istima nalik

utorak, 24.05.2016.

Netko bi pomislio da je to pravi mali bajni rajski vrt.
Raspoloženje te žene koju prepoznajem kao ja.
Ali ne, ja samo i u pustinji razvijam cvjetove kakvih ima i u pustinji
pa se takav, raskošan, doima kao fatamorgana, sjaji i odašilje sunčanu, meku svjetlost
Ja poznajem ponore
eh, tako sam im uvijek na rubu
poznajem duboki prolom mraka
što me čeka iza tog tako blizu ugla
ja ga već vidim
ali razvijam pustinjske cvjetove
i ruke mi se do laktova čine
ogrezle u paučinasto meko svilenkasto tkanje
kao da sam ih uronila u kristal srebrnasto čiste vode
pa izvukla
a na njima svjetlucaju kapi kao rukavice za decentni večernji izlazak.
Pustinja mi se zaoblila u grudima, izdužila u liniji vrata
zavijugala mojim tijelom
omatajući ga pa padajući niz trbuh
meko preko koljena kao zrnasti slap
dala bih se razgrnuti kao suhi svjetlucavo topli pijesak
do vlage u dubini u koju upadaju prsti
probadaju ostavljajući udubine u koje ja sadim korjenčiće
iz kojih će rasti cvjetovi
Nebo me objesilo
lelujam i promahujem se na vjetru
Nema mene
to su samo nizovi koje kačim u prostoru što ga oslikava
mašta
Suhu zavjesu opipavam prstima kao materijal
čiju teksturu ispitujem dodirom
i puštam ga
Svijet oko mene u živim je bojama podneblja
u kojem živim
laktovi su mi na stolu
izgledam kao primjerak, sasvim običan
primjerak ljudske vrste
odjevena sam u krznasto mekani bade-mantil
netko pod balkonom pali auto, motor turira, vrata se zalupe
s obližnje grane grakče vrana
nečiji ženski prigušeni glas doziva kao ispod poklopca nekog bunara
Život tutnji
zatrubi
zarže automobilska mašina
dok lagašni vrhovi zelenih krošnji lelujaju na povjetarcu
Moja pustinja
oblik je mene
iz njeg izbijaju cvjetovi, cvjeta pustinja
glatkoća pijeska, fina je, osjećam i bez dodira
U me se svaljuje jedno poveliko prostranstvo
pa zadobijam oblik potkovice
Ja odašiljem zrakasto još neuključive signale
a Život im prikuplja tek u Umu začete
kao u podmorju, atonalne valove
još duboko za mojim postojanjem
Mene sad ima
u grču što popušta i opet steže
rađanje tako počinje
dok sebe nosim već oformljenu
i kosti su mi tvrde i već sam cijela čovjek
koji odmah može što i svi ostali ljudi
kao da se nisam tek izlegla
i podnosim da gledam iz takve sebe i da me gledaju
kao stvorenje istima nalik

24.05.2016. u 15:41 | 2 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se