Le temps passe vite! http://blog.dnevnik.hr/vivace1

ponedjeljak, 26.11.2007.

Pucam po šavovima!

Danas, odnosno večeras iznimno imam vremena zasjest za komp. U zadnje vrijeme ni vijesti ne stignem škicnut, da ne govorim o pisanju i čitanju blogova. Život mi je postao nemoguće naporan, čudan, ne baš lijep i prestrašno natrpan sranjima. Počinjem ispuštati konce iz ruku...

Neznam od kuda da počnem... Imam toliko tema u glavi koje želim pretvoriti u tekst, ali one će, čoni se pričekati, jer večeras mi treba (opet) ispušni ventil o privatnom životu:

Stari je dva dana po povratku iz bolnice počeo piti, više nemam ideja kako mu pomoći, u zadnje vrijeme šutim, ponašam se prema njemu kao da je sve u redu. A nikako nije u redu, neće dugo moć tako, organizam mu je malo žešće u banani. Maju i Sele tješim glupim frazama, a njima je još gore, one ga svaki dan gledaju. Zato imam neki osjećaj krivnje što nisam svakodnevno uz njih.

Svekrva prilikom svakog susreta sa Facom nekoliko puta ponovi: ljubavi moja, baka tebe voli više od mame. Prošli vikend ga je buco ostavio dva dana kod njih i kad je došao po njega majstorica mu kaže da ona misli kako bi njemu (Faci) bilo bolje da ostane tamo, jer on baku i baka njega najviše voli i ona bi se bolje brinula o njemu. Buco, mamin sin, idiot, mene zove i govori mi to. Srećom, dopeljao ga je doma, u protivnom ne bi odgovarala za svoje postupke prema njegovoj mami. Nisam sigurna da će više imati priliku boraviti sama sa unukom dok on nebude sam mogao izražavati htjenja.

Buco...U nedjelju nam je bila prva godišnjica braka, nismo se niti vidjeli, možda i bolje. Tješila sam se time što sam radila, pa kao spriječeni smo slaviti. Bilo bi mi puno teže da smo bili zajedno, a kao stranci. U jednom od prošlih postova spomenula sam poslove koje radim, od tada broj se povećao, pronašla sam još tri. Organiziram ih tako da radim kasno na večer ili rano ujutro, kako bi dan provela uz Facu. Neispavana sam, umorna, iscrpljena, imam 50 kila sa krevetom. Ironija je što sam po cijele dane nasmijana, skrivam probleme koji me muče i nitko ne primjećuje da sam na izmaku snaga. Na taj sam tempo prisiljena jer Buco već tri mjeseca nije dobio plaću, ušao je u nedozvoljeni minus koji sada treba pokriti, tako da prihode s njegove strane nemogu očekivati niti sljedeći mjesec. Problem je time veči što se ja ubijam od posla i njemu ništa ne nedostaje, troši kao i prije, a niti na kraj pameti mu nije da i on pronađe neki dodatni izvor zarade. Ma sve bi mi bilo lakše da me barem pita kako sam, ali ne! Nježnosti su nam se svele na to da kad legnemo u krevet pita hoćemo se sexati, ako kažem ne, okrene se na drugu stranu i zaspe. Nije da se meni ne sexa, ali ne na taj način, potrebna mi je pažnja, ljubav, nježnost. Da mi je vratiti vrijeme...

FACA...U ZADNJE VRIJEME MI JE ON JEDINA OSOBA KOJA ME PUNI POZITIVNOM ENERGIJOM I ZBOG KOJE MI ŽIVOT , UNATOČ SVEMU, IZGLEDA LIJEPO. SA SVAKOM NJEGOVOM NOVOOTKRIVENOM STVARI ŽIVNEM. KAD GA VIDIM KAKO SE TRUDI DA SAVLADA NEKU NOVU PREPREKU, NI MENI SE NIJE TEŠKO TRUDITI DA MU NEŠTO STVORIM U ŽIVOTU. I ZBOG NJEGA NEĆU ODUSTATI U NAMJERI DA SVI PROBLEMI BUDU RIJEŠENI.

U život mi je ušao jedan čovjek, trudim se stvoriti zid između nas, ali teško ga gradim. Znam da bi popuštanjem stvorila još veću zapetljanciju svoje svakodnevnice, međutim bojim se da li ću ostati dovoljno jaka. Jer kad ti žednom netko pruži vode, koliko dugo ćeš moći odbijati?!!!

26.11.2007. u 18:30 • 19 KomentaraPrint#^

srijeda, 24.10.2007.

Mlađe je slađe

Primjetila sam u zadnje vrijeme da puno mojih starijih poznanica, među njima i jedna prijateljica imaju puno mlađe frajere od sebe. Razlika je od deset pa čak do dvadesetpet godina. Čini mi se da je to, nakon starijih muškaraca koji imaju mlade cure kraj sebe, postao neki novi trend. Ili ja to do sada nisam toliko primjećivala. Ne mislim sada na poznate, već na ljude oko mene. Skoro svakodnevno sam sretala starijeg muškarca sa nekom mlađahnom, ali jako rijetko obrnuto. Od nedavno često čujem i vidim ovaj drugi primjer.
Danas razgovaram sa prijateljicom, četrdesetogodišnjakinjom, koja je nekoliko mjeseci u vezi sa dvadesetogodišnjakom. Inače vrlo lijepa žena, njegovana, pametna, vesela zrači posebnom srećom, dugo je takvu nisam vidjela. Kaže da se savršeno slažu u svemu i za sada je sigurna da to nije zbog početne zaljubljenosti, već misli da je našla srodnu dušu. U tom relativno kratkom periodu veze, našli su se u jednoj dosta teškoj situaciji, puno stariji muškarac bi se, kaže, izgubio u problemu, ali njezin dragi ga je više nego odraslo riješio.
U šali sam je pitala ne boji li se da joj se kći, inače njegova vršnjakinja, ne spetlja sa dečkom, odgovorila je da bi se bojala da ima frajera od šezdeset koji bi joj dirao kćer, ovako ne. Pa kad malo bolje razmislim, istina.
Zapazila sam još jednu stvar, a ta je da one o svojim mlađim partnerima ne govore kao o trofejima, već kao o ravnopravnim životnim suputnicima, što je u vezi stariji-mlađa, vrlo čest primjer. Naravno, da ne bi bilo zabune, nije uvijek tako. Možda je to zbog izraženije emotivne strane kod žena koje otvorenije govore o osjećajima.
Iako svaka od njih kaže da razliku uopće ne primjećuju, malo sumnjam u to. Ok, ljubav ne poznaje godine, međutim ja mislim da su godine ponekad bitne. Ne za neki kratkotrajni period, ali na duže itekako jesu. Pri tome mislim na eventualnu zajedničku djecu, poglede na život koji su generacijski ipak različiti, dugoročnost seksualnog života, kao i drugih fizičkih aktivnosti. Ali opet, iznimke potvrđuju pravila.
Nema jedinstvenog ključa za sreću, pa tako niti u ovom slučaju. Ponekad stari ključ otvara novu bravu, a ponekad novi staru bravu.

24.10.2007. u 00:53 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 23.10.2007.

Ovih sam dana:

TUŽNA jer:

-tata mi je opet u bolnici zbog alkohola. Na moje da mu neću dolaziti u posjete dok napokon ne pristane na liječenje, odgovorio mi je da me nije niti zvao

-nemogu dovoljno zaraditi da pomognem Maji kako se ona više ne bi morala trgati na užasno teškom poslu

-u pokušajima da uljepšam brak, na površinu izlaze samo Bucine i moje razlike i sve završi prepirkom

-nemam dovoljno vremena da se vidim sa ljudima koji mi počinju jako nedostajati

-svako malo nam iskrsne neki poveći, neplanirani izdatak i nikako da si priuštim neke stvari koje želim i trebam

-mi se svekrva neprestano, nakon svih mojih molbi i dalje bezobrazno upliće u život

-su mi prilikom servisa kompa nestale neke jako drage slike koje nisam stavila na CD, niti ih razvila


SRETNA jer:

-je Faca odlično, zdrav, veseo i ovih dana je prohodao

-smo nakon godine dana mog moljakanja napokon iz stana izbacili odvratne tepisone i postavili laminat

-ćemo ovih dana preurediti kuhinju

-sam zadnje vrijeme redovito išla kod zubara i sada imam zube kakve sam željela

-znam da me Buco voli koliko i ja njega

-mi se Sele oporavila od spontanog abortusa, pa ona i Šogi ponovno razmišljaju o bebi

-jer je bakin tumor bio dobroćudan

-sam zdrava

-unatoč problemima koji me pogađaju ne gubim optimizam, nasmijana sam i vjerujem da ću ih sve riješiti i da će sve biti kako ljudi oko mene i ja zaslužujemo

23.10.2007. u 11:37 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 06.10.2007.

Plus i minus

Uhvatila me neka tuga, ljutnja, depra, bijes, ma neznam ni ja što, ali nije dobro. Svakim danom sve više uviđam kako smo Buco i ja dva različita svijeta i to me počinje jako zabrinjavati.
Umorna sam od pokušaja da pređem preko nekih stvari, jednostavno mi se više neda. Samo čekam kada će ovo sve što kuha u meni izletjeti van.
Nikad nisam voljela monotoniju, a upravo se ta prokleta monotonija uvukla u moj život. Ne, nije mi dosadno, obaveza imam stalno. Iako sam još na porodiljnom radim honorarno četiri posla. Dva sata dnevno čuvam jednu curicu, utorkom čistim jednu vilu, svaku drugu večer nakon što Faca zaspi čistim jedan restoran. Subotom ujutro četiri sata dajem instrukcije. Uz to pokušavam diplomirati i polako se uhodavam u posao koji trebam preuzeti u prvom mjesecu, po završetku porodiljnog. Brigu o Faci i domaćinstvu ne trebam ni naglašavati. To radim ne bi li nam financijski bilo lakše. Sve to ne bi mi bilo teško da imam malo veću Bucinu podršku.
Monotonija koju sam spomenula odnosi se na užitke. Njega apsolutno ne zanimaju izlasci, putovanja, druženja. I to je ono što mi totalno teško pada. Izgovori su mu da on ide na posao, umoran je i hoće poslijepodne provest izležavajući se. Ok, jedno, dva, ma i šest poslijepodneva u tjednu, ali daj onda jedno idemo negdje, međutim ne. Ili kaže da ne želi trošiti. Da, puno novaca nam treba za dva sendvića koja ćemo stavit u torbu i otići na Sljeme.
Pokretala sam temu našeg dosadnog bračnog života, odgovor mu je bio da je njemu baš super. E, pa meni nije.
Kako ga nemogu pokrenuti, pokušavam si sama ispuniti slobodno vrijeme, ali ponekad bi više od svega htjela da mi on pravi društvo u ispijanju kave, šetnji, izlasku, kinu, kazalištu. Da se besciljno vozimo gradom po kiši i slušamo jazz... Da se isplešemo na narodnjacima, izdivljamo na nekom rock koncertu...
Ne želim da se sex počinje nakon što navečer legnemo u krevet, želim da nam cijeli dan bude sex!
Pokušala sam razgovorom, radnjama, iznosila činjenice, ali ništa. Kad sam ga pitala kako je prije braka bio drugačiji, rekao mi je da me tada osvajao, a sad me ima pa više nemora. E pa mora, mora me i dalje osvajati jer izgubiti će me. Stalno mi dijeli komplimente i izjavljuje ljubav, a nikako da shvati da mi je treba sitnicama pokazati. Nekada mi je, uz to što mi je užasno sexy, što mislim da je pametan i dobar bio i zanimljiv, ali u zadnje vrijeme više ne.

Uh, ovaj post zvuči kao pismo Magdi Weltrusky:) Trebao mi je ispušni ventil, tipkala sam ovo ultra brzo i grubo:)

Sada sam bolje, sutra je novi dan, a ja ću opet sa mješkom pokušati uljepšati naš brak, odnosno svoj, njemu je ovako dobro. Ma pokazati ću mu da može biti i bolje!

06.10.2007. u 01:11 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.10.2007.

Velike sramote male majstorice vivace

Skoro pa uvijek sam nasmijana, volim kad drugi nasmijavaju mene ili ja njih. Ali ima nekoliko situacija koje meni nisu nimalo, barem ne u tom trenutku, bile smiješne, dok drugima itekako jesu. Svih se nemogu ni sjetiti, ali evo nekoliko:

Bila je zima, snijeg do koljena, došla sam iz vana, promrzla. Legla sam u krevet, taman se počela zagrijavati kad sam se sjetila da je sutra četvrtak i kupe smeće, a ja ga nisam iznesla van. Ma nema veze, budem ustala ranije i to obavila. Ujutro me probudio zvuk čistoćinog kamiona i ja sam onako snena uhvatila vrećicu i krenula prema van, misleći samo na to da mi nesmije smeće ostat u stanu. Kamion je već bio dobrih pedesetak metara niz ulicu, a ja sam rasčupana, u piđami, bosa trčala po snijegu i vikala: čekajte moje smeće! Radnici su me zabezeknuto gledali, a onda prasnuli u smijeh. Tek kad sam se vratila u stan došlo mi je iz guzice u glavu koja sam glupača ispala.

Ručala sam u jednom zagrebačkom restoranu, sama. Posluživao me konobar, puniji, maleni brčići, fudbalerka (užas), jako dlakave ruke, šlampavi hod, sve u svemu dosta neugledan tip. Nekoliko puta sam mu se obratila sa gospodine, više neznam točno što sam ga pitala. Primjetila sam da me ostali gosti pogledavaju, ali nisam previše obraćala pažnju s obzirom da su to većinom bili muškarci sa obližnjeg gradilišta, mislila sam gledaju me što sam solo (i zgodna, he, he). Zatražila sam gospodina konobara račun, on je otišao na šank po njega, a do mog stola je došao jedan od ljudi čije je društvo izlazilo i rekao: "Gospodična, ovaj gospodin, kako ga vi zovete, nije konobar već konobarica, gospodična je kao i vi." Svi, koliko ih je bilo u sali, prasnuli su u smijeh, a ja...bang Kad se "konobar" vratio, ostavila sam novce na stolu i izletila van, misleći da se više nikad neću tu vratiti. Ali vratila sam, se još puno puta i saznala da nisam jedina koja je mislila da je ona on. Samo što mislim da se nitko nije osramotio kao ja.

Žurila sam Ilicom na neki sastanak, kasneći kao i obično. U jednom trenutku prelazila sam preko i nespretno nagazila na tračnicu, odjednom mi je desna noga klecnula. Imala sam što vidjeti, na prepunoj ulici, baš kada žurim pukne mi peta na cipeli. Zemljo otvori se!!! Mislim da puder nije uspio sakriti crvenilo koje je izbijalo, osjećala sam kako mi bride obrazi. Odšepala sam do prve trgovine (nije bilo daleko, ali meni se činilo kao viječnost) i kupila neke jeftinjače cipele. Ajd bilo bi dobro da sam imala više love pa da sam obavila neplaniranu kupovinu, ali ovako to pamtim samo kao jednu sramotu.

Radila sam u jednom kafiću gdje je dolazio jedan meni fatalan tip. Sva bi protrnula kad bi on ušao. Tako je bilo i tog dana D. Odnosno večeri. Za jednim stolom je sjedio on sa društvom, a za drugim moje frendice, koje su me čekale da završim smjenu i idemo van. Nosila sam curama 6 bambusa, gledala u njega, potrknula se na svoju nogu i bam! Ja sam odletila njemu pod noge, a bambusi su okupali cure. Nisam znala jel mi se više plače (što se to dogodilo pred njim) ili smije (što su one umijesto mene, napale njega da je tome kriv). Večer je nakraju završila odlično (pogodite kako), a dan danas kad se sretnemo počnemo se smijat, jer vrati nam se slika nemilog događaja.

Buco i ja smo bili na početku veze, išli smo kod njegovog frenda na rođendanski tulum. To je ujedno bila i prilika da upoznam njegove prijatelje. Odlučila sam obući super hlače koje sam taj dan kupila za neku sitnu lovu. Kako uvijek kombiniram skupe i jeftine stvari, nabacila sam baloner da podignem kombinaciju. Na putu prema tamo stali smo kupiti cigarete i kad sam ulazila u auto drrrr! Pukle mi hlače od pupka do šupka (kako bi Rubia rekla). Buco me pogledao i prasnuo u smijeh. Mislila sam da je to naša zadnja večer. Uspio me nagovoriti da ipak idemo na roćkas, bit ćemo kratko, neću skodati baloner i to je to. Pristala sam, ali grozno sam se osjećala, još više time što se stalno kesio. Stigli mi tamo, nikome nisam ime zapamtila, mislila sam samo na rupu među nogama. U početku nikome nije bilo čudno što ne skidam baloner, ali nakon nekog vremena su me počeli zapitkivati. Nisam imala dobar izgovor jer u stanu je bilo vruće, mucala sam neke glupe razloge. U jednom trenutku slavljenok mi je jako glasno rekao: "Mala pa vidjeli smo da imaš potpisanović baloner, sada ga možeš skinuti:" U tome je Buco, da njegovi frendovi ne bi mislili kako mu je cura umišljeni snob izvalio:" Pukle su joj hlače duž cijele guzice, zato se nemože skinuti:" Zanjemila sam od sramote. Hrabro sam zatražila da mi da neke mamine hlače da se presvučem. Definitivno sam te večeri bila veća zvijezda od slavljenika, a s tim će me zezati vjerojatno dok sam živa.

Danas sam frendici, baš u trenutku kad je u kafiću stala muzika, podosta glasno rekla da serija o kojoj ona priča ide nedjeljkom i ponedjeljkom, a ne samo nedjeljkom. Tek kad su ljudi prasnuli u smijeh skužila sam kaj sam izvalila.

Update:
Sjetila sam se još jedne svoje blamaže. Nekad sam često busom putovala Zagreb-Karlovac. Kako su svi autobusi na putu za jug stajali u Ka, mogla sam bilo kojim. Ali onda je napravljen autoput Zg-Ri i neki autobusi vozili njime, bez stajanja u Ka. Tako sam i ja sjela u jedan od njih, zaspala i probudila se na Grobniku. No to nije ništa strašno, otišla sam do rijeke (besplatno), posjetila frendicu i vratila se. Sramota se desila drugi puta, kad sam isto tako zaspala u busu, probudila se i pomislila da mi se opet desila ista stvar i da sam ovaj put otišla prema Slunju. Panično sam ustala sa sjedala, trčala prema vozaču i vikala kako ga molim da mi stane jer sam zaspala, a trebala sam izaći u Karlovcu. Rekao mi je: "Ok, gospodična pustit ću vas van... kad stignemo u Karlovac." Svi do jednog putnika su se počeli smijati, a ja sam to morala trpiti desetak minuta, koje su mi se btw. činile ko deset godina, dok smo stigli u Ka. Od tada više nikada nisam zaspala u busu.









01.10.2007. u 01:55 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 25.09.2007.

Fobije

Za neke stvari sam i prehrabra, Buco mi zna reći da idem u nešto kao muha bez glave, dok me na neke ništa nemože natjerati. Imam nekoliko paničnih strahova, i večina pokušaja da se suočim sa njima završi napadom panike ili padom u nesvijest.

PSI
Bojim se svakog, pa i najmanje psa. Ne prilazim im, da ne govorim da ih ne mazim. Nije da ja njih mrzim, kako bi rekla moja draga svekrva, ja se bojim da će me ugristi. Ne idem kroz parkove gdje šeću psi, ako vidim da pas ide ulicom, ja prelazim na drugu stranu. Prijatelji koji imaju pse, drže ih na sigurnoj udaljenosti od mene. Mogu ih gledati sa udaljenosti, na TV-u, slikama itd. Čak ima onih koji su mi jako lijepi, ali nađem li se u njihovoj blizini srce mi ubrzano lupa, znoje mi se dlanovi, nemogu disati. Vidjela sam kad mi je pas ugrizao Sele, ali moj strah nije uzrokovan tim događajem, postojao je i prije.

ZMIJE, OSTALI GMAZOVI
Muka mi je samo izgovoriti ili napisati tu riječ, a a gdije tek vidjeti te stvorove. Za razliku od pasa, njih nemogu vidjeti niti na slici. Ne ulazim u dio ZOO-a gdje borave.Odlasci u prirodu su mi ograničeni na mali dio područja zbog tog straha.
Za jednog boravka u nekom restoranu na Rabu, sa zidića mi je ulazio gušter u torbu. Počela sam nekontrolirano vrištati, cijeli trg je zurio u mene, i zviznula sam u nesvijest. Sele obožava zmije i koristi svaku priliku boravka u prirodi da nađe barem neku vodenu. Bili smo na vikendici, ja sam nešto radila unutra, a ona je vani našla zmiju. Ušla je u kuću sa zmijom omotanom oko vrata, pogledala sam je, srušila se i rasijekla glavu na stolić.

PAUCI, MUHE I SLIČNE GAMADI
Njih se ne bojim prestrašno, ali nije mi ugodno vidjeti ih.

ZUBAR
To je ujedno i moja najveća fobija. Prilikom jednog davnog odlaska zubaru, doktorica mi je rekla da ćim osjetim bol dignem ruku i ona će stati sa brušenjem. Ja sam ruku digla, ali ona nije stala i i ja sam nogom udarila u instrumentei time si još priskrbila ozlijeđen jezik i obraze. Nakon tog nemilog događaja odlasci stomatologu bili su pravi pakao. Ako bi i došla do stolice, što je bilo vrlo rijetko, počela bi se gušiti od straha. Pokušavala sam sa tabletama za smirenje, žesticom, ali nikako. Nedavno sam se raspitivala da li postoji mogućnost da mi pod općom anestezijom poprave zube. Nula bodova, to nitko ne radi. Postoji jedino šansa da dobijem potvrdu od psihića i uz dobru vezu to obavim u jednoj zagrebačkoj bolnici. Ali onda sam slučajno saznala za lasersko popravljanje zuba. U trudnoći su mi se zubi počeli kvariti i više nisu lijepi, a želim da budu savršeni. Mislim da ću to i postići, jer danas sam već drugi puta bila kod zubara. Istina, ništa mi nije radio, samo smo razgovarali. Rekao mi je da će mi zakazivati ovakve termine sve dok me ne uvijeri da je laserska stomatologija potpuno bezbolna. U ponedjeljak ćemo najvjerojatnije početi sa popravcima. Sviđa mi se njegov pristup, ordinacija je preugodna, sa velikom plazmom na kojoj pacijent bira što će gledati, muzika koju pacijent želi. A i doktor nije loš, ustvari jako zgodanyes Nadam se da ću uz ovakve uvijete, koje moram naglasiti masno plaćam, uspijeti imati zube kakve želimsmijeh



25.09.2007. u 23:40 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.09.2007.

Vratila se ja

Ima već podosta kako smo se vratili iz Poreča i Karlovca, bilo je odlično.
Nakon toga sam dva tjedna odležala u bolnici, zbog jakih bolova u trbuhu. Uzrok nije otkriven jer su mi svi nalazi bili naprosto idealni. Sada sam super.
Sljedeći razlog što me tako dugo nije bilo je taj da mi je i komp bio jako bubani, on je danas stigao doma.
Odoh sada malo škicnut postove dragih blogera, malo komentirati, a sutra nastavljam sa pisanjem.

24.09.2007. u 23:18 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 22.08.2007.

Jupi, idem na more!

Faca i ja za nekoliko minuta odemo u Poreč, da se još malo posolimo ove godine.wave Na povratku stajemo u Karlovcu na Danima piva. party
Pa-pa!mah

22.08.2007. u 20:40 • 5 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.08.2007.

Rekla-kazala

Ispriča danas meni jedna gospođa trač o mojoj Sele, ali mi nakraju kaže :"znaš ne bi ja htjela da to dođe do nje." Naravno, ja joj sigurno neću reći da netko sere o njoj, nikako. Odmah sam ju nazvala, ispričala joj priču koja je upravo potekla, a veze s vezom nema. Prvo da se i ne radi o mojoj sestri nebi vjerovala u to, jer poteklo je od osobe koja je poznata po bujnoj mašti koju koristi u svrhe izmišljanja tračeva. Drugo, radnju koja se spominje u traču, Sele nikad nebi napravila. Treće, ta je gospođa upravo meni to rekla jer je podsvjesno htjela da to dođe do Sele, da ova reagira i to zaustavi. U ovom primjeru reakcija otračane strane je imala efekt zaustavljanja širenja, ali ima slučajeva kad se dogodi suprotno. Što se netko više brani, razmjeri postaju gori.
Mrzim kad netko izmišlja priče o drugima u svrhu osobne promocije, kao što je to gore navedena planirala. Mrzim kad netko nešto načuje pa onda doda nešto svoje i tako unedogled. Mrzim kad netko više vjeruje traču jer je zanimljiviji od istine ili netko nekom nije simpatičan pa mu se izmišljotina čini prikladnija uz karakter olajanog.
Žao mi je poznate i nepoznate ljude koji su bili, jesu ili će postati žrtve trača. Žao mi ih je jer vjerujem da to šteti privatnom, poslovnom, bilo kakvom životu. Psihički ubija.
Ima onih koji daju povoda za priču, ali mislim da to nedaje nikom za pravo da na stvarnu situaciju nadoda još sto nebuloza.
Davno sam gledala neki film, ne siječam se niti naslova, niti glumaca. Radilo se o skupini studenata koji su iz fore pustili trač u opticaj i prtili njegov razvitak, nakraju je bome bilo frkovito. Mislim da je bilo i mrtvih, nisam sigurna. Vjerujem da je i u stvarnom životu bilo smrti zbog trača, možda ne izravno, ali indirektno sigurno.
Ja nikad, ali nikad nisam izmislila trač ili neku svoju verziju nekog već postojećeg, niti ih prenosim.
Nevolim biti u društvu, ako se pere neka osoba koja nije prisutna, ili odem ili mijenjam temu.
Tračem ne smatram ako pričam što je netko meni osobno napravio, to je iskustvo, a ne izmišljena priča. Isto tako mislim da nije tračanje, ako netko iznosi svoje mišljenje o nekom događaju.
Sama sam bila tema nekoliko pričica, neke su me dobro nasmijale, neke naljutile, ali srećom nikad nije bilo toliko strašno da bi me na bilo koji način ugrožavale. Zadnje čemu sam se dobro nasmijala bilo je kad me jedna susjeda uvjeravala da sam rodila kćer, a ne sina, jer ona je to čula od svoje kolegice, a ona nikad ne laže.
Jeste se vi kada našli u vrtlogu tračkanja i ako jeste podjelite samnom priču. Obećajem, neću nikom reći!

20.08.2007. u 22:33 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 17.08.2007.

Jednom ću sigurno!

Ponekad bi u nekim situacijama htjela reagirati drugačije nego što da, ali jednostavno nemogu.

Evo nekih primjera:

=kad mi trgovkinja za iznos računa od npr. 7,96 kaže 8,00 reći joj da kaže točno, a ja ću ionako ostaviti 8,00

=kad sa Facom u kolicima dođem u neki red, gdje piše da roditelji sa malom djecom imaju prednost, iskoristiti to, ali ne, ja stanem i čekam dok eventualno netko ne kaže da mogu prije njega. Isto sam radila i dok sam bila trudna.

=reći službenici na nekom šalteru da očisti stari ofucani lak sa noktiju ili da opere kosu, jer me to kod osoba koje rade sa strankama posebno iritira

=zamoliti nekog u tramvaju da mi se digne jer mi nije dobro

=ljudima u tramvaju reći da voda ne grize, i da nitko nije toliko siromašan da nema za malo vode i sapuna

=reći svekrvi da ja nju nemoram voljeti, ja volim svoga muža, njega sam birala, a ona je došla u paketu. Mogu je poštivati kao njegovu mamu, ali nemoram je voljeti.

=vratiti konobaru kavu, nakon što dva puta naglasim sa hladnim mlijekom, a dobijem vruće i još onu pjenu koju ne podnosim, ali ne, ja platim i ostavim

=reći jednoj poznanici, ako već misli pušiti pola kutije dnevno, da nakon nekoliko godina napokon kupi cigarete

=prodavačici u nekom butiku reći da me ne odmjerava i ne sudi sama koliko imam novaca, jer sigurno u kupovinu neću ići maksimalno sriktana i lomit noge u visokim petama


Popis je sigurno duži, ali sada se nemogu sjetiti. Ovo mi se danas desilo pa sam razmišljala kako ja uvijek u takvim situacijama šutim. Neznam zašto. Možda sam kukavica, možda sam pristojna, možda nemam dovoljno samopouzdanja, možda ne želim nekog dovest u neugodnu situaciju? Što vi mislite, zašto prešutim ono što me smeta?



17.08.2007. u 11:21 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Kao što ime bloga kaže, vrijeme brzo prolazi, pa da zabilježim svoje misli, događaje, želje...ne bi li ih zaboravila:)

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr

Ne propuštam novosti kod:

Kinky Kolumnistica
Choco
Tedica
Lu-lu
Rossanna
Tyche
Kulerica
Danči´s world
S ulica kabula
Razvod braka
Annabelle
Jja
Mala Anja
Pjesak u gaćama
Rudarka
Lipa Mare
Tinčica
Pegy
Athena air
kućanica u Japanu
Regina Elena
Rubia.despues
Travel freak
catcher
suncokretić
Vražja posla

Ja:

mlada 26 godina
niska 164 centimetra
teška 56 kilograma
plavuša (trenutno)
imam zelene okice
imam sineka
imam muža
blizanac
luda za plesom
volim sanjati
obožavam kuhati
mrzim monotoniju
mrzim tračeve
volim ženstvenu odjeću
zimogrozna sam




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se