Linkovi

Vision Music and life

24.10.2014., petak

Iced Earth i Dream Theater koncertni raporti

ICED EARTH


Gotovo na minutu, vrata kluba otvorila su se u pola osam, propuštajući fanove koji su već sat, dva čekali na temperaturi od pristojnih 4 stupnja ispod ništice, iščekujući taj moment kada će ispred sebe na pozornici ugledati svoje idole. Snijeg koji je dan prije napadao svemu je dao dodatnu dimenziju, tako da smo imali lijep zimski ugođaj i svojevrsnu zimsku mistiku, prikladnu za koncert koji je slijedio.

Koncert su otvorili mladi australci Elm Street, koji u svojim redovima imaju člana porijeklom iz Hrvatske. Tomislav Perković pokazao se kao jako sposoban i talentiran bubnjar pred kojim je zasigurno blistava karijera, nastavi li se profesionalno baviti glazbom. Nešto više od pola sata dobre mješavine old school thrasha i heavy metala, bilo je dovoljno da se uvide smjer, dimenzija i ono čemu streme. Skroman pristup glazbi, iskrenost i direktnost malo malo su prizivale gotovo zaboravljene 80-te i rane 90-te i nostalgično vraćale u sjećanja stare majstore kao što su Kreator, Megadeth, Sanctuary, Metal Church, Judas Priest, Manilla Road, Vicious Rummors i Anthrax.
Naravno, Elm Street su kvalitetom daleko daleko od spomenutih velikana i mogu jedino hodati po utabanim stazama koje su spomenuti velikani ostavili iza sebe i iz njihove prašine kreirati vlastiti izričaj, no, nemojte me krivo shvatiti - i to je velika pohvala i zeleno svjetlo bandu da nastavi sa radom i raste u glazbenom i skladateljskom smilu. Iako je band na sceni 10 godina, iza sebe imaju samo jedan album (solidan "Barb Wire Metal" iz 2011) i mnoštvo koncerata po svijetu. Najveći nedostatak, uprkos iskustvu je povremena neuvjerljivost i neuigranost kakva bi jedan band ovakvog formata trebala zaobići, jer na momente band je znao ostaviti amaterski dojam; no opet su se svaki puta vratili na tračnice i nastavljali u ubitačnom tonu. Pomalo neuvjerljiva bila je i lead gitara (da se primijetiti i na albumu) u pojedinim djelovima ali, opet, nije presudno za sveukupni dojam. Uživo, Elm Street su 50 puta bolji nego na albumu. Jako dobar nastup, dobar band i jaka želja da ih opet vidim u bliskoj (ili bližoj) budućnosti!


Nakon kraće pauze na scenu su se popeli (od mnogih hvaljeni) Warbringer iz Los Angelesa, thrash metal uzdanice Century Medie. Već na prvoj stvari, po reakcijama jednog dijela publike, vidjelo se da band ima vjerne fanove na ovim prostorima, pa ću malo ublažiti svoj osvrt na njihov nastup, i reći da na mene nisu ostavili poseban dojam. Elm Street imali su daleko bolji zvuk i nekako je sve izgledalo spontano i neusiljeno. No ovdje se dogodila suprotna stvar. Warbringer se toliko trude (pogotovo pjevač) ostaviti dojam "banda sa mudima", da je bilo kakvo "uvjeravanje" publike u to ponekad bilo (za moj ukus) previše pretenciozno i isfosrirano. Pogotovo od strane pjevača. Obzirom na korektne studijske albume i prilično dobru prihvaćenost u svijetu i obzirom na to koliko koncerata u prosjeku održe širom svijeta, ja sam iskreno, očekivao nešto više. Band je glazbeno uvjerljiv ali potpuno predvidljiv. Profesionalan po pitanju glazbenika, nezreo po pitanju pjevača (koji je svako malo pretjeranim gestakulacijama i grimasama podsjećao na nekog kvazi rock natjecatelja nekog trećerazrednog"postani zvijezda" showa, gdje se trudi svima dokazati koliko je "brz, žestok i opak). Opet se moram vratiti na pretjeranu želju za ostavljanjem dojma. Vokal je tu odigrao glavnu rolu gdje je loša gluma i izigravanje mega frontmana u drugi plan često stavila ostale članove i općenito kompletan glazbeni koncept banda. Pokekad mi se činilo da pjevač samo čeka priliku kada će uzviknuti: "fuckin` (ovo), fuckin`ono". Koristivši se terminologijom Ramba Amadeusa, reklo bi se: "žešće isfolirano". Da se razumijemo: moje mišljenje i moji
dojmovi definitivno se kose sa dojmovima većine, jer vidio sam da je band podigao atmosferu gotovo do usijanja, kako su išli prema kraju setliste, tako da, nemojte me uzimati kao reprezentativno mjerilo.

Pogon Jedinstvo općenito je nezahvalan prostor, negdje na granici Močvare, neke stare kino dvorane i Boogalooa, pa zvuk kakav bi se dobio u Močvari ovdje se zbog visine stropa znao opasno "zaratiti sam sa sobom" a zvuk kakav bi očekivao u fino izoliranom Boogaloo-u, ovdje bi zbog dužine prostora i preslabe zvučne izolacije zidova (strop je dobro izoliran) deformirao i postao previše konfuzan (često iritantan). Ovdje nije do tonaca (jer se čulo da se ljudi trude svojski složiti zvuk na svjetkoj razini) nego jednostavno do prostora (dale bi se povući neke paralele sa Paukom, u pogledu nezahvalosti prostora).

Nakon iznenađujuće kratke stanke i finalnih provjera instrumenata i zvuka općenito, dvorana se puni do kraja, a usijanu atmosferu do točke taljenja podižu prvi taktovi "Plagues Of Babylon" (uspješnice sa posljednjeg istoimenog albuma, koju su fanovi u trenu prihvatili i koja je već u prvim tjednima od izlaska albuma postala jedan od velikih hitova metala), jedni od kraljeva metala - Iced Earth, započinju koncert u furioznoj i beskompromisnoj maniri, i nakon što su doslovno pomeli Pogon Jedinstvo u akustičnoj bombi, na tromeđi eufonije, riffovske dominacije i nevjerojatne pozitivne energije, "Democide" koja je uslijedila, pružila je live uvid u sam koncept albuma i neposredan doživljaj onoga što ne bismo mogli iskusiti u toploj sobi, opušteno slušajući cd, a to je sinergija banda i mase koju sam band pokreće.

Ovdje nema CD medija kao posrednika, kojega možemo po volji upaliti, ugasiti, prevrtiti i koristiti za "regulaciju atmosfere"; ne, ovdje se radi o direktnoj vezi između autora i slušatelja, koja ne poznaje granice prostora i vremena i koja pokreće masu kao jedinstveni konglomerat osjećaja, energije i neposrednog iskustva! "Dark Saga" vraća u stare dane slave i udarne kreativnosti i izbacuje fanove doslovce u orbitu. Stu Block naprosto briljira.

Čak i male "nesuglasice" u ozvučenju (vokal je znao biti dosta vremena previše u pozadini), gdje se Stu morao dobrano pomučiti "u borbi sa zvukom" da pokaže svoj puni kvalitet, pokazale su o kakvom se kalibru vokala radi. Dokaz da se vanserijski vokali mogu nositi sa bilo kakvim uvjetima i prilagoditi se. Troy jednostavno gazi naprijed, Schaffer ostvaruje nevjerojatan kontakt sa publikom. Appleton se potpuno oslobađa, Seele se povodi za Schafferom, Dette pokazuje koliko može biti dobar temelj banda i band ujedinjeno počinje odašiljati energetsku bomba koja odjekuje među fanovima i vraća se bandu u obliku čiste euforije. Sve barijere su probijene a odnos sa publikom uspostavljen bez presedana. Take no prisoners!

"Dark Saga" (sa istoimenog albuma) pokazuje koliko je prošlost snažna u ovome bandu i sa kolikim žarom mogu izvoditi stvari iz njihove najlegendarnije faze (1995-1999).
"V" sa "Dystopia" albuma obrušava se poput orla na sve prisutne, dok bombastičan polurefren "(No fear), Stand tall, (Resist), Tyranny falls, (No lies), No war, (Resist), Victory calls" podiže atmosferu do točke usijanja.
"If I Could See You" (Plagues Of Babylon) pomalo smiruje atmosferu te svojim odličnim refrenom i savršenim omjerom baladnog štiha i čvrstine drži energiju koncerta na visini.

Došlo je vrijeme za jedan od najvećih klasika u povijesti banda. "Disciples Of The Lie" sa legendarnog "Something Wicked This Way Comes" albuma, možda je bila najudarnija stvar čitavog koncerta. Čak i ako zanemarimo (po meni) minus što na jednom od udarnijih djelova pjesme nije bilo legendarnih orgulja (što je začuđujuće, obzirom da su klavijature na ostalim pjesmama, koje imaju klavijaturističke djelove, išle u pozadini)."Jackyll and Hyde" sa kultnog "Horror Show" albuma nastavila je koncert u prepoznatljivom tonu. Nakon prihvaćanja činjenice da je zvuk dobar, ali daleko od odličnog, nekako je došao i kraj privikavanju na taj zvukovni dio (daleko ispod razine kvalitete banda). Ovaj klasik izveden je na najvišoj razini.

Odlična "Among The Living Dead" sa novog "Plagues Of Babylon" albuma, bila je svojevrstan predah, nakon koje je uslijedila furiozna heavy thrash himna "Red Baron/Blue Max" iz Tim "Ripper" Owensove faze / "The Glorious Burden" albuma. Stu Block ovdje je imao jako zahtjevnu ulogu, jer Owens ide (na albumu, zajedno sa Matt Barlowom, Jeff Dayom i Sam Kingom na pratećim dionicama) u visine koje su gotovo Halfordovski nedostižne. Stu, koliko god bio fenomenalan vokal i odličan frontman, ovdje je imao tešku zadaću, no na kraju, izveo je pjesmu i više nego dobro; vrlo korektno, pa čak i odlično u nekim djelovima. "Blessed Are You" vratila nas je opet u vrijeme genijalnog "Something Wicked This Way Comes" albuma. Kada se pogleda vokalna korespodentnost između dosadašnjih Iced Earthovih vokala iz svih faza banda, više je nego očito da Stu Block i bojom i intenzitetom može parirati Matt Barlowu u mnogim segmentima. Štoviše, na nekim djelovima bio bih uvjeren da ih pjeva sam Barlow. Još jedan plus za Stu Blocka, koji je i više nego dobro odradio posao i pokazao koliko je član vrijedan poštovanja. "Vengeance Is Mine", jedna od udarnijih pjesama sa legendarnog "The Dark Saga" albuma, nostalgično me vratila u neke laganije dane i pobudila u meni laganu sjetu. Sjetio sam se koliko se live verzija iz Atene (live CD/DVD) vrtila na playlisti i sada, kad sam ju napokon imao prilike čuti uživo, bio sam prezadovoljan.

"Cthulhu", jedna od uspješnica sa "Plagues Of Babylon" albuma, izvedena je u vrhunskoj maniri. Energija da se doslovno može hvatati golim rukama. Komunikacija sa publikom u potpunosti uspostavljena. "My Own Saviour" ne treba posebno ni opisivati, jer svi koji su čuli stvar i srasli s njom, znaju da ova, doslovno, himna, ne može biti ništa manje do vrhunski izvedena. Tako je i bilo. Klasik sa "Something Wicked This Way Comes" albuma izveden je besprijekorno u svojoj furioznoj thrash metal maniri. Ako je itko do tada bio suzdržan u pogledu kretanja u ritmu muzike, u toku ove stvari teško da je ostao statičan. Dvorana je doslovce poludjela. Slijedi "The End?" sa svojom mističnom atmosferom u uvodu i riffovskom perfekcijom. Jedna od onih kotrljajuće riffovsko/melodičnih stvari sa "Plagues Of Babylon" albuma koja je koncipirana po uzoru na "Something Wicked This Way Comes", predstavljala je jedan od vrhunaca koncerta.

Apokaliptični horror scenario na granici distopijskog SF-a i grube New World Order stvarnosti, popračen mračnim proročkim stihovima: "We feel uneasy / Vagabonds drifting all around
/ The aftermath of their global cleansing / We survived the attempt of mass genocide" dovodi dvoranu do ludila. Usijanje, fanovi u euforiji, njihovi heroji ispred njih poput "Uzašlih Majstora" teškim notama probuđuju svijet mita i stvarnosti, borbe dobra i zla, svjetla i tame, u dualističkoj konfrontaciji istine i laži; poput mesija koji iz prašine vade prvo izdanje Miltonova "Izgubljenog Raja" i govore: "ovo nije fikcija, ovo je stvarnost"! Kada je Block pustio glas, na granici urlika i vriska, i kad se dvoranom prelomilo: "Is this the end?", događaj je poprimio karakteristike nadnaravnog, gotovo transcedentalnog stanja, koje je iz sekunde u sekundu bivalo sve intenzivnije.

Uslijedila je fenomenalna, lagana epsko emotivna "A Question Of Heaven" sa "Dark Saga" albuma, klasik koji se konceptualno savršeno nadovezao na prethodnu pjesmu. Da li su Iced Earth set listu radili nasumično ili su imali neki svoj raspored u glavi i stvorili univerzalan koncept koji objedinjuje sve faze banda (na oko randomski)? Mislim da se radi o drugoj varijanti. Finalni blok kojim su zaokružili koncert nakon bisa, obuhvatio je tri pjesme. "Dystopia" sa istoimenog pretposljednjeg albuma, svojom himničnom notom, još jednom je dovela dvoranu u stanje glazbenog transa. Prekrasna sjetna polu balada "Watching Over Me" sa "Something Wicked..." albuma, izvedena je sa takvom pažnjom i dubinom, da se to jednostavno ne može riječima opisati. Zato neću ni pokušavati. Koncert zatvara "Iced Earth", stvar sa kojom je prije 24 godine otpočela Iced Earth saga, koja od "Iced Earth" albuma do danas nimalo ne posustaje, ne gubi na snazi niti na intenzitetu i sumnjam da će završiti prije nego prođu naredne 24 godine! Ukratko, koncert za pamćenje!

Dalibor Mladenović




DREAM THEATER



Košarkaški Centar "Dražen Petrović" te se večeri činio kao najbolji mogući prostor za happening koji se odigrao u centru Zagreba, megaspektakl koji je od temelja do vrha protresao Cibonin toranj i uveo u velegrad na velika vrata dašak perfekcije i vrhunskog glazbenog profesionalizma, kako za prosječne fanove, tako i za iskusne glazbene gurmane; bez obzira na dob. U istom prostoru moglo se zamijetiti kako teenagera tako i ljudi iznad 60 godina, ostarjelih fanova kvalitetne glazbe (koji bi zasigurno povijest progresivnog rocka i metala mogli iz neposrednog iskustva ispričati onima koji su se sa istima upoznali mnogo mnogo kasnije). Čovjek je već u startu, prema organiziranosti cijelog događaja, mogao zamijetiti da se radi o profesionalizmu najvišeg ranga te da Zagreb tu večer nije zaostajao za najvećim svjetskim metropolama ni za milimetar.

Kultura na visini, ljubaznost i apsolutna predanost svim segmentima organizacije, stvorile su od ove večeri čvrsti osnov za ono što se trebalo odigrati i dati svemu novu dimenziju i dovesti sve na još višu razinu - sam koncert. Gdje su početni dojmovi dobri, gdje nema zamjerke na organizaciju, gdje se čovjek osjeća dobrodošlo i ugodno (bez nekakve lažne kozmetike), tamo postoje preduvjeti za nezaboravnu večer i koncert o kojem će se dugo dugo vremena pričati!


Prema prognozama, koncert je trebao početi 20 minuta nakon službene najave (20:00 sati), tako da je bilo za očekivati da će i pola satni delay biti dobrodošao i da će dvorana na nogama dočekati (figurativno govoreći) jedan od najosebujnijih i najupečatljivijih bandova, ne samo današnjice, nego i svih vremena.

"False Awakening Suite" bila je očekivana kao uvod u koncert te je već uvodnim taktovima dobar dio dvorane dovela u svojevrsno stanje transa. "Duhovnost, osvještenost, Buđenje, potraga za sobom, trganje lanaca manipulacije, robovanje matrixu, nadilaženje matrixa..." teme su koje već godinama "muče" Dream Theater i odražavaju se na lirički koncept banda i nadograđuju osnovnu filozofsko metafizičku premisu, koju je band postavio na prvim albumima, a upotpunjavao na albumima od "Scenes From A Memory" do "Train Of Thoughts" albuma.

Na ogromnom kino platnu nizali su se motivi sa svih Dream Theaterovih albuma, kronološki, gdje se doslovno iz jednog covera putovalo u drugi cover, najbolje osmišljenim vizualno/slikovnim poveznicama kakve bi čovjek mogao zamisliti. Oni istančanijeg oka, koji su do tada u životu pažljivo proučili sve Dream Theater covere albuma, mogli su ostati ugodno (u najmanju ruku ugodno) iznenađeni nadopunjujućim i ekspandiranim 3D motivima i "prelazima" iz covera u cover, kakvi se ne nalaze na originalnim verzijama covera (ili ako se i nalaze, nisu u prvom planu, pa čak ni u srednijim planovima, već potpuno u pozadini).

"The Enemy Inside" bila je logičan izbor za otvaranje koncerta, pošto je jasno da koncert velikim dijelom promovira posljednji studijski uradak, jednostavno nazvan - "Dream Theater".
Odmah na početku koncerta dalo se primijetiti da je zvuk u dvorani daleko od savršenog. Zatomljeni i zaglušeni zvuk bubnja, predumeći bas, zamućene klavijature, preisturena gitara i vokal koji je oscilirao od previše pozadinskog do previše isturenog, bili su indikatori borbe tonaca sa zvukom.

Gotovo epska "The Shattered Fortress" sa "Black Clouds and Silver Linings" albuma izvedena je besprijekorno.
Mislim da je tijekom ove stvari i najneupučenijima u rad Dream Theatera, postalo jasno o kakvim se majstorima i perfekcionistima radi. Zvuk u dvorani počeo se lagano popravljati ali to još uvijek nije bilo na onoj razini koja bi odgovarala perfekcionizmu jednog Dream Theatera.

"On the Backs of Angels" grandiozno nas je legendarnim klavijaturističkim zborskim ulomcima vratila na pretposljednji album "A Dramatic Turn Of Events". Jordanova megalitna konstrukcija za klavijature došla je u prvi plan i stvarno sam se morao zapitati da li je njegov stalak dio vlastite opreme ili dio stage konstrukcije i treba li Jordan posebnu dozvolu za to (hehe). Naravno, svakom turnejom stalak za klavijature biva sve masivniji i sve više nalik futurističkim apstraktnim građevinama.

Slijedi "The Looking Glass" sa zadnjeg albuma, ugodna pjesma koja i studijski i uživo ostavlja odličan dojam i stvara vrhunski ugođaj.

Sa tehničke strane, stalne oscilacije u zvuku stavljaju La Brie-a u dosta nezahvalnu ulogu jer glas mu na momente dobija "karaoke" efekat, potpuno nezavisan od banda, isturen i sa previše visokih tonova. Taman dok se zvuk banda uspio koliko toliko srediti, da se moglo opušteno pratiti svaki instrument (bez bojazni od "nepredvidivih" tehničkih momenata), "hrvanje" tonaca sa vokalom malo je oslabilo sam doživljaj cjeline, no sumnjam da je fanovima to igralo neku ulogu i sputavalo ih da dožive koncert na pravi način.

"Trail Of Tears" dočekana je sa valom oduševljenja, pogotovo od strane starih i dugogodišnjih fanova. Retrospektivni ugođaj, popravak zvuka u dvorani (vokal se sada čuo kristalno čisto i opet bio "dio cjeline"), autoru ovog teksta gotovo su izmamili suze na oči, podsjetivši ga na neka davna vremena i prizivali u sjećanje "Falling Into Infinity" turneju (koncert u Budimpešti 1998.- predgrupa Rudess/Morgenstein Project).

Sa "Enigma Machine" koncert se nastavlja u udarnom tonu i dočarava Theatere upravo u onom svjetlu u kojemu se pokušavaju prezentirati javnosti: "još smo tu, još smo puni energije, još uvijek održavamo visoke tehničko glazbene standarde (koje smo odavno postavili) i ne samo da još nismo za otpis, nego za isti nećemo biti još barem 20 godina"! Ovaj instrumental sa posljednjeg albuma dokazao je svima u dvorani da je ljestvica još uvijek nevjerojatno visoka. Jordanove akrobacije sa Continuum-om i Zen Riffer keytarom futurističkog izgleda, vizualno i stilski dižu cijeli event na slijedeću razinu, a Mike Manginijev drum solo u eksplozivnom tonu ( u "manje je više" maniri, gdje umjesto 10000000 udaraca u minuti, "na uho" sudržanim pristupom pokazuje svoju pravu veličinu, svedenu na kratak i jasan solo, bez dokazivanja i sa nekoliko brutalnih tehničkih rješenja za probrane sladokusce) pokazuje da ovaj band nema granica - ni individualno ni kao kolektiv.

"Along For The Ride" sa novog albuma, u svom polubaladnom ozračju i prizivanju u sjećanje poznatih antologijskih klasika (poput "Surrounded" ili "Learning To Live" sa "Images And Words" albuma), predstavljala je pravo osvježenje i dobrodošao odmor od furioznih prethodnica i neumornog tempa kojeg su Dream Theater nametnuli. Zvuk u dvorani je korak do savršenog. Izgledalo je da je borba tonaca sa vokalom (koji je do tada jedini uspijevao iskakati, pa se stapati sa bandom, pa opet iskakati...), napokon završena i da ćemo do kraja koncerta imati zvuk kakav krasi velike europske i svjetske dvorane.

"Breaking All Illusions" sa pretposljednjeg "A Dramatic Turn Of Events" albuma, bila je posljednja stvar prije stanke i u svom poluepskom konceptualnom tonu u meni je pokrenula (svojom genijalnošću općenito i samom koncertnom izvedbom) pitanja poput: "koliko su Dream Theater u stvari ispred vremena?", jer neke stvari čovjeku legnu kako spada tek nakon nekoliko mjeseci, pa i nekoliko godina (pogotovo kada je netko prisustvovao doslovno počecima ovog banda, njihovoj ekspanziji i njihovoj evoluciji, te band, iz albuma u album, kroz svaku pjesmu zasebno, doživljavao kroz različite životne etape). U svakom slučaju, band koji nakon dvadeset i četiri godine još uvijek uspije u nekom pokrenuti lavinu senzacija, intimnih momenata i uspije poslužiti kao svojevrsni "prostorno vremenski kontinum", zaslužuje da ga se nazove pravim bandom, u punom smislu te riječi!

Slijedi 15 minutna stanka u kojoj smo imali priliku pogledati mnoštvo zabavnih i šaljivih skečeva i slideova, od snimaka obrada Dream Theaterovih klasika (od klasičnih glazbenika i orkestara do uličnih muzičara) do reklama sa SF i akcijskim figuricama članova banda, popračenih gromoglasnim najavama i oglasnim trikovima kakvih se ne bi postidile ni najisturenije reklamne kompanije. Satiričan, ponekad gotovo ciničan pristup u "samoreklamiranju", naravno, imao je sasvim drugu svrhu, a to je upoznavanje slušatelja/fana/posjetitelja koncerta, sa svim zamkama i aspektima modernog konzumerizma i senzacionalizma. Kroz skečeve i obrade (gdje nije bilo bitno da li neku njihovu stvar obrađuje neki klasičar, jazzer, dijete ili lik u dućanu na dječjem sintesajzeru ili neki ulični performer) te šaljive i (samo)ironične reklame, Dream Theater pokazuju onu svoju notu koja se sakriva iza glazbe, a to je odgovornost prema slušatelju. Dream Theater znaju kolika im je vrijednost, svjesni su svoje veličine ali istovremeno pokazuju koliko veličina danas znači u modernom društvu, ukoliko čovjek padne pod zamke modernog koorporacijsko medijsko marketinškog sustava. Ukazivanje na svoj put, svoj izričaj i zdrav pogled na svijet oko sebe, bez obzira na slavu, pare i status, bila je (po meni) osnovna poruka cijelog video događaja koji je ispunio pauzu od prve do zadnje sekunde. Tek kada je počeo drugi dio koncerta, uvidio sam koliko je stanka bila potrebna a sam film bitan i (gotovo proročki) ukazujuč, obzirom na blok stvari koji se vezivao na njega (kod Dream Theatera ništa nije slučajno).

Blok pjesama koji je uslijedio, sa "Awake" albuma, bio je jedan od nezaboravnijih koncertnih trenutaka. No pomalo začuđujuća bila je činjenica da se na metal koncertima u posljednjih nekoliko godina dogodila "smjena generacija", te da za razliku od posjetitelja rock i pop koncerata, mlađe generacije ostaju većinom indiferentne na bezvremenske klasike i (mogli bismo reći) hitove (koji su na noge postavili do sada barem dva naraštaja fanova), dok svaku noviju stvar (sa unatrag dva, tri, možda i četiri albuma), dočekuju sa oduševljenjem. Ovo definitivno nije prvi puta da sam ovako nešto primjetio. Ne želim preduboko ulaziti u ovo i bacati subjektivne analize (iako od toga da nije za jedan kvalitetniji osvrt) "zašto?", "kako?" i "zbog čega?", ali da je ovakva inertnost pomalo misteriozna i začuđujuća - svakako!

Zvuk je nakon pauze (konačno) savršeno naštiman i do kraja koncerta prisustvovali smo glazbenoj eufoniji i onom soundu kakav ovaj band zaslužuje. Čim su svi segmenti bili posloženi, od pauze na dalje moglo bi se govoriti o jednom od možda najbolje ozvučenih koncerata kojima sam prisustvovao.

"The Mirror" svojim masnim riffovima uvodi dobar dio dvorane u potpunu ekstazu, koja će trajati sve do kraja "Awake" bloka pjesama. Konceptualna pjesma koja ulazi u dubinu čovjekova bića, kroz psihološke i socijalne aspekte, može se smatrati kulminirajućim dijelom koncerta. Kompleksne vokalne dionice (možda jedne od kompleksnijih koje su Dream Theater napravili u čitavoj karijeri) bile su okidač svakom okorjelom fanu da otpusti kočnice i prepusti se vožnji na krilima ove genijalnosti. "How could you be so cruel, and expect my faith in return?",
legendarni stihovi ispunjavali su dvoranu, dok je band na stageu davao sve od sebe da jedno (nekima davno, nekima ne tako davno) razdoblje što bolje upriliči i ovjekovječi.

Fenomenalna "Lie", koja se konceptualno nadovezuje na "The Mirror", odsvirana je savršeno. U svom funk /prog rock/world music/pop/metal/fussion maniru, stvar je izvedena u perfekcionističkom tonu, od prve do posljednje sekunde. Gledajući i slušajući izvedbe jednih od najboljih stvari sa kultnog "Awake" albuma, nisam se mogao oduprijeti dojmu da Dream Theater pjesme iz rane faze stvaralaštva izvode sa nevjerojatnom lakočom i uživaju u njima od prve po posljednje sekunde! Kao da se radi o paru starih udobnih cipela, koje se ne nose svakodnevno, ali kada se stave, nose se sa užitkom. Tako nekako...

Uslijedila je prekrasna "Lifting Shadows Off A Dream", koja je u polu baladnoj atmosferi nastavila "Awake" blok pjesama, točnim redoslijedom kako idu na albumu, od polovice prema kraju.
Sanjiva atmosfera 80-oh godina, vođena analognim stringovima na klavijaturama (sa toliko prepoznatljivim Kevin Mooreovim potpisom u zvuku i Jordan Rudessovom savršenom interpretacijom) te kulminirajući legendarni gitarističko/klavijaturistički break (meni osobno jedan od najboljih tehničko instrumentalnih dijelova u glazbi općenito), predstavljali su također jedan od udarnijih dijelova koncerta. Tko je znao prepoznati ovakve trenutke i percipirati njihovu veličinu, taj se može smatrati pravim ljubiteljem Dream Theatera.

Pošto u životu nisam nikad imao prilike napisati ništa u vezi pjesme "Scared", meni osobno među prvih 5 Dream Theaterovih stvari i jedne od najosebujnijih pjesama svih vremena, učinit ću to sada. Trodjelna (ako ćemo cjepidlačiti - sedmerodjelna) kaotična epska megalitna perfekcija, koja je savršeno uspjela uhvatiti puls velegrada (New Yorka i života u njemu sa kraja 80-ih i početka 90-ih godina, ) i nalik na kultni album "Streets" grupe Savatage (1990.) dočarati nam atmosferu socijalne svakodnevice (od ruba društvenih margina do samoga glamura i bogatstva, od prezira do ljubavi), od mračne poezije (kakve se ne bi posramio ni jedan Nick Cave), preko konfuzije (koja dočarava ljudske odnose) do optimističkog raspleta, pozitivnog sagledavanja svih aspekata života, nužnosti prolaženja životnih lekcija kroz raznorazne životne situacije, bila je možda među 5 najbolje provedenih 11 minuta u životu.

"It's never enough
You're wasting your time
Isn't there something I could say?
You don't understand
You're closing me out
How can we live our lives this way?

You tell me I'm wrong
I'm risking my life
Still, I have nothing in return
I show you my hands
You don't see the scars
Maybe you'll leave me here to burn."

Kulminirajući dio prelamao se preko dvorane, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, dok je band savršeno jasno i decidirano prezentirao razloge zašto je ova stvar u rangu sa najvećim klasicima rocka i metala, poput "Child In Time", "Stairway To Heaven", "The End", "Machine Gun", "One", "Seventh Son Of A Seventh Son"... te mnogih drugih.

Proslava 20 godišnjice od izlaska "Awake" albuma i odavanje počasti albumu bili bi nepotpuni bez završnog segmenta, besmrtne Kevin Moorove piano/keyboard genijalnosti sažete u pjesmi "Space Die West", prekrasnoj baladi, gdje je Kevin Moore iskoristio pjesničku osebujnost jednog Keatsa, pa i Yeatsa, i iskoristio kao kreativnu muzu ženski model na stranici jednog modnog magazina, u koju se Moore "zaljubio na daljinu" (bez da ju je ikad upoznao, svojstveno velikim pjesnicima u prohujalim stoljećima).
Koliko je Jordan Rudess unio sebe u ovu pjesmu, to je nešto nevjerojatno. Savršeno, briljatno, odsvirano sa tolikom dozom emocija da je to nemoguće za opisati. Jordan je na mene ostavio duboke dojmove na turnejama u Budimpešti (1998, 2002) i Ljubljani (2000) različitim pristupom u različitim pjesmama (kada se radi o najvišem stunju glazbene izvedbe, majstor svaki puta može iznenaditi stavljanjem različitog naglaska na pjesme koje izvodi, tako da u stvari nikad ne odsvira istu pjesmu na isti način), tako da ni ovoga puta nisam ostao ništa manje nego oduševljen i ponesen izvedbom jednog od genijalnijih umova današnjice. Isto se može reći za cijeli band. Brilijantno, nepogrešivo, savršeno u svakom pogledu. Jedan od najblistavijih trenutaka večeri i možda čak (po pitanju dinamike i intimno/emotivnog aspekta) najistančaniji dio koncerta.

"Awake" blok završava i slijedi povratak na posljednji album "Dream Theater" i "Illumination Theory", pjesmu koja zatvara album. 22 minute i 5 naizgled eklektičnih djelova, od metala do klasike i filmske muzike, čine ovu pjesmu jednom od konceptualnijih u Dream Theaterovoj karijeri. Koncertna izvedba na razini. Petruccijev savršen odnos sa fanovima ovdje potpuno dolazi do izražaja.

I taman kad sam se po završetku pjesme priupitao, svjestan da se koncert bliži kraju, hoće li odsvirati "Home" ili "Metropolis" (bilo je stvarno nerealno za očekivati da iznenade sve prisutne i odsviraju "The Killing Hand", kao što su uradili u Budimpešti 2002., ili "Learning To Live"), započinje uvodna tema u "Overture 1928". Legendarni uvodni instrumental u legendarni "Metropolis pt.2: Scenes From A Memory" album. Band diše ko živi organizam i opisivati dojmove, kao i senzacije koje se stvaraju prilikom izvođenja ovog remek djela, nakon kojega je, naravno, po svim zakonima konceptualnosti, logike, glazbe i gravitacije, uslijedila "Strange Deja Vu" (sa spomenutog albuma), bilo bi potpuno bespotrebno. Dream Theater sa istim žarom (i nakon 14 godina od kada su ih prvi puta izveli uživo, čemu sam se osvjedočio u Ljubljani 2000. godine) izvode oba klasika, na najvišoj razini izvedbe, kao da stvari izvode premijerno prvi puta; bez obzira što su stvari odsvirali već nebrojeno puta do sada.

"The Dance Of Eternity" i "Finally Free" ostavljene su za sam kraj koncerta. "Metropolios pt.2: Scenes From A Memory" blok bio je savršen za zatvaranje koncrta.

"The Dance Of Eternity", naizgled eklektičan isktrumental, gdje bi se samo Dream Theater "usudili" povezati u cjelinu toliko različitih djelova iz različitih glazbenih stilova, u svojoj jazz, fussion, prog rock, neoclassical maniri, bio je zadnji veliki vrhunac koncerta. Virtuoznost banda sasvim je neupitna pri izvođenju. Bitno je bilo: kako će nas ovoga puta uspjeti iznenaditi? I uspjeli su! Petrucci i Rudess u "dvoboju" istrumentima, gdje bi Rudess uzimao keytar i manirima "synth gitariste" (poput Jan Hammera, Howarda Jonesa, Jean Michel Jarrea i Rya Okumota) parirao Petrucciu. Gitara i klavijature, gitara i keytar u savršenoj koheziji, potpuno korespodentne, upotpunjavajuće, gdje se dva istrumenata stapaju u jedan instrument u transcedentalnoj sinergiji. Jazz momenat gdje glazbenici doslovno misle i osjećaju kao jedan. To je značajka velikog banda. To je Dream Theater!

Koncert (i ujedno blok pjesama sa "Scenes..." albuma) zatvara prekrasna polubalada "Finally Free". Fenomenalan (i definitivno jedan od najjačih u glazbi) koncept biva još jednom ovjekovječen stihovima "This feeling inside me, Finally found my life, I'm finally free, No longer torn in two
Living my own life by learning from you", koji zatvaraju prekrasnu metafizičku priču o reinkarnaciji, punu bola, patnje, spoznaje i ljubavi.

I tako je privedena kraju fenomenalna večer za pamćenje, u društvu sa jednim od najspektakularnijih i najosebujnijih bandova, kako današnjice, tako i svih vremena.


Dalibor Mladenović

- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (25)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Službeni blog glazbene stranice

http://vision-rock-metal.com/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se