. Jer. Ne još. Ne znam. Ne znam... Budi tu jer sve dok jesi, dok jako, jako jesi, ništa se neće izgubiti. A napustimo li jednom jedno drugo onda će to biti samo voljom jednog od nas. Jer bez dvoje, nas i nema. Bez Tvoga tijela ne bih svojim uz njeg mogla pristajati. Kao čamac u koji možeš ući.

Vrijeme je čamac. Nemoj propustiti vrijeme. I neka bude noć. I neka rano, prije nego zaspim budeći se u drugačijem svijetu, Mjesec svojim tankim blistavim srpom, prereže vez.





...................The love that is felt between Twin Flames is spiritual

23.07.2016. u 12:32 | 1 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se