Linkovi

Vision Music and life

24.10.2014., petak

Iced Earth i Dream Theater koncertni raporti

ICED EARTH


Gotovo na minutu, vrata kluba otvorila su se u pola osam, propuštajući fanove koji su već sat, dva čekali na temperaturi od pristojnih 4 stupnja ispod ništice, iščekujući taj moment kada će ispred sebe na pozornici ugledati svoje idole. Snijeg koji je dan prije napadao svemu je dao dodatnu dimenziju, tako da smo imali lijep zimski ugođaj i svojevrsnu zimsku mistiku, prikladnu za koncert koji je slijedio.

Koncert su otvorili mladi australci Elm Street, koji u svojim redovima imaju člana porijeklom iz Hrvatske. Tomislav Perković pokazao se kao jako sposoban i talentiran bubnjar pred kojim je zasigurno blistava karijera, nastavi li se profesionalno baviti glazbom. Nešto više od pola sata dobre mješavine old school thrasha i heavy metala, bilo je dovoljno da se uvide smjer, dimenzija i ono čemu streme. Skroman pristup glazbi, iskrenost i direktnost malo malo su prizivale gotovo zaboravljene 80-te i rane 90-te i nostalgično vraćale u sjećanja stare majstore kao što su Kreator, Megadeth, Sanctuary, Metal Church, Judas Priest, Manilla Road, Vicious Rummors i Anthrax.
Naravno, Elm Street su kvalitetom daleko daleko od spomenutih velikana i mogu jedino hodati po utabanim stazama koje su spomenuti velikani ostavili iza sebe i iz njihove prašine kreirati vlastiti izričaj, no, nemojte me krivo shvatiti - i to je velika pohvala i zeleno svjetlo bandu da nastavi sa radom i raste u glazbenom i skladateljskom smilu. Iako je band na sceni 10 godina, iza sebe imaju samo jedan album (solidan "Barb Wire Metal" iz 2011) i mnoštvo koncerata po svijetu. Najveći nedostatak, uprkos iskustvu je povremena neuvjerljivost i neuigranost kakva bi jedan band ovakvog formata trebala zaobići, jer na momente band je znao ostaviti amaterski dojam; no opet su se svaki puta vratili na tračnice i nastavljali u ubitačnom tonu. Pomalo neuvjerljiva bila je i lead gitara (da se primijetiti i na albumu) u pojedinim djelovima ali, opet, nije presudno za sveukupni dojam. Uživo, Elm Street su 50 puta bolji nego na albumu. Jako dobar nastup, dobar band i jaka želja da ih opet vidim u bliskoj (ili bližoj) budućnosti!


Nakon kraće pauze na scenu su se popeli (od mnogih hvaljeni) Warbringer iz Los Angelesa, thrash metal uzdanice Century Medie. Već na prvoj stvari, po reakcijama jednog dijela publike, vidjelo se da band ima vjerne fanove na ovim prostorima, pa ću malo ublažiti svoj osvrt na njihov nastup, i reći da na mene nisu ostavili poseban dojam. Elm Street imali su daleko bolji zvuk i nekako je sve izgledalo spontano i neusiljeno. No ovdje se dogodila suprotna stvar. Warbringer se toliko trude (pogotovo pjevač) ostaviti dojam "banda sa mudima", da je bilo kakvo "uvjeravanje" publike u to ponekad bilo (za moj ukus) previše pretenciozno i isfosrirano. Pogotovo od strane pjevača. Obzirom na korektne studijske albume i prilično dobru prihvaćenost u svijetu i obzirom na to koliko koncerata u prosjeku održe širom svijeta, ja sam iskreno, očekivao nešto više. Band je glazbeno uvjerljiv ali potpuno predvidljiv. Profesionalan po pitanju glazbenika, nezreo po pitanju pjevača (koji je svako malo pretjeranim gestakulacijama i grimasama podsjećao na nekog kvazi rock natjecatelja nekog trećerazrednog"postani zvijezda" showa, gdje se trudi svima dokazati koliko je "brz, žestok i opak). Opet se moram vratiti na pretjeranu želju za ostavljanjem dojma. Vokal je tu odigrao glavnu rolu gdje je loša gluma i izigravanje mega frontmana u drugi plan često stavila ostale članove i općenito kompletan glazbeni koncept banda. Pokekad mi se činilo da pjevač samo čeka priliku kada će uzviknuti: "fuckin` (ovo), fuckin`ono". Koristivši se terminologijom Ramba Amadeusa, reklo bi se: "žešće isfolirano". Da se razumijemo: moje mišljenje i moji
dojmovi definitivno se kose sa dojmovima većine, jer vidio sam da je band podigao atmosferu gotovo do usijanja, kako su išli prema kraju setliste, tako da, nemojte me uzimati kao reprezentativno mjerilo.

Pogon Jedinstvo općenito je nezahvalan prostor, negdje na granici Močvare, neke stare kino dvorane i Boogalooa, pa zvuk kakav bi se dobio u Močvari ovdje se zbog visine stropa znao opasno "zaratiti sam sa sobom" a zvuk kakav bi očekivao u fino izoliranom Boogaloo-u, ovdje bi zbog dužine prostora i preslabe zvučne izolacije zidova (strop je dobro izoliran) deformirao i postao previše konfuzan (često iritantan). Ovdje nije do tonaca (jer se čulo da se ljudi trude svojski složiti zvuk na svjetkoj razini) nego jednostavno do prostora (dale bi se povući neke paralele sa Paukom, u pogledu nezahvalosti prostora).

Nakon iznenađujuće kratke stanke i finalnih provjera instrumenata i zvuka općenito, dvorana se puni do kraja, a usijanu atmosferu do točke taljenja podižu prvi taktovi "Plagues Of Babylon" (uspješnice sa posljednjeg istoimenog albuma, koju su fanovi u trenu prihvatili i koja je već u prvim tjednima od izlaska albuma postala jedan od velikih hitova metala), jedni od kraljeva metala - Iced Earth, započinju koncert u furioznoj i beskompromisnoj maniri, i nakon što su doslovno pomeli Pogon Jedinstvo u akustičnoj bombi, na tromeđi eufonije, riffovske dominacije i nevjerojatne pozitivne energije, "Democide" koja je uslijedila, pružila je live uvid u sam koncept albuma i neposredan doživljaj onoga što ne bismo mogli iskusiti u toploj sobi, opušteno slušajući cd, a to je sinergija banda i mase koju sam band pokreće.

Ovdje nema CD medija kao posrednika, kojega možemo po volji upaliti, ugasiti, prevrtiti i koristiti za "regulaciju atmosfere"; ne, ovdje se radi o direktnoj vezi između autora i slušatelja, koja ne poznaje granice prostora i vremena i koja pokreće masu kao jedinstveni konglomerat osjećaja, energije i neposrednog iskustva! "Dark Saga" vraća u stare dane slave i udarne kreativnosti i izbacuje fanove doslovce u orbitu. Stu Block naprosto briljira.

Čak i male "nesuglasice" u ozvučenju (vokal je znao biti dosta vremena previše u pozadini), gdje se Stu morao dobrano pomučiti "u borbi sa zvukom" da pokaže svoj puni kvalitet, pokazale su o kakvom se kalibru vokala radi. Dokaz da se vanserijski vokali mogu nositi sa bilo kakvim uvjetima i prilagoditi se. Troy jednostavno gazi naprijed, Schaffer ostvaruje nevjerojatan kontakt sa publikom. Appleton se potpuno oslobađa, Seele se povodi za Schafferom, Dette pokazuje koliko može biti dobar temelj banda i band ujedinjeno počinje odašiljati energetsku bomba koja odjekuje među fanovima i vraća se bandu u obliku čiste euforije. Sve barijere su probijene a odnos sa publikom uspostavljen bez presedana. Take no prisoners!

"Dark Saga" (sa istoimenog albuma) pokazuje koliko je prošlost snažna u ovome bandu i sa kolikim žarom mogu izvoditi stvari iz njihove najlegendarnije faze (1995-1999).
"V" sa "Dystopia" albuma obrušava se poput orla na sve prisutne, dok bombastičan polurefren "(No fear), Stand tall, (Resist), Tyranny falls, (No lies), No war, (Resist), Victory calls" podiže atmosferu do točke usijanja.
"If I Could See You" (Plagues Of Babylon) pomalo smiruje atmosferu te svojim odličnim refrenom i savršenim omjerom baladnog štiha i čvrstine drži energiju koncerta na visini.

Došlo je vrijeme za jedan od najvećih klasika u povijesti banda. "Disciples Of The Lie" sa legendarnog "Something Wicked This Way Comes" albuma, možda je bila najudarnija stvar čitavog koncerta. Čak i ako zanemarimo (po meni) minus što na jednom od udarnijih djelova pjesme nije bilo legendarnih orgulja (što je začuđujuće, obzirom da su klavijature na ostalim pjesmama, koje imaju klavijaturističke djelove, išle u pozadini)."Jackyll and Hyde" sa kultnog "Horror Show" albuma nastavila je koncert u prepoznatljivom tonu. Nakon prihvaćanja činjenice da je zvuk dobar, ali daleko od odličnog, nekako je došao i kraj privikavanju na taj zvukovni dio (daleko ispod razine kvalitete banda). Ovaj klasik izveden je na najvišoj razini.

Odlična "Among The Living Dead" sa novog "Plagues Of Babylon" albuma, bila je svojevrstan predah, nakon koje je uslijedila furiozna heavy thrash himna "Red Baron/Blue Max" iz Tim "Ripper" Owensove faze / "The Glorious Burden" albuma. Stu Block ovdje je imao jako zahtjevnu ulogu, jer Owens ide (na albumu, zajedno sa Matt Barlowom, Jeff Dayom i Sam Kingom na pratećim dionicama) u visine koje su gotovo Halfordovski nedostižne. Stu, koliko god bio fenomenalan vokal i odličan frontman, ovdje je imao tešku zadaću, no na kraju, izveo je pjesmu i više nego dobro; vrlo korektno, pa čak i odlično u nekim djelovima. "Blessed Are You" vratila nas je opet u vrijeme genijalnog "Something Wicked This Way Comes" albuma. Kada se pogleda vokalna korespodentnost između dosadašnjih Iced Earthovih vokala iz svih faza banda, više je nego očito da Stu Block i bojom i intenzitetom može parirati Matt Barlowu u mnogim segmentima. Štoviše, na nekim djelovima bio bih uvjeren da ih pjeva sam Barlow. Još jedan plus za Stu Blocka, koji je i više nego dobro odradio posao i pokazao koliko je član vrijedan poštovanja. "Vengeance Is Mine", jedna od udarnijih pjesama sa legendarnog "The Dark Saga" albuma, nostalgično me vratila u neke laganije dane i pobudila u meni laganu sjetu. Sjetio sam se koliko se live verzija iz Atene (live CD/DVD) vrtila na playlisti i sada, kad sam ju napokon imao prilike čuti uživo, bio sam prezadovoljan.

"Cthulhu", jedna od uspješnica sa "Plagues Of Babylon" albuma, izvedena je u vrhunskoj maniri. Energija da se doslovno može hvatati golim rukama. Komunikacija sa publikom u potpunosti uspostavljena. "My Own Saviour" ne treba posebno ni opisivati, jer svi koji su čuli stvar i srasli s njom, znaju da ova, doslovno, himna, ne može biti ništa manje do vrhunski izvedena. Tako je i bilo. Klasik sa "Something Wicked This Way Comes" albuma izveden je besprijekorno u svojoj furioznoj thrash metal maniri. Ako je itko do tada bio suzdržan u pogledu kretanja u ritmu muzike, u toku ove stvari teško da je ostao statičan. Dvorana je doslovce poludjela. Slijedi "The End?" sa svojom mističnom atmosferom u uvodu i riffovskom perfekcijom. Jedna od onih kotrljajuće riffovsko/melodičnih stvari sa "Plagues Of Babylon" albuma koja je koncipirana po uzoru na "Something Wicked This Way Comes", predstavljala je jedan od vrhunaca koncerta.

Apokaliptični horror scenario na granici distopijskog SF-a i grube New World Order stvarnosti, popračen mračnim proročkim stihovima: "We feel uneasy / Vagabonds drifting all around
/ The aftermath of their global cleansing / We survived the attempt of mass genocide" dovodi dvoranu do ludila. Usijanje, fanovi u euforiji, njihovi heroji ispred njih poput "Uzašlih Majstora" teškim notama probuđuju svijet mita i stvarnosti, borbe dobra i zla, svjetla i tame, u dualističkoj konfrontaciji istine i laži; poput mesija koji iz prašine vade prvo izdanje Miltonova "Izgubljenog Raja" i govore: "ovo nije fikcija, ovo je stvarnost"! Kada je Block pustio glas, na granici urlika i vriska, i kad se dvoranom prelomilo: "Is this the end?", događaj je poprimio karakteristike nadnaravnog, gotovo transcedentalnog stanja, koje je iz sekunde u sekundu bivalo sve intenzivnije.

Uslijedila je fenomenalna, lagana epsko emotivna "A Question Of Heaven" sa "Dark Saga" albuma, klasik koji se konceptualno savršeno nadovezao na prethodnu pjesmu. Da li su Iced Earth set listu radili nasumično ili su imali neki svoj raspored u glavi i stvorili univerzalan koncept koji objedinjuje sve faze banda (na oko randomski)? Mislim da se radi o drugoj varijanti. Finalni blok kojim su zaokružili koncert nakon bisa, obuhvatio je tri pjesme. "Dystopia" sa istoimenog pretposljednjeg albuma, svojom himničnom notom, još jednom je dovela dvoranu u stanje glazbenog transa. Prekrasna sjetna polu balada "Watching Over Me" sa "Something Wicked..." albuma, izvedena je sa takvom pažnjom i dubinom, da se to jednostavno ne može riječima opisati. Zato neću ni pokušavati. Koncert zatvara "Iced Earth", stvar sa kojom je prije 24 godine otpočela Iced Earth saga, koja od "Iced Earth" albuma do danas nimalo ne posustaje, ne gubi na snazi niti na intenzitetu i sumnjam da će završiti prije nego prođu naredne 24 godine! Ukratko, koncert za pamćenje!

Dalibor Mladenović




DREAM THEATER



Košarkaški Centar "Dražen Petrović" te se večeri činio kao najbolji mogući prostor za happening koji se odigrao u centru Zagreba, megaspektakl koji je od temelja do vrha protresao Cibonin toranj i uveo u velegrad na velika vrata dašak perfekcije i vrhunskog glazbenog profesionalizma, kako za prosječne fanove, tako i za iskusne glazbene gurmane; bez obzira na dob. U istom prostoru moglo se zamijetiti kako teenagera tako i ljudi iznad 60 godina, ostarjelih fanova kvalitetne glazbe (koji bi zasigurno povijest progresivnog rocka i metala mogli iz neposrednog iskustva ispričati onima koji su se sa istima upoznali mnogo mnogo kasnije). Čovjek je već u startu, prema organiziranosti cijelog događaja, mogao zamijetiti da se radi o profesionalizmu najvišeg ranga te da Zagreb tu večer nije zaostajao za najvećim svjetskim metropolama ni za milimetar.

Kultura na visini, ljubaznost i apsolutna predanost svim segmentima organizacije, stvorile su od ove večeri čvrsti osnov za ono što se trebalo odigrati i dati svemu novu dimenziju i dovesti sve na još višu razinu - sam koncert. Gdje su početni dojmovi dobri, gdje nema zamjerke na organizaciju, gdje se čovjek osjeća dobrodošlo i ugodno (bez nekakve lažne kozmetike), tamo postoje preduvjeti za nezaboravnu večer i koncert o kojem će se dugo dugo vremena pričati!


Prema prognozama, koncert je trebao početi 20 minuta nakon službene najave (20:00 sati), tako da je bilo za očekivati da će i pola satni delay biti dobrodošao i da će dvorana na nogama dočekati (figurativno govoreći) jedan od najosebujnijih i najupečatljivijih bandova, ne samo današnjice, nego i svih vremena.

"False Awakening Suite" bila je očekivana kao uvod u koncert te je već uvodnim taktovima dobar dio dvorane dovela u svojevrsno stanje transa. "Duhovnost, osvještenost, Buđenje, potraga za sobom, trganje lanaca manipulacije, robovanje matrixu, nadilaženje matrixa..." teme su koje već godinama "muče" Dream Theater i odražavaju se na lirički koncept banda i nadograđuju osnovnu filozofsko metafizičku premisu, koju je band postavio na prvim albumima, a upotpunjavao na albumima od "Scenes From A Memory" do "Train Of Thoughts" albuma.

Na ogromnom kino platnu nizali su se motivi sa svih Dream Theaterovih albuma, kronološki, gdje se doslovno iz jednog covera putovalo u drugi cover, najbolje osmišljenim vizualno/slikovnim poveznicama kakve bi čovjek mogao zamisliti. Oni istančanijeg oka, koji su do tada u životu pažljivo proučili sve Dream Theater covere albuma, mogli su ostati ugodno (u najmanju ruku ugodno) iznenađeni nadopunjujućim i ekspandiranim 3D motivima i "prelazima" iz covera u cover, kakvi se ne nalaze na originalnim verzijama covera (ili ako se i nalaze, nisu u prvom planu, pa čak ni u srednijim planovima, već potpuno u pozadini).

"The Enemy Inside" bila je logičan izbor za otvaranje koncerta, pošto je jasno da koncert velikim dijelom promovira posljednji studijski uradak, jednostavno nazvan - "Dream Theater".
Odmah na početku koncerta dalo se primijetiti da je zvuk u dvorani daleko od savršenog. Zatomljeni i zaglušeni zvuk bubnja, predumeći bas, zamućene klavijature, preisturena gitara i vokal koji je oscilirao od previše pozadinskog do previše isturenog, bili su indikatori borbe tonaca sa zvukom.

Gotovo epska "The Shattered Fortress" sa "Black Clouds and Silver Linings" albuma izvedena je besprijekorno.
Mislim da je tijekom ove stvari i najneupučenijima u rad Dream Theatera, postalo jasno o kakvim se majstorima i perfekcionistima radi. Zvuk u dvorani počeo se lagano popravljati ali to još uvijek nije bilo na onoj razini koja bi odgovarala perfekcionizmu jednog Dream Theatera.

"On the Backs of Angels" grandiozno nas je legendarnim klavijaturističkim zborskim ulomcima vratila na pretposljednji album "A Dramatic Turn Of Events". Jordanova megalitna konstrukcija za klavijature došla je u prvi plan i stvarno sam se morao zapitati da li je njegov stalak dio vlastite opreme ili dio stage konstrukcije i treba li Jordan posebnu dozvolu za to (hehe). Naravno, svakom turnejom stalak za klavijature biva sve masivniji i sve više nalik futurističkim apstraktnim građevinama.

Slijedi "The Looking Glass" sa zadnjeg albuma, ugodna pjesma koja i studijski i uživo ostavlja odličan dojam i stvara vrhunski ugođaj.

Sa tehničke strane, stalne oscilacije u zvuku stavljaju La Brie-a u dosta nezahvalnu ulogu jer glas mu na momente dobija "karaoke" efekat, potpuno nezavisan od banda, isturen i sa previše visokih tonova. Taman dok se zvuk banda uspio koliko toliko srediti, da se moglo opušteno pratiti svaki instrument (bez bojazni od "nepredvidivih" tehničkih momenata), "hrvanje" tonaca sa vokalom malo je oslabilo sam doživljaj cjeline, no sumnjam da je fanovima to igralo neku ulogu i sputavalo ih da dožive koncert na pravi način.

"Trail Of Tears" dočekana je sa valom oduševljenja, pogotovo od strane starih i dugogodišnjih fanova. Retrospektivni ugođaj, popravak zvuka u dvorani (vokal se sada čuo kristalno čisto i opet bio "dio cjeline"), autoru ovog teksta gotovo su izmamili suze na oči, podsjetivši ga na neka davna vremena i prizivali u sjećanje "Falling Into Infinity" turneju (koncert u Budimpešti 1998.- predgrupa Rudess/Morgenstein Project).

Sa "Enigma Machine" koncert se nastavlja u udarnom tonu i dočarava Theatere upravo u onom svjetlu u kojemu se pokušavaju prezentirati javnosti: "još smo tu, još smo puni energije, još uvijek održavamo visoke tehničko glazbene standarde (koje smo odavno postavili) i ne samo da još nismo za otpis, nego za isti nećemo biti još barem 20 godina"! Ovaj instrumental sa posljednjeg albuma dokazao je svima u dvorani da je ljestvica još uvijek nevjerojatno visoka. Jordanove akrobacije sa Continuum-om i Zen Riffer keytarom futurističkog izgleda, vizualno i stilski dižu cijeli event na slijedeću razinu, a Mike Manginijev drum solo u eksplozivnom tonu ( u "manje je više" maniri, gdje umjesto 10000000 udaraca u minuti, "na uho" sudržanim pristupom pokazuje svoju pravu veličinu, svedenu na kratak i jasan solo, bez dokazivanja i sa nekoliko brutalnih tehničkih rješenja za probrane sladokusce) pokazuje da ovaj band nema granica - ni individualno ni kao kolektiv.

"Along For The Ride" sa novog albuma, u svom polubaladnom ozračju i prizivanju u sjećanje poznatih antologijskih klasika (poput "Surrounded" ili "Learning To Live" sa "Images And Words" albuma), predstavljala je pravo osvježenje i dobrodošao odmor od furioznih prethodnica i neumornog tempa kojeg su Dream Theater nametnuli. Zvuk u dvorani je korak do savršenog. Izgledalo je da je borba tonaca sa vokalom (koji je do tada jedini uspijevao iskakati, pa se stapati sa bandom, pa opet iskakati...), napokon završena i da ćemo do kraja koncerta imati zvuk kakav krasi velike europske i svjetske dvorane.

"Breaking All Illusions" sa pretposljednjeg "A Dramatic Turn Of Events" albuma, bila je posljednja stvar prije stanke i u svom poluepskom konceptualnom tonu u meni je pokrenula (svojom genijalnošću općenito i samom koncertnom izvedbom) pitanja poput: "koliko su Dream Theater u stvari ispred vremena?", jer neke stvari čovjeku legnu kako spada tek nakon nekoliko mjeseci, pa i nekoliko godina (pogotovo kada je netko prisustvovao doslovno počecima ovog banda, njihovoj ekspanziji i njihovoj evoluciji, te band, iz albuma u album, kroz svaku pjesmu zasebno, doživljavao kroz različite životne etape). U svakom slučaju, band koji nakon dvadeset i četiri godine još uvijek uspije u nekom pokrenuti lavinu senzacija, intimnih momenata i uspije poslužiti kao svojevrsni "prostorno vremenski kontinum", zaslužuje da ga se nazove pravim bandom, u punom smislu te riječi!

Slijedi 15 minutna stanka u kojoj smo imali priliku pogledati mnoštvo zabavnih i šaljivih skečeva i slideova, od snimaka obrada Dream Theaterovih klasika (od klasičnih glazbenika i orkestara do uličnih muzičara) do reklama sa SF i akcijskim figuricama članova banda, popračenih gromoglasnim najavama i oglasnim trikovima kakvih se ne bi postidile ni najisturenije reklamne kompanije. Satiričan, ponekad gotovo ciničan pristup u "samoreklamiranju", naravno, imao je sasvim drugu svrhu, a to je upoznavanje slušatelja/fana/posjetitelja koncerta, sa svim zamkama i aspektima modernog konzumerizma i senzacionalizma. Kroz skečeve i obrade (gdje nije bilo bitno da li neku njihovu stvar obrađuje neki klasičar, jazzer, dijete ili lik u dućanu na dječjem sintesajzeru ili neki ulični performer) te šaljive i (samo)ironične reklame, Dream Theater pokazuju onu svoju notu koja se sakriva iza glazbe, a to je odgovornost prema slušatelju. Dream Theater znaju kolika im je vrijednost, svjesni su svoje veličine ali istovremeno pokazuju koliko veličina danas znači u modernom društvu, ukoliko čovjek padne pod zamke modernog koorporacijsko medijsko marketinškog sustava. Ukazivanje na svoj put, svoj izričaj i zdrav pogled na svijet oko sebe, bez obzira na slavu, pare i status, bila je (po meni) osnovna poruka cijelog video događaja koji je ispunio pauzu od prve do zadnje sekunde. Tek kada je počeo drugi dio koncerta, uvidio sam koliko je stanka bila potrebna a sam film bitan i (gotovo proročki) ukazujuč, obzirom na blok stvari koji se vezivao na njega (kod Dream Theatera ništa nije slučajno).

Blok pjesama koji je uslijedio, sa "Awake" albuma, bio je jedan od nezaboravnijih koncertnih trenutaka. No pomalo začuđujuća bila je činjenica da se na metal koncertima u posljednjih nekoliko godina dogodila "smjena generacija", te da za razliku od posjetitelja rock i pop koncerata, mlađe generacije ostaju većinom indiferentne na bezvremenske klasike i (mogli bismo reći) hitove (koji su na noge postavili do sada barem dva naraštaja fanova), dok svaku noviju stvar (sa unatrag dva, tri, možda i četiri albuma), dočekuju sa oduševljenjem. Ovo definitivno nije prvi puta da sam ovako nešto primjetio. Ne želim preduboko ulaziti u ovo i bacati subjektivne analize (iako od toga da nije za jedan kvalitetniji osvrt) "zašto?", "kako?" i "zbog čega?", ali da je ovakva inertnost pomalo misteriozna i začuđujuća - svakako!

Zvuk je nakon pauze (konačno) savršeno naštiman i do kraja koncerta prisustvovali smo glazbenoj eufoniji i onom soundu kakav ovaj band zaslužuje. Čim su svi segmenti bili posloženi, od pauze na dalje moglo bi se govoriti o jednom od možda najbolje ozvučenih koncerata kojima sam prisustvovao.

"The Mirror" svojim masnim riffovima uvodi dobar dio dvorane u potpunu ekstazu, koja će trajati sve do kraja "Awake" bloka pjesama. Konceptualna pjesma koja ulazi u dubinu čovjekova bića, kroz psihološke i socijalne aspekte, može se smatrati kulminirajućim dijelom koncerta. Kompleksne vokalne dionice (možda jedne od kompleksnijih koje su Dream Theater napravili u čitavoj karijeri) bile su okidač svakom okorjelom fanu da otpusti kočnice i prepusti se vožnji na krilima ove genijalnosti. "How could you be so cruel, and expect my faith in return?",
legendarni stihovi ispunjavali su dvoranu, dok je band na stageu davao sve od sebe da jedno (nekima davno, nekima ne tako davno) razdoblje što bolje upriliči i ovjekovječi.

Fenomenalna "Lie", koja se konceptualno nadovezuje na "The Mirror", odsvirana je savršeno. U svom funk /prog rock/world music/pop/metal/fussion maniru, stvar je izvedena u perfekcionističkom tonu, od prve do posljednje sekunde. Gledajući i slušajući izvedbe jednih od najboljih stvari sa kultnog "Awake" albuma, nisam se mogao oduprijeti dojmu da Dream Theater pjesme iz rane faze stvaralaštva izvode sa nevjerojatnom lakočom i uživaju u njima od prve po posljednje sekunde! Kao da se radi o paru starih udobnih cipela, koje se ne nose svakodnevno, ali kada se stave, nose se sa užitkom. Tako nekako...

Uslijedila je prekrasna "Lifting Shadows Off A Dream", koja je u polu baladnoj atmosferi nastavila "Awake" blok pjesama, točnim redoslijedom kako idu na albumu, od polovice prema kraju.
Sanjiva atmosfera 80-oh godina, vođena analognim stringovima na klavijaturama (sa toliko prepoznatljivim Kevin Mooreovim potpisom u zvuku i Jordan Rudessovom savršenom interpretacijom) te kulminirajući legendarni gitarističko/klavijaturistički break (meni osobno jedan od najboljih tehničko instrumentalnih dijelova u glazbi općenito), predstavljali su također jedan od udarnijih dijelova koncerta. Tko je znao prepoznati ovakve trenutke i percipirati njihovu veličinu, taj se može smatrati pravim ljubiteljem Dream Theatera.

Pošto u životu nisam nikad imao prilike napisati ništa u vezi pjesme "Scared", meni osobno među prvih 5 Dream Theaterovih stvari i jedne od najosebujnijih pjesama svih vremena, učinit ću to sada. Trodjelna (ako ćemo cjepidlačiti - sedmerodjelna) kaotična epska megalitna perfekcija, koja je savršeno uspjela uhvatiti puls velegrada (New Yorka i života u njemu sa kraja 80-ih i početka 90-ih godina, ) i nalik na kultni album "Streets" grupe Savatage (1990.) dočarati nam atmosferu socijalne svakodnevice (od ruba društvenih margina do samoga glamura i bogatstva, od prezira do ljubavi), od mračne poezije (kakve se ne bi posramio ni jedan Nick Cave), preko konfuzije (koja dočarava ljudske odnose) do optimističkog raspleta, pozitivnog sagledavanja svih aspekata života, nužnosti prolaženja životnih lekcija kroz raznorazne životne situacije, bila je možda među 5 najbolje provedenih 11 minuta u životu.

"It's never enough
You're wasting your time
Isn't there something I could say?
You don't understand
You're closing me out
How can we live our lives this way?

You tell me I'm wrong
I'm risking my life
Still, I have nothing in return
I show you my hands
You don't see the scars
Maybe you'll leave me here to burn."

Kulminirajući dio prelamao se preko dvorane, ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, dok je band savršeno jasno i decidirano prezentirao razloge zašto je ova stvar u rangu sa najvećim klasicima rocka i metala, poput "Child In Time", "Stairway To Heaven", "The End", "Machine Gun", "One", "Seventh Son Of A Seventh Son"... te mnogih drugih.

Proslava 20 godišnjice od izlaska "Awake" albuma i odavanje počasti albumu bili bi nepotpuni bez završnog segmenta, besmrtne Kevin Moorove piano/keyboard genijalnosti sažete u pjesmi "Space Die West", prekrasnoj baladi, gdje je Kevin Moore iskoristio pjesničku osebujnost jednog Keatsa, pa i Yeatsa, i iskoristio kao kreativnu muzu ženski model na stranici jednog modnog magazina, u koju se Moore "zaljubio na daljinu" (bez da ju je ikad upoznao, svojstveno velikim pjesnicima u prohujalim stoljećima).
Koliko je Jordan Rudess unio sebe u ovu pjesmu, to je nešto nevjerojatno. Savršeno, briljatno, odsvirano sa tolikom dozom emocija da je to nemoguće za opisati. Jordan je na mene ostavio duboke dojmove na turnejama u Budimpešti (1998, 2002) i Ljubljani (2000) različitim pristupom u različitim pjesmama (kada se radi o najvišem stunju glazbene izvedbe, majstor svaki puta može iznenaditi stavljanjem različitog naglaska na pjesme koje izvodi, tako da u stvari nikad ne odsvira istu pjesmu na isti način), tako da ni ovoga puta nisam ostao ništa manje nego oduševljen i ponesen izvedbom jednog od genijalnijih umova današnjice. Isto se može reći za cijeli band. Brilijantno, nepogrešivo, savršeno u svakom pogledu. Jedan od najblistavijih trenutaka večeri i možda čak (po pitanju dinamike i intimno/emotivnog aspekta) najistančaniji dio koncerta.

"Awake" blok završava i slijedi povratak na posljednji album "Dream Theater" i "Illumination Theory", pjesmu koja zatvara album. 22 minute i 5 naizgled eklektičnih djelova, od metala do klasike i filmske muzike, čine ovu pjesmu jednom od konceptualnijih u Dream Theaterovoj karijeri. Koncertna izvedba na razini. Petruccijev savršen odnos sa fanovima ovdje potpuno dolazi do izražaja.

I taman kad sam se po završetku pjesme priupitao, svjestan da se koncert bliži kraju, hoće li odsvirati "Home" ili "Metropolis" (bilo je stvarno nerealno za očekivati da iznenade sve prisutne i odsviraju "The Killing Hand", kao što su uradili u Budimpešti 2002., ili "Learning To Live"), započinje uvodna tema u "Overture 1928". Legendarni uvodni instrumental u legendarni "Metropolis pt.2: Scenes From A Memory" album. Band diše ko živi organizam i opisivati dojmove, kao i senzacije koje se stvaraju prilikom izvođenja ovog remek djela, nakon kojega je, naravno, po svim zakonima konceptualnosti, logike, glazbe i gravitacije, uslijedila "Strange Deja Vu" (sa spomenutog albuma), bilo bi potpuno bespotrebno. Dream Theater sa istim žarom (i nakon 14 godina od kada su ih prvi puta izveli uživo, čemu sam se osvjedočio u Ljubljani 2000. godine) izvode oba klasika, na najvišoj razini izvedbe, kao da stvari izvode premijerno prvi puta; bez obzira što su stvari odsvirali već nebrojeno puta do sada.

"The Dance Of Eternity" i "Finally Free" ostavljene su za sam kraj koncerta. "Metropolios pt.2: Scenes From A Memory" blok bio je savršen za zatvaranje koncrta.

"The Dance Of Eternity", naizgled eklektičan isktrumental, gdje bi se samo Dream Theater "usudili" povezati u cjelinu toliko različitih djelova iz različitih glazbenih stilova, u svojoj jazz, fussion, prog rock, neoclassical maniri, bio je zadnji veliki vrhunac koncerta. Virtuoznost banda sasvim je neupitna pri izvođenju. Bitno je bilo: kako će nas ovoga puta uspjeti iznenaditi? I uspjeli su! Petrucci i Rudess u "dvoboju" istrumentima, gdje bi Rudess uzimao keytar i manirima "synth gitariste" (poput Jan Hammera, Howarda Jonesa, Jean Michel Jarrea i Rya Okumota) parirao Petrucciu. Gitara i klavijature, gitara i keytar u savršenoj koheziji, potpuno korespodentne, upotpunjavajuće, gdje se dva istrumenata stapaju u jedan instrument u transcedentalnoj sinergiji. Jazz momenat gdje glazbenici doslovno misle i osjećaju kao jedan. To je značajka velikog banda. To je Dream Theater!

Koncert (i ujedno blok pjesama sa "Scenes..." albuma) zatvara prekrasna polubalada "Finally Free". Fenomenalan (i definitivno jedan od najjačih u glazbi) koncept biva još jednom ovjekovječen stihovima "This feeling inside me, Finally found my life, I'm finally free, No longer torn in two
Living my own life by learning from you", koji zatvaraju prekrasnu metafizičku priču o reinkarnaciji, punu bola, patnje, spoznaje i ljubavi.

I tako je privedena kraju fenomenalna večer za pamćenje, u društvu sa jednim od najspektakularnijih i najosebujnijih bandova, kako današnjice, tako i svih vremena.


Dalibor Mladenović

- 13:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.12.2013., ponedjeljak

Sretna 2014. i spustite se jebeno na Zemlju!!!!!!!

Oni koji prate moju skromnu malu kolumnu i ako se prisjete mog osvrta na 2012. godinu, primijetit će da sam u 2013. godinu zakoračio "sa puškom na gotovs", optimistično i (za svoje godine) prilično idealistično, nadajući se nekakvim velikim promjenama na hrvatskoj glazbenoj sceni, no osim nabildanije festivalske glazbene metal godine u kojoj smo dobili još jednu inačicu gitarijada po principu "dođem, odsviram, nikome ne značim, odem, padam u zaborav" i osim plitke i razvikane propagande "svaki cigan svoja kola hvali", što se značajnije dogodilo na ovim prostorima da bi pokrenulo neke stvari sa mrtve točke - apsolutno (jebeno) NIŠTA.

Tresla se brda, rodio se miš. Doduše, koliko se god miševima dizalo na brda, brda ostaju u daljini, vidljiva oku ali nedostižna percepcijom. Pa čak i kad malobrojni, nekad hvaljeni pojedinci, uspiju napraviti dvije pozitivne i
progresivne stvari sa zdravim temeljom za nekim većim odjekom, i kad treba samo nastaviti u tom smjeru, fascinantno je uvijek i nanovo promatrati taj jebeni domaći pattern kako iz pite nanovo i nanovo radi govno, vođen ego tripom i megalomanskim fantazijama na granici apsurda i banalizirane utopije. Dinamike nema jer ne postoji jedan smjer djelovanja već postoji mnogo smjerova samo sabotaže koji se kasnije pokušavaju prikazati kao "5 kolonaški" saboterski akt u namjeri da se "osujeti sposobne".

Pošto smo se dugim nizom godina uvjerili da su ovo jedna od najgorih područja na zemlji za ostvariti ikakvu veću suradnju na bilo kom nivou, jer svaki balkanac u svom genetskom kodu ima program za dvije (dijametralno suprotne) stranke, za 4 ideologije, 6 aktivističkih pokreta te nedostatak poimanja da bude izvan "za" i "protiv", "like" i "dislike" opcija, te da najkvalitetniju kritičku misao ispolji samo putem plitke mržnje i razračunavanja na osobnoj razini, dolazimo do novog problema, takozvanog "iskrenog novinarstva" u metalnim vodama (u Hrvata).

Pošto je i malom djetetu jasno da je danas biti iskren = biti glup, jer niko neće shvatiti tvoju iskrenost ali ćeš steći 1000 neprijatelja do groba, pokušaj jednog domaćeg fiktivnog kolumnista da se razračuna sa svojim neprijateljima po "Anonimus" principu (poistovjetite se sa mnom a zatim nesvjesno podržite moje infantilne fantazije) je samo obim problema koji polagano raste od sredine 90-ih godina na ovim podrućjima, preko dolaska interneta i prvih "internet warriora" do emo/gotique djetinjeg patterna na granici između plitkih frustracija, razmaženosti, (samo) neshvatljivosti do kolektivne letargije i uljuljanosti u paradigme započete sa "želim biti zvijezda" i "big brader" šouovima, koji su danas postali klasični obrazac i način "percipiranja" 90 posto mlade jilted generacije sa "đirlo načelima" i kvazi hedonističkim i banalno biheviorističkim obrascima upakiranim u potpunu anhedoniju i kolektivnu anemiju.

Inertnost duha, nedostatak percepcije, izbrijavanje i napuhavanje fiktivnih filmova i djetinjih ego tripova, iz ove naše vukojebine stvorile su svojevrstan fenomen, gdje je jednostavno svaka društvena i kulturna (te subkulturna) struktura lišena bilo kakovog subverzivnog djelovanja, no obogaćena injekcijom snobizma i vrednovanja po principu: "vrijediš koliko imaš". U devedesetim godinama prošlog stoljeća, prije nego li je sve do kraja otišlo u nepovratnu pizdu materinu, ljudi bi samo kimnuli glavom i rekli: imbecilni pozeraj za plitke bogatunčiće i šminkere.

Danas, u vrijeme dok je plitkoća postala polazišna točka kolektivne projekcije (i kvazi percepcije), pametni se zgražaju nad svakodnevicom koja iz dana u dan postaje sve banalnija i sve više zaglupljujuća, pa osim što na Tv ekranima možemo gledati serije gdje su još uvijek aktualne kubure, opanci, ovojci, rodna gruda, očinstvo i materinstvo, krvava osveta, gardističke uniforme i "ljubav u vihoru ratnih zbivanja", te uobičajno katastrofalna krležijanska gluma predvođena
bradatim gorostasom koji na Poljudu usiljenim narativnim glasom i IQ-om sobne temperature upotpunjuje ustašoidno-kleričko crkveno - ratno primitivno izdrkavanje fašista koji koristi plitkoću naroda za promociju domaćeg fašizma i ksenofobije, dobili smo i snobizam u ekstremnom
metalu, gdje djetinjasti i frustrirani momci i djevojke, zakopani u lokalne obrasce, subkulturna urbo događanja, priglupi razmaženi aktivizam te podsvjesno upijeni "music star/bigbrader" obrazac, bauljaju po pustopoljinama vlastite nedorečenosti, nedokazanosti i inertnosti svih čula
za inovacije i kreativan rast.

Da li je problem kulturne, subkulturne...glazbene prirode? Ma kakvi. Problem je samo perceptivne prirode i "vukojebina" i "mentalni kamenjar" obrasca koji se ne mijenja "od stoljeća 7-og" i neće se promijeniti do stoljeća 77777-og. U državi gdje je svatko postao važan, gdje attention freakovi bolesno rastu ko gljive poslije kiše a apsurdi postaju "quo per quo" stanje uma, cijela
nakaradnost i grotesknost situacije ekvivalentna je stanju izgaranja naroda te njegovom nastojanju da svaki malo viši aspekt stvaralaštva pretvori u usiljeni i govnotečni mediokritet. Mentalitet diktira promjene ali ih mentalitet i filtrira, kada promjene dođu iz vana. Ukoliko vani prolaze plitka švabska sranja u obliku talk showova, u prijevodu domaće produkcije, to će nalikovat na nešto najgore što je Zemlja iznjedrila pod kapom nebeskom, jer sam nebeski svod ne može isplakati tolike suze nad glupošću domaćeg mentaliteta, koliko domaći ljudi mogu izmislit plitkijih, glupljih i besmislenijih stvari.

Često volim racionalizirat pa razmišljat o jednoj velikoj parodiji koju su nam "monti pajtonovci" odozgora priredili i smiju se nama debilima na zemlji. Što, nije vam jasno o čemu govorim? Naravno da vam nije jasno. Niti će većini, ukoliko ste izdržali bez glavobolje do ovog pasusa, biti ikada i jasno.
Mentalitet na kolektivnoj bespućini uvjetuje i diktira sitni dio mentaliteta u subkulturnim strujanjima koja sama po sebi nisu dostatna niti da upale malog Fiću, a kamo li da pokrenu Boeing promjena i polete u svijet sa nekom jasnom porukom. Možemo mi ovdje otvarati 100 "agencija za metalne modele" i izbrijavat u glavi neki kult, ali na kraju se sve svodi na Red Carpet propagandu i demo obrazac koji pokušava biti globalan i sa maminim i tatinim tisućama eura igrati se glazbenih biznismena i velikih muzičara.

To je odavno izbrijani trip u ostalim banana republikama svijeta, no kod nas, tako dugo dok se taj hadezeovski kvazi buržujski i licemjeran aspekat ne izliže do kraja i film prevrti na kraj trake, tako dugo ćemo gledati razmažene individue kako gostuju po "kulinarskim metal šouovima" (just give me a bullet and a glass of scotch) ili ego tripane nepostojeće demo veličine koji po profilima domaćih menađera svoja izlaganja započinju sa "(IME MOGA BANDA) Ja mislim da...(IME MOGA BANDA) je to sve u stvari (IME MOGA BANDA) tako nekako (IME MOGA BANDA) po mom mišljenju (IME MOGA BANDA)...U potpisu: (IME) (IME MOGA BANDA)".....

Pa u nebesku milu i premilu pizdu materinu...ljudi jeste vi svjesni koliko ste plitki, nazadni, glupi??? Jeste svjesni da ste dio jedne male jedva spomena vrijedne paradigme koja je ustajala i ofucana ko pizda stare prostitutke u pomorskom bordelu???

Kakve agencije? Kakve masterirane snimke demosa koje "samo što nisu" zasjenile albume najvećih bandova...kakve lokalne brije i drkanje na recenzije po vanjskim dječjim metal blogovima gdje je svaka "novina" iznad 2006. dočekana kao novo svjetsko čudo... Kome mažete oči? Snimajte, radite, skladajte, objavljujte na netu da narod čuje i zovite to - demo albumima. Podržavajte jedni druge i promovirajte nesebično jedni druge. Nabijem na kurac i vas i vaše klanove, vaše infantilno dječje rezoniranje i "nož za leđima" i "figu u đepu". Nabijem na kurac vaše licemjerje i želju u tuđi uspjeh, uz sakrivene želje da "susjedu crkne krava" i "pokvari mu se traktor", da bude gladan i da pati, samo da vama u vašim malim nakaradnim svjetovima u mozgovima bude bolje. Spustite se na zemlju. Oni koji drkaju godinama, imaju veliku podršku okoline i financijska sredstva...ako niste uspjeli nešto napraviti...maknite se...pustite druge.

1) Niste uspjeli a htjeli ste...ok...fak of i nastavite dalje...Nemojte stvarati zastoj i prodavati svoje frustracije drugima. 2) Na putu ste uspjeha i gazite preko drugih? Nije način. Izgorit ćete i sami ćete sebi biti 100 posto krivi jer ste retardirani moroni lišeni najjednostavnijih rezona. Maknite se i pustite mlađe i sposobnije. 3) Kolebate se, niste načisto što bi željeli? Pa ugasite jebeni internet...idite u prirodu...romantika, jebite nešto, širite ljubav i proširujte si horizonte. Radite na sebi, a ne od sebe i kontra drugih. Nemojte maštati o demo turnejama po svjetskim metropolama za 70 000 eura jer ćete dobiti kurac i ništa za uzvrat. Idite ljetujte, zimujte, uživajte u jebenom životu i manite se čorava posla! Nemojte furati megalomanske preseranse ali nemojte niti sebe stavljati u demo kalupe i veličati se u 4 zida. Probajte naći sredinu. Šaljite svoje radove na kuće, tražite sponzore...živite normalan kapitalistički film a ne kvazi kapitalističku domaću nakaradnu drkaonu punu prijezira, gaženja po drugima, sabotiranja i ignoriranja. Prestanite biti jebeni licemjeri, pogledajte sebi u oči i pokušajte si podići IQ barem za trećinu sadašnjega. Vidjet ćete, čuda se događaju kad čovjek sam sebi prizna koliko je u kurcu i zašto je u kurcu.

Kao što jedan moj kolega odlično primijeti: " Metal scena u hr je na najnizim granama otkako postoji. Jedino je danas banalizirana, iskrivljena, bezopasna, prazna, svedena na rang trecerazredne industrije bez ideje, pogotovo kolektivne ideje. Hrpa bandova se promovira u paketu bez ikakvih dodirnih tocaka, kako medjusobno, s nekim vlastitim hrvatskim stilom tako ni sa cijelim ovim podnebljem, mentalitetom ili tradicijom. Kopira se od heavyja osamdesetih do djenta 2014. S druge strane imamo ovaj medijski fenomen, gdje jedna ili par osoba zeli voditi sve od metal agencije do modelinga i tv-a. Rezultat moze biti megalomanija gdje ce svaka stavka biti niske kvalitete i prisutna samo da bi se netko iza toga promovirao ili radio statistiku ili rezultat moze biti dobar rad. U tom slucaju to zahtijeva ogromne napore i organizaciju i pitanje je vremena kada ce sve to otici u kurac i ljudi od svojih uzora napraviti najomrazenije tipove kao sto ljudi vec rade. Po tko zna koji put."

Dakle...Nemojte prodavati bajke i mitove. Nemojte se kurčiti i glumiti zvijezde jer zvijezda na Balkanu nikada nije ni bilo, uključujući Bijelo Dugme, Ivu Robića, Riblju Čorbu i Azru. Ovo je mentalno zatvorena sredina i jedini način je da ponizno i sa respektom prema sebi i drugima gradite svoj izričaj i svoj stvaralački i eventualno profesionalni put. Al nemojte srati, nemojte potkopavati ni sabotirati, nemojte izbrijavati da možete bez ugovora sa 30 000 eura u đepu prodavati drugima spike o velikim svjetskim turnejama i svom zvjezdanom statusu. Zasučite rukave, radite u tišinii, prestanite se jebeno reklamirati po svakom čorsokaku interneta i prodavati drugima maglu o svojoj veličini. Spustite se na jebenu zemlju i postanite već jednom obični jebeni ljudi!

Želim svima otriježnjenje u 2014. godini, zajedničke suradnje, skromnost i obje noge na zemlji (sa glavom povremeno u oblacima, ne u pijesku i dupetom prema zvijezdama)!



Dalibor Mladenović 30. XII. 2013.

- 13:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2013., ponedjeljak

Što je zajedničko žestokoj glazbi i Skateboardingu?

Preneseno sa: http://www.metalgod.org/category/kolumne/


Taman negdje u doba dok je prvi boy band na svijetu, liverpoolski četverac The Beatles osvajao top ljestvice diljem svijeta, a nabrijani pandan iz Newcastlea, The Animals, počeo polako ali sigurno graditi svoju zvjezdanu karijeru, legendarna Patty McGee diljem Amerike promovirala je sigurnost na magičnoj dasci sa 4 kotača (dasci koja je u nekoliko godina uzela maha među mladim Amerikancima) a Torger Jonson sa svojom ekipom radio je sve one vratolomije, koje će u desetljećima koje slijede, postati osnovno obilježje “najbrže rastućeg sporta u Americi i svijetu”. Dok je Patty promovirala sigurnost a ujedno i Hobbie daske, u Americi jača animozitet prema Vijetnamu, Hladni Rat se “dvoumi” bi li i dalje bio primaran problem Amerikanaca ili ne, hippie pokret počinje jačati, predvođen mushroom guruima Timothy Leary-em i braćom McKennae, američka intelektualna klika zatvara se u omanje miljee i tamo nastavlja svoj rad u tišini, popraćenoj pokojom ovisnosti o heroinu, no svejedno daleko od bauka dotrajale McCarthy-evske komisije (izmišljanje komunista među intelektualnom bogatom klikom, od Holywooda do New Yorka), Rod Serling od iscrpljenosti pada ostavivši narodu genijalnu Zonu Sumraka, a Gene Roddenberry taman počinje posjećivati vidovnjakinju Phyllis, koja će mu kroz “channeling seanse sa višom svijesti” dati materijala za teme, u seriji koji će tek pokrenuti – Star Trek. Članak u Life magazinu o Patty McGee, bio je ujedno i početak križarskog rata protiv “najbrže rastućeg sporta u Americi i na svijetu”, kojem su se pridružili i neki kongresmeni i nekoliko (naravno) “udruga za djecu, moral i čudoređe” (sa svojim katoličkim/nazi programima i propagandom). Stigmatiziranje, započeto simultano u lipnju 1965. od strane nekoliko floskulativnih novinara na platnoj listi obavještajnih službi, bio je početak u apsurd koji je prouzrokovao propast skateboardinga, u jesen iste godine. “Bez jednog ispaljenog metka” skateboarding se predao i izašao potpuno iz medijskih stupaca, dok se na djecu i ostarjele surfere na asfalt daskama gledalo kao na Vijetkong “gerilu”. Ustrani skejteri, poput Torgera Jonsona, Russela Howella te mnogih drugih, i dalje su vozili daske na glinenim kotačima (poneki su vozili aluminijske daske sa aluminijskim kotačima, dok su se neki okušavali sa tvorničkim eksperimentima i vozili se na mješavinama kotača od gline, papira i orahovih ljuski).

Do legendarne prekretnice u sportu – dolasku (poli)uretanskih kotača na tržište. Rat u Vijetnamu uzima puni zamah, Hladni Rat seli se u svemir (raketni program postaje prioritet), hippie pokret je u punom jeku a poli(uretanski) kotači počinju od ideje za vojnu industriju, poprimati mnogo širi u dublji značaj za općenitu primjenu u masovnoj proizvodnji i zabavi. Vernon Heitfield, nakon što biva otpušten sa jednog vojnog projekta, prezentira uretanski proizvod zajedno za sinom Tomom, dok Frank Nesworthy iz Cadillac Wheelsa potpuno izbacuje proizvod na tržište i pokreće masovnu proizvodnju poli(uretanskih) kotača koji su promijenili zauvijek povijest odnosa daski/koturaljki/kosilica/rola i asfalta/betona/cementa. Ako ćemo baš cjepidlačiti, možemo se vratiti u 1937. i pronalazak poliuretanske strukture pripisati legendarnom njemačkom kemičaru Otto Bayeru, koji je tada radio u I.G. Farben (firmi koja je kasnije proširila svoju djelatnost na bojne otrove za židovske logore i uz koju se vezuje i zanimanje tadašnjeg poljskog trgovca Zyclonom B, koji se kasnije zaredio i kojeg svijet zna kao Voytilu alias papu Ivana Pavla Drugog… nakon što su Prvog otrovali).

Povijest skateboardinga ne samo da je turbulentna poput povijesti rock glazbe, nego je istu propagirala kroz vizualne atrakcije velikih majstora daske, osovina i kotača. U kolikoj mjeri su Tony Alva ili Christian Hosoi utjecali na Jamesa Hetfielda, ne moram ni isticati; dovoljno je samo reći da je menager Hetfieldu na “Justice For All” turneji zabranio voziti skateboard, jer je James nekoliko puta u kratkom roku ozbiljnije ozlijedio ruku (prijeteći posredno otkazivanjem turneje zbog ozljeda.). U kolikoj mjeri su punk, metal, indie, HC utjecali na skate kulturu a koliko je skate kultura utjecala na spomenute pravce, odgovor je: u ogromnoj mjeri. Dosta da se pogleda svako malo veće skateboard natjecanje u povijesti i da se vidi koje subkulturne frakcije u skateboard kulturi i sportu, vjerno i dosljedno prenašaju svoju omiljenu muziku i utječu na mnoge mlade naraštaje, od kojih mnogi počinju kasnije uz zanimanje za skateboard, pratiti i podržavati i glazbenu kulturu koju su promovirali njihovi skateboard heroji. Kao što su rock i metal glazbu pratile mnoge kontroverze, na udaru mnogih našao se i sam skateboarding…i to ne jednom! Pošto organizacije za “moral, čudoređe, svetoređe, pizdomaterinoređe” nisu mogle izaći na kraj sa Dee Sniderom, Alice Cooperom, Ozzy Osbourneom, Blackie Lawlessom, Judas Priestima, Slayerom te mnogim, mnogim drugima i pošto je postalo evidentno da se novim proizvodima glazbene industrije – kompaktnim diskovima, teško može pripisati “sposobnost okretanja unatrag i prenošenja sotonskih poruka”, fokus je jednostavno prebačen na mainstream subkulturni sport, koji je držao mlade, stasale na Z-Boysima, Powell/Peralti i Bones Brigade, na okupu s mnogo jednostavnijim receptom: “zašto optužiti nekog za invertiranje stihova kada je jednostavno dovoljno ime američkog skatera litvijskog porijekla – Natasa Kaupasa, jednostavno – okrenuti. NATAS = SATAN. Tako da prosječnom redneku lišenom i najmanjeg dara razmišljanja postane jasno da “tu nešto ne štima sa tim sportom!”, na što su majke i očevi udruga za moral i čudoređe glasno progovorili, predvođeni pastorima svih kikiriki religija: “a što sa našom djecom?”, i upravo tim imperativnim pitanjem naveli iskvarene političare da još jednom iskoriste skateboarding u svojim plitkim kampanjama, a samom sportu po treći puta (1965., 1982., 1990.) udare direktan šamar. No o tome je legendarni skater i komičar Richie Jackson u svom prepoznatljivom satiričkom stilu ionako sve rekao mnogo bolje, sažetije i kvalitetnije!

Kao što su magovi i virtuozi rocka, poput Richie Blackmorea, Jimmy Pagea, Santane, Jeff Backa te bezbrojnih drugih, širili ideje o uniji naizgled eklektičnih glazbenih pravaca (sve pod okriljem tadašnjeg progresivnijeg rock sounda), tako su i virtuozi “dasaka koje život znače na 4 kotača”, poput Boba Skoldberga, braće Logan, Marka Weeda, Laure Thornhill, Ty Pagea, Briana Beardsleya, Ernie Martina, Z-Boys teama, Jay Adamsa, Stacey Peralte, Tony Alve, te starih lavova iz 60-ih poput Russ Howell i Torger Jonsona i mnogih mnogih drugih, širili ideju o ujedinjenju raznih sportova i sportskih disciplina pod okriljem jednog jedinog sporta. Skijanje, surfanje, bob, slalom, veleslalom, skijaški skokovi, spust, rolanje, atletika, gimnastika, akrobacije, klizanje, samo su neki od sportova i disciplina koje je ovaj suburbani sport pokušao objediniti u discipline nazvanim freestyle, downhill, high jump, slalom, pool/pipe/vert, dokazavši da je oduvijek bio nešto mnogo više od same subkulture, a opet mnogo šire od samo jednog sporta! Utjecaj moderne glazbe i glazbene kulture na skateboarding i utjecaj skateboardinga na modernu glazbenu kulturu toliko je dubok i sveprožimajuć da može promaknuti jedino potpunom slijepcu i teškoj neznalici. Oni koji su imali prilike odrastati krajem 70-ih i početkom 80-ih, u doba zlatno doba procvata kreativnosti kako u glazbi tako i u urbanoj sportskoj kulturi (skateboarding, rollerskateing, snowboarding, biking, motorcycling) i promatrati skate, roller, bmx, motokros, snowboard videe sa kvalitetnim pjesmama u pozadini, kao i navedene sportove u pozadini pjesama i komercijalnih spotova, bili su svjedoci najvećeg booma kreativnosti koja je u sebi objedinjavala glazbu, sport, film i tisak, kao i masovnu proizvodnju igračaka, te potpunu manufakturnu djelatnost usmjerenu samo na jednu jedinu stvar – iskrenu zabavu. Ta iskrena zabava u početku je bila u službi velikih korporacija, no za razliku od današnjeg sivila i beskompromisnog nametanja trendova, tada se imalo senzibiliteta prema razmišljanju i afinitetima “malog čovjeka” i onome što bi prosječan kupac i konzumator želio i trebao, a ne “morao imati”. U tom periodu zdravog i kreativnog kapitalizma, proizvođači i kompanije na tržište su izbacili na desetke tisuća proizvoda, od kojih su barem njih nekoliko tisuća bili nevjerojatno inventivni, višenamjenski, multifunkcionalni, kvalitetni i rađeni da traju godinama (pa i više) i – vizualno atraktivni. Svi ti atributi i značajke proizlaze iz samo dva patterna, bolje rečeno segmenta. Prvi: inventori i kreativni stvaraoci u to vrijeme bili su “ljudi iz garaža” (pogledajmo legendarnog Stevea Jobsa i uzmimo u obzir da je tada “Stevea Jobsova” bilo na tisuće, na svim zamislivim područjima, koji su svoje inovacije i kreacije danonoćno nudili velikim korporacijama), mali ljudi koji su po garažama i podrumima predgrađa provodili višegodišnje besane noći, ne bi li svijetu ponudili novi iskreni proizvod (ma koliko to nevjerojatno danas zvučalo) – sa dušom.

Drugi segment: korporacije su prepoznavale kvalitetu i na temelju nje stvarale trendove i brandove, koje su mali ljudi znali prepoznavati. U tom smislu, korporacije su imale ulogu posrednika između malog čovjeka koji je nešto stvorio/stvarao/nudio i malog čovjeka koji je nešto kupovao/tražio/trebao. I zato, i upravo samo zato, doba prije djelovanja modnog pederskog lobija, te getoiziranih mafijaša, koji su zasjeli u fotelje velikih korporacija, bilo je doba iskrene produktivnosti i iskrenog stvaranja. Skateboard kultura imala je tu sreću da se našla u samom žarištu toga stvaranja, kao jedan od značajnijih proizvoda sredinom 70-ih i početkom 80-ih godina! Vizualne značajke uključivale su i kvalitetne i upečatljive logotipove, od kojih će neki definitivno utjecati na razvoj i daljnje korespondencije između srodnih, pa čak i naizgled eklektičkih smjerova i područja stvaranja i djelovanja. Tako na primjer, logotip tvrtke “LAZER (skateboard trucks)”, (kompanije koja je sredinom sedamdesetih počela kao jedna od mnogih proizvoditi osovine za skateboard), bio je za ono vrijeme vrlo futurističkog karaktera, sa “laserski” naoštrenim slovima poput noževa (što je u ono vrijeme zaobljenih slova i “jajastih” fontova i logotipova bilo pravo iznenađenje i upadanje u oči svakome). No već krajem sedamdesetih pokreće se novi trend u glazbi i ponekim manufakturnim djelatnostima (fliperi, video igre) gdje upravo takvi futuristički naoštreni logotipovi postaju svojevrsnim trademarkom punk, hard core, heavy metal, te alternativne rock kulture (uz izuzetak pokojeg pop banda koji se poveo za tim trendom). Pitanje da li je upravo tvrtka LAZER iz kalifornijskog Newport Beacha započela trend drugačijih i eksplicitnijih logotipova, ili je tome doprinijela i tadašnja “Star Wars/Star Trek/Galaktika” SF manija, ili je u pozadini svega stajala zadnja etapa Hladnoga Rata i raketnog programa sa stalnom medijskom pompom o mogućem “Ratu Zvijezda” i “nuklearnom ratu” između Rusije i Sjedinjenih Država, ostaje svakom na razmatranje; no, ostaje činjenica da logotip thrash metal grupe Slayer, kao i mnogih thrash metal, heavy metal i heavy rock bandova iz osamdesetih, te općenito mnogih brandova iz 80-ih, vrlo ozbiljno baca na logotip tvrtke LAZER. Teško da su majstori iz Slayera rekli: “gle, LAZER logotip, tako je kul, ajmo ga preuredit za sebe”, već se radi o vizualnom utjecaju na generacije tadašnjih klinaca, od kojih će neki kasnije doći na ideju kreirati vlastiti logotip, bilo da se radilo o logotipu grupe Slayer, bilo da se radilo o logotipu skateboard serije “The Dagger Tail” Tonya Alve (od čega je ideja potonjeg upotrijebljena u kultnom filmu “Thrashing” kao naziv za lokalnu “bad boys” bandu). Bitna karakteristika 70-ih i 80-ih godina je (kako je mudro jednom prilikom primijetio kolega Jan) je što su velike korporacije počivale na leđima malih proizvođača, čije bi proizvode dalje plasirali na velika tržišta. Danas malih proizvođača niti nema, nema zdrave konkurencije i ako tražite odgovor zašto moderni kapitalizam nudi samo generičke proizvode, uz izuzetak ponekog pokretanja neke retro linije, evo vam odgovor gore.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, u modernoj glazbenoj kulturi i skateboardingu dogodile su se mnoge novine, od Gelfandovog “ollie-a” na vertu do Novog Vala Britanskog Heavy Metala, od Mullenovih “ollie-a” (Flatground ollie, One-footed ollie, Ollie nosebone, Ollie finger flip) i flipova (Godzilla rail flip, Gazelle flip, Kick flip, Heel flip, 360 flip, 360 pressure flip, Casper 360 flip, Half-cab kick flip, Backside 180 flip, Frontside heel flip shove-it, Switchstance 360 flip, Helipop heel flip, Kick flip under flip, Half flip darkslide) na flatu, te raznih shove-it trikova te gotovo nemogućeg “Impossible-a” i novog vala američkog punka, Caballerovog “Caballerial-a” i nastanka hard core-a, McGill-ovog “McTwist-a” i nastanka thrash metala… što se tiče direktne vezanosti heavy metala i skateboardinga, na pitanje koliko je veza između jednoga i drugoga slabila u zadnjih 30 godina, odgovor je – nimalo! Jednako kao što je Christian Hosoi 1986. krotio skate rampe širom Amerike na mnoge heavy metal pjesme iz tog razdoblja (od nezaobilazne Metallice na dalje), jednako tako i danas, sa istim žarom mladi Kolumbijac David Gonzales (proglašen najboljim skateboard vozačem svijeta u 2012. godini prema renomiranom Thrasher magazinu), izvodi u svom videu "Possessed To Skate" (inspiriranom bezvremenskom himnom "Suicidal Tendenciesa) teško i gotovo nemoguće izvedive vratolomije na glazbenu pozadinu od Judast Priesta (nevjerojatna i nabijena atmosfera kada zajedno sa legendarnim Christianom Hosoiem vozi po vertu/skate rampi, dok pozadinu začinjavaju zvuci Judas Priestove “The Sentinel”). Trag koji su Suicidal Tendencies, Anthrax te mnoga druga glazbena imena ostavila na skate scenu, nemjerljiv je, bio da se radi o skate punk, bilo da se radi o hard core, bilo da se radi o thrash metal ili crossover himnama.

Osim vezanosti skateboardinga za rock i metal, vezanost skateboardinga za punk oduvijek je bila stabilna i nije popuštala svih ovih godina. Mnogi poznati skateri, od legendarnog Zephyr “boya” Jay Adamsa na dalje, postali su miljenici kako američke, tako i svjetske mladeži i ljubitelja žešćeg zvuka. Nastup punk veterana Rancida na svadbi jednog od najvećih skatera svih vremena – Tonya Hawka, dokaz je kolika je ta veza jaka, više od tri desetljeća. Dok Rancid gostuju u legendarnoj Tony Hawkovoj PS Igri “Tony Hawk`s Underground” (2003), u PS Igri “Tony Hawk`s Proskater 43, svaki igrač mora kupiti virtualno tri lika koja krase igru: 1) Jango Fetta iz Star Warsa, 2) profesionalnog skatera i wreslera Mike Walleya i (najbitnije) pod 3) Eddie The head-a, maskotu najvećeg heavy metal banda na planeti (Zemlji, naravno) – Iron Maidena! Sjećate se kultne scene dok opaki Daggersi (i nekoliko profi sketera tog vremana, predvođeni Tony Alvom) na daskama jure “valley boy-a” Correy-a a u pozadini praši antologijska skate punk himna “Wild On The Streets” Circle Jerksa? Ako se sjećate iz mladosti/djetinjstva te scene ili ste ju nedavno opet pogledali (poput autora članka koji svako malo vadi ovaj kultni klasik i vrti za dušu), onda znate koliko je adrenalina potrebno da energija sa filmskog platna obuzme svakog petog gledatelja ovog filma i promijeni mu život zauvijek.

Kao što je metal novinarka Jennifer Coleman za Bloodstock Festival News pametno napisala: “Metal and skating have gone hand in hand since the early days of ‘boarding, when the thrash metal scene was knee-deep in skate culture”, najavivši jedan od turbulentnijih događaja samog festivala 2013. godine – veliku skate rampu i skateboard profesionalce, poput Carla Wilsona, Stu Grahama, Colina Adama, Lee Blackwella, Trevora Johnsona te još nekoliko poznatih imena, koji će ukrasiti sam festival svojim vještinama, pod pokroviteljastvom skate giganta poput “Creature Skateboards” i “Independent Trucks”. Jennifer u nastavku kaže: “Don’t be surprised if you see LAMB OF GOD’s Randy Blythe there, either with a ‘board, or his trusty camera!!” A mi slobodno dodajemo kako se ne bi začudili da su se i na rampi pojavili žesoki pobornici skatea, a ujedno i jedni od headlinera Bloodstocka 2013 Anthrax, jednako kao i u zadnje vrijeme sveprisutni Suicidal Tendencires. Posredna suradnja Metallice sa mnogom skaterima, od Christiana Hosoia, Steve Caballera i Tony Alve, još je u osamdesetima uvela Metallicu u svijet visoko profesionalnog skateboardinga a skateboarding u svijet metala. Eksponacije pod nazivom “Obey Your Master”, prezentiravši suradnju Metallice i skatebordinga kroz skateboarding kao sport/vještinu, skate umjetnost, glazbu i film, početkom 2012. godine u jednoj losanđeleskoj galeriji, privukle su mnoge ljubitelje kako skateboardinga tako i Metallice, mnoge poznate goste iz svijeta skateboardinga i metala, same članove banda i mnoge profesionalne skatere, poput spomenutog Tonya Alve. Interesantno je da je pri pripremi eksponata, odabrana jedna stvar od Metallice, koja je utjecala posredno ili neposredno na kreiranje samog eksponata!

Spomenuta mlada kolumbijska zvijezda skateboardinga, David Gonzales, postao je centralan lik nove skateboard PS igre “Skate Trash”. Za glazbenu pozadinu David je odabrao, nikog drugog nego – Motorhead. Ova radosna vijest ponosno se ističe među mnogim vijestima na Motorheadovoj službenoj stranici. Lista profesionalnih skateboard vozača koji vole heavy metal, ne da je poveća, nego je stvarno velika, od Alve, Caballera, Hosoia do Davida Gonzalesa i Jamie Thomasa. Mnoštvo mladih talentiranih skate vozaća bira heavy metal kao “zaštitnu” muziku koja ih vodi i daje im snagu i energiju kroz njihovu adrenalinsku vožnju i svakodnevne vratolomije. Kada je legendarni skateboard vozač i novinar Phelper upitao u interviewu Davida Gonzalesa zašto voli svirati upravo na gitari kakvu imaju Angus Young i Tony Iommy i koji mu je od njih dvojice bolji gitarist, David je odgovorio da mu je Angus uzor još od djetinjstva, ali kada bi morao birati između Angusovog i Tonyevog stila sviranja gitare, teško bi se odlučio za favorita. Da ne mislite da je skateboard manija zaobišla ove krajeve… ni slučajno! Još osamdesetih godina kultna splitska hard/heavy grupa Zippo javno je isticala svoju strast za skateboardingom, a danas, gotovo 30 godina kasnije, mladi i talentirani pjevač i gitarist šibenske thrash metal grupe MindArk Tomislav Šanić, član je profesionalnog hrvatskog Warehouse Teama, te jedan od boljih hrvatskih vozača skateboarda. Pečat koji su obje kulture ostavile kroz prostor i vrijeme, neupitan je dokaz kreativnosti kroz sfere koje se sudaraju u mnogim aspektima i oplemenjuju jedna drugu – adrenalinom, energijom i sirovom strašću. To je imperativ. Ni manje, ni više.


Dalibor Mladenović (25.X.2013.)


- 01:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.12.2013., utorak

Što je zajedničko Let-u 3 i varaždinskim snjegovićima

Kada hrvatska alternativna rock atrakcija Let 3 prokrstari prostore bivše Jugoslavije uzduž i poprijeko, pa se malo zaputi u inozemstvo, pa se opet vrati sa istom koreografijom pokazivanja pijetlova i ispaljivanja čepova iz guzica i opet zabavlja stare i mlade šašavim konceptom na granici ekscentričnosti i pozitivnog ludila, onda možemo reći da se radi o uspješnom bandu na tragu ekscentričnog velikana Zappe, band koji ne zazire ni od čega.

Naravno, na proputovanjima kroz sredine gdje mentalitet ne odudara previše od "uskočko/udarno/poskočko/gangovsko/pastirsko/kleričkog" mentaliteta prohujalih stoljeća, dečki su se vjerojatno susretali sa manjim neugodnostima...teško da su apsolutno svugdje bili pošteđeni istih...

Sve dok nisu došli u Varaždin, izgledom prekrasan grad ali paradigmatski barokno licemjerno ruralnu mentalnu pripizdinu, sa mentalitetom kojeg bismo mogli smjestiti u razdoblje između Seljačke Bune i potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček. Ni naprijed ni nazad. Ni grad ni selo. Ni blizina velegrada od pomoći ni tri migracije iz okolnih sela u grad nakon WW2 od odmoći!

http://www.24sata.hr/show/let-3-bitna-im-je-sekunda-pogleda-na-nase-straznjice-88557

Dakle, kada se glazbeni megalit sudari sa lokalnim kamenjem, šikarom i bukvom, to rezultira kaotičnim sudarom epskih razmjera; a rezultat je - sudska tužba. Grad koji je iznjedrio gomilu kvazi umjetnika od kojih neki i dan danas "vide Srbe u šalici kave" i recitiraju zaostale stihove na velikim koncertima domačih rock ustašoida, nije domaćin ničem što odudara od lokalnog zaostalog patterna, radilo se o velikom bandu ili o manjim alternativnim bandovima u organizaciji manjih udruga. Isti kurac, drugo pakovanje.

Nakon internet pisma banda Bolesno Grinje koji su javno precrtali Varaždin na listi gradova koje će ikad više posjetiti, nakon Vatre koja Varaždin svrstava među najnezainteresiranije gradove za rock muziku, nakon niza estradnih imena koja ovdje ne vide nikakav profit, nakon zaostalih infantilnih inačica domačih "postani zvijezda" u "raspjevanim kurcima i palcima" natjecanja i njihovih uspona i padova...bio je red da jedno malo snažnije ime osjeti na svojoj koži kako je to biti barem na tren dio vrlog varaždinskog mentalnog sklopa, toga divnog patterna na relaciji jal-glupost-jal-primitivizam-jal-bahatost-jal-neinteligencija-jal-neznanje-jal-zaostalost; jer iako nema razlike između Varaždina, Knina, Zagreba i Gospića, Varaždin je jedini grad koji na sebe stavlja masku kulture i neke liberalne sredine, da bi se na kraju sve svelo na paradigmu "noga seljačka a cipela bečka" koju Robertino Bartolec izvrsno opisuje u "Malograđanima/In flagrantima".

http://dnevnik.hr/showbizz/glazba/grad-varazdin-pocastio-let-3-ruckom.html

Nakon sve te farse sa Letom 3, vidljivog patterna i licemjernog mentaliteta u punom zamahu, ovih dana grad je poharala slijedeća pandemija: pandemija perverznih snjegovića!!!

http://www.24sata.hr/news/uklonili-snjegovice-zalili-se-da-imaju-faluse-i-vagine-u-ustima-344378

Prolazio sam neki dan pored snjegovića i izgledali su mi normalni. Pitanje je: koliko moras biti nenormalan da zamijetiš ono čega nema? Ako dođem u dučan i kupim kruh koji je meni samo kruh, a drugi kažu da im je kruh uvredljiv jer ih podsjeća na veliki nabrekli kurac, da li je problem u kruhu ili perverznim asocijacijama drugih?! Ja bi se iskreno zapitao kakav je to perverzan grad koji u nosevima, očima i ustima snjegovića vidi kurčeve, vagine i sise? A većina Varaždinaca je ionako ispod "čudorednog" , "religijskog" i "moralnog" obrasca strahovito perverzna, infantilna i dekadentna...Ne znam koliko su istinite priče o masi sakrivenih perverznjačina koji se trpaju u guzice zbog moći i prestiža (ne brkati sa gay odabirom niti pravima homoseksualne zajednice) , a svi imaju fine brakove i "uzorni" su članovi zajednice...ali ne bi se nimalo začudio, vidjeći kakve sve asocijacije iz običnih jebenih snjegovića može izvući retardiran, perverzan i infantilan um!

Tako je to u izgledom prekrasnom gradu punom primitivizma, seljaštva, kvazi kulture, masonske povijesti, new age-a, crne magije, perverzne elite i naravno, religijsko katoličko kleričkog obrasca.

"Moral" i "čudoređe" opet su na visokim granama u zaostaloj sredini punoj perverznih umova, koji u nevinim stvarima vide ono čega nema, ali čega ima u njihovim bolesnim perverznim mozgovima. Mislim da bi vrata psihijatrije trebala biti malo šire otvorena za "naizgled" normalne ljude opsjednute potisnutim seksualnim fantazijama koje projiciraju na okolinu i stvari oko sebe.

Evo, ja sam zato da se u Varaždinu sruše svi neboderi jer me asociraju na goleme kurčeve, nadvožnjaci jer me podsjećaju na sise a travnjaci jer me podsjećaju na pičke

Dobrodošao mentalitetu iz vremena Matije Gupca, jer mentalni progres poznat ti nije!

Problem je da će takvih debilana biti sve više i više, jer kad budale vide da im nitko ne brani kada ispoljavaju svoje bolesne fantazije, budale će to raditi i dalje, sve više, intenzivnije i jače...dok se neće uvesti ponovno "sveta" inkvizicija. Sramota što se radi pod "suptilnom" palicom crkve, lišene identiteta i intelekta...jer debilana poput micanja snjegovića može biti djelo samo kleričkog patterna, prepunog osjećaja krivnje prema unutra i otrova prema van.


http://varazdinske-vijesti.hr/aktualnosti/porno-snjegovici-zatoceni-u-podrumu.html


Naravno, bit će interesantno pratiti dinamiku daljnjih događaja u Zaseoku između Vinice i Gruntovca, a kako je krenulo, možda nekome padne na pamet da raspiše neki novi "referendum"...To je ionako vrh domaće zbilje, pa zašto većini naroda kratiti kruha, igara i neintelekta, u sredini u kojoj je itekako bitno da li ispaljujete čepove iz guzica i da li ste dobar snjegović, loš snjegović, ili - zao snjegović?!

Blažena, blažena i jebeno blažena sredina u kojoj su snjegovići najveći problem!


Dalibor Mladenović (10.XII.2013.)

- 19:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

STVAR PERCEPCIJE, ZAR NE?!

Ponekad i moj mali, pretežno ruralni grad, biva počašćen nekim malo boljim i kvalitetnijim hepeningom, pa ona stara dobra indijska (ili indijanska) mudra izreka: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je shvatili kao ugodnu promjenu, drugi kao elementarnu nepogodu”, počinje poprimati svoj puni smisao, u danima kako se neki hepening približava, kao i u danima nakon hepeninga, kada se još, jelte, sređuju dojmovi i razglaba se o nekom drugom hepeningu koji će u bližoj ili daljnjoj budućnosti počastiti našu čaršiju, vašar, selo, grad…šta li već je… Stvar percepcije, zar ne?!

I promatram ja na jednom ovdašnjem festivalu (poznati diljem države filmsko glazbeni festival imenom Trash Fest), dinamiku i općenito taj cijeli ugođaj koji prati glavni događaj – nastup multikontinentalnog RHCP cover banda (čiji članovi dolaze iz Italije, Portugala, Srbije i Brazila) i čini mi se da su i band i publika ozbiljno shvatili svoju ulogu. Band je došao da svira (a ne da paradira, izigrava manekene i kurči se po stejđu nekom prozaičnom formom na uštrb same svirke i sviračkog umijeća), a publika ih je kao takve prihvatila; kao svirače, ne kao manekene.

I razmišljam po tisućiti puta u životu i vrtim isti pattern u glavi: da li publika kreira glazbenike ili glazbenici kreiraju publiku? Jer kako god da se okrene, uzimajući najjači zakon na planeti (uz zakon gravitacije, Newtonove zakone i zakone termodinamike), zakon zaglupljele mase, ispada da je glazbeni svijet u kurcu jer a) ne postoji dovoljno dobrih bandova da kreiraju dovoljno dobar ukus publike, b) ne postoji dovoljno dobra publika da podrži toliko dovoljno dobrih bandova (koji bi promijenili ukus publike u – dovoljno dobar). I ako ne pridodam tome neku nebuloznu glupost tipa: “band ne leti”/”publika ne pada” i mudro kažem: “to je silogizam”, ispada stvarno kvaka 22.

Bilo kako bilo, u vlastitom gradu i u vlastitoj sredini promatrati kako gomila ljudi dočekuje dobar cover band poput najvećih zvijezda, ili bolje rečeno, poput samog RHCP-a, vrlo je dragocjeno iskustvo jer ostavlja prostora da čovjek poput akrobata barata sa misaonim polaritetima: “publici je cover band finalni domet percepcije/publika zna što je dobro na temelju percepcije/publika nema percepciju/publika zna prepoznati dobar cover band/publici nije bitno ko svira tako dugo dok je onaj koji svira `in` i trendy…..”.

E sad, da ga jebeš, ostaje uvijek dilema treba li cijelu situaciju gledati kao progresivnu iz stajališta optimiste ili kao retrogradno regresivnu sa faznim pomakom (što ga dođe na progresivno….nekako…) ali sa bujajućim entuzijazmom i nadom u još “bolja vremena”?! Bit ću toliko slobodan pa proglasiti aproksimativnu pat poziciju i reći: “publika je narod, publika je izgaranje mase, publika je masa koja se formira ovisno o brzini, ubrzanju i vremenu koje su pitrebne masi da shvati i prihvati neke stvari”!

Bogtejebo, i opet sam na početku!

Ok, ajmo like/dislike opciju i povesti se za najjednostavnijim asocijacijama (ili onim što “budali prvo padne na pamet”) i zdravoseljačkim terminom pokušati uskladiti svoje dojmove sa nekakvim realnim i objektivnim činjenicama i činjeničnim stanjima i procesima. Ok. Recimo, ostarjeli čića duge brade i lukavog semitko/germanskog pogleda analitički me odmjerava i pita: “Dalibore, na što te asocira riječ MASA”? “Na KURAC!”, odgovaram ja ko iz topa, čudeći se sam sebi odakle se taj odgovor stvorio (čak gledam oko sebe, odakle je pobogu došao?!). “Hm”, odgovara doktor…nazovimo ga Mister F….”Hm, ovo ukazuje na vašu očitu fasciniranost masom kao falusnim simbolom, što bi ga se reklo da ste na arhetipskoj razini…latentno homoseksualni”! “Ma ne doktore”, nastavljam ja braneći svoju muškost…”želim reći da ja tu masu u stvari nabijem na kurac koliko mi je nebitna!”. Doktor me pogleda svojim analitičkim očima i prozbori: “A to je već nešto drugo, što ukazuje na vašu ofenzivno agresivnu latentnu homoseksualnost!”.

I opet na početku. Ili ispadnem lud, ili ispadnem tetka, ili ispadnem neznalica, ali još uvijek ne znam što je sa masom i korelacijom sa izvođačem?!

Premisa….Fali premisa…

Ok…Ajmo razdjelit masu na one koji su: a) došli zbog muzike, b)došli biti viđeni, c) došli zbog muzike i da bi bili viđeni, d)došli iz paralelne dimenzije, e) nisu došli iako su stigli, f) došli sa sela, g) došli iz grada, h)došli i iz sela i grada istovremeno, i) došli iz seoskog grada, j) došli iz gradskog sela, k) sve od navedenog, l) ništa od navedenog, m) sve i ništa od navedenog….

Recimo da je zbog muzike došlo 50-tak ljudi. Da bi bili viđeni, došlo ih je 350-tak (50 prvobitno navedenih + gravitacijska konstanta + asimovsko hari seldonovska utopijsko hipsterska psihohistorija, minus masa puta trenje). Da bi slušali muziku i bili viđeni, znači, došlo ih je 400 (mojom računicom). Iz paralelne dimenzije došlo je nekoliko osoba koje su izgledale ko čudnovata kombinacija Orphans genga iz “Warriorsa” i Ducki Boysa iz “Wanderersa”, ali uzimajući u obzir ruralnu konstantu lokaliteta, vrlo je moguće da su se utjelovili iz nekog od okolnih sela i zaselaka; što bi ga se dalje reklo da su došli iako nisu stigli, došli iz seoskog grada, došli iz gradskog sela, dok je ostalih 400 ljudi sve od navedenog, ništa od navedenog i sve i ništa od navedenog. No ukoliko brojku 400 podijelimo sa dvije djevojčice koje su frenetično bacale loptu u nadi da postanu atrakcija u masi, i dijelom mase koja ih je stvarno gledala ko lokalnu atrakciju, dobijamo brojku da je 80-90 posto ljudi došlo iz seoskog grada, gradskog sela, i sve i ništa od navedenog…

Huh, sad sam se malo maknuo sa početka.

Dakle: “band ne leti, publika ne pada, ja volim žene a 80-90 posto publike je – sve i(li) ništa”

I band je bio dobar. I festival je u redu.

I logika nije nikako bivalentna…pa ni polivalentna…pa ni metamorfna…

A percepcija je…u stvari…stvar je…u percepciji…kurac u masi…masa na kurcu…percepcija u stvari…

U stvari, stvar je…

…u percepciji!

Dalibor Mladenović (17.IX.2013)

- 19:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVE I SVJA


Ježeva Kućica, najveći uglazbljeni klasik svih vremena!!!! Piše Dario Šušanj za britanski portal:

““Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta…”, započinjala je tako avantura Ježurke Ježića iz pera Branka Ćopića. Prije nešto manje od godinu dana pisali smo o tome kako je Ježurka dolutao i do Ujedinjenog Kraljevstva u sklopu zanimljivog projekta izdavačke kuće Istros Books koja je ovo kultno književno djelo za djecu iz našeg podneblja prevela i izdala na engleskom jeziku, a sada je učinjen i korak više u popularizaciji ove dječje priče na otoku: “Ježeva kućica” postala je opera za djecu i to po modelu koji kombinira izvedbe i sudjelovanje profesionalnih pjevača i glazbenika te nastupe same djece petog razreda osnovne škole.”

http://www.velikabritanija.net/2012/10/11/jezeva-kucica-djecja-opera/

Kad sam čuo tu vijest, o Jugotonovoj radio bajci iz ranih 70-ih godina, koja je ispunila kako moje djetinjstvo, tako i djetinjstva milijuna djece od Vardara pa do Triglava, ne da sam bio presretan, nego ozaren i presretno ponosan. 30 godina nakon oca, moj sin sa istim žarom sluša glazbenu izvedbu, nad kojom tata muzičar još uvijek češe glavu i misli si: “ovo je vrh vrhova; pogođeno vrijeme, pogođene note, pogođeni vokali i glazbenici, pogođeno ozračje…tako nešto nikad se više neće ponoviti, a kamo li ponovno raditi u nekom drugom aranžmanu – to bi bio zločin!”

***

Prođe Katolički Božić, Nova Godina, prođe Pravoslavni Božić i ujedno sa time i zadnji u nizu praznika, pa se tv program počeo opet malo više okretati glazbi, a da nam sa ekrana tisuću i jedno dosadno estradno lice, iza jelke, ne čestita Božić. Tako sam sasvim slučajno naletio na HRT2 u noćnim programu na mnoge jake stvari mnogih jakih, kako newcomera, tako i starijih bandova i izvođača.

Jednostavno, u sat i pol slušanja (i gledanja) ja nisam čuo jednu lošu stvari (niti vidio loš spot).

LUCAS – mladi i talentirani autor, u robinhudovskom spotu kvalitetno je dočarao srednjovjekovno ozračje sa odličnom glazbenom simfo rock/AOR pozadinom kakve se ne bi posramila niti jedna BOA, a bogami ni Kerber. Dokaz da se može napraviti na ovim područjima jedna epska stvar sa spotom koji ne dotiće niti “hrvatsku grudu” niti “stoljeće 7-mo”, niti “kralja Tomislava” niti “Zvonimirovo prokletstvo”, tokom cijelog spota sa (samo) jednim jedinim “vađenjem mača iz zemlje” (arhetipskim simbolom mača kao falusa i zemlje kao ženske plodnosti) i bez ikakve pompe oko toga; ili potrebe da se najednom “vokal ohrapavi” a cijeli spot “oprimitivi ili otestosteroni”.

Lucas, thumbs up!!!

DNA – band koji je iznenadio svojom vizijom pop metala sa uplivom gothica; jedini band ovakvog kalibra koji nešto, prema mom mišljenju, vrijedi.

Redali su se Markiz, Gretta (sa vizionarskim postapokaliptičnim orwellovskim spotom koji ukazuje na potencijalne NWO zavrzlame i “žig zvijeri”, ako ikada do toga dođe), Adastra (koja u zadnje vrijeme zvuči ko stari Leteći Odred), Leteći Odred (koji u zadnje vrijeme zvuči ko stara Adastra), Drugi Način (Htio Bih Vratiti, sa spotom koji malo u sjećanje priziva “Jahorinu” od Teške Industrije),Pavel, Lvky, Buđenje, Maršal (Atomsko Sklonište meets Legija meets Nasty Michele, sa odličnim solo gitaristom) te mnogi drugi bandovi…Da sam htio, nisam mogao naći zamjerke niti konceptu, niti svakoj stvari ponaosob.

+ prije, tokom podneva, i poslije, nakon Noćnog Glazbenog Programa, odlična snimka još boljeg nastupa Dogme u Garaži.

Izgleda da smo dostigli slovenski nivo sa SLO2 krajem 1999… pa do 2005.; dugo nam je trebalo :P

* * *

U godini 2012., izbjegavši fizički smak svijeta, ali doživjevši kognitivni smak čovjeka, u 2013. godinu ulazimo oplemenjeni za jednu veliku spoznaju: glupi smo, bili smo glupi i ostat ćemo glupi. Mislim, dakle nisam. Drugim riječima, Descartese, pokažem ti srednji prst jer me ništa nisi naučio.

A ako nisi naučio mene, onako relativno inteligentnog, a opet žešće glupog u mnogim stvarima i u mnogim područjima, kako li onda tek svijetom hoda neki humanoid koji je uskraćen za osnove percepcije i kroz postojanje ide golim nagonima i mozgom na perseku negdje između nule i 1 ?!

To su sve stvari koje mi prolaze glavom tvoreći nekakvu kaotičnu struju svijesti, na ovoj domeni koju ionako prate malobrojni, a nekakav smisleni sadržaj gore nailaze još malobrojniji.

U glavama čovjeka na svjetskoj razini promijenilo se malo toga, ali stvari se mijenjaju u Hrvatskoj, koja, tek prije ulaska u Europsku Uniju, skida sa sebe velove željezne zavjese (i geografske i teritorijalne i mentalne) i dima i počinje shvaćati da jedino kao dio jedne cjeline (koja možda nije multifunkcionalna ali je u svakom slučaju funkcionalnija od našeg ponora jedno barem 10 000 puta) može prosperirati, pošto smo zadnjih desetljeća dokazali da sami sebe nismo sposobni voditi. Osim kao slijepci vodećeg slijepca pratiti u ponor.

Neki se trude to promijeniti i istupaju sa planom promjena u javnost. Jedni im se dive, drugi ih gledaju kao na elementarnu nepogodu, treći gledaju kako da ih iskoriste diveći im se, a četvrti kako da ih iskoriste gledajući ih kao elementarnu nepogodu.

Kao što reče ona indijanska poslovica: “u malom selu nakon duge suše pala je kiša; jedni su je gledali kao na ugodnu promjenu, drugi kao na elementarnu nepogodu”.

“No nećemo stati samo na tome da napokon uzdignemo hrvatsku scenu na svjetsku razinu i da nekoliko bendova napravi inozemne karijere. Dovest ćemo časopis u Hr, pripremamo vlastiti label, zanimljive endorsment dealove, no najvažnije od svega, raskrinkati ćemo što je svih ovih godina kočilo hrvatsku scenu, tko su bili ljudi koji su hrvatskim bendovima podmetali klipove i na koji način su to radili!!! Hrvatska je davno prije moga biti metal raj i sad je krajnje vrijeme da to napravimo!!!” – Stjepan Juras (hrvatski metal menager te organizator koncerata i festivala)

Slažem se, Stipe. Koliko god prosječnom umu mediokritetnih Hrvata djeluješ ko netko tko je pojeo previše tripova u životu, starija ekipa shvaća i prihvaća tvoj dječački entuzijazam i upornost, kao i talent da nekog kurca napraviš u ovoj vukojebini.

Uz jednu bitnu opasku – HRVATSKA NEMA METAL SCENU!

To je ono što sam sarkastično (gotovo cinično) istaknuo
u prošla tri “teksta bez teksta” o “hrvatskoj metal sceni”, očekujući da netko shvati činjenicu da imamo masu dobrih bandova, ali nemamo scenu.

Scena će nastati tek kada se bandovi ujedine a klanovi, koji ih razjedinjuju, razore!

I kad bandovi prestanu sami za sebe biti klanovi, pa čak i (da citiram Stipeta) “imati dva klana unutar jednog banda”!

Dakle, stvar je u obrascu.

A treba opet i realno i trezvenom glavom ići naprijed, jer danas muzika nekog banda sama po sebi ne znači (na žalost) ništa, ako band u sebe nije ukucao stanovite pare. A da su te pare zarađene vlastitim trudom. Bandovi koji su došli do ugovora a da su sami iskeširali za album i da ničije tatice i mamice nisu skakale iza njih, imaju moj veliki respekt. U ovom našem ozračju, na snobovskoj poljani koju mnogi nazivaju “metal scenom”, to je titula veća od bilo kakovih titula, pošto se, na žalost, kod nas “probijaju” bandovi koji nisu “sklapali nikakve tajne ugovore i radili strategije” (kao što vole isticati) ili pak “vadili bakar po cijele dane” (kao što jedni drugi drugi vole isticati), već imali iza sebe prilično “razrađene ugovore i monetarno naštelane strategije”, ili pak u slučaju drugih, imali “bakra u đepovima vlastitih roditelja”, u vrijednosti dvogodišnjih, pa i trogodišnjih prihoda jedne radničke porodice sa djecom.

Naravno, pošto povijest uvijek pomete one koji su bili kratkog zamaha a nagradi one koji se muče na duge staze i sami kopaju put kroz mrak domaće i svjetske (metal) estrade, na toj istoj estradi za koju godinu vidim nekolicinu bandova koji su do svog mjesta došli radom i odricanjem, te strpljenjem i upornošću dok su samo malobrojni obraćali pozornost na njih, a još malobrojniji im davali nekakvu podršku.

Većina ostalih, što uključuje 70 posto bandova sačinjenih od razmažene djece bogatih roditelja, popušit će prije nego što se i pomakne na svjetskoj (pa i domaćoj) sceni i prije nego li im se roditeljska ili rodbinska ulaganja, makar i 1 posto budu počela vraćati.

Nije problem toliko ni u razmaženosti, koliko u samoj bahatosti koja proizlazi iz te iste razmaženosti i “Luka I Borna” obrascu, kojeg su Bolesna Braća tako lijepo spjevala, a istovremeno i u nevjerojatnom umnom zastranjenju i samozavaravanju, gdje se ta ista razmažena djeca stasala na tuđim parama i tuđoj odgovornosti, uvjeravaju od sebe samih kako “pišaju krv i nemaju sve servirano za pladnju”.

Naravno, u zemlji Hrvata, na brdovitom Balkanu, to itekako prolazi. Pošto se dijelimo na one koji imaju a seru da nemaju…i na one koji nemaju, a seru da imaju i učinit će sve da do toga dođu, pa makar izvirivali iz dupeta onih koji imaju a seru da nemaju. To se zove lokalno regionalno “jebanje sa samim sobom dok drugi za novac to promatraju”, jer na kraju od svega ostane solo izjebana individua koja je za to solo jebanje dobila i neke pare. Ili nije.

Bogataši i poltroni.

Gdje će gladni držat svijeću sitima i još usrdno napadati druge gladne kada upere prstom na site. Tako je bilo prije pada Bastilje u Francuskoj. Tako je danas nakon pada Bastilje…u Hrvatskoj. Problem je u tome što gladni branitelji sitih neće od svog angažmana napuniti trbuh, nego i dalje biti gladni branitelji sitih…pa bilo da site brane po sastancima upravnih odbora, lokalnim smradohodnicama, ili glazbenih forumima. Mjesta postoje ionako u glavama, stvarna ili virtualna i važnost koju im ljudi daju…i siti…i gladni.

* * *

Da se vratim još malo na, sa jedne strane, euforiju što će neki bandovi promoliti noseve van granica Izjebane Naše, sa druge strane na histeriju gdje se spominju cifre od desetaka tisuća eura koje će se ulagati poput jeftinih žetona u činkvini (talijanskom Bingu), a sa treće strane na potpunu anhedoniju i zastupljenost uspavalog lokalnog demo obrasca koji na svaku promjenu gleda kao na opći potop…

Da bi neki band barem malo uspio, mora imati:

1. Dobru stvar , dobre stvari, dobar demo/promo/EP/album

2. Godine staža iza sebe, što uključuje kako glazbeno iskustvo, tako i životno iskustvo

3. Odgovornost, i radne navike, što bi ga se reklo, da znaju cijeniti stvari i da znaju kako je teško bilo što napraviti SVOJIM novcem. Vidim da je nekoliko bandova koji su potpisali za vanjske labele i spremaju jače dealove, u stvari skupina ljudi sa svim nabrojanim karakteristikama, koja se godinama kalila po raznim bandovima a uz sve to brusila životno iskustvo, jer samo takvi bandovi mogu pristupiti show biznisu sa spoznajom da je show biznis krv, znoj, trud, odricanje i muda i da treba 100 puta više uložiti energije i SVOJIH para nego sto će se većini vratiti. Zamislite neki teeny weeny bandić kojima su starci sve izfinancirali, da dodju do nekog deala, menager sredi turneju, a oni dan dva prije turneje jave da su se raspali ili izbacili nekog jer je preoteo nekom curu or samting. Pošto kod nas vlada trend maloljetnih bandova koji se ostave muzike nakon što završe fakseve (i ranije), ovo bi itekako trebalo uzeti u obzir.

4. Znati tko si, što si, što želis i objektivno do koje granice realno mislis ići…To je bitno, jer neki žele svirati u svom okrugu i malo nešto staviti na net, doći na lokalnu TV i to je to…Neki žele izdati album na domaćem jeziku i naći neku manju kuću…neki zele ići van…neki zele biti zvijezde, a neki bi htjeli (bez pokrića) jebati ali da ne uđu. Dakle, biti svjestan svojih potencijala i pokušavati sagledavati sebe unutar nekih realnih okvira. I paradigmatskih i financijskih.

5. Ravnati se prema obrascima koje su mnogi utabali prije, a ne ići grlom u jagode…pratiti popularnost srodnih bandova, pravaca, kako u svojoj sredini tako i u sredinama u koje misle plasirati svoju muziku i promovirati se (bilo studijski, koncertno ili oboje). Što manje sanjarenja a što više realnosti. Nije isto ako netko svira dobar death metal ili death core, kakvi danas masovno prolaze po kućama vani, ili ako netko svira heavy/power metal u stilu bandova 80-ih i ranih 90-ih…jer prvo ulazi u moderan trend…drugo definitivno ne. Zato za druge postoje drugačiji načini promocije (šanse da neki tradicionalni heavy ili prog ili power band potpiše za neki jači label gotovo su ravne nuli, ali zato postoje mnogi manji labeli). Trenutno je vani opet navala thrash metala…ko uhvati taj val u godinu dvije…možda malo i odškrine neka vrata prema nečemu konkretnijem… Ili jednostavno furati svoj film i slijediti neku svoju logiku i intuiciju, ali da onda ne bude razočarenja ako se to ne poklopi sa nekim trendom u bilo kojem aspektu i ne naidje na plodno tlo. Dadaisti su govorili da umjetnost postoji radi same umjetnosti, što je i moja točka i kut gledanja, ali zato očekivati nešto bilo bi suludo i nerealno.

6. Produkcija. Rijetko ko ce ko 70-ih, 80-ih i 90-ih na temelju nečijeg dema reći: “e kako ste dobri, evo vam ugovor a pare ćemo ili mi uložiti u vas ili tražite sponzore na temelju dobijenog ugovora”. Nema toga više. Ukucaj u sebe i snimi album za 5 do 20 soma eura, sa imenom iza miks pulta, imenom na coveru i sa gotovim proizvodom, trendovski isproduciranim, kucaj na vrata izdavačkih kuca, što na kraju niti ne mora biti uvjet da će te itko uzeti. Danas mogu ljudi doma čuda raditi sa zvukom, ali vani će to buđama u izdavačkim kućama sve biti “demo kategorija”, jer su im ušesa istrenirana na par studija i par producenata (sa kojima su najčesće povezani). Jebiga, danas je sve MTV DJ spika i nema tu više undergrounda koji je jos uvijek prisutan u rocku, punku, alternativnoj glazbi, punku, hard coreu itd. Metal je postao biznis i to IMO loš biznis, gdje su mediokriteti zavladali istaknuvši nebitno a prikrivši, prekrivši ili potpuno izbisavši i zanemarivsi sve bitno… Ko želi to prihvatiti ili igrati po tim pravilima, nek mu je sa srećom…trebat će mu / im…

7. Spoznaja o svemu od navedenog, da jednog dana ne bi bilo: nismo znali…pa mislili smo da je ružičasto u stvari zeleno dok je narančasto bilo u stvari crveno a crveno ružičasto…Jednom kad se krene u jednom smjeru (isto kao i u životu), teško da ima nekog velikog skretanja i povratka pa biranja drugog smjera…i pruzanja nekakvih općenitih šansi, a kamo li drugih, trećih, četvrtih šansi itd. Čovjek u sve to treba ući sa nogama na zemlji a glavom oslobođenom snova i sanjarenja, razborito i bez naivnosti. Kako Zappa jednom rece: “don`t eat yellow snow”!

***

Kada sam na VH1 glazbenom kanalu vidio spot srpskog banda Zemlja Gruva, napravljen spajanjem sekvenci kultnog subverzivnog i u bivšoj Jugoslaviji zabranjenog filma “Mlad i Zdrav Kao Ruža”, sa legendarnim Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi, osjetio sam onaj neki ushit; neki čudan plamen koji se u čovjeku pojavi kad vidi i čuje kvalitetu u kojoj se nalaze elementi nekih (ne tako) davno prohujalih vremena.

Funky, pravi bedrock funky koji priziva najljepše trenutke sedamdesetih godina, sa nadopunom novog vala na beogradski način i modernog “urbanog” zvuka, naveo me da zabezeknuto pogledam u ekran i glasno kažem: “ma nemoj me jebati!!!!! ideš!!!”.

Zvuk i ideja koja odstupa od 99 posto balkanske, a pogotovo sterilne hrvatske “funky, jazzy, sve se raspekmezi” scene, gdje sve počiva samo na formi, daleko od suštine i duše funka, kakvu je imao prije 25, 30 i više godina.

Dakle, pravi funk, bez kurčenja, prenemaganja i kozmetike. Podsjetilo me na izjavu, koju sam čisto slučajno i rendomski čuo kada sam jedno ljeto prolazio pored nekog dvorišta gdje je neka ekipa feštala a neki momak se glasno derao: “ma moderan funk moj kurac..sve neki semplovi i lupovi što jedan čovjek radi…nekad su to radili baždareni muzičari i brass orkestri”.

Nikakva kurčenja. Nikakav “senzacionalistički PR” (koji je ionako super prikazan u Med Man seriji, kada bogati gay lovator želi izjebati gay montažera iz srednje klase u PR agenciji, ovaj ga odbije a odbijeni peder isposluje da peder montažer dobije otkaz).

Nekoliko dana kasnije prešaltam na Garažu na HRT2 i zamišljeno pregledam koncert nekog “urbo/trendy” studentskog banda koji me svakom sekundom, sve više i više bacao u očaj.

Zaključak koji se nametnuo bio je kratak i jasan, nalik na Krležu: sačuvaj me boze urbanih “rege, dab, eksperimental” snobova studenata na Garaži, iz višeg razmaženog građanskog i bogatog sloja…”Če Ge Vare” looksevi, dredići, kurčići, palčići…kao “veliki reakcionari” (mojem djedi su ustaše u Lepoglavi gurale čavle pod nokte i razbijali ga danima i nije nikog odao…ovi bi nakon šamara odali i vlastite roditelje ako treba pa i guzice dali) :) ))

I svi su danas takvi “bandovi” e(g)zoterici (naravno) koji se pozivaju na “tu i sada”, “gore i dolje”…i pokušavaju shvatiti Leary-a, Castanedu, Mc Kenna-u, Ouspenskog, a pokojem u ruke zaluta i Gurdjieff.

Naravno, sve dok je roditeljskih novaca i DMT-a za mentalne projekcije, crtane filmove, zabrije i paušalno percipiranje nečega za što nedostaje kognitivni kapacitet, nema bojazni da ćemo još dugo na tv-u pratiti mlade “reakcionare” bez pokrića ;)

Iskreno, sere mi se od takvih, ne maski, nego skafandera :) Još kada kažu: “Ima nas dovoljno” hihihihihi Ne snobovi i kvazi intelektualci, nema vas dovoljno i Budnost vam je bliska jednako ko i ispijatoru špirita u pogonskom postrojenju tvornice Đuro Đaković :) Majke vam ga nadobudne pozerske :)

Enivejz, tom spoznajom šokiran do bola, gdje sam definitivno shvatio da je urbo područje postalo pederana samo takva koja jede sve što je ljudima preostalo od mozga, pa bila ona “gothique”, “mistique”, “reggaeique”, “ridikulique”, sjeo sam za stol, natočio dva prsta brlje u čokanće i razmišljao, treba li glazbenoj sceni jedna napalm bomba sa Duvallom u glavnoj ulozi gdje izriče svoju kultnu i legendarnu: “nema do mirisa napalma ujutro”, ili sceni treba jedna mala siva i zaboravljena čelija u Bloku B u zatvoru OZ-u, daleko od Smaragdnog grada, gdje bi ju svakodnevno (otpozadi) testirali Schillinger, bajkeri, crnci, hispanjolci itd.

Iako je svakom jasno da je ta ideja poput otkrivanja tople vode ili struje, jer glazba je globalno analno izsondirana već mnogo mnogo puta, od Man Parish /Male Striper gay popa / italo disca, pa do najekstremnijih glazbenih pravaca.

Čak ne vrijedi ni ono što je moj poznanik davno ustvrdio: “sve je komercijala osim death metala”.

Danas je sve komercijala, osim onoga što bi se samom komercijalom trebalo zvati (hitoidnost, melodije, ulaženje stvari u uho itd.)

Pa sam razmišljao o tome koliko je Antonella Riero perfektan vokal a Matia Bazar genijalan band, skoro rame uz rame sa meni najboljim bandom na planeti – britanskim IQ-om.

***

I konačno da se netko sjeti staviti na net klasik Zorana Predina, lidera lultnog slovenskog Lačnog Franza. Klasik iz sredine 90-ih, u gipsy swing jazz maniri, jedna je od najupečatljivijih stvari ikada stvorenih na području Balkana!

Jedan od najdirektnijih tekstova koji ukazuje na svu glupost i pomoditet ljudske rase, bez suptilnosti genijalnog Arsena Dedića, kontrolirane ludosti Ramba Amadeusa, satire za mase jednog Balaševića ili kontrolirane tekstualne marginalnosti Gege, Bobe, France Blaškovića i Mancea. Predin jednostavno gazi britkim humorom na razmeđi satire i sarkazma, često prelazeći granicu cinizma (ponekad vrlo sličan humoru legendarnog ranog Zabranjenog Pušenja u Top Lista Nadrealista fazi i maniri), ali na način kao što dolikuje jednom gospodinu i intelektualcu(što Predin, kao jedan od rijetkih, i je).

video

***

Čitajući fenomenalan njemački Break Out heavy metal/hard rock magazin, nabasam unutra na hvaljenje nove power metal atrakcije.

Koliko su hvalili taj Orden Ogan, mislio sam da je osmo svjetsko cudo, a ono produkcijski upicanjena osrednjost, samo što likovi rade po raznim švabskim metal koncertnim uredima, pa eto, štelice, štelice ;)

Peruanski i čileanski demo power bandovi ovo jedu za doručak…ako ćemo iskreno!

Sve je to ispeglano i dobro odsvirano ali nekako bez boje, mirisa i okusa. Treba bit na stupnju kako u lošoj demo snimci čuti potencijal, tako i u svemirskoj produkciji čuti propuste…e to je onda nivo za kritiziranje. Konstruktivno, naravno.

No, dok je fanova koji briju na kozmetiku i koji pate na upicanjene megalomanske uradke koji sadržajno ne nude ništa novo, tako dugo će Orden Ogan biti svjetska power metal atrakcija.

Znam da su sličan tretman imali svojevremeno Sinergy u časopisima (“a new dimension of power metal”), Crystal Ball (izlizani power sa tri svemirska zvuka, što je naravno 99 posto fanova, pored zapostavljenih Ayreona, Beyond Twillighta i sličnih genijalnosti, bilo mjerilo inovativnosti), pa Rawhead Rexx (Heavy Oder was? ih je kovao do zvijezda)…i svi su bili “uspješni” ravnih godinu dvije…

Ironično, recimo, da My Black Light, koji bi prije 7, 8 godina bili proglašeni power gothic sympho metal atrakcijom, poput njihovih zemljaka Vision Divine, danas imaju manje fanova na domenama od srednjoškolskih lokalnih bandova…Da nisu obradili Ti Sento od meni omiljene Matie Bazar, pitaj boga jer bi se i toliko čulo za njih…Očito Massacre Rec. reklamira samo death i metalcore uzdanice (pedala u dupe Unsunu od strane Century Medie jasan je pokazatelj moderne politike metala).

***

Omega iz Mađarske slavi 50 godina postojanja – 50 godina mađarskog prog rock monolita!

Da se neki prog rock fan vrati kroz vrijeme doba kad je riječ prog označavala progresiju kroz unutrašnju ekspresiju unutar čvrstog temeljnog ritma, sa često ogromnom zastupljenošću analognih sintesajzera i električnih orgulja, kao i klavira, braseva, stringova…mislim da bi čovjek poželio zauvijek ostati u vremenima iskrene glazbene ekspresije, van kozmetike i stereotipa.

Da, postojala su vremena tamo od 60-ih pa do početka 2000-ih kada termin progresivno nije označavao 25000 nota u sekundi i sječenje 23/8 ritma 17/4-im unutar jedne dobe i tako 174 puta u tri minute… Ne, prije je prog označavao progresivnu atmosferu koju su stvarali talentirani i prosvirani muzičari. Danas označava pretežno umobolni generator za fanove negdje na pola puta između Terminatora i C3PO-a.

Preslušavajući Omegino remek djelo “XI”, koje se može svrstati uz sam bok sa remek djelima poput “Under Wraps” od Jethro Tulla ili pak “Tommy-a” od The Who, teško da se mogu oduprijeti utiscima da je faza genbijalne predanosti eufoniji trajno završila? No, je li stvarno završila?

Nije, band i dalje gazi a panoptikum postaje sve jača i jača stvarnost. Opipljiva gotovo kao i riffovi, ritmovi i melodije jednog od najustrajnijih bandova današnjice.

***

Omega je i naziv novonastalog death metal banda iz Amerike (od bivšeg člana Aborteda) , koji najavljuje debut album tokom 2013.

I osim što su uzeli naziv svjetski poznatog rock banda, uzeli su i logo (znak omege umjesto slova O) od iste, mađarske, Omege.

Odoh na facebook profil od novonastalog banda, i osim što vidim da su

već zdušno počeli brojati vjuove i lajkove po stranici

(inače karakteristika mlađe teeny weeny generacije), primijetim i dosta testosteronskih fraza. Ostalo je samo da iznesem iznesem činjenicu: “Omega je ime svjetski poznatog mađarskog progresivnog rock banda, koji postoji od 1962. godine do danas”. I uskoro stigne odgovor od samoga banda: “mi nismo gay!”

Hm… I sad ostenem ja u nedoumici…

Što je lik mislio pod onim: “mi nismo gay!”???????

Jel odgovarao na nešto što ga nitko nije pitao?

Da li ima neke nedoumice u vezi vlastite seksualnosti pa mu podsvjest odgovara, iako nitko nije postavio nikakvo pitanje u vezi seksualne orjentacije?

Ili smatra da je izvorna Omega, band sa 50 godina staža (dakle iz vremena dok su se mlađahnom članu novokomponovane Omege starci još igrali sa lopaticama u pijesku) u stvari gay band?

Ili da je sam progresivni rock ga o glazba gay?

Ili je lik jednostavno neizrecivo glup?

Nešto od toga sigurno je.

Osobno, odgovori koji idu u razinu “gay/true” karakteristični su za primitivni testosteronski mentalitet uskračen za osnove pameti i rezoniranja.

Takav odgovor mogao sam dobiti od barem 50 posto domaćih bandova, što bi meni bilo i razumljivo, obzirom na stanje svijesti u zemlji, ali, eto…ima toga svugdje.

Ostaje činjenica da manjak pameti uzrokuje i manjak kreativnosti pri odabiru imena…pa imamo doom metal band Colosseum ( na stranu sad jel ima dva ss, dva ll, ili dva ss i ll), pa imamo skins kantautoricu po imenu Saga…Samo se čeka power metal band The Beatles, stoner rock band The Rolling Stones, progresivni djent metal po imenu Yes ili trance techno trojac imenom Emerson, Lake and Palmer.

Mislim, tko je još vidio imati originalno ime?!

Ovako barem mogu reći da je ime poznato…ako već nisu oni sami.

A možda se uvede i neki novi trend uzimanja imena poznatih bandova.

Ako je tako, ja bi rezervirao Dream Theater.

Morat ću na ovo još kontemplirati – uz neki dobar progresivni rock.

Navjerojatnije uz Omegu.

Originalnu.

***

Kao što u životu sportskog novinara postoje trenuci za pamćenje, tako postoje definitivno i u životu glazbenog novinara, pa bio on i skroman amater poput mene. Trenuci poput ispijanja piva sa Lecterom (ex-Cradle Of Filth), grljenja Jordana Rudessa, rukovanja sa prepotentnim Hansijem, govorenja Anneke van Girsbergen da je anđeo, gledanja Chucha Shuldinera (Chuck Shuldiner – individualan kroz obrasce!) na pet metara…trenuci su koji se čovjeku urežu u pamćenje. Beskonačne i neraskidive uspomene, poput vječitih razglednica gdje smo sve bili i što smo sve prošli.

***

Pa uspoređujem zadnji album Amorphisa “The Beginning Of Times” sa “Samsarom” od To Die For i zaključujem da su albumi “tu negdje” po genijalnosti, iskrenosti i nepodilaženju mediokritetima i modernim trendovsim metal strujanjima. Dokaz da finska scena ne počiva samo na simfo metal bandovima koji se nepravedno nazivaju “finski metal” (pošto su većinu tih elemenata imali autori koji sa Finskom nemaju nikakve veze – Luca Turilli i Myro, Kamelot, Within Temptation, Epica, Edenbridge, Vision Of Atlantis, Serenity…). Ne ulazim sada u mediokritetska izdrkavanja čiije simfonije su izlizanije jer tu finska i austrijska “simfonique/gotique/scoreique/jameshornerwannabeique” scena nekako korespodentne.

Neću ulaziti niti u operu i analizu sterilnih i isforsiranih napalmrekordsovskih vokala, tehnicki dotjeranih, bez trunke emocije i inovativnosti u sebi…

Iaonako će kozmetika kratko trajati a klasici vječno. Šteta što to malo ljudi shvača.

* * *

I na kraju svega, pustim si ja najvećeg genijalca sa ovih prostora, vokalnog maga i jedinog vokala koji je mogao nositi genijalne aranžmane genijalnog klavijaturiste i skladatelja Kornelija Kovaća.

Mi smo se kao klinci znali zajebavati: “Deste pičke? Ide Zdravko Čolić”, pošto mi je u vrijeme ime Zdravka Čolića bilo u sjećanju jedino sa vinila moje majke, gdje je onako, tugaljiv i pičkobareći, u hulioiglesovskom stilu, bacao sentiše po fotografijama albuma.

No, u 35-oj, godini vječite potrage i pomirenju u sebi mnogih paradigmi, čovjek se opet susretne sa nekim uspomenama iz djetinjstva, za koje vidi da su bile itekakav temelj za njegov glazbeni ukus u godinama koje slijede kroz život. Bio to Vajta, bio to Zdravko Čolić, bio to Ivo Patiera…uvijek ostaje ona nostalgična komponenta koja se provlaći esencijalno, poput sitne niti, gradeći i spajajući sve ostale glazbene tripove i izlete koji nas čekaju u životu

Dalibor Mladenović (29.I. 2013.)

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Metal scena u Hrvata pt.III



Ovo je posljednji dio ogromne trodjelne sage u kojoj opisujem metal scenu u Hrvata. Uzmite nekoliko sati vremena da pazljivo
proučite cijeli tekst i kronologiju kroz koju razmotavam enormno klupko jedne sinergije, jednog egregora bez kojega bi slika svijeta bila potpuno drugačija od postojeće. Kruna mog spisateljstva konačno je dosegnuta. Dio treći:







































































































Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

- 19:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Metal scena u Hrvata pt.II

U prošlom tekstu detaljno sam opisao metal scenu u Hrvata. Najjaci tekst i najopsirniji koji sam ikada napisao, na temelju dugogodisnjeg proučavanja metal scene u Hrvata i utjecaja hrvatske metal scene na svjetsku metal scenu. Slijedi nastavak:


















































































































































Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Metal scena u Hrvata























































































































Dalibor Mladenović (23.XI.2012.)

- 19:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sisa sa stilom prava je sisa!



Ono što se danas u zadojenom kvazi religioznom društvu smatra nekom vrstom suptilnog tabua, prije 30 i 40 godina smatralo se najnormalnijim promicanjem kulture tijela, tako da je pokazivanje sisa u medijima bila sasvim regularna stvar, koju su vodeće strukture, odrastale na Hegelu i Marxovim “Kapitalima”, toplo pozdravljale, čak nekoliko godina prije Woodstocka i razmažene američke acid generacije koja je pomicala granice ljubavi i transhumanizma, pokazujući te iste sise, samo provućene kroz melting pot filter sjevernog američkog kontinenta.

Ko klinci, imali smo prilike na tadašnjem domačem terenu promatrati tri razgolićene filmske dive, koje danas volim nazivati “prvom, drugom i trećom Sisom Jugoslavije”. Prva je bila, naravno, nezaobilazna Mira Furlan, koja je čak u povjesno edukativnom “Vućjaku” malo malo pokazala obline i mamila uzdahe od Vardara pa do Triglava. Druga je sisa bila Neda Arnerić a treća, neprežaljena i prerano otišla, legendarna Sonja Savić.

Kada su te tri dive pokazale sise, tresla se cijela tadašnja država. Kada je tamo negdje 90-te došlo do iznenadnog skidanja sisa sa malih i velikih ekrana, uz tu i tamo po koji izuzetak, pretežno sa istočnih dijelova bivše države i tu i tamo sjeverozapadnih, uz nerijetke cenzure pa čak i stigmatizacije glumica koje bi se “usudile” pokazati atribute, došlo je do povišenja testosterona kod populacije koja je naučila barem jednom na dan vidjeti sise na malom ekranu a barem jednom na tjedan na velikom ekranu. Od Mire Furlan ili neke ciganke u “Domu Za Vješanje”, sasvim nebitno. Što više novih sisa (kao danas glupih misica i voditeljica i kojekakvih javnih zena i zenica, kojima bi bilo bolje da pokazuju sise, pa čak i mufove, a zatvaraju usta), to više tema za ispražnjavanje primarne čovjekove energije…da ne bi morao, ne znam, šutati loptu u gol po cijele dane ili u najgoru ruku posezati za oružjem.

Ono što je prije bila najprihvačenija stvar, danas je kvazimoralna paradigma koja se provlaći kroz kojekakve “crvene tepihe”, “dvadesetcetrisatnice” te ostale trač rubrike, negdje na tromeđi kvazi skandala, morala i čodoređa i izdresiranog ljudskog licemjerja i nategnutog biheviorizma (u prijevodu: bihevoizm-a ilitiga “BIH ga EVO stavio negdje IZMeđu, ali jebi ga, zakon je zakon i/a skandal je skandal”.

Zamislimo klasičnu situaciju iz dosadne tv reklame o kojoj nema Ane Saso već gomile šupljoglavki odrastale na imageu Pamele Anderson i Bafi Ubojice Vampira. Situacija: u reklami “fotokopirka ne može proraditi pored njene neoprane kose tim i tim šamponom”…dolazi majstor i skine joj grudnjak u jednom potezu. Ona, konačno obnažena, shvati kako si je cijelo vrijeme kosu prala pogrešnim šamponom. To su te sitne cake koje PR strucnjaci još nisu prokljuvali.

Evo, ja im dam zabadava ideju!

Ili voditeljica popularnih trač vijesti. Dok priča o skandalu slučajnog ispadanja sise neke selebuše, sama raširi noge, ne u stilu Šeron Stone, nego više u stilu Tereze Orlovske i vjerno govorom ruku i tijela uvjeri gledatelje u suštinu vijesti.

Ne mislim na one šiparice na domačoj televiziji koje su “skandalozno” pokazivale sise da bi privukle pažnju na sebe; ili na one navijačice. Ne, jednostavno ležerno i sa stilom. Kao nekad.

Daleko, opet kažem, od onog ruskog modela skidanja voditeljice koju su naši pokupili i najavili poput kamenovanja Marije Magdalene. Pa je i to propalo. Ne. Jednostavno pokazivanje sisa kao da je to, što i je, najnormalnija stvar na svijetu…bez zamišljene šipke pod zamišljenom pizdom ili zamišljene kite pored ustiju “skandalozne” šiparice.

Smatram da je pokazivanje sisa sa stilom na velikim i malim ekranima najbolja stvar koja se desila od izuma braće Limijer, van izazivanja bilo kakovih plitkih kontroverzi.

Samo suština. Glumica. Pjevačica. Starleta. Njena sisa. Te njena druga sisa.

Ako je moglo Atomsko Sklonište u spotu naći zanosnu plavušu da pokazuje sise; ako je to moglo uraditi i Bijelo Dugme…I to ležerno i najnormalnije, kao da se u dučanu kupuje kruh…Pa u čemu je onda kvaka?

Jel smo mi to uznapredovali u “moralnom” i “čudorednom” (bez)smislu u moralno osakaćenoj naciji?

Ili smo nazadovali u svakom drugom smislu?

I dok će detektivi sa redkarpeta istraživati misteriozne slučajeve kontroverznih sisa i polovina bradavica koje kao slučajno ispadnu nekoj glazbenoj ili filmskoj divi (koja se valjda naslušala i nagledala Grejs Đons u djetinjstvu ili mlađim danima), nama cijepljenima protiv fešn influence ostaje samo gledanje i maštanje o dobrim starim sisama, pa bile one vintage, retro ili post modern.

Na kraju svega…sisa sa stilom prava je sisa – od Aljaske do Lastova, od Islanda do Visa…

Dalibor Mladenović (22.XI.2012.)

- 19:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2014  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (25)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Službeni blog glazbene stranice

http://vision-rock-metal.com/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se