Republika Vinkovci

Dok je Srecko u bolnici cvilio o brkatom batleru Marinku, doktor mu je puhao
oko guzice tajnovito se smješeći.
'Pricaj mi jos Srecko' nagovarao ga je doktor.

Za to vrijeme ja sam odlucio otici do Srecka i osobno mu javiti dobre
vijesti. Slike sam nabavio i konacno poslao pismo Alenu. Sto je najbolje,
nisam se uopce morao pretjerano truditi.
Malo me patio privatni istrazitelj Robija. Iako je uspjesno obavio zadatak
brinuo sam se za diskreciju cijelog posla. Ipak nisam znao nista o njemu

Na putu prema bolnici vratio mi se optimizam. Prosao sam kroz smrad
čekaonice i usao u lift. Skoro sam krenio kadli - PLONK - vrata se ponovo
otvaraju i gotovo ne mogu vjerovati. Bio je to stari beskrupulozni
gradonacelnik Adrian. Oko njega su kruzile sve najgnjusnije price. Pricalo
se da je preko leseva i ucjena zasjeo na polozaj, i da ga sam vrag stiti.
Mlatio je teske pare od svih dogadjanja u gradu i pleo se u svaku
pojedinost. U gradu je opcenito bilo vrlo malo kulturnih dogadanja, a bilo
kakav pokusaj organizacije bilo cega pokusavao je sabotirati na sve moguce
nacine. Cesto se vukao po VTV-u i drzao prodike o negativnom utjecaju na
gradjane izvana, ali i o unutrasnjim neprijateljima, crnim ovcama, celavim
guzicama, mafiji i spijunima, opasnim babama i zlim jezicima....

Kada je usao u lift zalio me oblakom parfema i nabacio cinicni osmijeh.
Prepozno me jos od zicanja para za koncert Septice. Tad mi je reko da nema
sanse da podrzi koncert i da ce zabranit okupljanja takve vrste JEDNOM
ZAUVIJEK. I jos je pozvo zastitare koji su me iscipelarili na ocigled svih
gradjana samo zato jer sam mu spomenuo bolesnu majku.
Inace to je bila vec prilicno stara Vinkovcanka, imala je 90-tak godina i
nekoliko operacija iza sebe. Izgubila je jednu nogu a operirala je i kukove.
U gradu se pricalo kako gradonacelnik mlati pare dok uopce ne vodi brigu o
njoj. Susjedi su se okupljali oko njezine kuce zbog smrada koji je kruzio.
Svaki put su mislili da je odapela ali se na kraju ispostavilo da se
upisala. Tako zapisana je lezala i po par dana pa su je gradjani ispotiha
prozvali - baba Mokraca.

Sto misli mi se slilo u glavu, ali i ono najvaznije: STO ON RADI OVDJE?
Nije sigurno dosao sam bez razloga. Bilo bi ga idealno iskoristiti za
organizaciju koncerta, ali trebat ce mu jak razlog.
I to zasigurno necu moci JA obaviti.
Opet mi se Sreckova zla sestra blizanka vratila u misao, samo zato jer je
sudeci po Srecku zasigurno dobra pica. Potrebno ju je hitno pronaci.
Sjetio sam se i Robije - 'DA, njega cu opet angazirati'

Gradonacelnik izlazi na zaraznom odjelu.
'Jel to neka nova fora?' pomislio sam.
Hmmm raspitat cu se kod doktora o cemu se tu radi.

Konacno Sreckova soba, ali sta je ovo?
Dr. Geiger se navalio na Srecka dok se on u bolovima dere.
Ma nes ti meni........i Srecku.....
Brzo sam reagirao. Uzeo sam doktorov stetoskop i stao ga daviti.
"NES TI SRECKA!!!!! NES TI SRECKA!!!"
"Pa sta ti je?" viknu Srecko
"STA sta mi je"
Srusio sam doktora i stao ga udarati cipelom po stomaku. Uzeo sam Sreckovu
kahlicu i odvalio ga jos par puta.
"NE RAZUMIJES" viknu Srecko. "NE RAZUMIJES"
"MA STA?"
"Pa doktor Geiger me samo pregledavao, nanosio mi je vazelin a i pokusao
naci nacin kako bi....hihihihi....mozda mogao...ON obaviti operaciju"
pomalo stidljivo ce Srecko.
"Onda ne bi ni trebali u Švarcvald kliniku"
"PA JEL TI TO MENE SRECKO ZAJEB..." Tad sam bio skroz popizdio.
"Znas li ti sto sam ja sve prosao da bi te barem korak priblizio klinikci
Švarcvald? Pa vidio si da se to moze samo tamo"
"Znas li da sam vec pisao Alenu? On ti je zvijezda hrvacke estrade"
"Ma nemoj tako" rece Srecko. "Samo smo se malo zabavili"

"Imam posla" promrmljao sam i napustio sobu.

Morao sam pronaci inspiraciju za daljnje djelovanje. Tocno sam znao kako bi
stvar trebala izgledati.....veliki koncert.....veliki AIDS....mmm.....moglo
bi bit savrseno.
Nisam mogao a da se ne zamislim: SVI ZAJEDNO...pjevaju za Srecka.....gomila
emocija, dobrih zelja.....suza radosnica.....ludilo.
Vratio sam se na plan.
'Ideja je humana, potreban je isto takav pristup i mora uspjeti' pomislio
sam.
Trebalo bi obavijestiti glazbenike za akciju sudjelovanja, uvjeriti
gradonacelnika, privuci medije......
"Ne mogu sve sam" pomislio sam.
"Mora me jos neko podrzati, i to neko iz glazbenih krugova".

Sa smijeskom na licu otrcao sam u Nostalgiju.