subota, 13.12.2008.
misli
|
funkcioniram po navici, shemi, automatski. obavljam sve što treba, sve svoje uloge uredno igram, ali sve je napornije, teže. zavaravam li samu sebe? možda i nisam tako uspješna u prikrivanju svojih unutarnjih borbi, dilema, emotivnih razdiranja. žive li i drugi tako, a ja to ne vidim? meni se čini da svi oko mene znaju kome pripadaju, gdje im je mjesto i koga vole. ponekad im zavidim na miru koji pretpostavljam da pritom osjećaju, na toj sigurnosti i stabilnosti. kad bi se desila katastrofa, kad bi sve izgubila da li bih tek tada saznala i shvatila što imam i koliko to vrijedi. ponekad se pitam je li mi to predodređeno već odavno i samo je pitanje kada i kako će se zbiti. u trenucima zanosa skloni smo sve o sebi reći jer ispred nas je lice kojem vjerujemo, koje nas gleda očima u kojima se odražava čitav naš život. sve se čini tada posebno i zauvijek. ali prođe to. onaj prvotni let ne traje vječno i kada postanemo samo obični ljudi i s nedostacima, a ne samo s vrlinama, tada ono što smo rekli o sebi može postati oružje iz kojeg se okrutno i nemilosrdno puca. isada kad znam što bi se moglo dogoditi, kad je to izgovoreno, kako ću dalje gledati u te oči. |
