subota, 27.06.2009.
među zidovima
|
opet smo na suprotnim stranama
kao neprijateljske vojske spremne za napad tišina je među nama sada želim da tako ostane ipak smo mi ljudi vuci jedni drugima pitaš da li te mrzim kako da te mrzim bojim se onog drugog u tebi, onog koji razara prijeti ucjenjuje i pun je gnjeva bojim se noći kada popusti tvoja kontrola nad njim tvojih riječi koje mi šalješ tada tvojih prijetnji i ucjena želiš osjetiti moj strah želiš biti gospodar moje volje i mog tijela želiš da ti ispunjavam tvoje najskrovitije želje ne voliš kad ti kažem ne tada si poput zmije koja je izvela svoj brz i opak napad ja ostajem zgranuta ugrižena |
četvrtak, 25.06.2009.
|
zvuci glazbe ponavljaju se unedogled, sati odmiču. uredno se sve obavlja, dobro uređeni život sam se, bez puno napora može odvijati. ne znaju ništa, niti slute. da li je moguće da se sve ovo raspadne uništi nestane? ima li uopće netko pravo na to? tko će biti odgovoran tko je krivac tko izvršitelj? sve uloge su podijeljene već odavno. zvukovi violine oštro odjekuju negdje unutra u sredini tijela do bola. na trenutak sve zaboravim, a onda ponovo zaronim u ljepljivu crnu masu sastavljenu od straha, panike i krivnje. slijedeći koraci, što će biti. u vlasti sam, u šaci, u zamci. ako budem dobra bit će ok., kaže. ne znamo nikad što se krije iza pogleda koji nas razotkriva i vuče neodoljivom silom k sebi. stvorili smo sliku, viziju i za njom trčimo bezglavo ne obazirući se na znakove upozorenja. može li se sprati ljaga s naših postupaka opravdanjem, tj. reći da su intenziteti naših osjećaja odgovorni za sve što činimo? |
|
jučer i danas, dva svemira. nalazim se pred zidom, priklještena, stisnuta, nema izlaza ni spasa. mogu li se obraniti od onog što mi prijeti, zmija se opet uzdigla, zapalucala jezikom i ugrizla. prijetnje izgovorene. učini što kažem i biće sve ok reče. mi nismo iz istog svijeta, kažem. u mome svijetu nitko nikog ne zloupotrebljava. kako se brzo zaboravi, a kako se lako opet vrati ono što smo mislili da se neće više ponoviti. u zamci sam vlastitog izbora, svoje smjelosti, ludosti. neću pokazati strah, jer on daje krila onom tko želi vladati suočiti se s sobom i svojim djelima. uvijek na kraju to predstoji. pritom nismo zaštićeni ni od čega. |
utorak, 23.06.2009.
|
"život nam odlazi i prolazi u odabiranju, odbijanju i izboru, u povlačenju crte koja bi trebala razdvojiti te istovjetnosti i od našeg života učiniti jedinstvenu priču koje ćemo se sjećati i moći ispričati." xavier marais - srce tako bijelo biramo li ili samo bivamo odabrani, pitam se. u određenom trenutku jedne oči ukopaju se negdje u nama, duboko. tada je samo pitanje hoćemo li uzmaknuti pred njima ili im se prepustiti. predajemo se toj plimi koja nas obuzme, odvlači od sveg dotad bitnog, baca, postajemo potpuno nemoćni pred vlastitim predavanjem tom čudu. i sve što slijedi podređeno je tom čudu. robovi postajemo svoga tijela, robovi svojih misli i čežnji. u tamnici smo svojih opsesije i želja. i činimo stvari koje nikad nismo i samima sebi smo enigma, ali istovremeno se osjećamo kao da smo stigli na neko dobro poznato mjesto iz djetinjstva, kao povratak kući. i onda to postaje priča koja traje i još se uvijek ne nazire kraj, a znamo da svaka priča mora imati svoj kraj, jer sve prolazi, mijenja se, blijedi, zaboravlja se. prije ili kasnije nismo više ono što smo bili jedni drugima. @__,la boite noire___, tu si negdje, vjerujem. |
subota, 20.06.2009.
tko sam
|
ne poznajem sebe jer da nije tako ne bih se čudila samoj sebi.
jer mislila sam da sam onakva kakva trebam biti. zašto netko mora doći u naš život da nam otkrije tko smo i kakvi smo zapravo? i strah me kazne i krivica me guši i noću se uvlači neki ledeni crv u moje misli. hodnici koje stvara tako su mračni i hladni. ja dalje ostajem ona druga. nedjelja ovo dolje pročitah jutros. to je komentar koji je @_bezšavova_ uputio na jedan post @oči su ogl. duše. nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njegovim riječima, tj. njegovim mislima. tko bi im mogao odoljeti i ne poslužiti se njima, toliko se nadovoezuju, nadopunjuju, pomažu u pokušaju da se dokuči samog sebe? "Ponekad je najteže dosegnuti sebe u razmišljanjima koja su naučena. Uvijek tražimo neku poredbenu matricu preko koje ćemo se oslikavati. Je li to ono što želimo biti, a ne usuđujemo se sami sebi priznati; je li to ono što smo u očekivanjima drugih, pa se trudimo ne iznevjeriti, je li to ono što stvarno jesmo, toliko poznato, a nikad mjerljivo, ili ono što smatramo da u nekom okruženju moramo biti? Imje a ih mnogo, a samo je jedno bezuvjetno naše." ponedjeljak @ _la boite noire_ ??? bez riječi? bez teksta? bez stiha? |
nedjelja, 14.06.2009.
samoj sebi, pitanja
|
što znači sve ovo, pitam se. te silne riječi koje izlaze iz nas i okupljaju se iz dana u dan oko tih naših imena,
nadimaka, sličica. duše koje iza njih stoje, što govore, što želimo reći jedni drugima, što poručiti? bojimo li se vlastite tišine, vlastitih života, naše stvarnosti kao i stvarnih bića oko nas pa ovdje nalazimo surogate za prijateljstva, ljubav, inspiraciju, nadahnjuća. vidim sebe i svoje vrijeme koje posvećujem ovome, i vidim propuštene stvari koje ne činim jer ovdje svako malo nešto tražim, išćekujem, opuštam se, lutam ili tražim utjehu. kako dugo to može trajati? kako daleko to može otići, i što to sve može s sobom donijeti? odbijam li nešto sagledati ili priznati sama sebi, pa je idealno brbljati ovdje i tako "ubiti" vrijeme koje bih trebala provoditi u svom vlastitom unutarnjem prostoru, u tišini? uvijek sam voljela puno gruntati i analizirati, i zbog toga i uništiti nešto što mi je bilo važno, jer onaj nemirni dio mene ne miruje. to je to, govorim sama sebi tada, ruješ i kopaš po nečemu što je bolje ostaviti na miru. pustiti da bude tamo gdje i je, da živi svojim životom. |
srijeda, 10.06.2009.
|
pomičem granice, kršim zakone i pravila, u suprotnosti sa svojom prirodom koja se uvijek opire, ja činim sve što želi i traži od mene. kako da protumačim samoj sebi o čemu se tu radi, i kako se to zove, kada jedno ljudsko biće bude pokretač sveg dobrog i ono manje dobrog u tebi. |
petak, 05.06.2009.
|
odemo i vratimo se, mislimo da se nešto dogodilo bez nas,
mislimo da se nešto možda promijenilo. ali nije se dogodilo baš ništa, nismo ništa propustili, ništa nije nestalo ni prestalo. sve je teklo svojim tokom, i bez nas. mislimo da smo nezamjenjivi, ali u zabludi smo. stvari koje volimo i koje nas okružuju ostaju i žive svojim mirnim tihim životom i bez nas. oni za koje mislimo da ne mogu bez nas čine se sretni i zadovoljni, preživjeli su naše odsustvo sasvim dobro, čini se. jednom će tako i čitav svijet koji sada gledamo i kojeg smo dio, živjeti bez nas sasvim dobro i samo će možda ponekom nedostajati naš glas, naš lik i toplina naše ruke. |
