zrcalo

utorak, 01.03.2016.

Budi zrcalo.
Budi plima noći što nadolazi u njemu plaveći ga.
Lagano stapanje kad se povuče u smiraj namreškanog ljuljanja.
Budi ispočetka.
Samo polaganiji.
Sad preplavljuješ zrcalo kao pitomi krajolik kroz koji prolazim.
Kraj puta žute se suncokreti.
Kraj puta veliko stablo njiše granama kao kosom.
Vjetar mu razbacuje pramenje i ono je u tren u kovitlacima.
O, znam, to si ti.
Smiruješ se pa opet zavrtiš cijeli prizor.
Oni prsti što gužvaju perspektivu, tvoji su.
Iščezava pod tvojim prstima slika svijeta.
Postaješ unemireni obzor iz kojeg se šire ruke
Postaješ širina ispunjena ljuljanjem.
Možeš me cijelu preposložiti i ispomiješati
ali me puštaš
puštaš me

(16.02.2016. 02:26)




01.03.2016. u 19:37 | 2 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>