...i pad je let...

četvrtak, 28.08.2008.

...kako je ljubav postala slijepa...

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" "To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik." Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati. "Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost. Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu. Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na kraju duge(laže, bila je na dnu oceana), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije ni važno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom. Od tolikog traženja Ludost je ožednila, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a Zaborav je zaboravio da su se uopče ičega igrali. Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati...

subota, 23.08.2008.

Za one koji nisu čitali, toplo preporučujem knjigu "Ptice umiru pjevajući"

Uvod

Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji.

Od trenutka kad napusti gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe.

Uvuče se među njegove divlje isprepletene grane i, pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn.

Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.

Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.
Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli... ili bar tako kaže legenda.


„Ptice umiru pjevajući“

četvrtak, 21.08.2008.

BEBO, NISI GLUPA!!!

87 % naših misli o samome sebi je podcjenjivačko, ali one se naučene.
Dječiji mozak prihvata uspijeh, a odbacuje neuspijeh.
Kada dijete padne, nikada ne pomisli : „Glupa bebo, nikada nećeš prohodati!“
Ustane i ide dalje...

21.08.2008. u 17:37 • 16 Komentara • Print • #

srijeda, 20.08.2008.

Život

Život je kao putovanje u vozu... Ljudi ulaze i silaze... Prilikom nekih zaustvaljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja... Ljudi proživljavaju sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge... Kada se rodimo i zakoraćimo u voz, sresćemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja...

Na primjer, naši roditelji... Na žalost, kad-tad oni ce sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi ,brižnosti, nježnosti, bez svog prijateljstva i društva... Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam također biti veoma važne... To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja... Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami... Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu... Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna... Mnogi kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čeznju... Neki nas uvaljuju u nevolje... Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili... Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu... Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja... Ponekad pokušamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe... Međutim, na našu žalost često ne možemo da sjednemo kraj njih... Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo...

I TAKAV JE ŽIVOT... Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja... I nekad se ti trenuci neće vratiti... Zato pokušajmo da svoje putovanje kroz život učinimo najljepšim mogućim... Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi... Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu... Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne iz kolosjeka i da je putnicima u njima potrebna naša pomoć...
I sami možemo doživjeti iskliznuće... Nadamo se da ćemo tada naići na putnike koji će nas razumjeti... Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza... Također ne znamo ni kada ce naši saputnici sići... Pa ni oni koji sjede do nas...

Sigurno ću biti veoma tužna kada budem morala da zauvijek napustim voz... Vjerujem da će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje sam srela za vrijeme putovanja i koji su mi postali dragi... Međutim, gajim nadu da postoji glavna stanica i da ću vidjeti kako moji dragi pristižu sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz i biću sretna što se ponovo srećemo... Usrečiće me pomisao da sam im baš ja pomogla da uvećaju svoj prtljag i da sam u njega stavila prave sadržaje...

Moramo se truditi da imamo sretno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati... Pokušajmo da pri silasku iz voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika koji nastvljaju putovanje, budi čeznju i lijepa i prijatna osjećanja...

20.08.2008. u 02:12 • 11 Komentara • Print • #

Život...

Život nije širok, ravan tunel bez prepreka kroz koji putujemo neometano, već lavirint prepun staza, kroz koji se moramo probijati, izgubljeni i zbunjeni, svaki čas suočeni sa čorsokakom.

Ali, ako imamo vjere, vrata će se uvijek otvarati pred nama – možda ne ona koja smo zamislili, nego ona koja će na kraju biti najbolja za nas...

20.08.2008. u 01:03 • 8 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.