svismoisti

kao da je noć utočište, prostor mira, koncentracije i slobode.
nemam baš inspiraciju, niti bog zna što radim, ali ne napuštam budno stanje i ne privlači me isključiti se snom.
u tišini su čula posebno napeta, svaki šum te trgne,
lavežpasa ima neki poseban odjek, a tijelo je nekako napeto i drhturavo.
unutar njega vlada mir i opuštenost, misli teku
usporeno i lijeno, vlada stanje ravnodušnosti.
svi bismo željeli znati razloge zašto činimo ili ne činimo mnoge stvari u životu, i zašto najčešće ne možemo prepoznati situaciju u kojoj se trenutno nalazimo kao nešto što smo već doživljeli, te se znati tada postaviti i reagirati kako je najbolje. značilo bi to da smo postali iskusni i mudri.
borim se sa snom koji me odvlači u stanje bez svijesti o sebi, a ja bih radije razglabala opet o sebi, o svojim postupcima i stanjima jer i nakon toliko godina još uvijek sam sama sebi zagonetka. ali gubim bitku.

kaže bloger: "Nema ničeg romantičnog ni zadivljujuće u uzaludnom naporu. Time samo priznajemo da ne
želimo uspjeti".
koliko puta smo uvjereni da je odluka koju smo donijeli konačna, a da su i djela koja smo poduzeli u tom smjeru definitivna, bez šanse da se išta više vrati na staro stanje. to "ja" koje odlučuje je tako sigurno u to. ono drugo
"ja" tada miruje i ne buni se, ka da zna da će doći njegovo vrijeme.
i tako bude. nema tu ništa romantično, zaista, kada se nakon nekog vremena zapitamo: "pa što mi bi?" snaga koja
nas je obuzimala u trenucima pokretanja promjena kao da se rastopila i nadomjestila ju nesigurnost u ispravnost
odluke. sve što se tada činilo dovoljan jak razlog za odluku, sada je izbljedjela slika. samo je malen korak tada do vraćanja na staro.
nema tu ništa zadivljujuće, zaista.

kaže ouspensky. "when a man begins to know himself a little he will see in himself many things
that are bound to horrify him. so long as a man is not horrified at himself he knows nothing about himself".

znam o sebi i sudim o sebi po djelima koje činim i to sam ja kakvu me vide drugi. tko sam ja u svom
unutarnjem svijetu i sve ono što znam i o čemu mislim kao da je netko sasvim drugi. jesam li ono što
činim ili ono što znam? kad ću to znati i hoću li ikad sa sobom pomiriti ta dva bića u sebi?

dogodilo se da u jednom trenutku progledaš i vidiš da je stvarnost sasvim drugačija od sna u kojem već
dulje vrijeme boraviš, koji je potpuno dominirao unutar tebe i upravljao svim tvojim postupcima.
tvoje se misaono biće dugo borilo i dokazivalo da radiš krivo, ali u zanosu koji je vladao tobom nestao je
sav oprez i mudrost. emocije su te odvele u maštu i fantaziju.
naravno da se u određenom trenutku dogodi otrežnjenje.
i kako je moguće da se sad sve tako jasno vidi i sve se može svesti na nekoliko stereotipa, sad kad s
odmakom promatraš sve. kako se to nije vidjelo dok te ta vizija i slika potpuno obuzimala, dok je bila
zrak, kruh, voda. dok se činilo da nikad više neće ništa biti isto, da je to jedini, pravi, neponovljiv i jedinstven
osjećaj.
i sad se treba povući u sebe, poslušati što govori razum, što instinkt, ušutkati još tinjajuće
emocije i naći izlaz iz one druge sebe koja sada ne zna što da radi.

kako sam slaba, kako sam mala i krhka pred pomisli o neminovnosti i očitome. sve dok je to ideja, sve dok ide sve tokom koji sam zamislila, ja sam uvjerena u to da znam što radim i da mogu sve predvidjeti.
ali sad kad me je stvarnost preuzela, počinje me obavijati neka nelagoda, strah od onog stanja koje poznajem i
koje me je držalo kao pod vodom, bez zraka i mogućnosti kretanja.
kako sami sebe slabo poznajemo i zaista se ne možemo osloniti na ono što nas u jednom trenutku obuzme, jer
već ubrzo možemo shvatiti da smo pogriješili u svojoj odluci i svom djelu.
i što sada. biti ću mirna i zaglađena u svemu što činim u svakodnevnom životu, ne pokazivati se kao ni dosad, tu
sam vještinu uspješno savladala, ali što će biti s onim djelom mene koji ni sama ne razumijem, ne znam.

sada postoje načini da sebe "ublažim", da se onaj unutrašnji nemir koji se nekad činio nesavladiv ipak može
staviti pod kontrolu. uspjela sam pronaći mehanizme obrane kojima se suočavam sa svojim demonima. za
sada se.čini da uspijevam. ponosna sam na sebe i puna sigurnosti. čini se da me ništa ne bi moglo izbaciti iz sadašnjeg stava i pogleda. odlučnost koju sada osjećam moram sačuvati pod svaku cijenu.
kako je ipak sve prolazno, sve te emocije, sve te misli u glavi, sva previranja u tijelu koja se zbivaju ne mogu istim intenzitetom trajati vječno. nastupi smirenje, sagledavanje iz drugih kuteva, hladnije glave i srca, i tad vidiš ono što
prije nije bilo viđeno niti je bilo važno. jer samo trčiš i juriš za svojom vizijom, dišeš za nju, živiš samo za nju. sve ostalo izgubi važnost, pa i ono najvrednije i najvažnije. dobro da sve to sada vidim kao nešto što se zbivalo, da je postaje
nešto što je bilo.

nemožeš pobjeći od svoje slabosti. taman kad pomisliš da je došlo vrijeme u kojem ćeš
moći održavati prividan mir u sebi i kontrolu nad svojim postupcima, suočiš se s ponavljanjim
istih obrazaca, istih shema. padaš opet u istu zamku, uloviš se opet u dobro poznatu mrežu.
i opet potoneš, i opet te guši. a možda ipak ovaj put konačno ustraješ u svojoj odluci da
više nikad. možda se neko jezgro snage i odlučnosti ipak stvori u tebi. možda ovaj put neće
tako boljeti, možda i više nisi rob svoje slabosti, možda je ovo sad samo iz navike, jer je čitavo
tvoje biće naštimano na takvu reakciju. vidjećemo dalje.

dobro je da ne mogu lako i redovito do ove sprave jer vidim kakva je njena moć. tako te lako obuzme i stalno mami onime što nudi. mogla bih satima tako biti uz nju, a toliko ima stvari koje je također vrijedno raditi za sebe, uz sve ostalo što svakodnevni život nudi i zahtijeva. mislim da ne treba pretjerivati.
pretakanje svojih misli i emotivnih stanja na papir nudilo mi je neku vrst olakšanja i pražnjena i ispunilo je time svoju svrhu i sada su ti papiri brižljivo spremljeni, sklonjeni od onih koje bi mogli povrijediti i više nemaju svoju važnost. ali u čovjeku postoji potreba za povjeravanjem biću koje sluša, sudjeluje, razumije. a to se upravo ovdje može.

u ovo doba, kad većina spava, pitam se koliko ima onih koje san još nije osvojio i koji zadubljeni u svjetleću spravu vape za dušama koje će ih razumjeti, povjeravaju i predaju svoje misli u taj nepregledni prostor, traže nešto i ne znajući što. koliko smo osamljeni, u stvari. ne moramo živjeti sami da bi se osjećali tako. slušam zvuk spavača i pitam se zašto nemam potrebu priključiti mu se, nego radije neudobno sjedim kao zaljepljena uz ovu spravu i čitam što misle i proživljavaju drugi i emotivno se pritom angažiram. toliko tog bih željela reći o onom što dominira mojim mislima i životom ali zaustavlja me neka kočnica i ne da mi.