Vision Music and life
10.12.2013., utorak
SVIJET JE VAŠ, “HOĆU INTERNET” GENERACIJO
|
Trazim jednu Predinovu genijalnu stvar na you tubeu i isto kao i masu genijalnih stvari…..NEMA. Nekad bi sam uploadao stvar koje nema…danas mi se neda vise. Gledam stvari od Predina, Dedica, Ive Robica, Ibrice Jusica…to su ljudi koji pune i koji su punili hale i stadione a imaju samo par tisuca vjuova po stvari. A kojekakve “nove nade” imaju po 200 ili 300 tisuca pa ni album nemaju a na koncert ce im doci 20 ljudi. Ili kojekakve nove zvjezdice koje imaju vjuova ko Madonna a popunit ce klub od 200-300 ljudi a Madonna ce popuniti stadion od 70 000 ljudi. Dokaz koliko je you tube i facebook alat uzrasta izmedju 12 i 20 godina, koji niti kupuju albume, niti odlaze na koncerte…Uostalom, i Sajo Gangsta ima preko 100 000 vjuova zar ne, “hocu internet” generacijo?! Problem danasnjice, spamova i modernog trollstva je prvenstveno u dekadentnom mentalnom sklopu generacije koja je sve sto je htjela dobila servirano putem virtuelnog medija, pa je razmazeno prihvatila dekadentan cin kao golu realnost i stvorila verziju stvarnosti koja sa pravom stvarnosti nema nikakve veze. Na taj nacin, propagiranje i promoviranje novopecenih zvjezdica koje zazive na mjesec dana unutar 7 gimnazijskih zgrada i nakon sto je 10000 ljudi vidjelo Marka kako svira “Smoke On The Water” ili Vjeku kako radi trostruki salto unatrag dok repa neke cudne gangsta stihove, je mozda nekom zamazalo oci, ali nista se bitno za samu glazbenu industriju nije promijenilo. Na tim razinama, stvari djeluju sablonski i ko je zvijezda, ostat ce zvijezda. Ko nije, postat ce “zvjezdica”, nekoliko kompanija ce ga iskoristiti unutar tih 5 minuta slave i ugasit ce se brze nego lampica na boru. Facebook i you tube ne stvaraju zvijezde. Zvijezde stvara televizija. Radio. I novine. Ono sto drzavne televizije proguraju, to se prodaje. Ono sto glazbene televizije proguraju, to se prodaje. Ono sto internet progura, to se ne prodaje vec sluzi kao mazanje ociju mladoj “hocu internet” generaciji da bi se pokusala sto bolje poistovjetiti sa generacijama koje su svoje znanje i vjestinu poznavanja odredjenih aspekata i rezona unutar bilo kojeg podrucja (gdje je trebalo zasukati rukave, a ne pasivno promatrati putem dva desna klika na misu “kako se mijenja svijet”) brusile godinama pa i desetljecima. Jer svijet se ne mijenja. Mijenja se iluzija. Sadrzaj se ne mijenja. Mijenja se forma. Prolazno hini da je trajno i novo prolazno dolazi na njegovo mjesto pa izgleda da je postignut neki efekt “trajnosti”. Nije. Postignuto je samo mazanje ociju za mladu “turbo” i “urbo” (termin izmisljen od Borisa Dezulovica) folk generaciju (kao da ima razlike…). Izmedju kauboja sa sesirom kojemu harmonikas drzi terce dok ovaj pjeva “Majmun ima guzicu, crvene je boje, ja te volim, ti si srce moje” (vidjeti fanzin Stripoholik) ili emo / gothic / metal kor / kur /ac fakercica koji malo vriste, malo placu, malo lelecu u mikrofon: “Meni nema do tvoje vagine, u tri picke materine” (vidi Stripoholic zine), nema apsolutno nikakve razlike, jer prvi nit je vise proizvod sela, nit je drugi proizvod kvartovskog gradskog bunta negdje sa margina drustva. Oba su seljaci. I oba su gradjani. Kada se to spoji, dobije se: malogradjani. Takva je i danasnja instant kultura. Kvazi selo susrelo je kvazi grad na pijanom salasu i usljed bestijalnog seksa iznjedrilo eskadrone mladih nadobudnih antitalenata koji se u ovo mediokritetno razdoblje, ne samo uklapaju, nego ga i predvode. No, tu opet nema slave; samo jalovo naricanje, poput guslara koji trazi pozornost od brdskih prolaznika ili cobana koji frulom trazi pozornost ovaca. Istina, ljudi jesu ovce, ali trazenje jalove pozornosti, i dobijanje jalove pozornosti gore je od nikakve pozornosti. Stara je narodna: “para lupa tamo gdje burgija ne moze”. To je istina. Imperativ stavise. Danas zato na sceni imamo hrpetinu razmazenih bogatuna kojima obrtnicka porodica financira njihova “glazbena stremljenja” i “umjetnicke djelatnosti”. Samo se ceka dan kada ce netko kleknuti, obrisat rukom govno i pokazat ga pred veb kamerom, a internet rulja odusevljeno kriknuti i shareati u beskonacnost. Jer tome sve stremi, da govno napokon izadje iz kutiju i da se napokon prepozna kako pluta po povrsini oceana. Ali sto vrijedi kada ce ga ionako malobrojni prepoznati, a visebrojni njima mazati lice, turiti ga u usta, zvakati ga i govoriti: “ja, šmekenzi, ajne klajne delikates”. Posto ionako sve funkcionira prema indigo efektu (majmun radi sto majmun vidi), dovoljno da stotinu njih okusi govno a drugi dan ce tisuce zvakati i pokusavati mineralnom isprati odvratan okus, govoreci: “malo je trpko, ali nakon nekog vremena legne. Na kraju, paše”. Bas kao i kurac u dupe nekom tko ne zna da ga prima. Zato, “hocu internet” generacijo, djeco privatizacije, obrtnickih roditelja i sitno burzujskih svjetonazora, sa desnom rukom ispruzenom do endehazije a lijevom negdje do uvertire u novi svjetski poredak, ionako ste surogat, da citiram Nietzschea: “biljke i utvare”. Realnost vam je nikad dalje. Pamet vam je nikad dalje. Senzori su vam podeseni na minus beskonacno, a jedino sto vam preostaje je primati kurac u dupe i brojati ovce po zidu. Jer zidovi su vam blizu. Dalibor Mladenović (23.V.2012.) |
- 15:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Listopad 2014 (1) Prosinac 2013 (25) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||