triatlon dnevnik

nedjelja, 25.01.2009.

Car

Ivica Kostelić je danas, 7. mjestom u slalomu i 2. u kombinaciji preuzeo vodstvo u ukupnom poretku Svjetskog skijaškog kupa. Do kraja sezone ima još dosta utrka, ali bez obzira na to ovo je veliki uspjeh za Ivicu, kao i za hrvatsko skijanje i hrvatski sport općenito. Od Ivičinih uspjeha veći je samo put kojim je kročio da bi došao do njih. Rođen je u zemlji koja nema nijedno pravo skijalište, a popeo se na svjetski vrh u skijanju. Rođen je u siromašnoj obitelji, a uspio je u sportu bogatih. Zimske mjesece je provodio u šatoru uz skijališta skupa sa ocem i sestrom, dok su druge reprezentacije uživale u svim blagodatima modernih skijaških centara. Pretpostavljam da ih je okolina marginalizirala i smatrala malo "ćaknutima". Međutim, Kostelići su imali nešto što njihova konkurencija nije imala. Imali su ogromnu glad za uspjehom, želju da dokažu da mali može pobjediti velikog, želju da zatvore usta svim onima koji su ih smatrali ludima. Ta njihova glad ih je tjerala da treniraju u danima kad su skijališta zbog nevremena bila zatvorena. Trenirali su kad se nitko od konkurencije nije usuđivao proviriti iz hotela. Poslije svake ozljede (a bilo ih je puno) vraćali su se još jači i još gladniji, a ta njihova glad ih je na kraju dovela na svjetski vrh.
Kostelići su svojim uspjesima otvorili put novoj generaciji hrvatskih skijaša i skijašica, tako da je danas u Kitzbuhelu uz Ivicu na postolju stajao Natko Zrnčić – Dim. Ivica mi je još više porastao u očima lani, kad sam vidio kako se raduje uspjehu kolege iz reprezentacije.
Sigurno da ima plemenitijih zanimanja od bavljenja sportom (premda se i kroz sport indirektno može napraviti dosta plemenitih stvari), ali malo tko nas može nadahnuti kao sportaši. Kostelići su dali primjer da se rad i upornost isplati, kako u sportu tako i u bilo kojem drugom aspektu života. Šteta samo što živimo u "sportskoj zemlji" u kojoj se cijeni isključivo prvo mjesto. Bojim se da će dobar dio ljudi Ivicu etiketirati kao luzera ako sezonu ne završi na 1. mjestu, ali bez obzira na to on je za mene jedan od najvećih sportaša koje smo ikad imali.

Za kraj jedna japanska poslovica:
"Padni sedam puta, ustani se osam."

25.01.2009. u 19:32 • Komentiraj (2) • Print • #

nedjelja, 18.01.2009.

Ironman 70.3 South Africa

Danas je u Južnoafričkoj republici održana prva ovogodišnja utrka iz Ironman 70.3 serije. Za one koji ne znaju Ironman 70.3 je u stvari polu Ironman distanca (1,9km - 90 km - 21,1 km), a do broja 70.3 se došlo zbrajanjem distanci u miljama. U svibnju ću i ja nastupiti na utrci iz ove serije u St. Poltenu u Austriji.
U muškoj konkurenciji pobjedu je odnio domaći adut Raynard Tissink, te na taj način obranio lani osvojenu titulu, a oborio je i rekord staze. Drugo mjesto zauzeo je Škot Fraser Cartmell, a zadnje mjesto na postolju pripalo je Njemcu Konstantinu Bachor-u. Za razliku od prošle godine kad je Tissnik ključnu prednost stekao na biciklu, ove godine se utrka rješavala na trčanju.
U ženskoj konkurenciji utrka je ponudila nešto manje neizvjestnosti, barem što se tiče borbe za 1. mjesto. Čehinja Lucie Zelenkova je vodila od početka do kraja, a uz nju na postolje su se popele Heleen bij de Vaate i Claire Kinsley.
Kao četvrti je u cilj ušao Tim Don, bivši svjetski prvak u olimpijskom triatlonu. Unatoč tome što mu je ovo bila prva utrka na ovoj distanci, očekivao sam da će se umješati u borbu za prvo mjesto. Četvrto mjesto nije loše, ali 10 minuta zaostatka za pobjednikom je ipak malo previše za triatlonca njegovog kalibra. Prošla i pretprošla godina (Potts, Raelert, nedavno i Samantha Wariner...) je pokazala da se triatlonci kojima je fokus olimpijski triatlon vrlo dobro snalaze na ovoj nešto dužoj distanci, pa sam u skladu s tim i od Dona očekivao bolji rezultat.
Tissink je otkrio da je u pripremama za utrku imao i po 40 sati treninga tjedno. Fokusirao se na bicikl na kojem je imao 600-800 km tjedno, a uz to bi otplivao 20-40 km, te pretrčao 100-140 km. Čini se da je ovakav volumen postao nešto normalno za triatlonsku elitu. Raelert je u jednom interview-u rekao da trenira i po 50 sati tjedno. Samo bi dodao jednu napomenu za one koji se misle okušati u triatlonu. Za završiti triatlon na ovoj ili na duplo dužoj distanci, ne treba vam ni izbliza ovoliko treninga (ali se pomirite s tim da Tissinka nećete pobjediti sretan ).

Pošto sam spomenuo Tim Don-a evo i jedan video, u stvari studija isplativosti i brzine podzemne željeznice. Ako netko od čelnika gradskog poglavarstva pogleda video možda odluče umjesto u podzemnu željeznicu uložiti novce u sportska borilišta sretan .

18.01.2009. u 18:51 • Komentiraj (3) • Print • #

srijeda, 14.01.2009.

Kolekcija jesen zima 2008/2009

Dolazak hladnijih dana ne mora značiti da je vrijeme da se odreknete aktivnosti na otvorenom, naravno uz uvjet da se prikladno obučete. Pošto rijetko kad propustim trening zbog vremenskih uvjeta, skupio sam dosta iskustva po pitanju oblačenja za treninge u hladnijim danima. Po meni postoji par osnovnih, univerzalnih savjeta koji su primjenjivi na sve, a ostatak ovisi o individualnoj toleranciji na hladnoću.

Osnove
Gomes dos Santos Ljudsko tijelo najviše topline gubi preko glave i ruku. Ako ste imali priliku gledati neku atletsku utrku u hladnijim uvjetima mogli ste primjetiti da uz kratke hlače i atletski dres većina natjecatelja nosi kapu i rukavice. Ako mi ne vjerujete na riječ pogledajte sliku sa strane sretan . Kapa i rukavice bi vam trebali biti osnovni dio opreme čim temperatura sklizne ispod granice ugodnoga. Namjerno nisam stavio neku temperaturnu granicu jer različite osobe različito reagiraju na istu temperaturu. Ono što je meni hladno nekome iz Sibira može biti i više nego ugodno.
Prvi sloj odjeće je uz kapu i rukavice najvažniji dio zimske opreme. Birajte materijale koji su pripijeni uz tijelo i propuštaju znoj prema van, a izbjegavajte materijale koji upijaju tekućinu. Mokar sloj odjeće tik uz kožu i niska temperatura nisu dobra kombinacija. Ja za taj prvi, bazni sloj koristim Helly Hansen Lifa dry majicu. Postoji tanja i deblja verzija. Neka vas njihova mala debljina ne iznenadi. Njihova glavna funkcija je da odvedu znoj dalje od kože i to izvrsno rade, a time umanjuju osjećaj hladnoće puno bolje od neke debele pamučne majice koja kad se napuni vodom nije nimalo topla. Te majice sam platio dosta (kad sam ih kupovao nisam sam zarađivao džeparac, pa mi cijena nije bila ograničavajući faktor sretan ), a čini mi se da su sad dodatno poskupile. Vjerojatno se može naći neka jeftinija varijanta, premda ako se uzme u obzir da mene moje dvije majice služe već 4-5 godina moglo bi se reći da mi se kupovina isplatila (ovo sad već zvuči kao reklama greedy ).
Za donji dio tijela koristim obične, atletske tajice.

Dodaci
Dodatna odjeća ovisi individualnoj toleranciji hladnoće. Ne morate se oblačiti pretoplo. Ako vam je u početnih 5-10 minuta ugodno znači da ste se pretoplo obukli. Eksperimentirajte. U zimskim treninzima ja najčešće nosim kapu, rukavice, tajice, HH majicu i preko nje običnu majicu tankih rukava, a za temperature do -10 C to mi je sasvim dovoljno. (Uzmite u obzir da autor teksta "grije" stan na 18 C i tu temperaturu smatra ugodnom) Ako pada kiša obučem i šuškavac. Prvih 5-10 minuta mi je hladno, ali onda se ugrijem i do kraja treninga mi je ugodno. Oblačite se slojevito i birajte tanku odjeću.
Aklimatizacija je u cijeloj ovoj priči jako bitna. Ove godine mi je na treningu bilo hladno samo jednom i to na 0 C, premda sam poslije trenirao i na puno nižim temperaturama bez ikakvih problema. Stvar je u tome da je to bilo prvo hladnije jutro ove sezone, pa mi tijelo još nije bilo aklimatizirano. Vremenom se tijelo može naviknuti na sve, pa tako i na nisku temperaturu.
Treba obratiti pažnju i na činjenicu da se tetive teže zagrijavaju kad je hladnije vrijeme, pa postoji veća vjerojatnost da ćete zaraditi neki tendinitis u koljenu. Zbog toga krenite laganije i odradite malo duže zagrijavanje. Hladnoća je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg su mene u protekle tri zime mučila koljena, a ove godine iz preventivnih razloga ispod tajica navučem još i biciklističke grijače za koljena.
Vidim da neki nose i razne šalove preko usta i nosa, ali ja do sad nisam imao problema sa disanjem na hladnom vremenu pa samim time nisam imao potrebu za zaštitom usta ili nosa. Nastojim udisati na nos (osim ako je začepljen). Za razliku od disanja na usta zrak se prolaskom kroz nos ugrije.

Šta kaže znanost
Vjerojatno svi znaju da prehladu izazivaju virusi, a ne hladnoća, ali unatoč tome većina vas je na vlastitoj koži iskusila da izloženost hladnoći povećava rizik od prehlade. Istraživanje Japanskog nacionalnog medicinskog fakulteta je pokazalo da izloženost hladnoći pojačava aktivnost velikih bijelih krvnih zrnaca koja negativno utječu na rad imunološkog sustava. Istraživanje je također pokazalo da osobe koje češće treniraju u hladnim uvjetima vremenom ojačaju vlastiti imunološki sustav. Međutim, kad količina treninga pređe određenu granicu imunitet ponovno pada. Ako dužinu treninga i imunitet ubacimo u graf dobit ćemo krivulju u obliku slova U.
Znači, nemojte se obeshrabriti ako ste početnik i prehladite se na prvom treningu po hladnoći jer će vam vremenom imunitet ojačati.

I za kraj:
Ne postoji loše vrijeme, samo loša oprema.

14.01.2009. u 21:04 • Komentiraj (1) • Print • #

subota, 10.01.2009.

O putevima i cestama (ali životnim)

U ovom postu sam napisao nešto o mom radnom danu, a sad bi htio malo razjasni zašto sam sebi nametnuo ovakav režim.
Ne mogu se podičiti bogatom sportskom prošlošću. Dok sam bio u osnovnoj školi trenirao sam nogomet i tenis, ali na rekreativnoj razini (3-4 puta tjedno). U ljeto 2005. surfajući internetom naletio sam na triatlon i odlučio pokušati. Volio sam sva tri sporta, pa sam mislio da ću brzo zavoljeti i njihovu kombinaciju. Bio sam potaknut istim motivima koji tjeraju ostatak sportsko neaktivne populacije da se krene baviti nekim sportom. Htio sam bolje izgledati, poboljšati kondiciju, a mislio sam da će dobro zvučati kad nekome kažeš da se baviš triatlonom. Kasnije sam shvatio da se treningom može poboljšati i tjelesni izgled i kondicija, ali treća stvar baš i ne drži vodu jer te većina ljudi u našem podneblju počne smatrati čudakom ako im kažeš da treniraš tako nešto.
U jesen 2005. godine učlanio sam se u klub. Trenirao sam u maloj grupi početnika, tako da su treninzi uvijek bili zanimljivi, a uz to endorfin je počeo udarati u glavu pa me sport sve više privlačio. Ubrzo je došlo proljeće i prve utrke. Imao sam dosta dobre rezultate za nekoga tko se tek počeo baviti sportom. Iznenadio sam se napretkom koji sam postigao u relativno kratkom roku. Tempo kojim godinu prije nisam mogao trčati 1 km sad sam bez problema držao na 10 km (i to nakon plivanja i bicikla sretan ). Potaknut početnim “uspjesima” počeo sam triatlon shvaćati nešto ozbiljnije, premda mi je i dalje bio dosta nisko na listi životnih prioriteta.
U ljetnim mjesecima 2007. godine došao sam do raskrižja puteva. Završio sam fakultet i počeo tražiti posao. Bilo je vrijeme da se posvetim struci, a sport stavim u drugi plan. Ionako je bilo iluzorno očekivati da bi mogao napraviti značajniji rezultat u sportu s obzirom na relativno kasnu dob u kojoj sam se počeo baviti istim. Vođen tom logikom odlučio sam se za posao koji je uključivao dosta putovanja. Na putovanjima bi mogao bolje ispeći zanat, te bi dobio priliku upoznati zemlje u koje putujem kroz oči njenih stanovnika, a ne kroz oči nekog turističkog vodiča. Tom odlukom sam definitivno triatlon stavio u drugi plan, jer ozbiljan trening i česta putovanja baš i ne idu ruku pod ruku, a osim toga treninzi u nekim egzotičnijim lokacijama (npr. Alžir) bili bi teško izvedivi. Namjeravao sam nastaviti sa treningom, ali na znatno nižoj razini. Iako mi se činilo da sam donio ispravnu odluku u mene se uvukao nemir i nekoliko noći nisam mogao zaspati. Logika i zdrav razum su govorili da sam postupio ispravno, ali pojavio se neki glas u meni koji se počeo buniti. Tih dana sam dosta razmišljao (nisam imao izbora, pošto nisam mogao zaspati sretan ). Shvatio sam da mi je triatlon postao puno više od hobija i da bi najsretniji bio ako bi jednog dana od njega uspio napraviti posao. Pošto nisam htio živjeti sa nesanicom i onim "glasom" kojeg bi morao slušati ostatak života, odlučio sam malo promjeniti moju prvotnu odluku.
Nisam htio tek tako iz života izbaciti nešto u čemu sam toliko uživao. Tada sam triatlon i službeno podigao na visoko mjesto na onoj već spomenutoj listi životnih prioriteta, neslužbeno je on bio na toj poziciji već prije. Pošto sam se htio osamostaliti nisam mogao odustati od posla u struci, ali sam tom poslu odlučio pristupiti malo drugačije. Zamolio sam nadležne u firmi da me prebace u drugi odjel, koji nije toliko vezan za putovanja. Nakon što mi je molba uvažena osjetio sam veliko olakšanje i konačno sam se mogao dobro naspavati. Odlučio sam žrtvovati neke stvari u životu na račun treninga u nadi da ću jednog dana od istim tim treningom osigurati egzistenciju. Ako uspijem od hobija napraviti posao, nitko sretniji od mene. Ako ne, nije smak svijeta, bit ću sretan što sam pokušao. Slikovito rečeno, skrenuo sam sa širokog puta kojim korača većina na uzak i trnoviti put na kojeg se rijetki zapute.
Svjestan sam koliko sam trenutno daleko od svog cilja, ne živim u svijetu iluzija, premda, danas sam korak bliže cilju nego što sam bio jučer. Ne namjeravam održavati ovakav dnevni raspored cijeli život. Ne zbog toga što mi je prenaporan nego zbog toga što na ovaj način zanemarujem neke druge aspekte života. Ima još puno stvari u životu kojima namjeravam posvetiti više vremena u budućnosti (preda mnom je još barem 70 godina života wink ). Ovo smatram prijalaznim razdobljem u kojem praktički radim dva posla. Ako postanem dovoljno dobar u jednom poslu drugog ću izbaciti ili barem reducirati.
Iako to nisam naveo u dnevnom rasporedu, nađem ja nešto vremena i za prijatelje (premda ne onoliko koliko bi htio). Ako o nečemu ne pišem ne znači da to u mom životu ne postoji sretan .

Za kraj, evo što hokejaška legenda Wayne Gretzky kaže:
"You'll always miss 100% of the shots you don't take."

Još bi samo napomenuo sljedeće. Sljedeće: S vremena na vrijeme opišem neka svoja životna iskustva. Ne očekujem od čitatelja da ta moja iskustva primjene u svom životu niti na bilo koji način pokušavam nametnuti svoje mišljenje kao jedino ispravno. Svi smo različiti, svi imamo drugačije životne prioritete. Eto, ne morate se bojati da ću vam razbiti televiziju ako vam dođem u goste.

10.01.2009. u 19:06 • Komentiraj (3) • Print • #

četvrtak, 01.01.2009.

Bum

Želim vam sretnu i uspješnu Novu 2009. godinu.

Izlazim jučer oko 21h iz stana, a vani ko u Jeruzalemu. Puca se na sve strane. Možeš dobiti PTSP šetajući ulicom. Mogu razumjeti one što pale rakete, jer rakete imaju nekakav vizualni efekt, ali nisu mi jasni oni sa petardama. Bez ikakva vizualnog efekta, samo čuješ ŠŠŠŠŠššššš...BUM. Nije mi jasno zašto bi netko dao pare za to. Bolje bi bilo da snime taj zvuk pa nek nabiju slušalice u uši (ionako ih većina ni ne vadi iz ušiju) i pucaju koliko ih je volja. Uštedit će nešto para, a neće smetati drugima.
Izgleda da nam je društvo opsjednuto ratom. Djeca imaju igračke koje imitiraju oružje, oni nešto stariji se igraju rata na paintballu, a oni nešto stariji koji su imali malo manje sreće se igraju rata sa pravim oružjem. Filmovi su puni kriminala i rata. Najveći udio na tržištu video igara otpada na “pucačine” (barem je tako bilo dok su mene zanimale video igrice, sumnjam da se od tada nešto bitno promijenilo). Ako iz udžbenika povijesti izbacite ratove ostatak gradiva možete staviti na jedan A4 list papira. Rat se prezentira kao nešto plemenito i nužno, a oni koji su ga prošli znaju da je to jako daleko od istine. Da se novci koji se ulažu u razvoj vojne industrije upotrijebe u plemenitije svrhe ratovi bi izgubili smisao, jer bi svi imali sve što im treba i ne bi bilo potrebe ratovati (neki bi vjerojatno opet našli neki razlog, ali vjerujem da su takvi ipak u manjini).
Nije sve tako sivo. Situacija se popravlja iz godine u godinu, barem što se tiče blagdanske pucnjave. Tko zna, možda za koju godinu (ili tisućljeće) ljudi shvate besmisao rata i pucnjave, a blagdanske vatromete prepuste profesionalcima.