pitaj me, ozbiljno

srijeda, 24.05.2017.

San je moj učitelj, pročitah na jednom mjestu. A ja pamtim svaki što mi je u umu ostavio svoj neprolazni, katkad blistavi pečat.

Kad bi me pitao o snovima, moje sjećanje bi bilo mnogo jasnije, izraz koncizniji, detalji opsežniji, osjećaj i značenje podudarni a misao bi produbljivala kontekst. Kad bi me pitao o snovima, moj svijet predočavanja bio bi koloritan, sofisticiran, dojmljiv, prenapučen, bio bi poput vrta egzotičnih stabala, imao bi posebno osvjetljenje a kadrovi u njemu bili bi bergmanovski.
Kada bi me pitao o mojim snovima, mogla bih sebi pustiti na volju opisivati osjećaj pomoću lica, njihovih izraza, mimike usana, govora tijela, neizgovorenih značenja namjesto opisivati lica, njihove izraze, govor tijela, tumačiti značenja.
Mogla bih ti reći i ono što „ni u snu ne bih“ a da stakalca snova ne padaju daleko od zbilje.
Mogla bih, rekonstruirajući ti svoju intimu, ustati i izaći iz sobe u svijetlo žutom, poput suncokreta, šeširu, pozdraviti te i osmijehnuti se a da to i ne opaziš - dok sjedimo za stolom i o nečemu ozbiljno razgovaramo.


Tako sam u jednom snu naučila i letjeti. Učeći kako - u letu, i ne znajući hoću li moći, znati. Susrećući se s brojnim opasnostima - bićima što bi prijeteći iskrsnula ili me sustizala ali sam im začudno umicala, krečući se brzinom svjetlosti ili i većom? - ja to ne znam. Ali letjeti je postajalo kao duboko disati kad sam se u skladnom ritmu povezala sa svojom prirodom i prirodom leta pa se nisam ni okrznula o bića što su mi s obje strane nailazila u susret već sam prolazila između njih, osjećajući da dišem punim krilima. A onda uzlet! u prostranstvo bajkovito plavetnog zvjezdanog neba - čarolije blistavila i plaveti i neke idilične topline - pa vrtloženja padajući prema moru da bih malo zatim loptasto meko dotakla plićak, malo se stresla od hladnoće vode, i skočila na obalu, ravno pred kuću u kojoj sam se rodila - kuću uz more, i kad kroz raskriljena vrata stupim unutra u njoj zatičem, uposlene svojom svakodnevnicom, sve ljude što tu žive životom meni dalekog stoljeća.

Jednom ću napisati knjigu snova. Paralelni svijet - život, moje ispravke krivih navoda autorizirane od nekog suverenijeg, putovanja kroz vrijeme - vremeplov u kojemu prošlost podliježe zakonu neodređenosti, kreiraju drugačije moguće budućnosti, uranja u istinskije znanje. Jednom će sa tih stranica zračiti drugačija stvarnost, suštinskija, neposredna, ona što je stvarana čistom neupitnošću, što me pogađala svojim značenjima kada bih se probudila sretna ili nesretna. Od snova bi se moglo načiniti jedno drugačije ruho zbilje, tijelo što ne izdaje ono što ga nadahnjuje, ispunjuje, opunomoćuje za život kojemu još nismo dorasli. Od prediva snova bi se moglo satkati čudo života kakvom su uskraćeni dah i disanje kojemu budnost u javi postaje bazen gdje se tali ta zlatna kovina.

Vraćajući se, uvidjela sam da se ne povlači more ljeskavo plavo pjenušavih skuta s pješčanog žala, čineći se da jaka oseka je, već se to ja bestjelesna kretanjem sa svijetom spregnuta povlačim od mora udaljujući se
I kad ustanem, vidim gdje kaplja vode što s trepavica pada opisuje oku dubinu svijeta
Bezmjerna
I kad istisne me, predajući snenu obali zbilje tvarna svijeta
Još zlatne sam kose, mliječno bijela, rumeni blage, u školjku polegnuta



24.05.2017. u 20:57 | 18 Komentara | Ispiši | #

balkoni

utorak, 16.05.2017.

Nema te morske obale kojom bih zamijenila svoj balkon. Ni palube broda kad osjećaj vjetra mineralan kao tonik imam i ovdje. I prostranstvo oceana bez obala - dovoljno je samo da pogledam naviše. Ne trebam ni društvo pored ovoliko glazbenih instrumenata u izvedbi kompozicije koju slušam. Imam sve što trebam.

... Ali u mom susjedstvu opet čujem plač. Prolomljen, očajan, nezadrživ. Gorak kao zadržavana gorčina što je prsnula iz svoje opne u jednom trenutku kad je naprslost trajući tek prijetila rasulom nečemu što se još drži na okupu kao što zna trajati napukli tanjur ili vaza za suho cvijeće, čaša.
Žena.
Brak što ju je prošarao napuklinama.
Ona, čiji glas čujem dok sjedim na svom balkonu, kat ili dva poviše onog s kojeg dopire glas, pokušavajući misliti, pisati jednu sasvim drugu priču, temu, para mi srce svojim bolno prodornim vokalima, onim "ne mogu više" - nekome; što kulminira prekomijernim za podnijeti potresajući cijelo biće, i tako mi poznatim njenim trenutkom neizdrživosti kao vlastitim, proživljenim.
Žena.
A jednom prije, jednog ljeta kad je noć bila kao nokturno uz pjenušav šum vjetra, i opet sjedeći na balkonu, možda i tada pišući nešto, s balkona susjedne kuće odakle obično dopire zvuk klavira zapljusne me val glasnog plača jedne mlade djevojke povrijeđene nečim nazivanim ljubav, jer sam mogla razaznati točno, po boji te bujice, nezaustavljivosti, po zvuku pogođenosti i ranjavanja, tako mi poznat njen trenutak kao vlastiti, proživljen.

I neobično je. Neobično prepoznavati nešto goruće nečije trenutno, sadašnje, kao mjesto, položaj u kojem se više ne možeš zateći. Ili samo naučimo kako podnijeti. Ili tek znamo biti tiši...




photo by Kuman

16.05.2017. u 00:50 | 32 Komentara | Ispiši | #

trenuci

četvrtak, 11.05.2017.

Pisati...

Imam noć. Licem mi prolebdi smiješak kad zavlada mir. Otvaram laptop. Spravljam veliku šalicu kave oko ponoći. Gnijezdim se u tom klupku - središtu namjere da pišem, gdje jesam - već danima, kao zrakasto pruženim koncima držeći se znakova još neispisanih ili njih blizu sebi, u svom polju, samo da ja ne iskliznem, ne pustim se i ostanem negdje ukraj gdje bi se između mene i mog prostora smjestilo nešto tuđe čemu bih čekala prolazak.
Počinjem pisati. Stajem. Pokušavam formulirati nešto neodređeno onaj tren dok sam još bila dio slike stvarnosti koju opisujem. Zazivam joj pojavnost, atmosferu, vraćajući film, iznova i iznova. Svladat će me dnevni umor, san...
Budim se blještavila punog Mjeseca uprtog mi u oči. Kristalno čisto plavetnilo neba ubrzo će izblijediti svjetlost u neprozirnu jednolično magleno bijelu. Dok se ne razlije nježno rumenilo rastvoreno kao kist s ružičastom uronjen u staklenku s vodom, povrh krovova i krošnji što iza sebe dočaravaju more i borove, brodove, galebe, liniju horizonta - beskraja... a na drugu stranu po zelenim obroncima brda prošaranim ponekim pramenom svjetla što im meko pada na još usnula lica, kapljama sunca oblivena sjaje pročelja grupica kuća kao ostrvca sa zvonicima što će uskoro oglasiti jutro...




Un nouveau jour by Pascal Raymond Dorland

11.05.2017. u 11:43 | 7 Komentara | Ispiši | #

neobičnosti

ponedjeljak, 01.05.2017.

Čitajući jedan intervju, privukao mi je pažnju i zaintrigirao neobičnošću - da li, neobičan, ili pak nije? - stav jedne poznate i još uvijek, iako u starijoj životnoj dobi, divno dobrodržeće i na sceni angažirane sjajne umjetnice, na upit - razmišlja li napisati autobiografiju?
Volim autobiografije, pa me i zanimalo što će reći:
"Ne. Mene je, iskreno, kad se malo udubim u to, uvijek čudilo kako ljudi imaju potrebu da ostavljaju za sobom neke tragove, ne samo tragove nego dobre slike o njima ili što ja znam. Nikad nisam imala tu želju, tu potrebu, naprotiv, nekako, imam osjećaj da sve to treba da ode s tobom, jer život je samo ovaj trenutak koji živimo, a sve iza nas treba da bude izbrisano."
Nisam na to, pomislila samo na autobiografiju - knjigu nastalu na samom prijelomu epoha - velike ruske umjetnice, balerine Maje Pliseckaje, koju sam nedavno pročitala a u njoj već s početka autorica piše "Uvijek sam mislila da knjige pišu posebni ljudi. Veoma pametni. Veoma učeni. A sad, nekakva balerina se bavi pisanjem. Sjetila sam se jedne starinske anegdote. Kako je potonuo ogroman brod, kao Titanik a samo dvoje putnika je uspjelo da ispliva. Ministar jer je bio veliki balvan, i balerina - glupa k'o guska..." Nisam ni samo na njenu posvetu kojoj je svojim životom udahnula vlastitu žizn', raskriljenu... "Možda će buduća pokoljenja početi živjeti slobodnije i jednostavnije, k'o ždralovi, k'o labudovi. Bez viza, molbi, komisija za izlazak, pečata, idiotskih limitiranja vremena, mučnih anketa? ... Možda će mudri Japanci izmisliti kakvu pilulu - čudo - koje će olakšati savlađivanje stranih jezika? ... Možda će ljudi prestati da od nekoga bježe s jedne na drugu stranu? ..." Pomislila sam ponajprije na svog prijatelja - i što li bi on rekao na ovo? - već dugi niz godina posvećenog ideji zasnivanja održavanja osobnih povijesti ljudi, za kog je od svih iznimnosti osobitih ljudi važnija općenita neponovljivost na koju svaki čovjek može istražiti i obraditi vlastiti život.

"Imam jedan fantastičan talent za brisanje", kaže umjetnica u intervjuu, a ja ne znam trebam li joj zavidjeti ili ne, iako u sebi već znam odgovor - i kad bih mogla birati.

Neobičnosti

Neki čovjek mišljaše i osjećaše da nema sličnosti, da se ništa ne ponavlja, niti izjednačuje. Sve je stalno novo i čisto. - Ako bi mu se javilo kakvo sjećanje, primao ga je kao trenutno djelo; primao je njegovu izvornost - ono u čemu sjećanje nije prošlost, nego čin sadašnjosti.
Najvjerojatnije se tako razvija i 'Priroda'. Za nju nema prošlosti, ni ponavljanja, ni sličnosti, koje nam grubost našeg opažanja omogućuje da primimo, naš mali broj sredstava i naša neophodnost pojednostavljivanja.
Ali bez tog siromaštva i te neophodnosti i tog krivotvorenja, ne bi bilo ni inteligencije, ni analogije, niti univerzalnosti.
Paul Valery


Možda ovaj mali kolaž - složen srodnostima što su same sebe pronalazile, jedno je vodilo drugom - i nije najbolje uklopljen prispajajući. Možda nešto strši nepripadajući. Ali bilo bi neobično da tako i ne biva...

01.05.2017. u 00:35 | 22 Komentara | Ispiši | #

putokazi

nedjelja, 23.04.2017.



Hope

foto: Irina Dzhul

23.04.2017. u 18:55 | 22 Komentara | Ispiši | #

barikade bez granica

srijeda, 19.04.2017.

Bilo je nečeg dirljivog u načinu na koji je navukao svoju crnu duksericu tako da mu je kapuljača zajedno s rolkom što se visoko kopčala patentom, dopirala do visine očiju, pa je izgledao kao terorist. Otišao je do parka i uzeo veliki kamen a onda ga hitnuo put prozora vladine zgrade kojoj smo stajali nasuprot. Prišla sam mu i stavila ruku na rame. Izgledao je pristojan, nježan, pomalo zbunjen sam sobom jer je prvi put bio u prilici susresti i sebe takvog, i to mu se sve vidjelo u držanju, dok je drhturio pod jaknom kao ždrijebe, i silovito i krhko u isti mah. Smirio se i ostao stajati, a da ni jednom s njegovog lica nije nestala bojažljiva dječačka nevinost. "Nemoj. Nemoj to raditi. Nećemo im to pokazati..."
"Zašto ne?", reagira žena do mene. "Deset, petnaest godina trpimo i nećemo više trpjeti. Treba im pokazati!"
"Treba im zapaliti auta", govori jedna od djevojaka iz gužve ali joj jedan drugi glas odmah pokoleba ionako kolebljivu sigurnost govoreći, "Ne sad. Ne ovaj put", a njeno lice opet poprimi uobičajeni izraz pristojnosti i mirnoće koji ni dok je to govorila nije iščezao sasvim.
Bilo je lako, tako lako preći granicu. Tu tako poroznu granicu između jednog i drugog, između nasilja i mira, kao i granicu između života i smrti ili suza i smijeha.
Barikade naše ljudske provodljivosti bilo je tako lako srušiti.

U jednom trenutku mladić s kapuljačom našao se u samom vrhu, kod vrata, tik uz obezbjeđenje koje nije više stajalo tako gusto zbijeno u jednom redu jer su dvije djevojke pronijele transparent "Ne bacajte ništa. Ovo je mirni miting" pa se i val ljudske pokretljivosti stišao i opet vratio u sebe.

U mnogim rukama bio je i papir s odštampanim slikama, nemalo vršnjaka, dječaku kojeg su ubili nožem u prepunom tramvaju a da mu nitko nije ni pokušao pomoći.
Na povratku, gledala sam u sliku s crnim fluorom što ju je djevojka preda mnom držala u ruci zajedno sa neupaljenom svijećom, razgovarajući nešto s prijateljicom...
U nehajnom držanju, učinilo mi se na trenutak da i nije više svjesna što drži, kao da nosi torbicu ili školsku bilježnicu. I kao da upravo tako izgleda, uvijek i svugdje, milost zaborava....

19.04.2017. u 13:05 | 18 Komentara | Ispiši | #

moja

subota, 15.04.2017.

mala djevojko. ti trunu što padneš u oko, trnu što se zabodeš u kožu. ili si ampula što na razgriz razlije svoj sadržaj mojim tijelom, osjećajući te sa svim svojim neobranjivostima pred tobom, nespremna progovoriti jednim, zajedničkim nam jezikom.
ti ranjiva domino u lancu. naramku vune vodom natopljene. ili si poluga što podiže kamen pod kojim leže razni razdrobljeni predmeti.
mi jedna drugu stalno izlažemo, ozarjima i zazorima, mekoći i oštrinama, željenostima i neželjenostima, toplini i studi, živostima i ravnodušnostima, ispunjenostima i suvišnostima... svojom pojavom.
ti držiš ključeve od mnogih, do tebe provaljivanih, napuštenih zajedno s kućom, zamjenjivanih, nepripadajućih ti vrata. ja tebe sobom zaogrnutu, sredinom sebe nepromašivu.

15.04.2017. u 15:04 | 14 Komentara | Ispiši | #

u susret

srijeda, 12.04.2017.

Kad dospiješ, postupno ali sigurno stižući, mjestu odakle se široko uokrug rasprostire pogled na obilje potrošenog, ispražnjenog i svelog od hlapljenja do beznačenja, otuđenog; kad dospiješ negdje gdje hod istim i nije hod već bezizlaz sred otvorenog a ti možeš dalje, netko ti dobaci zlatno uže, zraku sjaja, ključ što vodi do vrata iza kojih su ključevi što vode....
I ti shvatiš razliku među životima, i da nije svaki put razvojni, ako je život - put... dok stojiš pred visokim stepenikom, tebi pruženim.

12.04.2017. u 18:00 | 21 Komentara | Ispiši | #

ime duge

nedjelja, 09.04.2017.

O divna, o slatka... rana mladosti. Ti djetinjstvo čovjeka što tek rudi do zrenja. Pristalosti bez podozrenja. Ljupkosti - cvrkutu bića. Sunce što među dlanove rado uzme mu obraze pa usplamte. Korico mlijeka što na vatri bujaš i rasteš tako hitro da u tren oka iskipiš i kipiš. Sjajni plugu i vodonošo. Okrjepo sjećanju. Bujico što se slivenu u sebi katkad oćuti. Ti drska vilo što iako pozvana uz mnoga rođenja uzglavlju izostat ćeš. Sjajna dugo blistavih boja. Svoja. Pojaviš se i nestaneš kao da sanjasmo. Na kratko, svačija, moja.




foto: Sergey Klimenko

09.04.2017. u 12:18 | 8 Komentara | Ispiši | #

prije prvog purpura

petak, 07.04.2017.

Uranjam lice u čistu vodu na studencu s kog noć hlapi svježinom novog jutra. Još je do svitanja. Rano je doba. Nečujan hod svih stvari. Plovidba tišinom. Tamno plavi zvuk povremenih kliktaja modrim prostranstvom nevidljivi let čini vidljivim. Svijet motri orošen mutni sjaj mjesečeva oka kroz koprenu udaljenih golih grana. Sklopit će ga, nedugo zatim.
Budnost mi svijet čini prisnim.

07.04.2017. u 05:00 | 12 Komentara | Ispiši | #

tamo dolje

četvrtak, 06.04.2017.


Tamo dolje ispod zemlje
i onamo ispod neba







Oznake: Sarajevo, travanj

06.04.2017. u 11:48 | 7 Komentara | Ispiši | #

mandala

četvrtak, 30.03.2017.



foto: Dmytro Gilitukha

30.03.2017. u 22:20 | 11 Komentara | Ispiši | #

pluton


Po dolasku u Beč, padala je kiša kao i prošli put kad sam bila, i padala je za cijelo vrijeme mog boravka s kratkim razdobljima predaha. Nisam ponijela i kišobran pa sam odmah kupila jedan jeftin jer mi je bilo važno samo da ispunjava funkciju. Ali kad sam ga i otvorila na kiši odmah se jedan kraj platna očito krhko pričvršćen uz kraj žice strgnuo pa sam otad u hodu stalno rukom povlačila taj kraj naniže a on bi se opet uzjogunio i pokupljao naviše. Nisam bila ljuta na sebe što sam kupila jeftin kišobran već zašto ako je nešto jeftino mora biti i smeće!

Pod tim kišobranom leopardovog uzorka, stajala sam jednog poslijepodneva pred katedralom na Stephansplatzu i promatrala kočije s upregnutim konjima što su poredane čekale turiste koji bi se htjeli provozati njima.
Zanimali su me konji i željela sam im prići blizu, nosili su štitnike za oči da ne bi mogli gledati sa strane a ja sam im htjela izbliza vidjeti lica i oči, pa sam prošla ispred njih neupadljivo kao da se nezainteresirano šećem kako njihovi vlasnici ne bi protumačili da se želim provozati i na trenutak zastala ispred njih zagledajući im oči. Ali ono što sam vidjela bilo je tako potresno da sam se nezadrživo morala odmaknuti....
Ta mirna krotkost iznuđena prihvaćanjem svoje sudbine, svog ropstva, ta pitomost što dolazi od zgasnuća bića i ugaslost pogleda što seže do samog zaborava jer se samo u zaboravu tako može živjeti i opstajati, udarili su trajni vodeni žig na mojoj razglednici iz Beča.
Ostala sam stajati još neko vrijeme ispred katedrale, sad potpuno promijenjenog doživljaja, neki turisti su dolazili, neki se slikali kraj konja, jedna kočija je upravo stizala, izlazili su iz nje razdragani i opet se fotografirali... Gledala sam kako konj, kao čovjek prisiljen dugo stajati na jednom mjestu pa se premiješta s noge na nogu da mu bude lakše, podiže jedno kopito kako bi sebi malo olakšao položaj a onda nešto kasnije to učini i s drugim.

Da bih malo olakšala dušu i negdje se sklonila, zaputim se opet u muzej Albertina.
I prva slika na koju sam tamo naišla bila je white horse 'Gazelle', Henri de Toulouse-Loutreca.
Promatrajući, zaključila sam da je pogled konja kakav sam vidjela malo prije, vrlo, vrlo sličan i da i slika prikazuje upravo takvo stanje biće kojem je uskraćena ili slomljena njegova bit - sloboda.
Moj djed s majčine strane, bio je čovjek starinskog kova čiji je svjetonazor imao svoje neumoljivosti i bespogovornosti što se ogledalo i u frazi pripisivanoj mu kao odlučnost pa i mudrost: 'slomiti mu žicu!', a odnosilo se na odgoj djece, njihovo opiranje i neposluh. Imao je djed ali jedno kratko vrijeme jer mu nije mogao nametnuti ulogu kakvu je namjeravao, i bijelog konja što ga nitko nije mogao sputati ni ovladati njime - divnog divljeg neukrotivog Plutona - kojeg prisjećajući se djetinjstva i sad vidim - dok ga četvorica, plašeći ga se, vezanog potežući konope oko njega pokušavaju svladati - kako se propinje kao divlji val, tutanj vatre, ne dopuštajući nikome da mu zauzda živu strunu.
Tu strunu - 'slomljenu žicu' - pokušao je pokazati pa i pokazao i sedamnaestogodišnji Lautrec, a na maloj bilješci kraj slike pisalo je nešto i tome kako je bio empatičan.
Ovdje, na ovom mjestu, možda bih i ja mogla još jednom upotrijebiti svoj kišobran pa reći da je bolje i kad žica strši nego kad je slomljena.



Oznake: bilješke

30.03.2017. u 02:00 | 11 Komentara | Ispiši | #

lice otvoreno naspram sebe

utorak, 21.03.2017.

Postoji jedno mjesto otvoreno prema moru
Jedno mjesto u uvali pod srcem neba
gdje se otkucaji tišine otvaraju samo uhu što ih sluša iznutra
poput uha još nerođenog kojemu zvuci izvana samo dube nježnije
spiralni oblik u koji se tišina zamata kao u školjku ili pupoljak.

Postoji takvo mjesto otvoreno prema moru
gdje mir stoji usidren kao ogroman brod u luci
zaklonjen krošnjama stabala što se prostiru oko kuće
pa do mene dopiru samo mirisi dalekih kontinenata što ih je donio sobom,
odjek glasova, žamor što se podiže s vjetrom sve do krila galeba
što ga odnose dugom jednoličnom prugom kojom plove nebom
i rasiplju u nečujan zvuk.

Možda - kada bih ostala dovoljno dugo na ovom mjestu
- i pronašla bih izvor zvuka što se uzdiže kao val i na laki udar kapi
Možda bih otkrila odakle onaj duboki ton što nastaje i iz samo jednog pljeska
o površinu vode i kad je krilo što je okrznulo perom toliko daleko
da ga nisam mogla vidjeti a boja slična crnilu sipe isuviše duboko
da bi se u trenutku razlila površinom oka i zamutila je.

Ono nedokučivo jedinstvo ne prešućuje ni jedan ton u koji se pretapa sve što ga takne.

Jer, kako bi inače znali da ljubav u sjaju nečijih očiju blista.
Kako bi znali da blijedi...





foto: Angele Martin

Oznake: prošlost

21.03.2017. u 11:06 | 25 Komentara | Ispiši | #

cartolina

petak, 17.03.2017.

Rijetko kad nešto bilježim pišući olovkom. Nisam odavno. A nekad prije, rijetko kad bih igdje i išla bez sveske, iako sam znala pisati i na poleđini računa, kovertama, ako bih neku našla u torbici, razglednicama koje nikom neće biti poslane....
A danas, nakon što sam u jednom trenutku zastala s mišlju što mi je prišla na ulici, oklijevajući pred ulazom u ljetnu baštu kavane u starom gradu prije nego što ću stupiti unutra, opet sam posegnula u torbicu za nečim pri ruci na čemu mogu pisati.

......................................................................***

Gdje li se zametnuo kao pupoljak taj svijet osjećan svojim? Da li u djedovoj bašti - u 'vrtlu', kako je on zvao? - zapisujem govor misli od maloprije, na trenutak prekidajući kad mi za stol priđe konobar donoseći kavu. Trebam li platiti odmah ili poslije, pitam ga. Ma, meni je svejedno, nigdje ne žurim, odgovori s osmijehom.
Da li.... u djedovoj bašti - nastavljam prekinutu nit - između gredica sa zasadima najraznovrsnijeg povrća? Mala - nisam visinom dosezala 'ni do ramena' visoko izraslim razgranatim, mirisnim stabljikama rajčice - uvijek bih se zaplitala u sjajnu paučinu između stabljika što bi mi se lijepila uz lice, usne, kosu, ruke, dok bih je pokušavala skloniti. Voljela sam taj vrto. Ali, kakvo li me to doticanje, s čime, odvelo u predijele tog sjećanja? Što li je probudilo te boje djetinjstva miješajući ih s mojim, sada - mišlju zapitanosti o sebi i svom svijetu?
Iznutra poboden trn.
I ovo proljetno titranje, pitomost što lebdi u zraku, svjetlost sunca... - mora da je sve to nekako neopisivo udahnulo dašak mirisa djetinjstva kroz moje nosnice, uplovilo kroz oči. I taj prepoznatljiv mir i laganost što natkriljuju. Blagi žamor što ga čuješ i ne slušajući. Rječica riječi čiji ti žubor dopire do ušiju. Francuski, s ugodnom notom svježine - grupica turista za susjednim stolom - ispod još gole krošnje u ljetnoj bašti 'Kolobara'.
Živjela sam u inozemstvu, u jednom kutku svijeta uređenom do sterilnosti. U manjem gradu kao galeriji slika s lijepim kućama okruženim vrtovima, u kojima se ne sjećam da sam ikad ikog vidjela, ni djecu da se igraju. Kada bih ušetala u jednu sliku, s vrećicama u rukama, gurajući kolica, prolazeći kroz vrtnu kapiju šljunčanom stazom prema ulazu, kao da je čuvar muzeja uvijek u pripravnosti, pojavljivao bi se domar trokatnice u kojoj sam stanovala, poravnavajući iza mene grabljama kamenčiće čija se besprijekornost poremetila.

......................................................................***

Kada bih bar mogla, razmišljam sad, zadržati postojanost boja dok su one još žive i vedre, blistave, svježe, bar malo duže, ali zalud jer raspadaju se kao i sjaj, prividi, sigurnosti, kao i san, dugine boje, pripadanja, održivosti što su poput Dalijevih slonova na nogama tankim kao čačkalice.... raspadaju se i prije nego što uspijevam ispisati ovu razglednicu do kraja.




foto: Tiziano Caviglia

17.03.2017. u 20:26 | 18 Komentara | Ispiši | #

šara

nedjelja, 12.03.2017.

Kad bi predio srca bio kao plodna zemlja, a ovaj mjesec kao kišna godina, u meni bi se iz tog tla razvilo sve što bi se u njeg posadilo i svaka sjemenka bi se primila zaprimajući emotivni naboj neizraženog, neizrazivog, onog što se samo osjeća duboko unutar sebe a iznutra plavi i naplavljuje, diše - kao i zemlja, katkad preplavljujući pa prokaplje kroz oči kapljicama lakim kao poljupci kiše što se nedugo zadržavaju na licu hlapeći na toplini kože.
Katkad je sve tako.... tako nepojmljivo; samo osjećano.
Padaju kiše. Neobranjivosti rastu. Sve u me uliveno zavraća se oživljujući kao da se nanovo ulijeva natapajući. A ja - samo iščezljiva maglica od daha na staklu - želim.... smisao?





foto: Chris Kang - waiting

12.03.2017. u 07:16 | 26 Komentara | Ispiši | #

raskoričeni stihovi

ponedjeljak, 06.03.2017.

Divni iluzionistu! Ti pucaš mjehurić po mjehurić koji me još okružuje
da bih vidjela jasno svoju beznačajnost u životima drugih.
Stvarnost namjesto privida kojeg njeguju naše uloge i uvjerljivost u njima.
Ti vedriš i oblačiš moj obzor kao da sam ti igračka!
Ali i činiš da se uvijek vratim k sebi kao kući
nakon nekog dalekog putovanja ili proživljenog zanosa.
Kofer s kojim stižem nema puno stvari – tek ponešto stihova
koje sam spasila od utapanja kada su sami sebi povješali kamenje oko vrata
a u meni se bolno oglasila njihova nijema predaja.
Sad, razastirem ih po platnu puštajući da se prosuše i povrate boju
i pokatkad povirujući nadvijena nad njima kao nad kolijevkom,
osluškujem – da li dišu?

Oznake: ukoričeno

06.03.2017. u 06:04 | 13 Komentara | Ispiši | #

jednom

nedjelja, 05.03.2017.

Okruženi zagrljajem života sa svih strana
ljubavnici
kad ispuni ih spokojstvo
ljepote puno kao vrč prepun ispijene slasti
u opojnoj strasti
kao da su besmrtni, smiješe se smrti




foto: Ryan Feigenbaum

05.03.2017. u 11:36 | 4 Komentara | Ispiši | #

glazbena kutija

nedjelja, 26.02.2017.

Bilo je čudesno! Tea je gledala u veliki starinski ormar na sceni i osjetila lepršavo treperenje kakvo osjećamo u naletu prepoznavanja. Nestalo je ljudi, nestalo vremenske distance a u njene obraze dospjelo je neko davno rumenilo i na usne nalegao smiješak kakav imaju djevojke kad otvore kovčeg s majčinim djevojačkim haljinama: „Čudesno! Zar je to nosila?“

Na trenutak, zatvorenih očiju, prepustila se čarobnim prstima stilista što ih je spretno upleo u njenu kosu i odigao je, svezao vrpce, pričvrstio ukosnice, razvezao čvor na šal kragni i obnažio vrat - pa je ostala bez daha! - kao da joj je u lice iznenadno zapuhao vjetar usput se zapetljavši o njene duge viseće naušnice vrteći ih pa je jedva uspjela suspregnuti smijeh.

Suzdržana smijeha, duboko udišući zrak kroz nosnice, očekivala je da joj netko kaže: „A sad otvori oči!“, ali taj netko ništa ne govori niti ikoga ima, samo svaka čarolija ima svoje savršeno pravilo - bezuvjetni pristanak tijela za kojeg nas ono ne pita, treptaj gotovo nezamjetan, trenutak kad se poslože tko zna od kojih sve krojeva preostali restlovi - pa je tako i Tea znala, još prije nego što je i otvorila oči i zavirila u ormar - da je ta haljina njena.

Kako je čudno u jednom tekstu prozreti čistinu, mislila je gledajući u ormar. Da, sad će uzeti svoju haljinu, ali ona se već okretala u njoj, smiješila se kroz prozirno vrijeme, u njenom osmijehu i kosi bilo je nešto neraskidivo povezano s očima, još se nije oprostila od svojih plesnih cipelica i svoje rodne zemlje čijim stepama odzvanjaju glasno daleki snažni topoti... Ali, ne.

To je aplauz! To je neki sasvim drugi tekst, otkrila je - možda podtekst, a ona još nije povadila ni ukosnice, još se smiješi kroz prozirno vrijeme - možda je ondje gdje ova predstava još nije ni bila zamišljena ali nikad i ne bi bila balet nego crnohumorna kazališna predstava već nekoliko puta uspješno izvođena na maloj sceni gradskog kazališta, ove sezone. Kako je onda dospjela u nju?
Da li je to predvidio pisac? Da li je predvidio redatelj? Da li je Tea mogla vidjeti sebe i kako je mala - pomislila je ona koja sve ovo piše i sama začuđena - toliko mala da joj se od malene kutije mogao učiniti veliki ormar? I da li je netko od rekvizitera uopće vidio gdje je nestao poklopac stare glazbene kutije na pozlaćenim nožicama?






*inspirirano scenom tijekom predstave „Četvrta sestra“ poljskog autora Janusza Glowackog (sadržaj drame „Četvrta sestra“ spajanje je Čehovljeva komada „Tri sestre“ i ironično obrađene bajke o Pepeljugi).

Oznake: zbirka

26.02.2017. u 17:02 | 32 Komentara | Ispiši | #

majstor i margarita

subota, 25.02.2017.

Osmjehnula sam se.
On je preklopio ruke i stisnuo ih uz grudi
pokazujući mi odakle proizilazi njegovo nadahnuće,
kreacija, motivacija i umijeće.
„Ako ne dolazi odavde....“, popratio je i riječima govor ruku.
„Zato i pravite tako odličnu pizzu!“, rekoh mu.
Tanak, mršav mladić, odan svojoj ljubavi
što miriše po origanu – pizza majstor – za slučaj da ste pomislili
kako sam razmijenila par riječi s nekim umjetnikom
- piscem, nekim danas tako rijetkim tko bi s rukom na srcu
pokazao odakle dolazi njegova umjetnost.





Oznake: zbirka

25.02.2017. u 10:16 | 9 Komentara | Ispiši | #

moneov ružičnjak

subota, 18.02.2017.

..................................The House among the Roses


Biti otvoren za impresije. Nepoznato. Unaprijed nemislivo. A opet kao da je u nama već sve spremno pri susretima s novim, saznavati, prepoznavanjem.

Jedne zime, između brojnih impresija, kao kroza vrt krečući se do tada neprohodanim stazama, prošla sam kraj ribnjaka s lopočima kratko se zadržavajući - neobično je kako te neka djela zaintrigiraju i probude u tebi nešto a druga ne, bar ne u tom trenutku - dok sam pred ružičnjakom ostala duže stajati.
Privukao me podtekst, sve ono što je slika otkrivala, čega je bila izraz dok je umjetnik, činilo mi se, s kistom u rukama stajao pred platnom, slikajući.
Obuzelo me uzbuđenje vrste kakvo sam poznavala, kao kad si na tragu nekog otkrića, novog razumijevanja, opažanja čudesnih povezanosti među pojavama, različitog manifestiranja istog, mogućnosti da dopreš do novih saznanja o svijetu, što zna zahvatiti nutarnjim plamenom, obuzeti, nagnati na istraživanje....
U bilježnicu sam taj tren zapisala najkraće i krajnje pojednostavljeno, samo da zabilježim prvi utisak: 'Ono što preživljuje u čovjeku - novi optimizam, srce čiji plam ne umire i ne zgara. Tu nježnu, kao novorođenu a opet nikad ni ugaslu - uvijek prisutnu - vatru, prikazuje Monet u svojoj The House among the Roses'.
Bila sam uvjerena da je naslikao malo prije smrti jer je odražavala upravo to što opstaje i preživljuje i ima moć pokazati se takvim samo u odnosu na blizinu smrti a opet neovisno o njoj, stoga sam to i vidjela kao novi optimizam, nepresušnost kao umjetnički potencijal, jer - kad bi samo bilo još mogućnosti vremena da i dalje slika i daje sve što može - ali iz dubine kruga moralo je već izranjati otvoreno lice smrti.
A opet, otkud bih ja mogla znati kako je to umjetnički pred kraj života ili mu nadomak?
Približila sam se pročitati s pločice na zidu pored slike, i njeno ime i kad je naslikana, pročitavši: 1925. Godinu dana prije smrti.
Odmaknula sam se i nastavila je gledati sa smiješkom, stajala još malo u duhu njene stvarnosti a onda pošla dalje...





J. Lacan

Oznake: Monet, Albertina, Vienna

18.02.2017. u 18:34 | 25 Komentara | Ispiši | #

minijatura

petak, 10.02.2017.

Udaljeno more je pehar pun vatre sasvim blizu moje duše. Uživam u svjetlećem obzorju koje stoji na tom lišću, i moji su pogledi usne koje ne mogu da se odvoje od ove pune zasljepljujuće stvari. Nebo tamo lije plamen po talasima. Žar i sjaj koji lebde između neba i mora tako su snažni da dobro i zlo, užas življenja i radost bivstvovanja, zasjaje i utihnu, zasjaje i utihnu, obrazujući mir i vječnost.
- Paul Valery


Tražim oaze. Male oaze. Potrebnu harmoniju. Poput glazbenih minijatura, male komade izvođene na kružnoj pozornici svakodnevnice dok noć ne spusti svoje tamne plišane zastore progorene zvijezdama. Izvodim sebe iz osjećaja jednoličnog trajanja što nastupi okružujući te u nekom životnom razdoblju, u osjećanje prisustvovanja. A pronalazim ih jednako i kad ih ne tražim, već ugledam, budem privučena.
Mali komadi su poput romantičnih sastanaka na koje odlazim s daškom vedrine. S malo šminke i parfema, puštene kose, nekim detaljem nakita, lakim koracima.... i onim nečim što osjećaš u sebi a odražava se na licu, u očima, preslikava na usnama.
Mali komadi - to su i jedno sjedište s drugim kraj sebe na koje odložim stvari u polupraznoj kino dvorani nekoliko večeri zaredom, i vokalni ženski ansambl koji na otvorenom na trgu kojim slučajno prolazim upravo tada izvodi pjesmu iz koje pamtim samo osobit refren pa ga pjevušim, i baklje u rukama mladih djevojaka okupljenih na tom istom mjestu a magija plamena razgara poglede što ih plijeni i njima i meni dok stojim malo podalje, i jabuke što ih nosim u platnenoj torbi, i one su mali komadi, i čaj s cimetom kojim se katkad počastim u kafeu, i disanje - udisanje zimskog zraka već razrijeđenog otapanjem pred proljetnim, krajolik što se upisuje u pamćenje očiju modrinom udaljenih brda, modrih kao šljive...

Svijet je kao jaje - puna zasljepljujuća stvar - koje kljuju i htjele bi prokljuvati grabljivice.
A čovjek, vidi li i uviđa li, i vidi li sebe.....
'Idi', možda bi dopisao na ovom mjestu svoj stih pjesnik blizu moje duše, 'kad bismo vidjeli što smo
ne bismo uopće bili to što jesmo.' ...




10.02.2017. u 20:48 | 14 Komentara | Ispiši | #

četvrtak, 02.02.2017.


Treba imati san?




foto: Irene Suchocki

02.02.2017. u 22:27 | 17 Komentara | Ispiši | #

nagovještaj

utorak, 31.01.2017.

Da li latice žute ruže
Drhte i otpadaju
Kad čuju hučanje brzaka?

- Matsuo Basho






foto: M. Machelli


Događalo joj se da zadrhti, na neke stihove, Jesenjina na primjer.... Događalo joj se to isto i pri pogledu na sjaj kakav imaju samo dječje oči, slutila je, samo zbog One što ih gleda kao u zrcalnom odrazu vode blistavo titranje zvijezda dva milijuna godina unatrag. Događalo joj se sve češće pa je i ne znajući zašto, plakala i za vrijeme i nakon kazališnih predstava, na tuđim vjenčanjima i na tuđim grobovima, obljetnicama nekih davno istrošenih ljubavi ili onih zauvijek, vječnih s uvijek novim ljubavnicima.
Ponekad je bila raskošna i bijela, na velikim premijerama. Ponekad rumena kao malina s lakim plamsajima što su gorjeli na rubovima njenih latica rascvalih pod nečijim nježnim pogledima, nečijim toplim dahom, ustreptalim strujanjem. Ponekad je buktala sama od svojih sokova izdišući jarkim mirisima kao što ljetni dani izdišu jarkim bojama sutona.
Pokatkad je postajala toliko ljudska da je u sebi morala stalno ponavljati "ja sam samo cvijet, samo cvijet..."

Posve iznemogla zagonetnim ljudskim srcem, sve češće je sanjala svoj vrt. Svoj odstrujali mikrokozmos mirisa i boja što negdje u nekom nepojmljivom prostoru zaprema unutrašnjost jednog beskonačnog trajanja u kojem će jednom rasti nedohvatna i slobodna, kao zrak ili daleko ljeskanje vode... Svijetli nabor mora.

"Nikad više otrgnuta kao da sam običan predmet", mislila je. "Nikad više ostavljena zbog mirisa što hlapi u prezasićenom čulu onoga koji ga udiše. Nikad, nikad više..."
Ali ružinim srcem, već sasvim ljudskim, opet bi proplovio isti drhtaj kao talas što se unutar sebe uzdiže i stropoštava, potaknut samo jednim jedinim dodirom... samo jednim, kao vršcima prstiju, nježnim dodirom povrh latica...


31.01.2017. u 00:13 | 11 Komentara | Ispiši | #

dodiri

petak, 27.01.2017.







27.01.2017. u 19:00 | 10 Komentara | Ispiši | #

odrješja (sunce)

četvrtak, 19.01.2017.

Odmakla sam daleko od obale života kojoj pripisujem prošlost. Još se mogu kao dalekozorom fokusirati pogledom na neka mjesta i ljude da bi ih promotrila, jer začudo, nekad sam s njima dijelila nešto - sebe, pa na momente zavrati se pogled na tu stranu ali gledajući, opažajući, uviđajući a ne ogledajući se (ili se ipak i ogledajući?) u tim izloženim zrcalima kao šarenim izlozima s promotivnim artiklima i artefaktima, prigodnima, popularnim, dekorativnima, a onda prirodom odmaka ili nepripadanja odvratim pogled s čijim se zatvaranjem za taj svijet, na kratko u mom vidokrugu, preklopi neka popratna misao, dojam.
Klauni.
Odmakla sam daleko. Nema protežnosti poput one korijenja čije bih crpke osjećala u sebi, osjećala povezanosti. Možda se zato i zavraćam pogledom, katkada, da bih pronašla nešto opipljivo, neku vezu - da stvarno je to bilo, stvarno je postojalo obostrano značenje, bilo je i jeste nešto još uvijek jer... nešto, da, ali ne, strulile su propadljive veze i niti pokidane baš kao da ih nikad i nije bilo. Daleko sam, jer uvijek je ta udaljenost ili blizina u nama samima. Ta mjera bliskosti, povezanosti, to je u nama...
Odvojena, odvojena.
Dovršenosti.
Neobično je to odrješenje. Duboka promjena, postupna, prirodna. Usidrenost u sebi. Bila je potrebna velika cijena toga.


Još uvijek sa promrzlih, surih grana stabala u parku kao leptirić trepereći padne poneki suhi list a ptice se osipaju s granja kao lišće kad se razleti pa se opet vraćajući sjate.
Volim zimu. Ovako golu. Kao izvajanu.
Na ledenoj zemlji sleđene graciozne piruete.
Malo dalje na uzvisini, gola stabla izgledaju nestvarno. Debla kao glavne arterije s mnoštvom isprepletenih grančica razgranate krošnje poput nježnih kapilara uronjenih u nebo.
Dišem...




19.01.2017. u 15:14 | 18 Komentara | Ispiši | #

janis





TO je sve što imaš
to što zoveš ljubav

19.01.2017. u 01:00 | 2 Komentara | Ispiši | #

sve dok...

četvrtak, 12.01.2017.

Još uvijek imaš izbor, riječi su što su se lako ugnijezdile u mom pamćenju premda nisu meni rečene već sam ih čula.
Počinju mi dobro pristajati. Kao mala crna haljina. Naušnice. Osmijeh.
Već su mi se jednom našle pri ruci kada je za sebe trebalo nešto reći u prilog sretnoj okolnosti bez vlastite zasluge ili prilici da još mogu birati.
One su impuls mašti, ostvarivanju, zamislima. Prisne su s mudrošću....



12.01.2017. u 19:45 | 24 Komentara | Ispiši | #

nedjelja, 01.01.2017.



01.01.2017. u 00:02 | 21 Komentara | Ispiši | #

novogodišnji dar

subota, 31.12.2016.

Na današnji dan prošle godine, negdje oko sedam sati uvečer, na autoputu, nadomak Zagrebu, gdje sam krenula dočekati Novu godinu, nadomak naplatnim kućicama, prekinulo se moje putovanje onako kako je bilo zamišljeno i planirano.

Jedan sekund nepažnje što je tome prethodio, tren kojeg se ne sjećam, pretpostavljam samo da sam možda skrenula pogled provjeriti je li mi pri ruci tiket za naplatnu kućicu ili pogledati u zaslon mobitela na mapu puta poslije tih kućica a netko će poslije pretpostaviti i da je cesta na tom mjestu moguće bila skliska, i već u sljedećem trenu pri pogledu na cestu, auto je bio zahvaćen snažnom spiralom, pri brzini kakvom se i vozi na autoputu, i nemoguće ovladati njime. Zapanjena, jedino sam mogla pritisnuti na kočnicu. A dalje... bili su samo udari, udari... Neopisiv je osjećaj bespomoćnosti u tim trenucima svjesnosti da ti se događa nezamislivo. Iščekujući i onaj posljednji udar koji će značiti kraj, kad će se sve zacrniti.

Ipak, preživjela sam, začudilo me kada je auto stao. A pogled na razmrskani prednji dio iz kojeg je kuljao dim i pomisao na eksploziju nagnali su me brzo dohvatiti kvaku na vratima sa zadnjeg sjedišta, koja su se otvorila a ja izašla van teturajući u potpunom šoku.

Neću zaboraviti požrtvovnost ljudi koji su stali... Muškarca kojeg sam vidjela da preskače ogradu iz suprotnog voznog traka kao da leti preko nje pitajući me 'Ima li još netko u autu?!', spreman spašavati
Ni ljude što su se već bili zaustavili ispred mjesta nesreće, ženu i muškarca, koji su se pobrinuli za mene koliko su mogli, pozvali Hitnu pomoć što se stvorila u najkraćem vremenu, policiju.
Hitna nije čekala policiju već su me odvezli odmah.
Završila sam u bolnici u Dubravama.
Doktori, dežurni tu novogodišnju večer, dali su se na posao. Sve pretrage su pokazale da nema ni jednog loma, ni napuknuća, sve cijelo, osim samo ugruvanosti i lakših vanjskih ozljeda. Policija, kada je nakon uviđaja stigla u bolnicu, nisu mogli vjerovati, misleći da će me zateći cijelu u zavojima, pa su mi rekli neka ovaj dan ubilježim kao svoj drugi rođendan.
Otpustili su me još istu večer jer nije bilo razloga zadržavati me u bolnici.

Rekonstrukcija događaja:
Kočenje je katapultiralo auto preko zaštitne ograde na livadu. Nije bilo tragova guma jer je auto letjelo kroz zrak, kako su rekli i očevici. Potom je pravilo vertikalna salta a zadnji udar odbacio ga ponovno na autoput gdje je i stao i gdje sam ja izašla sa stražnjeg sjedala jer je prednje puklo, pa sam se otud našla otraga.
Srećom, u taj tren kada je auto ponovno doletjelo na autoput, cestom nije naišao nitko.

Sreća je i da u njem osim mene nije bilo nikog. Automobil je uništen u cjelosti.

Jedan tren, samo jedan tren nepažnje može biti koban. A ni u što nikada nisam bila tako sigurna kao u sebe kao vozača. Mogla sam se i zakleti u takvu sigurnost s dlanom položenim na knjigu svih naših privida sigurnosti.
Iskusni vozači, vjerujem, rekli bi, i da nema ništa opasnije od prevelike sigurnosti.

Ovaj dan nisam bila sigurna :) hoću li išta napisati o tom događaju.
Ipak, on je kao točka u koju je poboden igličasti vrh jednog kraka šestara dok je drugim opisivan krug što se uskoro zatvara unutar kojeg je jedna turbulentna godina.


................................................................. ***


...................................................Mnogo godina prije


- Zašto nisi stao?! - okrenula sam se prema njemu gledajući ga zapanjeno. Projurili smo kraj auta što je neposredno prije nego što ćemo tuda naići sletjelo s ceste!
- ???

Ne sjećam se što je odgovorio. Nešto u smislu 'već će netko stati'.


Gornji tekst, osim kao sjećanje na današnji dan prošle godine koji će utjecati na buduće, posvećen je i svim nepoznatim ljudima uvijek spremnim pomoći drugim, nepoznatima....




31.12.2016. u 18:21 | 9 Komentara | Ispiši | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se