jedna, drugoj

subota, 28.05.2016.

Draga Erika,
Ovdje je hladno i u svibnju. Zapravo, svibanj je isti kao i studeni samo s tom razlikom što sad pod mojim prozorom lista drveće a u studenom grane strše poput smrznutih prstiju koji bi da svuku jedan komad neba i omotaju se njime... Ponekad su i moji prsti svibanjski studeni i ne uspijem ništa napisati, pa onda šaram prstima po zraku ispisujući neke besmislene riječi što me podsjete na djetinjstvo i naviku pisanja po zraku. Ali, nije to bila jedina navika koju sam imala, nego i grickanje kose, treptanje očima, mrdanje nosom... ah, moram se nasmijati!! Toliko smiješnih grimasa oko kojih su se svi brinuli i pokušavali me odviknuti od njih uzajamno se došaptavajući – teta s mamom, mama s učiteljicom, susjeda s tetom, moja mama s nekom drugom mamom, ... Da li je to stvarno bio problem? Pa, moram se opet nasmijati jer evo izvlačim prste ispod debelog vunenog šala u kojeg sam se umotala, jer je u svibnju tako hladno, i opet pišem po zraku... Misliš li da je to problem i dalje? Koga briga?

Nisam još toliko stara da bih trebala ikoga i uglavnom uživam u samoći na svom balkonu u svibnju, pišem, ili bolje reći - pokušavam dopisivati na onim mjestima gdje su ostale praznine u mojim ranijim tekstovima, ali onda vidim kako je to krpanje uzaludan posao pa opet brišem... pomislim kako sam tako samodostatna sebi bila još samo u djetinjstvu kad su svi mislili kako trebam puno brige i staranja oko sebe, baš kao i sad... Ne znam kako da ih odviknem od te navade da ne trebaju misliti kako mi je itko potreban.
Samo kad smo mladi i zarobljeni u vlastitom tijelu žudimo drugoga koji će nas neprestano oslobađati od nas samih. Nije li to i tvoj problem, Erika? A oko toga se baš nitko ne brine, kao da su grickanje noktiju i kose, pisanje po zraku, treptanje... nešto mnogo važnije čega se treba riješiti nego je to potreba da nas voli netko kome to više ne uspijeva.

Znaš, zato sam tu – da ti kažem. Da te dotaknem kao što se dotičemo sami sa sobom, onda kada nema nikog drugog a toliko žudimo da ga ima. Zato sad sjedim na balkonu i pišem ti prstom po zraku a to je problem, jer ništa ne ostaje... Da, to sam ti htjela reći - ne ostaje baš ništa, bilo kako.

Postajem bliska zemlji. Ponekad iščekujem erupciju koja će iznjedriti pepeo i lavu a potom sve pretvoriti u tišinu... Zamišljam kako je bespomoćnost pred prostranstvom koje se najednom sažima u jednu točku samo naizgled prijeteće nešto, a da je ta točka naš stan iz kojeg izlazimo i opet ulazimo, kao u san iz kojeg se budimo a potom opet zaspimo.

28.05.2016. u 02:09 | 1 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se