Vision Music and life
10.12.2013., utorak
SVE I SVJA
|
Ježeva Kućica, najveći uglazbljeni klasik svih vremena!!!! Piše Dario Šušanj za britanski portal: ““Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”, započinjala je tako avantura Ježurke Ježića iz pera Branka Ćopića. Prije nešto manje od godinu dana pisali smo o tome kako je Ježurka dolutao i do Ujedinjenog Kraljevstva u sklopu zanimljivog projekta izdavačke kuće Istros Books koja je ovo kultno književno djelo za djecu iz našeg podneblja prevela i izdala na engleskom jeziku, a sada je učinjen i korak više u popularizaciji ove dječje priče na otoku: “Ježeva kućica” postala je opera za djecu i to po modelu koji kombinira izvedbe i sudjelovanje profesionalnih pjevača i glazbenika te nastupe same djece petog razreda osnovne škole.” http://www.velikabritanija.net/2012/10/11/jezeva-kucica-djecja-opera/ Kad sam čuo tu vijest, o Jugotonovoj radio bajci iz ranih 70-ih godina, koja je ispunila kako moje djetinjstvo, tako i djetinjstva milijuna djece od Vardara pa do Triglava, ne da sam bio presretan, nego ozaren i presretno ponosan. 30 godina nakon oca, moj sin sa istim žarom sluša glazbenu izvedbu, nad kojom tata muzičar još uvijek češe glavu i misli si: “ovo je vrh vrhova; pogođeno vrijeme, pogođene note, pogođeni vokali i glazbenici, pogođeno ozračje…tako nešto nikad se više neće ponoviti, a kamo li ponovno raditi u nekom drugom aranžmanu – to bi bio zločin!” *** Prođe Katolički Božić, Nova Godina, prođe Pravoslavni Božić i ujedno sa time i zadnji u nizu praznika, pa se tv program počeo opet malo više okretati glazbi, a da nam sa ekrana tisuću i jedno dosadno estradno lice, iza jelke, ne čestita Božić. Tako sam sasvim slučajno naletio na HRT2 u noćnim programu na mnoge jake stvari mnogih jakih, kako newcomera, tako i starijih bandova i izvođača. Jednostavno, u sat i pol slušanja (i gledanja) ja nisam čuo jednu lošu stvari (niti vidio loš spot). LUCAS – mladi i talentirani autor, u robinhudovskom spotu kvalitetno je dočarao srednjovjekovno ozračje sa odličnom glazbenom simfo rock/AOR pozadinom kakve se ne bi posramila niti jedna BOA, a bogami ni Kerber. Dokaz da se može napraviti na ovim područjima jedna epska stvar sa spotom koji ne dotiće niti “hrvatsku grudu” niti “stoljeće 7-mo”, niti “kralja Tomislava” niti “Zvonimirovo prokletstvo”, tokom cijelog spota sa (samo) jednim jedinim “vađenjem mača iz zemlje” (arhetipskim simbolom mača kao falusa i zemlje kao ženske plodnosti) i bez ikakve pompe oko toga; ili potrebe da se najednom “vokal ohrapavi” a cijeli spot “oprimitivi ili otestosteroni”. Lucas, thumbs up!!! DNA – band koji je iznenadio svojom vizijom pop metala sa uplivom gothica; jedini band ovakvog kalibra koji nešto, prema mom mišljenju, vrijedi. Redali su se Markiz, Gretta (sa vizionarskim postapokaliptičnim orwellovskim spotom koji ukazuje na potencijalne NWO zavrzlame i “žig zvijeri”, ako ikada do toga dođe), Adastra (koja u zadnje vrijeme zvuči ko stari Leteći Odred), Leteći Odred (koji u zadnje vrijeme zvuči ko stara Adastra), Drugi Način (Htio Bih Vratiti, sa spotom koji malo u sjećanje priziva “Jahorinu” od Teške Industrije),Pavel, Lvky, Buđenje, Maršal (Atomsko Sklonište meets Legija meets Nasty Michele, sa odličnim solo gitaristom) te mnogi drugi bandovi…Da sam htio, nisam mogao naći zamjerke niti konceptu, niti svakoj stvari ponaosob. + prije, tokom podneva, i poslije, nakon Noćnog Glazbenog Programa, odlična snimka još boljeg nastupa Dogme u Garaži. Izgleda da smo dostigli slovenski nivo sa SLO2 krajem 1999… pa do 2005.; dugo nam je trebalo :P * * * U godini 2012., izbjegavši fizički smak svijeta, ali doživjevši kognitivni smak čovjeka, u 2013. godinu ulazimo oplemenjeni za jednu veliku spoznaju: glupi smo, bili smo glupi i ostat ćemo glupi. Mislim, dakle nisam. Drugim riječima, Descartese, pokažem ti srednji prst jer me ništa nisi naučio. A ako nisi naučio mene, onako relativno inteligentnog, a opet žešće glupog u mnogim stvarima i u mnogim područjima, kako li onda tek svijetom hoda neki humanoid koji je uskraćen za osnove percepcije i kroz postojanje ide golim nagonima i mozgom na perseku negdje između nule i 1 ?! To su sve stvari koje mi prolaze glavom tvoreći nekakvu kaotičnu struju svijesti, na ovoj domeni koju ionako prate malobrojni, a nekakav smisleni sadržaj gore nailaze još malobrojniji. U glavama čovjeka na svjetskoj razini promijenilo se malo toga, ali stvari se mijenjaju u Hrvatskoj, koja, tek prije ulaska u Europsku Uniju, skida sa sebe velove željezne zavjese (i geografske i teritorijalne i mentalne) i dima i počinje shvaćati da jedino kao dio jedne cjeline (koja možda nije multifunkcionalna ali je u svakom slučaju funkcionalnija od našeg ponora jedno barem 10 000 puta) može prosperirati, pošto smo zadnjih desetljeća dokazali da sami sebe nismo sposobni voditi. Osim kao slijepci vodećeg slijepca pratiti u ponor. Neki se trude to promijeniti i istupaju sa planom promjena u javnost. Jedni im se dive, drugi ih gledaju kao na elementarnu nepogodu, treći gledaju kako da ih iskoriste diveći im se, a četvrti kako da ih iskoriste gledajući ih kao elementarnu nepogodu. Kao što reče ona indijanska poslovica: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je gledali kao na ugodnu promjenu, drugi kao na elementarnu nepogodu”. “No nećemo stati samo na tome da napokon uzdignemo hrvatsku scenu na svjetsku razinu i da nekoliko bendova napravi inozemne karijere. Dovest ćemo časopis u Hr, pripremamo vlastiti label, zanimljive endorsment dealove, no najvažnije od svega, raskrinkati ćemo što je svih ovih godina kočilo hrvatsku scenu, tko su bili ljudi koji su hrvatskim bendovima podmetali klipove i na koji način su to radili!!! Hrvatska je davno prije moga biti metal raj i sad je krajnje vrijeme da to napravimo!!!” – Stjepan Juras (hrvatski metal menager te organizator koncerata i festivala) Slažem se, Stipe. Koliko god prosječnom umu mediokritetnih Hrvata djeluješ ko netko tko je pojeo previše tripova u životu, starija ekipa shvaća i prihvaća tvoj dječački entuzijazam i upornost, kao i talent da nekog kurca napraviš u ovoj vukojebini. Uz jednu bitnu opasku – HRVATSKA NEMA METAL SCENU! To je ono što sam sarkastično (gotovo cinično) istaknuo u prošla tri “teksta bez teksta” o “hrvatskoj metal sceni”, očekujući da netko shvati činjenicu da imamo masu dobrih bandova, ali nemamo scenu. Scena će nastati tek kada se bandovi ujedine a klanovi, koji ih razjedinjuju, razore! I kad bandovi prestanu sami za sebe biti klanovi, pa čak i (da citiram Stipeta) “imati dva klana unutar jednog banda”! Dakle, stvar je u obrascu. A treba opet i realno i trezvenom glavom ići naprijed, jer danas muzika nekog banda sama po sebi ne znači (na žalost) ništa, ako band u sebe nije ukucao stanovite pare. A da su te pare zarađene vlastitim trudom. Bandovi koji su došli do ugovora a da su sami iskeširali za album i da ničije tatice i mamice nisu skakale iza njih, imaju moj veliki respekt. U ovom našem ozračju, na snobovskoj poljani koju mnogi nazivaju “metal scenom”, to je titula veća od bilo kakovih titula, pošto se, na žalost, kod nas “probijaju” bandovi koji nisu “sklapali nikakve tajne ugovore i radili strategije” (kao što vole isticati) ili pak “vadili bakar po cijele dane” (kao što jedni drugi drugi vole isticati), već imali iza sebe prilično “razrađene ugovore i monetarno naštelane strategije”, ili pak u slučaju drugih, imali “bakra u đepovima vlastitih roditelja”, u vrijednosti dvogodišnjih, pa i trogodišnjih prihoda jedne radničke porodice sa djecom. Naravno, pošto povijest uvijek pomete one koji su bili kratkog zamaha a nagradi one koji se muče na duge staze i sami kopaju put kroz mrak domaće i svjetske (metal) estrade, na toj istoj estradi za koju godinu vidim nekolicinu bandova koji su do svog mjesta došli radom i odricanjem, te strpljenjem i upornošću dok su samo malobrojni obraćali pozornost na njih, a još malobrojniji im davali nekakvu podršku. Većina ostalih, što uključuje 70 posto bandova sačinjenih od razmažene djece bogatih roditelja, popušit će prije nego što se i pomakne na svjetskoj (pa i domaćoj) sceni i prije nego li im se roditeljska ili rodbinska ulaganja, makar i 1 posto budu počela vraćati. Nije problem toliko ni u razmaženosti, koliko u samoj bahatosti koja proizlazi iz te iste razmaženosti i “Luka I Borna” obrascu, kojeg su Bolesna Braća tako lijepo spjevala, a istovremeno i u nevjerojatnom umnom zastranjenju i samozavaravanju, gdje se ta ista razmažena djeca stasala na tuđim parama i tuđoj odgovornosti, uvjeravaju od sebe samih kako “pišaju krv i nemaju sve servirano za pladnju”. Naravno, u zemlji Hrvata, na brdovitom Balkanu, to itekako prolazi. Pošto se dijelimo na one koji imaju a seru da nemaju…i na one koji nemaju, a seru da imaju i učinit će sve da do toga dođu, pa makar izvirivali iz dupeta onih koji imaju a seru da nemaju. To se zove lokalno regionalno “jebanje sa samim sobom dok drugi za novac to promatraju”, jer na kraju od svega ostane solo izjebana individua koja je za to solo jebanje dobila i neke pare. Ili nije. Bogataši i poltroni. Gdje će gladni držat svijeću sitima i još usrdno napadati druge gladne kada upere prstom na site. Tako je bilo prije pada Bastilje u Francuskoj. Tako je danas nakon pada Bastilje…u Hrvatskoj. Problem je u tome što gladni branitelji sitih neće od svog angažmana napuniti trbuh, nego i dalje biti gladni branitelji sitih…pa bilo da site brane po sastancima upravnih odbora, lokalnim smradohodnicama, ili glazbenih forumima. Mjesta postoje ionako u glavama, stvarna ili virtualna i važnost koju im ljudi daju…i siti…i gladni. * * * Da se vratim još malo na, sa jedne strane, euforiju što će neki bandovi promoliti noseve van granica Izjebane Naše, sa druge strane na histeriju gdje se spominju cifre od desetaka tisuća eura koje će se ulagati poput jeftinih žetona u činkvini (talijanskom Bingu), a sa treće strane na potpunu anhedoniju i zastupljenost uspavalog lokalnog demo obrasca koji na svaku promjenu gleda kao na opći potop… Da bi neki band barem malo uspio, mora imati: 1. Dobru stvar , dobre stvari, dobar demo/promo/EP/album 2. Godine staža iza sebe, što uključuje kako glazbeno iskustvo, tako i životno iskustvo 3. Odgovornost, i radne navike, što bi ga se reklo, da znaju cijeniti stvari i da znaju kako je teško bilo što napraviti SVOJIM novcem. Vidim da je nekoliko bandova koji su potpisali za vanjske labele i spremaju jače dealove, u stvari skupina ljudi sa svim nabrojanim karakteristikama, koja se godinama kalila po raznim bandovima a uz sve to brusila životno iskustvo, jer samo takvi bandovi mogu pristupiti show biznisu sa spoznajom da je show biznis krv, znoj, trud, odricanje i muda i da treba 100 puta više uložiti energije i SVOJIH para nego sto će se većini vratiti. Zamislite neki teeny weeny bandić kojima su starci sve izfinancirali, da dodju do nekog deala, menager sredi turneju, a oni dan dva prije turneje jave da su se raspali ili izbacili nekog jer je preoteo nekom curu or samting. Pošto kod nas vlada trend maloljetnih bandova koji se ostave muzike nakon što završe fakseve (i ranije), ovo bi itekako trebalo uzeti u obzir. 4. Znati tko si, što si, što želis i objektivno do koje granice realno mislis ići…To je bitno, jer neki žele svirati u svom okrugu i malo nešto staviti na net, doći na lokalnu TV i to je to…Neki žele izdati album na domaćem jeziku i naći neku manju kuću…neki zele ići van…neki zele biti zvijezde, a neki bi htjeli (bez pokrića) jebati ali da ne uđu. Dakle, biti svjestan svojih potencijala i pokušavati sagledavati sebe unutar nekih realnih okvira. I paradigmatskih i financijskih. 5. Ravnati se prema obrascima koje su mnogi utabali prije, a ne ići grlom u jagode…pratiti popularnost srodnih bandova, pravaca, kako u svojoj sredini tako i u sredinama u koje misle plasirati svoju muziku i promovirati se (bilo studijski, koncertno ili oboje). Što manje sanjarenja a što više realnosti. Nije isto ako netko svira dobar death metal ili death core, kakvi danas masovno prolaze po kućama vani, ili ako netko svira heavy/power metal u stilu bandova 80-ih i ranih 90-ih…jer prvo ulazi u moderan trend…drugo definitivno ne. Zato za druge postoje drugačiji načini promocije (šanse da neki tradicionalni heavy ili prog ili power band potpiše za neki jači label gotovo su ravne nuli, ali zato postoje mnogi manji labeli). Trenutno je vani opet navala thrash metala…ko uhvati taj val u godinu dvije…možda malo i odškrine neka vrata prema nečemu konkretnijem… Ili jednostavno furati svoj film i slijediti neku svoju logiku i intuiciju, ali da onda ne bude razočarenja ako se to ne poklopi sa nekim trendom u bilo kojem aspektu i ne naidje na plodno tlo. Dadaisti su govorili da umjetnost postoji radi same umjetnosti, što je i moja točka i kut gledanja, ali zato očekivati nešto bilo bi suludo i nerealno. 6. Produkcija. Rijetko ko ce ko 70-ih, 80-ih i 90-ih na temelju nečijeg dema reći: “e kako ste dobri, evo vam ugovor a pare ćemo ili mi uložiti u vas ili tražite sponzore na temelju dobijenog ugovora”. Nema toga više. Ukucaj u sebe i snimi album za 5 do 20 soma eura, sa imenom iza miks pulta, imenom na coveru i sa gotovim proizvodom, trendovski isproduciranim, kucaj na vrata izdavačkih kuca, što na kraju niti ne mora biti uvjet da će te itko uzeti. Danas mogu ljudi doma čuda raditi sa zvukom, ali vani će to buđama u izdavačkim kućama sve biti “demo kategorija”, jer su im ušesa istrenirana na par studija i par producenata (sa kojima su najčesće povezani). Jebiga, danas je sve MTV DJ spika i nema tu više undergrounda koji je jos uvijek prisutan u rocku, punku, alternativnoj glazbi, punku, hard coreu itd. Metal je postao biznis i to IMO loš biznis, gdje su mediokriteti zavladali istaknuvši nebitno a prikrivši, prekrivši ili potpuno izbisavši i zanemarivsi sve bitno… Ko želi to prihvatiti ili igrati po tim pravilima, nek mu je sa srećom…trebat će mu / im… 7. Spoznaja o svemu od navedenog, da jednog dana ne bi bilo: nismo znali…pa mislili smo da je ružičasto u stvari zeleno dok je narančasto bilo u stvari crveno a crveno ružičasto…Jednom kad se krene u jednom smjeru (isto kao i u životu), teško da ima nekog velikog skretanja i povratka pa biranja drugog smjera…i pruzanja nekakvih općenitih šansi, a kamo li drugih, trećih, četvrtih šansi itd. Čovjek u sve to treba ući sa nogama na zemlji a glavom oslobođenom snova i sanjarenja, razborito i bez naivnosti. Kako Zappa jednom rece: “don`t eat yellow snow”! *** Kada sam na VH1 glazbenom kanalu vidio spot srpskog banda Zemlja Gruva, napravljen spajanjem sekvenci kultnog subverzivnog i u bivšoj Jugoslaviji zabranjenog filma “Mlad i Zdrav Kao Ruža”, sa legendarnim Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi, osjetio sam onaj neki ushit; neki čudan plamen koji se u čovjeku pojavi kad vidi i čuje kvalitetu u kojoj se nalaze elementi nekih (ne tako) davno prohujalih vremena. Funky, pravi bedrock funky koji priziva najljepše trenutke sedamdesetih godina, sa nadopunom novog vala na beogradski način i modernog “urbanog” zvuka, naveo me da zabezeknuto pogledam u ekran i glasno kažem: “ma nemoj me jebati!!!!! ideš!!!”. Zvuk i ideja koja odstupa od 99 posto balkanske, a pogotovo sterilne hrvatske “funky, jazzy, sve se raspekmezi” scene, gdje sve počiva samo na formi, daleko od suštine i duše funka, kakvu je imao prije 25, 30 i više godina. Dakle, pravi funk, bez kurčenja, prenemaganja i kozmetike. Podsjetilo me na izjavu, koju sam čisto slučajno i rendomski čuo kada sam jedno ljeto prolazio pored nekog dvorišta gdje je neka ekipa feštala a neki momak se glasno derao: “ma moderan funk moj kurac..sve neki semplovi i lupovi što jedan čovjek radi…nekad su to radili baždareni muzičari i brass orkestri”. Nikakva kurčenja. Nikakav “senzacionalistički PR” (koji je ionako super prikazan u Med Man seriji, kada bogati gay lovator želi izjebati gay montažera iz srednje klase u PR agenciji, ovaj ga odbije a odbijeni peder isposluje da peder montažer dobije otkaz). Nekoliko dana kasnije prešaltam na Garažu na HRT2 i zamišljeno pregledam koncert nekog “urbo/trendy” studentskog banda koji me svakom sekundom, sve više i više bacao u očaj. Zaključak koji se nametnuo bio je kratak i jasan, nalik na Krležu: sačuvaj me boze urbanih “rege, dab, eksperimental” snobova studenata na Garaži, iz višeg razmaženog građanskog i bogatog sloja…”Če Ge Vare” looksevi, dredići, kurčići, palčići…kao “veliki reakcionari” (mojem djedi su ustaše u Lepoglavi gurale čavle pod nokte i razbijali ga danima i nije nikog odao…ovi bi nakon šamara odali i vlastite roditelje ako treba pa i guzice dali) :) )) I svi su danas takvi “bandovi” e(g)zoterici (naravno) koji se pozivaju na “tu i sada”, “gore i dolje”…i pokušavaju shvatiti Leary-a, Castanedu, Mc Kenna-u, Ouspenskog, a pokojem u ruke zaluta i Gurdjieff. Naravno, sve dok je roditeljskih novaca i DMT-a za mentalne projekcije, crtane filmove, zabrije i paušalno percipiranje nečega za što nedostaje kognitivni kapacitet, nema bojazni da ćemo još dugo na tv-u pratiti mlade “reakcionare” bez pokrića ;) Iskreno, sere mi se od takvih, ne maski, nego skafandera :) Još kada kažu: “Ima nas dovoljno” hihihihihi Ne snobovi i kvazi intelektualci, nema vas dovoljno i Budnost vam je bliska jednako ko i ispijatoru špirita u pogonskom postrojenju tvornice Đuro Đaković :) Majke vam ga nadobudne pozerske :) Enivejz, tom spoznajom šokiran do bola, gdje sam definitivno shvatio da je urbo područje postalo pederana samo takva koja jede sve što je ljudima preostalo od mozga, pa bila ona “gothique”, “mistique”, “reggaeique”, “ridikulique”, sjeo sam za stol, natočio dva prsta brlje u čokanće i razmišljao, treba li glazbenoj sceni jedna napalm bomba sa Duvallom u glavnoj ulozi gdje izriče svoju kultnu i legendarnu: “nema do mirisa napalma ujutro”, ili sceni treba jedna mala siva i zaboravljena čelija u Bloku B u zatvoru OZ-u, daleko od Smaragdnog grada, gdje bi ju svakodnevno (otpozadi) testirali Schillinger, bajkeri, crnci, hispanjolci itd. Iako je svakom jasno da je ta ideja poput otkrivanja tople vode ili struje, jer glazba je globalno analno izsondirana već mnogo mnogo puta, od Man Parish /Male Striper gay popa / italo disca, pa do najekstremnijih glazbenih pravaca. Čak ne vrijedi ni ono što je moj poznanik davno ustvrdio: “sve je komercijala osim death metala”. Danas je sve komercijala, osim onoga što bi se samom komercijalom trebalo zvati (hitoidnost, melodije, ulaženje stvari u uho itd.) Pa sam razmišljao o tome koliko je Antonella Ruggiero perfektan vokal a Matia Bazar genijalan band, skoro rame uz rame sa meni najboljim bandom na planeti – britanskim IQ-om. *** I konačno da se netko sjeti staviti na net klasik Zorana Predina, lidera lultnog slovenskog Lačnog Franza. Klasik iz sredine 90-ih, u gipsy swing jazz maniri, jedna je od najupečatljivijih stvari ikada stvorenih na području Balkana! Jedan od najdirektnijih tekstova koji ukazuje na svu glupost i pomoditet ljudske rase, bez suptilnosti genijalnog Arsena Dedića, kontrolirane ludosti Ramba Amadeusa, satire za mase jednog Balaševića ili kontrolirane tekstualne marginalnosti Gege, Bobe, France Blaškovića i Mancea. Predin jednostavno gazi britkim humorom na razmeđi satire i sarkazma, često prelazeći granicu cinizma (ponekad vrlo sličan humoru legendarnog ranog Zabranjenog Pušenja u Top Lista Nadrealista fazi i maniri), ali na način kao što dolikuje jednom gospodinu i intelektualcu(što Predin, kao jedan od rijetkih, i je). video *** Čitajući fenomenalan njemački Break Out heavy metal/hard rock magazin, nabasam unutra na hvaljenje nove power metal atrakcije. Koliko su hvalili taj Orden Ogan, mislio sam da je osmo svjetsko cudo, a ono produkcijski upicanjena osrednjost, samo što likovi rade po raznim švabskim metal koncertnim uredima, pa eto, štelice, štelice ;) Peruanski i čileanski demo power bandovi ovo jedu za doručak…ako ćemo iskreno! Sve je to ispeglano i dobro odsvirano ali nekako bez boje, mirisa i okusa. Treba bit na stupnju kako u lošoj demo snimci čuti potencijal, tako i u svemirskoj produkciji čuti propuste…e to je onda nivo za kritiziranje. Konstruktivno, naravno. No, dok je fanova koji briju na kozmetiku i koji pate na upicanjene megalomanske uradke koji sadržajno ne nude ništa novo, tako dugo će Orden Ogan biti svjetska power metal atrakcija. Znam da su sličan tretman imali svojevremeno Sinergy u časopisima (“a new dimension of power metal”), Crystal Ball (izlizani power sa tri svemirska zvuka, što je naravno 99 posto fanova, pored zapostavljenih Ayreona, Beyond Twillighta i sličnih genijalnosti, bilo mjerilo inovativnosti), pa Rawhead Rexx (Heavy Oder was? ih je kovao do zvijezda)…i svi su bili “uspješni” ravnih godinu dvije… Ironično, recimo, da My Black Light, koji bi prije 7, 8 godina bili proglašeni power gothic sympho metal atrakcijom, poput njihovih zemljaka Vision Divine, danas imaju manje fanova na domenama od srednjoškolskih lokalnih bandova…Da nisu obradili Ti Sento od meni omiljene Matie Bazar, pitaj boga jer bi se i toliko čulo za njih…Očito Massacre Rec. reklamira samo death i metalcore uzdanice (pedala u dupe Unsunu od strane Century Medie jasan je pokazatelj moderne politike metala). *** Omega iz Mađarske slavi 50 godina postojanja – 50 godina mađarskog prog rock monolita! Da se neki prog rock fan vrati kroz vrijeme doba kad je riječ prog označavala progresiju kroz unutrašnju ekspresiju unutar čvrstog temeljnog ritma, sa često ogromnom zastupljenošću analognih sintesajzera i električnih orgulja, kao i klavira, braseva, stringova…mislim da bi čovjek poželio zauvijek ostati u vremenima iskrene glazbene ekspresije, van kozmetike i stereotipa. Da, postojala su vremena tamo od 60-ih pa do početka 2000-ih kada termin progresivno nije označavao 25000 nota u sekundi i sječenje 23/8 ritma 17/4-im unutar jedne dobe i tako 174 puta u tri minute… Ne, prije je prog označavao progresivnu atmosferu koju su stvarali talentirani i prosvirani muzičari. Danas označava pretežno umobolni generator za fanove negdje na pola puta između Terminatora i C3PO-a. Preslušavajući Omegino remek djelo “XI”, koje se može svrstati uz sam bok sa remek djelima poput “Under Wraps” od Jethro Tulla ili pak “Tommy-a” od The Who, teško da se mogu oduprijeti utiscima da je faza genbijalne predanosti eufoniji trajno završila? No, je li stvarno završila? Nije, band i dalje gazi a panoptikum postaje sve jača i jača stvarnost. Opipljiva gotovo kao i riffovi, ritmovi i melodije jednog od najustrajnijih bandova današnjice. *** Omega je i naziv novonastalog death metal banda iz Amerike (od bivšeg člana Aborteda) , koji najavljuje debut album tokom 2013. I osim što su uzeli naziv svjetski poznatog rock banda, uzeli su i logo (znak omege umjesto slova O) od iste, mađarske, Omege. Odoh na facebook profil od novonastalog banda, i osim što vidim da su već zdušno počeli brojati vjuove i lajkove po stranici (inače karakteristika mlađe teeny weeny generacije), primijetim i dosta testosteronskih fraza. Ostalo je samo da iznesem iznesem činjenicu: “Omega je ime svjetski poznatog mađarskog progresivnog rock banda, koji postoji od 1962. godine do danas”. I uskoro stigne odgovor od samoga banda: “mi nismo gay!” Hm… I sad ostenem ja u nedoumici… Što je lik mislio pod onim: “mi nismo gay!”??????? Jel odgovarao na nešto što ga nitko nije pitao? Da li ima neke nedoumice u vezi vlastite seksualnosti pa mu podsvjest odgovara, iako nitko nije postavio nikakvo pitanje u vezi seksualne orjentacije? Ili smatra da je izvorna Omega, band sa 50 godina staža (dakle iz vremena dok su se mlađahnom članu novokomponovane Omege starci još igrali sa lopaticama u pijesku) u stvari gay band? Ili da je sam progresivni rock ga o glazba gay? Ili je lik jednostavno neizrecivo glup? Nešto od toga sigurno je. Osobno, odgovori koji idu u razinu “gay/true” karakteristični su za primitivni testosteronski mentalitet uskračen za osnove pameti i rezoniranja. Takav odgovor mogao sam dobiti od barem 50 posto domaćih bandova, što bi meni bilo i razumljivo, obzirom na stanje svijesti u zemlji, ali, eto…ima toga svugdje. Ostaje činjenica da manjak pameti uzrokuje i manjak kreativnosti pri odabiru imena…pa imamo doom metal band Colosseum ( na stranu sad jel ima dva ss, dva ll, ili dva ss i ll), pa imamo skins kantautoricu po imenu Saga…Samo se čeka power metal band The Beatles, stoner rock band The Rolling Stones, progresivni djent metal po imenu Yes ili trance techno trojac imenom Emerson, Lake and Palmer. Mislim, tko je još vidio imati originalno ime?! Ovako barem mogu reći da je ime poznato…ako već nisu oni sami. A možda se uvede i neki novi trend uzimanja imena poznatih bandova. Ako je tako, ja bi rezervirao Dream Theater. Morat ću na ovo još kontemplirati – uz neki dobar progresivni rock. Navjerojatnije uz Omegu. Originalnu. *** Kao što u životu sportskog novinara postoje trenuci za pamćenje, tako postoje definitivno i u životu glazbenog novinara, pa bio on i skroman amater poput mene. Trenuci poput ispijanja piva sa Lecterom (ex-Cradle Of Filth), grljenja Jordana Rudessa, rukovanja sa prepotentnim Hansijem, govorenja Anneke van Girsbergen da je anđeo, gledanja Chucha Shuldinera (Chuck Shuldiner – individualan kroz obrasce!) na pet metara…trenuci su koji se čovjeku urežu u pamćenje. Beskonačne i neraskidive uspomene, poput vječitih razglednica gdje smo sve bili i što smo sve prošli. *** Pa uspoređujem zadnji album Amorphisa “The Beginning Of Times” sa “Samsarom” od To Die For i zaključujem da su albumi “tu negdje” po genijalnosti, iskrenosti i nepodilaženju mediokritetima i modernim trendovsim metal strujanjima. Dokaz da finska scena ne počiva samo na simfo metal bandovima koji se nepravedno nazivaju “finski metal” (pošto su većinu tih elemenata imali autori koji sa Finskom nemaju nikakve veze – Luca Turilli i Myro, Kamelot, Within Temptation, Epica, Edenbridge, Vision Of Atlantis, Serenity…). Ne ulazim sada u mediokritetska izdrkavanja čiije simfonije su izlizanije jer tu finska i austrijska “simfonique/gotique/scoreique/jameshornerwannabeique” scena nekako korespodentne. Neću ulaziti niti u operu i analizu sterilnih i isforsiranih napalmrekordsovskih vokala, tehnicki dotjeranih, bez trunke emocije i inovativnosti u sebi… Iaonako će kozmetika kratko trajati a klasici vječno. Šteta što to malo ljudi shvača. * * * I na kraju svega, pustim si ja najvećeg genijalca sa ovih prostora, vokalnog maga i jedinog vokala koji je mogao nositi genijalne aranžmane genijalnog klavijaturiste i skladatelja Kornelija Kovaća. Mi smo se kao klinci znali zajebavati: “Deste pičke? Ide Zdravko Čolić”, pošto mi je u vrijeme ime Zdravka Čolića bilo u sjećanju jedino sa vinila moje majke, gdje je onako, tugaljiv i pičkobareći, u hulioiglesovskom stilu, bacao sentiše po fotografijama albuma. No, u 35-oj, godini vječite potrage i pomirenju u sebi mnogih paradigmi, čovjek se opet susretne sa nekim uspomenama iz djetinjstva, za koje vidi da su bile itekakav temelj za njegov glazbeni ukus u godinama koje slijede kroz život. Bio to Vajta, bio to Zdravko Čolić, bio to Ivo Patiera…uvijek ostaje ona nostalgična komponenta koja se provlaći esencijalno, poput sitne niti, gradeći i spajajući sve ostale glazbene tripove i izlete koji nas čekaju u životu Dalibor Mladenović (29.I. 2013.) |
- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Listopad 2014 (1) Prosinac 2013 (25) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||