svismoisti

tonem u ponor
u bezdan
guši me, steže, stišće,
potonula sam u prostor bez svjetla
hodam gradom
i ne vidim ništa, ne vidim nikoga.
ne znam kako ću izdržati sljedeći korak
sljedeći udisaj
ne znam kako ću podnjeti sljedeći sat
večer
noć
sutra.


tako je to bilo. čitam i prisjećam se vremena dok sam pisala, puno pisala i tako preživljavala teške momente.
sad su sklonjene.
znam kako mi može biti. blizak je to osjećaj još uvijek.
pristajem na sve što traži od mene, i pristajem na ono malo što mi daje jer ne mogu zamisliti
više da ponovo tako duboko potonem u hladni i mračni dio sebe.
pobunim se tu i tamo, zahtijevajući više, odbijajući ono što ne želim, ali se i brzo povučem pred neumoljivim saznanjem da nema pomaka.
sad sam pomirena sa sobom jer vidim da ne mogu otjerati od sebe to za što se moje biće tako vezalo,
to u što se ulovilo, to što je tako važno i snažno da ne mogu, jednostavno ne mogu se boriti više s tim,
ni protiv toga.

tango nije samo ples, već predstavlja vječnu igru između muškarca i žene, njihovih tijela i njihove želje.
ta igra postoji oduvijek i uvijek će se igrati.


<

Svaki put kad sam osjetio bol, ja sam pokušao nekud pobjeći, u neko utočište u visokoj planini, jer ta je planina bila neranjiva;
pokušavao sam pobjeći uvijek kad me je smeće počelo gušiti, jer ta je planina bila prozračna;
svaki put kad me je prolaznost vremena mučila, jer na toj je visini vladala vječnost.
Ali ljudska me je buka stalno dostizala, provlačila se u međuprostore i izranjala iz moje vlastite nutrine.
Jer svijet nije samo vani nego je i skriven duboko u našem srcu.
I prije ili poslije, ta visoka nepotkupljiva planina ipak počinje sličiti na tužni kip, na bijeg, jer svijet za koji smo odgovorni je ovaj ovdje: jedini koji nam nanosi bol i nesreću,
ali također jedini koji nam daje punoću postojanja, ovu krv, ovaj žar, ovu ljubav, ovo išćekivanje smrti.
Jedini koji nam nudi vrt u suton, dodir ruke koju ljubimo.

Ernesto Sabato


prije puno godina, na ovaj dan, kupila je kartu u jednom smjeru za jedan veliki grad u europi i otišla u nepoznato.
ne rekavši nikome.



albert marquet

ponekad pomislim da bih trebala pustiti sve.
stati, umiriti se, samo disati i ne činiti ništa. ni ono što trebam činiti,
ni ono što nisam i ne bih smjela.
prestati govoriti više od najneophodnijeg, prestati bilo što željeti ili pokušavati.
pustiti se, prepustiti, pa neka to nazvali bilo kako i odveli me bilo gdje.
zvalo bi se to odustajanje od života, nesposobnost suočavanja s životom, bijeg od problema.

mogla bih lako tako prepustiti se, tako malo nedostaje, još malo prostora ima i želje za ostati tu.
mogla bih samo beskrajno dugo slušati samo jedan cd i ponavljati iste misli pritom.
mogla bih samo čitati istu knjigu satima i danima i tražiti odgovore na uvijek ista pitanja.

željela bih da mogu prestati izgovarati sve lako izgovorene riječi, a koje nisu bitne i važne i ništa ne mogu promijeniti.
željela bih da mogu prestati misliti o nečemu na što ne mogu svojim mislima utjecati.
željela bih da mogu prestati razmišljati o nekom ili nečem i pri tom beskrajno mnogo umišljati i zamišljati.
željela bih da mogu odrediti što je to bitno u mom životu i za što se vrijedi boriti.

možda bi tada bilo lakše živjeti.



foto bonifačić bojan

kad si daleko
kad šutiš
kad ne znam ništa o tebi,
tada uzdišem za tobom.
(uvijek su nam draži oni daleki).

ti si planina koja me privlači i vabi k sebi
ali koliko god se pokušavala uspeti, ne mogu stići do vrha
ostajem vječito u njenom podnožju.

zagonetka si koju pokušavam riješiti,
ali ne mogu pronaći ključ za riješenje
uvijek zapnem na istom mjestu.

ostajem tamo, s uvijek istim okusom u ustima
u tom hladnom vlažnom mračnom prostoru u svojoj unutrašnjosti, sama.

Ernesto Sabato kaže:
"Ni ljubav, ni istinski susreti, čak niti duboka neslaganja nisu posljedica slučajnosti nego su na tajanstveni način sačuvani za nas.
Koliko sam se puta u životu iznenadio što, među mnoštvom osoba koje postoje na svijetu, nailazimo na one koje su na neki način posjedovale kazalo naše sudbine, kao da smo pripadali nekoj istoj tajnoj organizaciji, ili poglavljima iste knjige.
Sudbina se ukazuje u znakovima i dokazima koji izgledaju beznačajni, ali koje kasnije prepoznajemo kao
odlučujuće.
Tako da u životu čovjek puno puta misli da je izgubljen, iako zapravo uvijek idemo u određenom smjeru;
u nekim prigodama obilježeni smo našom vidljivom voljom, ali drugim, možda više odlučujućim za našu egistenciju,
obilježeni smo voljom koja je nepoznata čak i nama samima, ali je bez sumnje moćna i nemoguće je njome upravljati,
ona nas potiče da krenemo prema mjestima na kojima se moramo susresti s bićima ili stvarima koje jesu,
bile su ili će biti na jedan ili drugi način, veoma važne za našu sudbinu,
dajući prednost našim očiglednim željama ili zatomljujući ih, pomažući ili priječeći naše strepnje,
i, ponekad, što je još više zapanjujuće, pokazujući da su dugoročno one budnije od naše svjesne volje."

ove duge rečenice koje ovaj argentinski pisac slaže i niže pišući o čovjeku, smislu postojanja, samoći, današnjici,
nisu ništa novo, svi mi razmišljamo o tim temama, razgovaramo, ili sami pišemo, ali čarolija riječi
je nepresušna inspiracija i nadahnjuće.



karl sirovy, malo poznati hrv. slikar