svismoisti

ponekad susret bude tako težak.
osjetim, kad mi to dopustiš, tu tvoju duboku tugu, nagomilanu bol i terete koje tegliš sa sobom.
osjetim nelagodu tada, jer me strah. što ako će te to udaljiti ?
(nitko ne želi pokazati ono najdublje i najtamnije u sebi).
bojim se tada i tužna sam jer ne mogu s tobom biti u trenucima kad si u tami.
ja odlazim, ti ostaješ s tim svojim raspoloženjem, meni bude tako teško.
ne mogu ništa učiniti, ništa promijeniti. samo pustiti neka se sve odvija
kako jedino može.
ne mogu te slijediti ni pratiti; ni sudjelovati, ni spriječiti ni zaustaviti ništa što se može dogoditi u tvom životu,
samo mogu željeti da ti što dulje ostanem važna.



gustav klimt

rene magritte


taman pomisliš: evo, zabavljaš se, gomila je oko tebe, dio si publike, poneslo te je, prošli su sati da
nisi usmjerila misli u uvijek istom smjeru
pomisliš: to je početak oslobađanja, zaboravljanja, oporavka, povratka onoj staroj sebi.
i usred toga zaborava: gdje si
i ruke se počinju tresti, srce lupa kao ludo, lebdiš iznad odbačenih boca, tražiš tihi kutak kojeg nema
i sve se opet vrati, i sve je opet isto

"moramo naučiti kako se iznova probuditi i budnima održati, ne mehaničkim pomagalima, nego beskrajnim
iščekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najčvršćem snu. ne znam ništa što ohrabruje više od neupitne
sposobnosti čovjekove da uzdigne svoj život svjesnim nastojanjem.
već je nešto biti kadar naslikati određenu sliku ili isklesati kip i tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko
je uzvišenije klesati i slikati samo ozračje i medij kroz koji gledamo, za što smo moralno kadri.
utjecati na kakvoću dana, to je najviša umjetnost.
zadaća je svakog čovjeka učiniti svoj život, čak i u pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svom najuzvišenijem i
najkritičnijem času. kad bismo odbacili, ili radije iscrpli, tričave obavijesti koje dobivamo, proročišta bi nas
razgovjetno obavijestila kako to činiti."
henry david thoreau - walden

američki književnik, filozof i naturalist h.d.thoreau, 1845 g s diplomom s harwarda, s 27 godina, napustio je obitelj, i posao i povukao se u šumu na obali jezera walden, sagradio kolibu i živio tako u skladu s prirodom, razmišljao, čitao, i unosio u svoj dnevnik svoja razmišljanja i aktivnosti.
pitanja koja postavlja kao da su danas pisana, a ne prije 150 godina. "otići u šumu" predstavlja potragu za odgovorima na pitanja kako živjeti kvalitetno, duhovno i u skladu s prirodom, neovisno od diktata društva i raznih autoriteta, iznad materijalizma i konformizma koji konstantno se nameće.
"u šumu sam otišao jer sam želio živjeti sporo i promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti
mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti okrijem kako nisam živio."
tako nezavisno od društva, s prirodom, i od nje, lišen materijalnih užitaka živio je dvije godine, dva mjeseca i dva dana. knjiga walden ili život u šumi prekrasno, veliko i nezaboravno djelo, prati me i uvijek je samnom.

kako izbaciti ispljunuti
odstraniti iz sebe
kako otkinuti zguliti odljuštiti
oderati sa sebe
kako otjerati odbaciti
odgurnuti od sebe
tog mučitelja krvnika,
zlostavljača moje duše i srca

kako da postanem otporna imuna
jer on kao da je virus na koji nemam imunitet
a nema cjepiva

kako da budem mirna hladna
indiferentna pametna

kad baci na mene svoju mrežu
ja se opet kao i uvijek
tako lako uhvatim u nju

osjećam se otuđeno danas. od svih i od svega.
kao da ne pripadam nigdje.
ni ovdje.
ni doma
ni tamo
ni na poslu
jesam li čovjek ili samo žena
jesam li stara ili sam još mlada
jesam li stravstvena ili samo izgubljena
volim li svoj posao ili bih radije sjedila doma
jesam li dobra majka
jesam li duhovna ili ipak želim samo što više
stvari
volim li šutjeti ili nemam što za reći
ne znam danas odgovore

u tim prilikama samoće, kad se mogu posvetiti sebi, tada posegnem za specijalitetima, za hranom
koju najviše voli moja dušica i tijelo.
uzimam i i trpam u sebe glazbu uz koju osjetim zanos, koja me podiže ili
spušta ovisno o fazi u kojoj sam i koja taži moju glad za doživljajima glazbenim. violinist koji svira tango sad je
prava poslastica.
zatim počinjem grickati drage mi knjige, odlomke koji mi pružaju utjehu, pravi ovisnik sam o
grickalica te vrste.
pjesnici neki koji mi taže žeđ, i njih tada konzumiram, u malim gutljajima. ab šimić trenutno je omiljen u mom
svijetu ovisnosti o hrani i piću. i jedan kojem ne znam imena.
uživam večeras u atmosferi stana, prigušenog svjetla i u svojoj samoći.
tako se sada sve jednostavnije čini,
sada kada sam sita.

zašto se toliko razdirem unutra?
je li to stvarno zbog jednog tijela, i duše njegove?
je li to možda zbog davnašnjeg nemira koji nosim u sebi?
je li to ipak možda zbog zaborava od strane onog kojeg nikad nisam
upoznala, a čije gene nosim?

možda ni nema razloga za to stalno sklanjanje u knjige, neke pjesme, čežnju,
za skrivene i zatomljene suze i težinu tu negdje u sredini tijela,
u dubini.

za to vrijeme sve se odvija kako treba, doma ništa ne znaju ni ne vide,
i dok im ništa ne fali, ni neće primjetiti kako samo želim da budem
što više sama.

samo da nema tog osjećaja krivnje, jer on, kao i ta vražja žudnja,
nadamnom poput nekog kobca nadlijeću bez prekida.

još samo ovo, knjiga je pri kraju

kratka povijest vašeg života

"vi" se nenadano, niotkud, da tako kažemo pojavljujete u ovom svijetu. rođenje slijedi širenje.
nije riječ samo o tjelesnom rastu, nego i o rastu znanja, o širenju djelatnosti, stvari koje posjedujete, iskustava.
vaša se utjecajna sfera širi i život postaje sve složeniji. to je razdoblje kad se uglavnom bavite otkrivanjem ili
ostvarivanjem svoje vanjske svrhe. najčešće dolazi do odgovarajućeg rasta ega, odnosno do poistovjećivanja
s navedenim stvarima, zbog čega se vaš identitet sve više definira. to je ujedno i razdoblje kad je ego sklon ovladati vanjskom svrhom - rastom iako on, za razliku od prirode, ne zna kad se treba zaustaviti u svojoj žudnji za
širenjem i nezasitan je.

a tada, upravo kad pomislite da ste uspjeli ili da nekamo pripadate, počinje povratno kretanje.
možda počinju umirati vama bliski ljudi, koji su bili dio vašeg svijeta. tada vam slabi i tjelesni oblik, a
utjecajna vam se sfera sužava. umjesto da postajete nešto više, sada se smanjujete, a ego na to reagira sa
sve dubljom tjeskobom ili depresijom. svijet vam se počinje sužavati i mogli biste otkriti da više ničim
ne vladate. umjesto da djelujete na svoj život, život sad djeluje na vas i polagano vam sužava svijet.
svijest koja se poistovjetila s oblikom sada proživljava opadanje snaga i rastvaranje oblika.
a onda jednog dana i sami nestajete. vaš je naslonjač još ondje. no, umjesto da sjedite u njemu, tu je sada
samo prazni prostor.

vratili ste onamo odakle ste došli prije samo nekoliko godina.


iz Nove zemlje E. Tolle

naježih se, strašno je i prekrasno, moći se udaljiti, i ovako sa strane, sagledati naš boravak ovdje,
gdje smo sada.

iz knjige koju čitam:

svjesnost prostora

svjesnost prostora znači da osim svijesti o stvarima - koja je uvijek svjesna opažaja, misli i emocija - postoji i skrivena struja svijesti. niste svjesni samo stvari (objekta), nego ste svjesni da ste svjesni.
ako možete osjetiti budnu unutarnju tišinu u pozadini dok se u prednjem planu odvijaju događaji, to je to! ta dimenzija postoji u svakom čovjeku, ali je većina ljudi uopće nije svjesna. ponekad na nju ukazujem pitanjem: "možete li osjetiti vlastitu prisutnost?"
kad god vas uznemiruje neki događaj, osoba ili situacija, stvarni uzrok nikad nisu ni događaj, ni osoba ni situacija, nego gubitak prave perspektive koju vam može pružiti samo prostor. zarobljeni ste u svjesnosti objekta, niste svjesni bezvremenog unutarnjeg prostora same svijesti.
kad riječi -i to će proći- koristite kao uputu, one mogu obnoviti svijest o toj dimenziji.

prepoznavanje unutarnog prostora

ako vam čitav život ne prolazi u nezadovoljstvu, zabrinutosti, tjeskobi, depresiji ili očajanju,
ako niste zaokupljeni drugim negativnim stanjima, ako ste u stanju uživati u jednostavnim stvarima,
u osluškivanju kiše ili vjetra, ako možete uočiti ljepotu oblaka koji plutaju nebom i ako povremeno možete biti sami
ne osjećajući se osamljenima, ako vam tada nisu potrebni mentalni poticaji ili zabava, ako se i prema potpunom strancu možete odnositi s istinskom srdačnošću, ne želeći ništa od njega, to znači da se u inače besprekidnoj
bujici razmišljanja koja tvori ljudski um barem nakratko otvorio prostor.
e. tolle - nova zemlja


razmišljam o ovome večeras

opet je noć, a moj um skroz bistar. sutra je već danas.
spavači spavaju, budni se trude zaspati ili ostati budni.

jutros: dođi, kaže.
ništa se nije moglo učiniti, navođena nekom nevidljivom niti,
navučena, privučena, zakačena
došla je.
a zna da se ništa neće promijeniti.
samo još jedan let, samo još jedan uzdah, samo još jednom, i više nikad.
tako svaki put misli.
ali zašto sve sad izgleda svjetlije, bistrije, lakše i jednostavnije nego
što se činilo jučer?
danas, sutra i još možda koji dan.

počinje svakodnevica, opet, ispočetka. moram.
govorim si to od jutra. kreni. pokreni se.
a kao da me nešto gusto i ljepljivo drži priljepljenom za crnu mračnu
nakupinu koja se u meni stvorila i ne da mi da krenem.

znam da ću krenut. ispraviti ću pogrbljenost, izgladiti crtu između obrva,
navući uobičajeni izraz lica i predstavljati se onom kojom se predstavljam
i kojom me očekuju.

samo sam malo umorna već na početku.

kad ne bih morala biti sve što moram biti,
kad ne bih morala obavljati sve što moram obavljati,
kad me ne bi trebali oni kojime trebaju (zar samo trebaju, ne, oni me i vole)
tada bih se zavukla negdje i ostala tako neprimjećena satima, danima
ne bih ni jela ni pila, samo bi čitala, črčkala i plakala nad samom sobom
utopila se u svom ugodno toplom samosažaljenju
i tko zna da li bih isplivala

ali tu su oni koji me trebaju, (ali i vole) i ja opet ustajem
i činim sve što treba.

Vampir

On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
otrov vina riječi podsmjeha

Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijelo i pije pije moje usne
i pleše pada pijan od moje krvi

I čeka čas
da se tijelo moje mrtvo sruši ispruži
i on da zgrabi moju bijelu dušu
i s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu