večernja

ponedjeljak, 06.06.2016.

Prolazim čudne mijene. Ispitivački. Sudjelujući. Sudjelujem neposredno u neposredovanom. Događa se da ostajem gotovo zapanjena atmosferskim čudima. To duh pred mojim očima varira teksturu, uobičajeno, naizgled praznog prostora? Počinje sipiti snijeg u mojoj sobi, dok sjedim blizu raskriljenog prozora gledajući vani u noć, proljetnu, lagano svježu noć kad je ugodno sjediti kraj otvorenog prozora. Posipa me a ne kvasi, snijeg poput susnježice, kvasan, gust, sitan, onakav kao što zna početi sipiti, gust i šuštavo sipkast, poput sniježne kišice nošene vjetrom, za kojom će uslijediti krupnije guste pahulje snijega s početka ili usred zime. U mojoj sobi pada snijeg, čudim se. Kad stane, podižem ruke opipavajući teksturu zraka. Nigdje nema mirovanja, sve je u neprestanom čestičnom gibanju, zbivanju. Sve je prenapunjenost kretanja, vrtloženja. Naizgled prazan prostor sastoji se od dramatičnog mnoštva kretanja sićušnosti. Poigravam se rukama. Pridružujem se igrom ruku. Za njihovim kretnjama, laganim, plesnim, ostaje plamkasto plinovit trag. Sfumato. Zarivam vrške prstiju u noć i oni uranjaju u njeno crnilo kao u boju. Povučem ih, na njima nema boje. Opušteno, sudjelujem u predstavi. Rukama oblikujem konture u prostoru, u kakvom mi se čini moguća materijalizacija. Bilo je važno pripustiti k sebi to zbijanje, zgušnjavanje koje zaziva materijalizaciju. Pustiti. Promatrati.

Prolazim čudne mijene. Što je gore, to je dolje, mislim, gledajući u modro i dimno sivo nebo, oblake natopljene kao da će iz njih kiša, dok se u mojim očima nakupljala a onda je iz njih skliznulo niz lice nekoliko krupnih kapi, ostavljajući svoj mokri trag na vratu skliznuvši niz obraz i bradu... A onda najednom, u nekom drugom trenutku, gledam čistim, suhim pogledom, otvorenim, kao da mi se pred očima razvila jasna slika pročišćena jasnoćom vida.
Nema namjere. Sve se odvija samo od sebe. Ja samo sudjelujem i opažam.

Težine egzistencije me drže za zemlju (glinena sam posuda?). Da bi se oslobodila jezgra - bit čovjeka - potrebno je pokrenuti u tijelu proces izgaranja zemljinog, tjelesnog omotača, da bi se oslobodila bezvremena egzistencija zaokružena u svojoj bezmjernosti i nepresušnom izvoru otkud nam prilaze čiste, neposredne forme - Duše
(...)

Duša je dijete Desettisućkožne Vatre, i deset se tisuća koža mora oljuštiti da bi bilo ono samo, da posve sazri, da se ozbilji i da mu tijelo bude kao u Henoka – živa vatra i svjetlost. Jer tijelo je zgusnuti duh.
- Bela Hamvas, Voćni sat

06.06.2016. u 22:36 | 0 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se