gdje jesam

srijeda, 12.07.2017.

Mnogo puta u nekim osamljenim večerima kada bih sklupčana ležala na kauču a poslije tu i zaspala, pitala bih je - ... a što još želiš od mene?
Čemu me držiš; čemu ova prenapunjenost koja se u sebi sama pretače ne izlijevajući se jer rubova ni nema. Čemu to neprestano podsjećanje da si tu i da osvojivši onaj najvažniji dio mene kojemu ključ ni sama nisam našla ostaješ netko tko iznutra gleda na mene prognanu iz svog vlastitog svijeta. Ostajem izvan. Točno znam da sam vani jer pokušavam u izvanjskom pronaći neku tajnu šifru koja će mi objasniti tebe.
Ne uspijevam. Ne znam što trebam činiti. Prepuštam ti se... Polagano, čini mi se da nijemo odobravaš takvo moje slabljenje jer me gledaš nježnije i razumiješ. Ponekad prepoznajem tvoju beskrajnu nježnost u načinu na koji gledam ljude pokušavajući se dosjetiti kojim to mirisom odišu mala dječja lica kraj kojih prođem, a nije samo topli kruh nego i još nešto. Pokušavam suspregnuti osmijeh kad netko gleda zašto ga gledam a ne znam ni ja; čista radoznalost! Ta lica... neobjašnjivo tvoje posredovanje između mene i one skrovite stvarnosti svijeta.
A onda opet, uvučem se u svoje predsoblje koje si mi ostavila i ćutim nedostajanje. Zagrljaj koji mi nedostaje. Nešto izvanjsko potrebno da nas sjedini i iznjedri to nešto što želiš od mene. Biti ti, u svom nedohvatnom blistanju kojim ćeš zračiti kroz mene prema van.... - sama svjetlost ako jesi Ljubav. Biti, jednostavno, biti.
I to progonstvo nije zato da bih negdje lutala tražeći mjesto na koje ću se skloniti da bih bila sigurna, shvaćam konačno, nego da bih ti se vratila, ondje gdje si ti. Da, tu - odakle i ne mogu otići i zato i taj osjećaj da me držiš. Da bih uvijek znala gdje jesam.





12.07.2017. u 12:34 | 40 Komentara | Ispiši | #

sjećanje

utorak, 11.07.2017.

... Preko njihovih neljubljenih godina
izbodena i uspravna prešla je budućnost ljubavi
Nije bilo tajni o polegnutoj travi
Nije bilo tajni o raskopčanoj bluzi
Nije bilo tajni o klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom
Bile su noći
bile su žice
bilo je nebo
koje se gleda posljednji put...
- Izet Sarajlić





Cvijet Srebrenice

11.07.2017. u 14:32 | 8 Komentara | Ispiši | #

prijateljice

nedjelja, 09.07.2017.

Znam te školjko kad si biser bila!

Ionako sam se jedva prisilila izaći s njom.
Hoću tvoju ludost,
znam da je u tebi ima još
- govori mi.
Samo si navukla neku mrenu
(smješkam se njenom izrazu - mrena),
zastor. Roletne! sine joj.
Možda je to nakon one nesreće,
možda nakon svega onog s Reneom,
ali to nema veze s godinama,
nemoj mi to govoriti,
znam da nema. Živimo sve dok...
Pitat ću te kroz trinaest,
toliko je ona mlađa od mene. Pitat ću te, da,
odgovara mi, kroz trinaest,
pa ćeš tad vidjeti kakvo je bilo ovo sad.
Zatvorila si se.
A sjećaš se kako si onda u sandalama
išla kroz snijeg
(ne zaboravi mi tu ludost
nikad spomenuti kad se vidimo)
i kako te nije bilo briga ni za kog
a mogla si tu novogodišnju večer imati
silne probleme - Pepeljugo; ali si imala smjelosti
- imala sreću! To je bila ludost!
kažem joj, i takva ostaje neponovljiva
- nisam više ista ta.
Ali ti jesi - samo si se... Znam, mrena.
Molim te, daj neka ti ta žena
salije vrelo olovo u vodu.
Ma neću; ne treba mi. Baš si uporna,
podsjetim je kako sam joj za jednog
zajedničkog ljetovanja
(ne ponovilo se)
lijepo govorila da ujutro nikad ne pijem prvo kavu
a ona bi me opet budila s još jednom šalicom uz svoju.
Bila je ludost i upustiti se u sve ono s izdavaštvom,
a sad iz ove perspektive vidim da...
što sam trebala.
Ne, ja sam svoje ludosti potrošila.
Baš si tvrdoglava, odgovara mi tvrdoglavo.
A svoje nove pjesme, hoćeš.... ne pišem pjesme,
ispravim je, više je to lirska proza
.... hoćeš li od toga napraviti novu knjigu?
Ne, ako bi i bila nova knjiga
pisala bih nešto potpuno novo.
A hoćeš li pisati možda i ono o meni? - nemoj...
Ne brini, budem li samo ću te ukomponirati u tekst.
Smješka se....





foto: maja topčagić

09.07.2017. u 15:49 | 18 Komentara | Ispiši | #

kuda?

nedjelja, 02.07.2017.

not all who wander are lost...

Poput mojih tetki, ni ja "nikud ne idem bez pasoša u tašni", kako je jedna od njih ukratko predstavila svoju raspoloženost i spremnost za putovanja, govoreći - s učinkom koji na atmosferu među prisutnima znaju imati neke izjave što naglo oslobađaju od konvencionalnosti, podižu raspoloženje, djeluju razgaljujuće pa se i drugi počinju manje libiti, kao kad bi u društvu nekadašnjih woodstockovaca rekli 'nikud bez hašiša u tašni' - da ona nikad ni do svoje majke ne ide bez pasoša iako je stanovala samo dvije ulice dalje od nje. Nikad se ne zna!
Tako i ja - dosljedno tradiciji ili tek zbog dopadljivosti te priče s taman toliko doze pretjerivanja i iskrenosti koliko je potrebno da se ona pamti i po kakvima pamtimo možda i življe neka lica iz naše porodice ili njoj bliske ljude.
I uvijek sam u obilasku negdje, bilo kad putujem vani ili se krećem u granicama svoje zemlje, i (za)obilazim. I izgubim se nerijetko, što je isto možda nasljedno - neka porodična karakteristika. Jednom se jedna od mojih tetki izgubila kad je koraknula u kružna vrata, negdje u Italiji, pa je tetak izašao na jednu stranu a ona na neku drugu odakle joj se izgubio trag, ali su je nekako ipak pronašli poslije. Ja sam se znala gubiti izlazeći autom iz kompliciranog i zbunjujuće obilježenog kružnog toka, pa bih iz opreza ubuduće, kružila i samo kružila - do besvijesti. I to zna imati oslobađajući učinak, pa se jednom takvom prilikom, vozeći sa mnom, moja sestra počela nezaustavljivo smijati do suza dok majka koja je sjedila odzada nije podviknula - da već jednom negdje 'progulim'! A često bih se izgubila i u vlastitoj zemlji, na njenim putevima, bez propisnih znakova, kad poplava odnese dio puta ili se mora zaobilaziti pa je dobro imati pasoš jer nikad ne znaš kad nenadano možeš naići na neku granicu, čudeći se.
Izgubim se katkad i u saobraćanju s ljudima. Nisam sigurna - nisam li zalutala u neku zonu sumraka gdje mi ne vrijedi logika, pa ispadam nerazumna ako se nečemu nerazumljivom mi ili apsurdnom, čudim i negodujem.
Pripeklo sunce! I ja trebam nove sunčane naočale. Ulazim u najbliži dućan gdje su na stalku što se može vrtjeti kružno izloženi razni modeli. Ogledalce na vrhu zaklonjeno je fiksiranim komadom ploče na kojoj je neka reklama. Pitam, zašto je ogledalo nedostupno, jer kako da vidim ono što probam? Prodavačica, 'mrtva hladna' bez imalo susretljivosti odgovori samo: "to tako treba!" I ostaje pri tome.
Nisam u prvi mah, ali onda shvatim da sam negdje duboko zalutala ili promašila smjer unatoč očiglednosti. Jer i ljudi mogu biti kružna vrata ili zbunjujući rotor, put kojim se ne može dalje jer dolaziš do granice pa iako imaš pasoš, ne vrijedi ti. Ne vrijedi za granice ozidane u ljudima.

02.07.2017. u 14:50 | 28 Komentara | Ispiši | #

u međuvremenu

utorak, 27.06.2017.

mala bilješkica
napisala jedan tekst i pustila ga - da stoji, nisam mu se ni zavratila ponovno poslije (odmah po napisanom, nanovo pročitavši, opažam stvari koje bi trebalo mijenjati, a mijenjati.... nerijetko postane odustajanje i od neuspjelih pokušaja (da citiram potoka :))), a onda šetajući jučer ili to i nije bila šetnja već samo kratkotrajni izlazak iz stana ali se sa mislima vrijeme nekako uspori pa mi izgleda kao duža šetnja, osvoji me jednostavno jedna misao - ali osvoji, osjećajući joj dejstvo baš kao da je taj tren aktualan, sadašnji, a tiče se prijenosa u trenutak.... kad smo izvjesno na kraju: 'ništa nisam ostvarila' - misao je što je mnome ovladala taj momenat. sjetih se lou andreas salome (neke rečenice nam se utisnu u pamćenje) kad je negdje pred kraj pustolovine zvane život rekla: 'cijeli život sam radila, pa što?' i.... da, to sam pomislila dok sam prelazila cestu na 'zeleno' namjenjujući se nekom 'dalekom' budućem trenutku jer nekako prošlo i buduće stalno se sastaju u nama - sastaje se ono čega nema ali tako je to valjda u nekim razdobljima... ne znam. ne znam.....




foto: stefan mitkov

da ovo ne bude prazna bilješkica, dometnut ću jednu crticu koju sam odavno htjela.
jednom, u pisanoj poruci, pitala sam jednu prijateljicu samo - kako je? a ona mi je na to uzvratila krasnom pjesmom napisanom u odgovor i na kraju pjesme napisala - a inače sam dobro.
crticu bih nazvala: poticaji.

i ako je još uvijek prazno, dodala bih i jedan komadić od neki dan napisan.

Postoje pehari emocija. Neispijeni do kraja, ne znajući koliko je još preostalo. misleći da je sve ispijeno a neznana dna. A onda se u tebi saliju preostale kapi potapajući te kao da i nisu kapi već u njima zapretene vode što se najednom izliju. Svaka ljubav ima takvu jednu kap i u njoj spregnuto sve ono što je bila i nije ostajući ranjivim mjestom sve dok postoji i ono ranjeno kojeg se dotakne.
Nije to moj sadašnji trenutak već se sjetih - a mreža kroz koju su brzo prostrujale iskrsavajući te misli brze i kratke poput iskrenja, samo je samovoljno prispajanje - momenta prošlog u kojem se jednom još izli u me taj pehar pa se činilo da je do vrha pun neprolaznog oduzimajući svemu ostalom proživljenom, ispijanom, drugih pehara, okus trajanja. Minuli trenutak takvog osjećaja neprolaznosti što te zaplijeni i zavede vjerovanje kao trik! - ostao još samo u pamćenju, kao iskustvo u talogu iskustava - i bile su te posljednje kapi, od tada neosjetno ishlapljele.
Ali postoje pehari emocija, neispijeni do kraja ili tek ovlaš kušani i izmaknuti ili ostavljeni jer su počeli prikrivati prazinu i oni netaknuti, uvijek postoje neki....


27.06.2017. u 18:25 | 27 Komentara | Ispiši | #

u razna doba tvojih godina

srijeda, 21.06.2017.

U razna doba tvojih godina različit će biti sadržaj tvojih knjiga...
M. Pavić, iz romana Hazarski rečnik



Gdje ja - tu i neke od mojih knjiga. A mojim zovem one što su rado odabrale mene otkrivati mi dušu, kao što lijepi predijeli, mjesta, gradovi, odabiru nas da bi im se iznova vraćali.
Slova se takođe mogu uporediti s delovima tvoje odeće.
Kao što ćeš zimi staviti na sebe vunenu odeću ili krzno, šal, kapu izvraćenu na zimsku postavu i krepko se opasati, tako ćeš se leti odenuti u lan, ići raspas i odbaciti sve teško, a između leta i zime opet dodavati ili oduzimati od odeće - tako je i sa čitanjem. U razna doba tvojih godina različit će biti i sadržaj tvojih knjiga, jer ćeš na razne načine kombinovati odeću.


U torbici, među svakodnevnim ženskim sitnicama, gotovo uvijek su uza me i - jedna ili dvije manje knjižice, kao ključevi od samo meni znanog stana u koji se mogu povući kad poželim. Na putovanjima, u prtljazi - bar dvije-tri opsežnije, meko ušuškane među haljinama i rubljem, kao skroviti strpljivi suputnici kojima sam dužna vrijeme i ostajući im ga dužna, do daljnjeg... Često bih se sjetila i svog prijatelja koji kaže da mu baš i ne uspijeva čitati knjige, jer kada počne odmah ga zaokupe vlastite misli odvlačeći ga negdje dalje od sadržaja pa se ne može koncentrirati. Ali, iako sličnu sklonost opažam i sama - misli se između redaka katkad samovoljno otisnu dotičući se nečeg posredovanog knjigom, odlutaju... - brzo joj se vraćam sporo napredujući jer se kroz riječi iznutra ne može prolaziti brzo.
Na radnom stolu, nadohvat ruci i uokolo... - paralelni je svijet u koji se lako može stupiti.
Nedavno, u pauzi za ručak, priđe mi za stol kolegica i sa zanimanjem pita ugledavši me da čitam - kakva je to knjiga? Kažem: 'nemoguća!' Ona stoji i gleda me očekujući da dometnem još nešto ali ja samo ponovim isto. Što da ti kažem, kažem joj, fantastična (ona upisuje u svoj notes naslov knjige i ime autora) - ali dat ću ti je da čitaš kad ja završim.
Još dok sam je držala u rukama raskriljenu uronjena u njen svijet - toliko umjetnički divan da se čini nemogućim stvoriti takav - znala sam da - kad bih ja bila moguća u nekom dalekom, dalekom carstvu izvan neznane mi planete Zemlje a da mi do ruku dospije ova knjiga (nalazeći je negdje duboko skrivenu i zaboravljenu) razumljiva na njenom snovidom jeziku ma koji jezik govorio i poznavao čitatelj, pronašla bih pukotinu u vremenu i sa svojim ženskim primjerkom knjige kradom skliznula kroz nju u svijet u kojem je ona nastala.

Ponekad davna proleća, puna toplote i mirisa, procvetaju još jednom u nama. I mi ih pronosimo kroz sadašnju zimu štiteći ih prsima. A onda, jednog dana, ta davna proleća počnu štititi naša prsa od mraza kad se nađemo s one strane prozora na kojoj mraz nije samo slika. Jednom takvom proleću u meni već je deveta zima, a još uvek me greje. Zamisli sada, u ovoj zimi, dva takva proleća što se dodiruju kao dve livade mirisima. Eto šta nam je potrebno umesto ogrtača...





foto: Michal Bednarek

21.06.2017. u 19:49 | 23 Komentara | Ispiši | #

pod pogledom

srijeda, 14.06.2017.

Zvjezdano nebo nada mnom...
ali zaslijepi ga blještavilo monitora kad otvorim laptop
pa oborim kapak tom bešćutnom oku
nastavljajući udisati mir beskraja uzburkavan vjetrom.
The best of Schubert
gudalo je na strunama noći po kojim padaju kapi
nevidljive kao prsti što taknuvši ih oblikuju oblast, sonoran zvuk.
Povlaštenost ovakvim trenucima
sve je čime mi se obraća misao otvorena kao oči
što polažu svoje poglede posvud u zvjezdana gnijezda.
Obnavljanje od svega što zaore ti po koži, odvija se uvijek
u zakrilju, boso je i bešumno, i ponavlja se iznova kao tema
- melodija u jednoj kompoziciji.



14.06.2017. u 13:33 | 23 Komentara | Ispiši | #

put k njemu

ponedjeljak, 05.06.2017.

Fernandu Pessoi

Kucam ti na vrata. Stan ti je u neredu ali i ne očekuješ nikog, naočari ti pale na pod pa se saginješ dohvatiti ih, šuškaju papiri dok ih pokušavaš na brzinu pospremiti, tup udarac uz psovku 'prokletstvo!' odaje mi da si udario o nešto. Uskoro ću ti začuti i korake u predsoblju pa se sklopljenih očiju naslanjam leđima o zid dok čekam.
Propuštaš me ući u polutamu sobe pomalo oklijevajući i nabirući obrve kao da odmjeravaš pridošlu misao u njenim međuodnosima s ostalima prije nego što je propustiš u tekst.
Na stolu leže rukopisi tvojih nedovršenih pjesama i onih još nepočetih, kojih nema i što ćeš ih tek napisati.
Prozor, ugledam - to je krletka lijepo oblikovanih izvijenih rešetki od kovanog željeza uzglobljena u okviru prozora. Navikao si na prizor svijeta u njoj kao na prisustvo ptice u krletci čije društvo primjećuješ tek s vremena na vrijeme. Ali ja primijetim odmah njeno sjajno krilo kad pomaknem zastor gust kao stara paučina tkana na izgled mape zvjezdanog neba što joj prigušuje svjetlost u ton kakvim zrače stara barokna ulja na platnu.
Tvoje oči - dva crna ugljena, dva pečata na bljedilu tvog lica ostala za noći što te zarinuvši svoje halapljive sisaljke crpila i ispijala - gledaju me kao u nutrinu svoje samoće.
Gledam u nutrinu svoje samoće u tebi.
Što te dovodi, ne pitaš, znajući da je to isto što i tebe odvodi put pristaništa gledati usidrene brodove - suptilnu konstrukciju užadi ogoljenu od jedara, njihovo pristajanje i isplovljavanje, točku na horizontu, imajući privilegij dalekih putovanja koja si rijetko propuštao iako nikad nisi stupio na palubu nijednog koji će te odvesti put dalekih oceana, otoka, još neotkrivenih a žuđenih, svaki put uzviknuvši 'Ura! Kopno!' a da se nikad nisi iskrcao ni na jedno dalje od svoje zemlje što se protezala tlom nepremjerljivim, neprehodivim, nesagledivim. Ni ja nikad nisam stigla ovdje k tebi, iako se čini nemogućim: stavljaš dvije šalice s kavom na stol, moja ima uzorak krila galeba ili dvije lijepo stilizirane grančice izvijene iz sastavnice nevidljivog središta pa izgledaju kao krila reljefno naglašena na krhkoj porculanskoj bjelini, a tvoja obična duboka šolja za čaj glat bjeline.
Kao da je važno što naše dvije privremenosti razdvaja jedno cijelo minulo stoljeće: Čitam tvoje pjesme...





foto: Daria Garnik

05.06.2017. u 14:00 | 24 Komentara | Ispiši | #

pitaj me, ozbiljno

srijeda, 24.05.2017.

Slova naše azbuke javljaju se na javi, a slova nebeske azbuke javljaju se u našim snovima rasuta kao svetlost i pesak po vodama zemlje u času kada božija pismena navru i potisnu ljudska pismena iz našeg zaspalog oka. Jer, u snu se misli očima i ušima, govor u snu nema imenica, služi se samo glagolima...
- Milorad Pavić, iz romana Hazarski rečnik


San je moj učitelj, pročitah na jednom drugom mjestu. A ja pamtim svaki što mi je u umu ostavio svoj neprolazni, katkad blistavi pečat.

Kad bi me pitao o snovima, moje sjećanje bi bilo mnogo jasnije, izraz koncizniji, detalji opsežniji, osjećaj i značenje podudarni a misao bi produbljivala kontekst. Kad bi me pitao o snovima, moj svijet predočavanja bio bi koloritan, sofisticiran, dojmljiv, prenapučen, bio bi poput vrta egzotičnih stabala, imao bi posebno osvjetljenje a kadrovi u njemu bili bi bergmanovski.
Kada bi me pitao o mojim snovima, mogla bih sebi pustiti na volju opisivati osjećaj pomoću lica, njihovih izraza, mimike usana, govora tijela, neizgovorenih značenja namjesto opisivati lica, njihove izraze, govor tijela, tumačiti značenja.
Mogla bih ti reći i ono što „ni u snu ne bih“ a da stakalca snova ne padaju daleko od zbilje.
Mogla bih, rekonstruirajući ti svoju intimu, ustati i izaći iz sobe u svijetlo žutom, poput suncokreta, šeširu, pozdraviti te i osmijehnuti se a da to i ne opaziš - dok sjedimo za stolom i o nečemu ozbiljno razgovaramo.


Tako sam u jednom snu naučila i letjeti. Učeći kako - u letu, i ne znajući hoću li moći, znati. Susrećući se s brojnim opasnostima - bićima što bi prijeteći iskrsnula ili me sustizala ali sam im začudno umicala, krečući se brzinom svjetlosti ili i većom? - ja to ne znam. Ali letjeti je postajalo kao duboko disati kad sam se u skladnom ritmu povezala sa svojom prirodom i prirodom leta pa se nisam ni okrznula o bića što su mi s obje strane nailazila u susret već sam prolazila između njih, osjećajući da dišem punim krilima. A onda uzlet! u prostranstvo bajkovito plavetnog zvjezdanog neba - čarolije blistavila i plaveti i neke idilične topline - pa vrtloženja padajući prema moru da bih malo zatim loptasto meko dotakla plićak, malo se stresla od hladnoće vode, i skočila na obalu, ravno pred kuću u kojoj sam se rodila - kuću uz more, i kad kroz raskriljena vrata stupim unutra u njoj zatičem, uposlene svojom svakodnevnicom, sve ljude što tu žive životom meni dalekog stoljeća.

Jednom ću napisati knjigu snova. Paralelni svijet - život, moje ispravke krivih navoda autorizirane od nekog suverenijeg, putovanja kroz vrijeme - vremeplov u kojemu prošlost podliježe zakonu neodređenosti, kreiraju drugačije moguće budućnosti, uranja u istinskije znanje. Jednom će sa tih stranica zračiti drugačija stvarnost, suštinskija, neposredna, ona što je stvarana čistom neupitnošću, što me pogađala svojim značenjima kada bih se probudila sretna ili nesretna. Od snova bi se moglo načiniti jedno drugačije ruho zbilje, tijelo što ne izdaje ono što ga nadahnjuje, ispunjuje, opunomoćuje za život kojemu još nismo dorasli. Od prediva snova bi se moglo satkati čudo života kakvom su uskraćeni dah i disanje kojemu budnost u javi postaje bazen gdje se tali ta zlatna kovina.

Vraćajući se, uvidjela sam da se ne povlači more ljeskavo plavo pjenušavih skuta s pješčanog žala, čineći se da jaka oseka je, već se to ja bestjelesna kretanjem sa svijetom spregnuta povlačim od mora udaljujući se
I kad ustanem, vidim gdje kaplja vode što s trepavica pada opisuje oku dubinu svijeta
Bezmjerna
I kad istisne me, predajući snenu obali zbilje tvarna svijeta
Još zlatne sam kose, mliječno bijela, rumeni blage, u školjku polegnuta



24.05.2017. u 20:57 | 28 Komentara | Ispiši | #

balkoni

utorak, 16.05.2017.

Nema te morske obale kojom bih zamijenila svoj balkon. Ni palube broda kad osjećaj vjetra mineralan kao tonik imam i ovdje. I prostranstvo oceana bez obala - dovoljno je samo da pogledam naviše. Ne trebam ni društvo pored ovoliko glazbenih instrumenata u izvedbi kompozicije koju slušam. Imam sve što trebam.

... Ali u mom susjedstvu opet čujem plač. Prolomljen, očajan, nezadrživ. Gorak kao zadržavana gorčina što je prsnula iz svoje opne u jednom trenutku kad je naprslost trajući tek prijetila rasulom nečemu što se još drži na okupu kao što zna trajati napukli tanjur ili vaza za suho cvijeće, čaša.
Žena.
Brak što ju je prošarao napuklinama.
Ona, čiji glas čujem dok sjedim na svom balkonu, kat ili dva poviše onog s kojeg dopire glas, pokušavajući misliti, pisati jednu sasvim drugu priču, temu, para mi srce svojim bolno prodornim vokalima, onim "ne mogu više" - nekome; što kulminira prekomijernim za podnijeti potresajući cijelo biće, i tako mi poznatim njenim trenutkom neizdrživosti kao vlastitim, proživljenim.
Žena.
A jednom prije, jednog ljeta kad je noć bila kao nokturno uz pjenušav šum vjetra, i opet sjedeći na balkonu, možda i tada pišući nešto, s balkona susjedne kuće odakle obično dopire zvuk klavira zapljusne me val glasnog plača jedne mlade djevojke povrijeđene nečim nazivanim ljubav, jer sam mogla razaznati točno, po boji te bujice, nezaustavljivosti, po zvuku pogođenosti i ranjavanja, tako mi poznat njen trenutak kao vlastiti, proživljen.

I neobično je. Neobično prepoznavati nešto goruće nečije trenutno, sadašnje, kao mjesto, položaj u kojem se više ne možeš zateći. Ili samo naučimo kako podnijeti. Ili tek znamo biti tiši...




photo by Kuman

16.05.2017. u 00:50 | 32 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se