vratila sam se odakle nisam nikad ni otišla. nitko nije vidio niti znao gdje sam bila sve ovo vrijeme nitko nije znao da je netko neprestano bio pored mene, u svakoj misli pokretu pogledu sada moj je smješak samo nacrtan na mom licu moji pokreti podsjećaju na kretnje lošeg glumca na sceni i nekako sam prazna, tiha i bez sjaja ali sve se izvana čini sasvim dobro sve je uredno čisto i glatko kao i uvijek oni su sretni siti i zadovoljni i ništa se ne pitaju ono što je nemoguće ostvariti ono što je nemoguće voljeti ono što je nemoguće imati postaje i ostaje trajna želja i i čežnja |
uskraćeni broj, pisalo je
tišina je s druge strane govorim uobičajene riječi tišina glas mi postaje dublji, poprima neku drugu boju pun je nade još nekoliko riječi koje se uobičajeno govore tišina je i dalje druge strane je si li to ti mislim ali ne govorim to može biti bilo tko je si li to ti šapuče srce lupajući i govorim dalje uobičajene fraze samo neki udaljeni zvuci nema glasa prekidam vezu a srce je beskrajno sretno i beskrajno tužno jer ne zna a zna čiji je dah bio s druge strane, u tišini |
"zašto postupamo ovako ili onako, zašto pristajemo ili odbijamo, zašto se zamaramo s jednim možda ili vjerojatno, zašto govorimo, zašto šutimo, zašto poričemo, zašto priznajemo, ako zapravo ništa nije stvarno jer uvijek postoje prekidi, ništa nije stalno ni vječno, niti je naše sjećanje neiscrpno, ono što se zbilo, naposljetku kao da i nije bilo, svejedno je jesmo li nešto odbacili, propustili ili uzeli i prigrlili, ono što smo proživjeli kao da i nismo iskusili, uprežemo inteligenciju i osjetila u nadi da ćemo uspjeti razlučiti ono što će se naposljetku ionako izjednačiti, ili je već isto, i zato smo opterećeni razočaranjima, propuštenim prilikama, a patimo i zato što su se naše sumnje ostvarile, potvrdile, kao i zbog prilika koje smo iskoristili, a zapravo ne dobivamo ništa i sve uvijek gubimo." ovaj španjolac zaista je puno rekao u samo jednoj rečenici. sveo je naše živote na jednostavno nizanje glagola, predikata, radnji koje činimo, ne činimo ili nam se čine. osjeća se uzaludnost svega na njenom kraju. puno strke ni za šta. tako malo ostaje za nama, pojedincima. tako malo dokaza o našem postojanju, mislima, stanjima. toliko toga mi ovdje pišemo, pokretom prsta sve može nestati u nepovrat. nije li to zapravo strašno? |
neka se završi ovo ludilo. kažeš
ne želim biti TO. kažeš muči me savjest. kažeš: previše te poštujem. tako mora biti. tako je najbolje. neka bude tako. kažem. lažem. laknulo mi je u stvari sada. kažem. lažem. ne vidim ti oči, ne čujem ti glas, ne vidim ti izraz lica dok izgovaraš te riječi. samo taj aparat . koji je bio svjedok posrednik sredstvo i mogući izdajnik. sada je tvoj glasnik. i sada, hoćemo li ovaj put biti čvršći, jači i otporniji na sve impulse, niti i čestice koje nas privlače svojim silama da li će naša tijela moći ostati zauvijek odvojena naše oči da se ne gledaju naše duše da se ne dodiruju |
opet smo na suprotnim stranama
kao neprijateljske vojske spremne za napad tišina je među nama sada želim da tako ostane ipak smo mi ljudi vuci jedni drugima pitaš da li te mrzim kako da te mrzim bojim se onog drugog u tebi, onog koji razara prijeti ucjenjuje i pun je gnjeva bojim se noći kada popusti tvoja kontrola nad njim tvojih riječi koje mi šalješ tada tvojih prijetnji i ucjena želiš osjetiti moj strah želiš biti gospodar moje volje i mog tijela želiš da ti ispunjavam tvoje najskrovitije želje ne voliš kad ti kažem ne tada si poput zmije koja je izvela svoj brz i opak napad ja ostajem zgranuta ugrižena |
zvuci glazbe ponavljaju se unedogled, sati odmiču. uredno se sve obavlja, dobro uređeni život sam se, bez puno napora može odvijati. ne znaju ništa, niti slute. da li je moguće da se sve ovo raspadne uništi nestane? ima li uopće netko pravo na to? tko će biti odgovoran tko je krivac tko izvršitelj? sve uloge su podijeljene već odavno. zvukovi violine oštro odjekuju negdje unutra u sredini tijela do bola. na trenutak sve zaboravim, a onda ponovo zaronim u ljepljivu crnu masu sastavljenu od straha, panike i krivnje. slijedeći koraci, što će biti. u vlasti sam, u šaci, u zamci. ako budem dobra bit će ok., kaže. ne znamo nikad što se krije iza pogleda koji nas razotkriva i vuče neodoljivom silom k sebi. stvorili smo sliku, viziju i za njom trčimo bezglavo ne obazirući se na znakove upozorenja. može li se sprati ljaga s naših postupaka opravdanjem, tj. reći da su intenziteti naših osjećaja odgovorni za sve što činimo? |
jučer i danas, dva svemira. nalazim se pred zidom, priklještena, stisnuta, nema izlaza ni spasa. mogu li se obraniti od onog što mi prijeti, zmija se opet uzdigla, zapalucala jezikom i ugrizla. prijetnje izgovorene. učini što kažem i biće sve ok reče. mi nismo iz istog svijeta, kažem. u mome svijetu nitko nikog ne zloupotrebljava. kako se brzo zaboravi, a kako se lako opet vrati ono što smo mislili da se neće više ponoviti. u zamci sam vlastitog izbora, svoje smjelosti, ludosti. neću pokazati strah, jer on daje krila onom tko želi vladati suočiti se s sobom i svojim djelima. uvijek na kraju to predstoji. pritom nismo zaštićeni ni od čega. |
"život nam odlazi i prolazi u odabiranju, odbijanju i izboru, u povlačenju crte koja bi trebala razdvojiti te istovjetnosti i od našeg života učiniti jedinstvenu priču koje ćemo se sjećati i moći ispričati." xavier marais - srce tako bijelo biramo li ili samo bivamo odabrani, pitam se. u određenom trenutku jedne oči ukopaju se negdje u nama, duboko. tada je samo pitanje hoćemo li uzmaknuti pred njima ili im se prepustiti. predajemo se toj plimi koja nas obuzme, odvlači od sveg dotad bitnog, baca, postajemo potpuno nemoćni pred vlastitim predavanjem tom čudu. i sve što slijedi podređeno je tom čudu. robovi postajemo svoga tijela, robovi svojih misli i čežnji. u tamnici smo svojih opsesije i želja. i činimo stvari koje nikad nismo i samima sebi smo enigma, ali istovremeno se osjećamo kao da smo stigli na neko dobro poznato mjesto iz djetinjstva, kao povratak kući. i onda to postaje priča koja traje i još se uvijek ne nazire kraj, a znamo da svaka priča mora imati svoj kraj, jer sve prolazi, mijenja se, blijedi, zaboravlja se. prije ili kasnije nismo više ono što smo bili jedni drugima. @__,la boite noire___, tu si negdje, vjerujem. |
ne poznajem sebe jer da nije tako ne bih se čudila samoj sebi.
jer mislila sam da sam onakva kakva trebam biti. zašto netko mora doći u naš život da nam otkrije tko smo i kakvi smo zapravo? i strah me kazne i krivica me guši i noću se uvlači neki ledeni crv u moje misli. hodnici koje stvara tako su mračni i hladni. ja dalje ostajem ona druga. nedjelja ovo dolje pročitah jutros. to je komentar koji je @_bezšavova_ uputio na jedan post @oči su ogl. duše. nadam se da se neće ljutiti što sam se poslužila njegovim riječima, tj. njegovim mislima. tko bi im mogao odoljeti i ne poslužiti se njima, toliko se nadovoezuju, nadopunjuju, pomažu u pokušaju da se dokuči samog sebe? "Ponekad je najteže dosegnuti sebe u razmišljanjima koja su naučena. Uvijek tražimo neku poredbenu matricu preko koje ćemo se oslikavati. Je li to ono što želimo biti, a ne usuđujemo se sami sebi priznati; je li to ono što smo u očekivanjima drugih, pa se trudimo ne iznevjeriti, je li to ono što stvarno jesmo, toliko poznato, a nikad mjerljivo, ili ono što smatramo da u nekom okruženju moramo biti? Imje a ih mnogo, a samo je jedno bezuvjetno naše." ponedjeljak @ _la boite noire_ ??? bez riječi? bez teksta? bez stiha? |
što znači sve ovo, pitam se. te silne riječi koje izlaze iz nas i okupljaju se iz dana u dan oko tih naših imena,
nadimaka, sličica. duše koje iza njih stoje, što govore, što želimo reći jedni drugima, što poručiti? bojimo li se vlastite tišine, vlastitih života, naše stvarnosti kao i stvarnih bića oko nas pa ovdje nalazimo surogate za prijateljstva, ljubav, inspiraciju, nadahnjuća. vidim sebe i svoje vrijeme koje posvećujem ovome, i vidim propuštene stvari koje ne činim jer ovdje svako malo nešto tražim, išćekujem, opuštam se, lutam ili tražim utjehu. kako dugo to može trajati? kako daleko to može otići, i što to sve može s sobom donijeti? odbijam li nešto sagledati ili priznati sama sebi, pa je idealno brbljati ovdje i tako "ubiti" vrijeme koje bih trebala provoditi u svom vlastitom unutarnjem prostoru, u tišini? uvijek sam voljela puno gruntati i analizirati, i zbog toga i uništiti nešto što mi je bilo važno, jer onaj nemirni dio mene ne miruje. to je to, govorim sama sebi tada, ruješ i kopaš po nečemu što je bolje ostaviti na miru. pustiti da bude tamo gdje i je, da živi svojim životom. |
pomičem granice, kršim zakone i pravila, u suprotnosti sa svojom prirodom koja se uvijek opire, ja činim sve što želi i traži od mene. kako da protumačim samoj sebi o čemu se tu radi, i kako se to zove, kada jedno ljudsko biće bude pokretač sveg dobrog i ono manje dobrog u tebi. |
odemo i vratimo se, mislimo da se nešto dogodilo bez nas,
mislimo da se nešto možda promijenilo. ali nije se dogodilo baš ništa, nismo ništa propustili, ništa nije nestalo ni prestalo. sve je teklo svojim tokom, i bez nas. mislimo da smo nezamjenjivi, ali u zabludi smo. stvari koje volimo i koje nas okružuju ostaju i žive svojim mirnim tihim životom i bez nas. oni za koje mislimo da ne mogu bez nas čine se sretni i zadovoljni, preživjeli su naše odsustvo sasvim dobro, čini se. jednom će tako i čitav svijet koji sada gledamo i kojeg smo dio, živjeti bez nas sasvim dobro i samo će možda ponekom nedostajati naš glas, naš lik i toplina naše ruke. |
čitam: u potrazi za čudesnim - p.d.ouspensky čovjek nema postojano i nepromjenjivo JA. svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjećaj kaže "Ja". .. svake minute, svakog trenutka, čovjek misli i kaže "Ja". i svakog trenutka njegovo Ja je različito. u ovom trenu bila je to misao, zatim želja, pa osjećaj, pa opet misao i tako redom bez kraja. čovjek je mnoštvo. čovjekovo ime je legija. zamjenu tih mnogobrojnih ja, njihovu očiglednu borbu za prevlast kontroliraju slučajni vanjski utjecaji. toplina, sunčev sjaj, lijepo vrijeme, odmah pozivaju cijelu jednu grupu Ja. hladno vrijeme, magla, kiša, prozivaju drugu grupu Ja, druge asocijacije, osjećanja izazivaju druge radnje. u čovjeku ne postoji ništa što bi moglo konrolirati ove Ja, uglavnom zbog toga što ih čovjek ne primjećuje ili ih ne zna; on uvijek živi s posljednjim ja. i svako to izdvojeno Ja je sposobno da sebe naziva imenom Cjeline, da djeluje u ime Cjeline, da se složi ili ne složi, da daje obećanja, da donosi odluke sa kojima će se drugo Ja ili Cjelina morati suočiti. to je objašnjenje zbog čega ljudi tako često donose odluke a tako ih rijetko sprovode. nalazim li ovdje odgovore na neka svoja pitanja o sebi samoj, svojim raspoloženjima, odlukama i postupcima? čitam dalje. |
noćas
nema granica koje se ne mogu prijeći, nema prepreka koje se ne mogu preskočiti. i kada ih prijeđeš, kad si usred toga, ne bojiš se. i znaš da moraš lagati i znaš da ćeš lagati kao da govoriš o vremenu ili poslu. trčiš nazad, mozak radi kao stroj i smišlja trčiš i pjevaš bez glasa plačeš bez suza i smiješ se bez hihota |
te ljubavi, ti osjećaji.
volimo li u stvari više to, to stanje u koje nas dovode objekti naših žudnji? ne želimo da ikad završi, pa čak i onda kad oni za kojima smo uzdisali tako dugo i ustrajno, postaju obični, kao da su se spustili s neke bolje i ljepše planete i postali isti kao i svi ostali. ostajemo li tada uz njih i dalje zbog refleksa, reakcije svog bića na njih, kao što i pavlovljev pas? sve više razmišljam i u tom smjeru ne bi li objasnila i shvatila neke pojave i emocije. |
dobro je maknuti se, promijeniti krajolik oko sebe, prošetati novim nepoznatim ulicama, diviti se ljepotama prirode ili arhitekture, biti negdje drugdje. približimo se onom kojeg gotovo ne primjećujemo u svom dobro poznatom okruženju čineći svakodnevne aktivnosti i dužnosti, prolazeći pored njega kao i pored fotelje ponekad. ležeći kraj njega u nekom drugom krevetu, u stranoj sobi osjetila sam nježnost, blagost. vraćam li se?. završiti zauvijek s pričom kojoj se činilo da nema kraja. razum je donosio odluke već dugo, ali ništa se nije mijenjalo. kao uvjetovani refleks, reagirala sam i dalje na svaki, pa i najmanji podražaj. ali odluka od te noći kao da je se saživljuje samnom, kao da je ušla u sva ona osjetilna tjelešca koja su uvijek onako burno reagirala na svaki odaslani impuls, riječ, poruku. i neću se obazirati na san koji sam sanjala u toj noći odluke. a ne sanjam već godinama: spavam bez slika, bez priča, budim se bez sjećanja. koji sat nakon odluke donešene neposredno prije padanja u san budi me mora, ružan san, strah. odrezano je nešto. pola tijela je odrezano. ne znam čijeg, je li mojeg ili nekog drugog. poručuje li mi nešto ova noćna mora? |
tonem u ponor
u bezdan guši me, steže, stišće, potonula sam u prostor bez svjetla hodam gradom i ne vidim ništa, ne vidim nikoga. ne znam kako ću izdržati sljedeći korak sljedeći udisaj ne znam kako ću podnjeti sljedeći sat večer noć sutra. tako je to bilo. čitam i prisjećam se vremena dok sam pisala, puno pisala i tako preživljavala teške momente. sad su sklonjene. znam kako mi može biti. blizak je to osjećaj još uvijek. pristajem na sve što traži od mene, i pristajem na ono malo što mi daje jer ne mogu zamisliti više da ponovo tako duboko potonem u hladni i mračni dio sebe. pobunim se tu i tamo, zahtijevajući više, odbijajući ono što ne želim, ali se i brzo povučem pred neumoljivim saznanjem da nema pomaka. sad sam pomirena sa sobom jer vidim da ne mogu otjerati od sebe to za što se moje biće tako vezalo, to u što se ulovilo, to što je tako važno i snažno da ne mogu, jednostavno ne mogu se boriti više s tim, ni protiv toga. |
kad si daleko
kad šutiš kad ne znam ništa o tebi, tada uzdišem za tobom. (uvijek su nam draži oni daleki). ti si planina koja me privlači i vabi k sebi ali koliko god se pokušavala uspeti, ne mogu stići do vrha ostajem vječito u njenom podnožju. zagonetka si koju pokušavam riješiti, ali ne mogu pronaći ključ za riješenje uvijek zapnem na istom mjestu. ostajem tamo, s uvijek istim okusom u ustima u tom hladnom vlažnom mračnom prostoru u svojoj unutrašnjosti, sama. |
"moramo naučiti kako se iznova probuditi i budnima održati, ne mehaničkim pomagalima, nego beskrajnim iščekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najčvršćem snu. ne znam ništa što ohrabruje više od neupitne sposobnosti čovjekove da uzdigne svoj život svjesnim nastojanjem. već je nešto biti kadar naslikati određenu sliku ili isklesati kip i tako učiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko je uzvišenije klesati i slikati samo ozračje i medij kroz koji gledamo, za što smo moralno kadri. utjecati na kakvoću dana, to je najviša umjetnost. zadaća je svakog čovjeka učiniti svoj život, čak i u pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svom najuzvišenijem i najkritičnijem času. kad bismo odbacili, ili radije iscrpli, tričave obavijesti koje dobivamo, proročišta bi nas razgovjetno obavijestila kako to činiti." henry david thoreau - walden američki književnik, filozof i naturalist h.d.thoreau, 1845 g s diplomom s harwarda, s 27 godina, napustio je obitelj, i posao i povukao se u šumu na obali jezera walden, sagradio kolibu i živio tako u skladu s prirodom, razmišljao, čitao, i unosio u svoj dnevnik svoja razmišljanja i aktivnosti. pitanja koja postavlja kao da su danas pisana, a ne prije 150 godina. "otići u šumu" predstavlja potragu za odgovorima na pitanja kako živjeti kvalitetno, duhovno i u skladu s prirodom, neovisno od diktata društva i raznih autoriteta, iznad materijalizma i konformizma koji konstantno se nameće. "u šumu sam otišao jer sam želio živjeti sporo i promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti okrijem kako nisam živio." tako nezavisno od društva, s prirodom, i od nje, lišen materijalnih užitaka živio je dvije godine, dva mjeseca i dva dana. knjiga walden ili život u šumi prekrasno, veliko i nezaboravno djelo, prati me i uvijek je samnom. |
kako izbaciti ispljunuti
odstraniti iz sebe kako otkinuti zguliti odljuštiti oderati sa sebe kako otjerati odbaciti odgurnuti od sebe tog mučitelja krvnika, zlostavljača moje duše i srca kako da postanem otporna imuna jer on kao da je virus na koji nemam imunitet a nema cjepiva kako da budem mirna hladna indiferentna pametna kad baci na mene svoju mrežu ja se opet kao i uvijek tako lako uhvatim u nju |
osjećam se otuđeno danas. od svih i od svega.
kao da ne pripadam nigdje. ni ovdje. ni doma ni tamo ni na poslu jesam li čovjek ili samo žena jesam li stara ili sam još mlada jesam li stravstvena ili samo izgubljena volim li svoj posao ili bih radije sjedila doma jesam li dobra majka jesam li duhovna ili ipak želim samo što više stvari volim li šutjeti ili nemam što za reći ne znam danas odgovore |
Srpanj 2009 (4)
Lipanj 2009 (8)
Svibanj 2009 (6)
Travanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (14)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (7)
Prosinac 2008 (10)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv