Vision Music and life
10.12.2013., utorak
“No Thanks!: The 70s Punk Rebellion” – najjaca alternativna rock kompilacija svih vremena!
|
Kada covjek polagano pocne ulaziti u srednju zivotnu dob, senzibilitet prema glazbenom izricaju kojeg je njegovao u djetinjstvu a pogotovo u teenagerskim danima, polagano pocne izlaziti na povrsinu. Nostalgija, empatija, emotivni feedback koji prozivljava prisjecajuci se trenutaka kojih bi se tesko prisjetio bez adekvatne glazbene pozadine. Nazovite me pretjerano senzitivnim i romanticnim, ali neosporna cinjenica je da je glazba najbolji vremenski stroj izumljen do sada. I pocne tako covjek kopati po ropotarnici glazbene povijesti, trazeci trenutke koji su potisnuti negdje duboko u podsvjest, u zatomljena ili poluzatomljena sjecanja na neka vremena koja mozda i nisu bila bolja od ovih danas, ali nevinija i lisena tereta odgovornosti, tog entropijskog bremena koje potiskuje duh i samara nekreativnim aspektima “stvarnosti”, svaku iole glazbeno osjvjestenu individuu u potrazi za glazbeno kreativnim integritetom. I tako se prije odredjenog vremena sjetim jedne legendarne punk kompilacije koju imam na kaseti, bez imena i prezimena. Samo “punk kompilacija”. No prema pjesmama gore brzo sam dosao do definitivno najbolje kompilacije u rock glazbi svih vremena: No Thanks! kompilacije, najopseznije kompilacije koja u vise od 3 sata svirke, na 4 CD-a objedinjuje najbolje trenutke punka, new wavea i alternativnog rocka 70-ih godina. Izricaj koji je determinirao alternativni rock sve do dana danasnjeg; uz izuzev odredjenih podpravaca metala, hard core-a i rocka, na koje je utjecao najjaci oponent alternativnom rocku, prog rock. Iako kriticari nisu bili naklonjeni fuziji jazza, klasike i rocka jos od kasnih 60-ih godina, a pogotovo 70-ih (sjetimo se samo docekivanja na noz live izvedbe na ledu Ricka Wakemana “Six Wives Of Henry VIII”, od strane novinarke Rolling Stonea 1975., koja je cijeli projekt i glazbeni izricaj nazvala pretencioznim i nepotrebnim; a sjetimo se i docekivanja na noz albuma prvijenca Dream Theatera od strane kriticara koji je progressivnom glazbom nazivao P.I.L i Voivod, predvidjevsi Theaterima skori kraj karijere i utjecavsi na raskid ugovora sa njihovom tadasnjom kucom i na dvije godine patnje i isplivavanja iz govana u koje ih je bacio alternativni obrazac u rock novinarstvu; a slucaj sa ex-Yu kriticarem koji je esencijalni ethno prog rock izricaj Bijelog Dugmeta nazvao “pastirskim rockom” bolje niti ne otvarati), alternativnom rocku nastalom na izvornom rock n` roll izricaju, bili su itekako naklonjeni (kao sto su i danas). Ta naklonjenost imala je pozitivnih i negativnih strana. Pozitivne su bile da je gomila bandova iz engleskih predgradja pocela stvarati nevjerojatne hitove, koji ce obiljeziti generacije i utjecati na mnoge glazbene pravce i podpravce sve do dan danas. Ex-Yu Novi Val bio je direktno nadovezan na bijelosvjetski Novi Val, a i jedan i drugi Val rusili su mnoge mentalne barijere onoga vremena i utjecale na nacin razmisljanja milijuna fanova sirom svijeta (i “mikrokozmosa” tada zvanog Jugoslavija); usudio bih se reci daleko vise od isfuranog i povijesno nabildanog hippie pokreta. Od negativnih karakteristika valja istaknuti hrpu obtnickih govana koja su se jednostavno prikopcala na vodecu struju i uvodjenje mediokriteta u tada jaku i direktnu glazbeno-socijalnu (i sociolosku, naravno) ostricu – bez preseravanja, kicenja i presedana. Nitko u to vrijeme nije pitao ima li Davorin Bogovic identican stil pjevanja pjevacu The Rutsa, Malcolm Owenu, sve dok je rano Prljavo Kazaliste bilo na visini svojih punk i novovalnih glazbenih uzora, pretezno sa podrucja britanskog otoka. U to vrijeme nije se opterecivalo sa ispoliranom produkcijom, sa prijateljevanjem ili davanjem guzice nekom poznatom producentu ili menageru…Bila su bitna samo jaja / muda i cistoca izricaja. Da toga nije bilo, danas ne bi slusali 90 posto toga sto je iznjedreno u periodu od 1965. do 1984.; stovise, kao sto je divno primijetio poznanik klavijaturist iz smederevske Alogie: “danas David Bowie i masa muzike 70-ih i 80-ih ne bi dogurali ni do prvog albuma”. I to je istina. 90 posto revolucionarnog u rocku u zadnjih 40 i kusur godina bilo bi trajno izgubljeno da nije bilo onog prkosnog duha, one kreativno kontruktivne / stereotipno destruktivne komponente, koji su sa isukanim srednjim prstom izpred materijalistickog patterna, jurisali goloruki na tadasnje “tenkove mediokriteta”. Anarhija kao dobrodosla utopija i oponiranje politici koju ce od tih vremena pa dvije decenije na dalje Margaret Tacher uspjesno provoditi i dati britanskom otoku nekoliko recesijskih kriza, prema kojoma je ova danasnja poput ispijanja kamilice na Traflger Skveru. No, kako svaka kriza ima svoju crnu stranu, tako i svaka supresija u sebi sadrzi progresiju, a progresija neminovnu kasniju regresiju. Pa iako su mnogi new wave / punk / rokenrol bandovi, poput ranog Ultravoxa, Stranglersa i Clasha, pa i Talking Headsa, kasnije, pocetkom osamdesetih, zamijenili ostricu komercijalnijim zvukovima sa komercijalnijim pristupom, zamijenjujuci socijalno sa romanticarskim, aspekti britaskog sarkazma “recesijski” su se prosirili i na komercijalnu televiziju i komercijalne serije (Mucke, na primjer). Zato je kompilacija No Thanks!, zajedno sa kompilacijama koje su joj predvodile a koje su objavile neke od izvodjaca koji ce se kasnije naci na No Thanks! kompilaciji, po mom misljenju najjaci zbir alternativne rock povijesti. Naravno, mnogo mnogo utjecajnih bandova onoga vremena ne nalazi se na kompilaciji, ali i ovo sazeto, kratko i jasno, kroz tri i nesto sata svirke i nekoliko desetaka izvodjaca, nudi esenciju svega sto ste o alternativnom rocku htjeli znati, a niste se usudili pitati (ili pronaci u bespucima internetskih informacija). Jednom rjecju, tko ne savlada ovo gradivo iz povijesti, nema se sto javljati na glazbeni kviz; bio on individualan ili u drustvu, bio on imaginaran ili njegovan od ljudi koji cijene pravu glazbenu bastinu. A ja znam da me ta bastina vratila u neke davne 1992., kada sam slusajuci neke od izvodjaca sa ove kompilacije, na nekoj “punk kompilaciji” (koju jos dan danas cuvam na vitrini u kasetnom izdanju, sa natipkanim tekstom na Sava pisacoj masini), proveo mnoge ugodne sate mladenastva u prirodi, a i u nekom boljem i otvorenijem drustvu nego sto su to drustva danas. A vratila me i u davne 1993. kada sam golobrad na terasi u pulskom Uljaniku, na koncertu KUD Idijota, freneticno gledao u flyer na kojem je pisalo: “DJ Sale Veruda, pjevac KUD Idijota, samo za vas pusta hitove punka: Sex Pistols, The Clash, Partisans, G.B.H., Exploited, Dead Kennedys…”, a koji mozda jos i dan danas imam negdje medju tonom papirnatih materijala (citaj: uspomena) iz ropotarnice povijesti. Meni dovoljno. Dalibor Mladenovic (24.IX.2012.) |
- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Listopad 2014 (1) Prosinac 2013 (25) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||