zemljovid duše

nedjelja, 19.06.2016.

... Kose tamne uvijek zamršene vjetrom i preplanula lica, u haljini s malim loknavim zavežljajem stegnutim uz leđa širokom maramom.
Znala sam biti nekad tako svoja u tim kratkim bljeskovima povratka u prošlost ili u budućnost, ostavljajući čak i svoje tragove u pijesku, a obično bih išla bosa ili samo katkad u pletenim sandalama. Obično bih išla u susret vjetru ili je on išao u susret meni. Ponekada bi susrećući se znali zastajati zajedno na obali i gledati u more – ondje na pučini nije bilo teško doznati vijesti aktualne za svako vrijeme. Bilo je u meni toliko neke iskonske snage – one koja potječe od cika zore i krika galeba, od bjesomučnih udara talasa o stijenje i njihove nijeme nepomičnosti koja niti kroti niti biva ukroćena; od čistog jutra okupanog kao novorođenče ili u prah smrvljenog vrelog podneva koje potom sipi kroz raspuklu večer kao kroz pješčani sat i opet se utapa u noć. Bila sam tako otporna, mogla sam čak ispod kože nazrijeti korijenje. Oduvijek pripadajuće postojanje što je prijanjalo uz moje tijelo kao uza prste sirovo, svježe, tek umiješano tijesto.



19.06.2016. u 16:00 | 6 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se