Konj (1856 m) - Kamešnica
Prekjučer se eto napunilo dvije godine postojanja ovog mog malog traga u blogosferi, ali zbog gubitka naše ljubimice Sonje ovog ponedjeljka, nisam imao snage za pisanjem obljetničkog posta. Kad sam započinjao s ovim blogom, za što je ipak najzaslužniji moj prijatelj Plavi, misao vodilja mi je bila da olakšam svim potencijalnim planinarkama i planinarima u njihovom traganju za savršenim izletom za nadolazeći vikend. Nadam se da sam pri tom nekome i doista uspio pomoći s odabirom, a ako i nisam nadam se da vam je bilo bar zanimljivo čitati ili uživati u fotografijama. A ja sad nastavljam dalje. Točnije, mi! Dok je tako veći dio naše ekipe nedjelju provodio na izletu, organiziranom sa strane našeg pl. društva "Mosor", na Blidinju i planini Vran, mi smo se odlučili sreću okušati s usponom na najviši vrh Kamešnice, Konj. Pod mi, mislim na sljedeću hrabru posadu: Luka, Marijan, Pero, Ana, Dado, Zizi i moja malenkost. Kamešenica inače predstavlja svojevrsni produžetak masiva Dinare od kojeg je odvojena prijevojem Vaganj (1173 m), dok se na svom drugom kraju strmoglavo spušta prema Kamenskom, odnosno Buškom blatu. Planina je smještena na samoj granici Hrvatske i BiH, a svi najviši vrhovi su s bosansko-hercegovačke strane granice, pa naravno tako i naš cilj prošle nedjelje, koji je 3 km unutar BiH granica. Posljedica je to dogovora o razgraničenju između turskog carstva i mletačke republike iz 1730. godine, tzv "Mocenigova linija", kad je veći, ali niži dio planine pripao Veneciji, dok je prostorom manji, ali viši dio planine pripao Turskom carstvu. Razloge tomu treba ponajviše tražiti u činjenici što su Dalmatinci više koristili Kamešnicu u stočarske svrhe, pa su im tako više odgovarale blage južne padine i brojni dolci na njima.  S hrvatske strane granice se prema vršnom hrbatu možemo uputiti iz sela Donja Korita i Voštane (cca. 50 km od Splita). Iz potonjeg sela smo i nas sedmoro krenuli ususret Kamešnici. A vodič izleta je bio naš Luka, čiji nam livanjski korijeni jamče njegovo dobro poznavanje ove planine. Zizi i ja smo se dotad tek jednom susreli s Kamešnicom i to tijekom našeg uspona na vrh Kruge (1606 m), koji je sve do novih mjerenja, kad je uočeno da je i on smješten s druge strane granice, predstavljao kontrolnu točku HPO-a. Nakon toga je zamijenjen vrhom Glavaš (1308 m). Do zadnjih napuštenih kuća u selu Voštane smo s dva automobila stigli negdje oko 8 h, te se nakon zadnjeg popravljanja opreme uputili naprijed prvo seoskom cestom, a zatim uzbrdo markiranom stazom pored putokaza "Konj 4 h" na stijeni desno od puta. Putem prolazimo preko brojnih blago položenih pašnjaka, a golet otvara poglede prema Mosoru za našim leđima, Biokovu na kojemu se bijeli stožac Sv. Jure, te na snijegom prekrivene Čvrsnicu i Vran, po čijim zaleđenim padinama su tog dana lutale i naše "mosorašice" i "mosoraši".  Naša kolonica se držala vrlo kompaktnom. Svo to vrijeme nitko nije zaostajao što mi je dodatno ulijevalo povjerenje da ćemo uspjeti u naumu. Marijanov GPS nam je pokazivao da smo tom prigodom nekoliko puta prešli državnu granicu, ali od carine naravno ni "c". Staza zatim ulazi u šumu, a na najvišoj visinskoj točki unutar šume, desno od staze, smješten je vidikovac s kojeg puca pogled na zabijeljeni vršni hrbat Kamešnice, na Buško blato pod nama, ali i mnoge planine u BiH. S tog se mjesta staza spušta u jedan usjek, te time znatno gubi na visini. U tom trenutku nisam ni pokušao razmišljati o tome koliko će nam ta strmina predstavljati problema prilikom povratka. Napredujući naprijed snijega uokolo nas sve je više i više, a na pojedinim mjestima i led nam čini tlo pod nogama. Usprkos tomu meni je postalo toliko vruće da sam na kraju završio u majici kratkih rukava.  Na jednoj čistini smo uspijeli izgubiti i markaciju, koja je vjerojatno negdje ostala zametena snijegom, ali smo na karti uočili neku staru šumsku stazu, pa smo kod Plazibata dolaca prečicom kroz makiju uputili prema njoj. I što je najbolje, time smo izašli i na markiranu stazu što od pl. kuće "Pešino vrilo" (1350 m) vodi prema Konju. Dalje više nismo imali takvih problema, usprkos dubokom snijegu, jer su markacije postavljene dovoljno visoko na stabla ili okolno stijenje. A i inače je pravilo da se markacije postavljaju negdje u visini očiju, iako je na nekim terenima to doista teško za postići. Ovo srećom nije bio jedan od njih, pa smo po markacijama hodali do izlaska iz šume sve do pod sami vršni hrbat. Od tog mjesta nam markacija više nije ni toliko bitna, jer je cilj pred nama. Sad je trebalo samo uspeti se ovom snježnom padinom, koja je na jednom dijelu bila i zaleđena, te zakoračiti na vrh.  U daljini s naše lijeve strane primjetili smo trojac koji se grebenom, nešto niže od drugog najvišeg vrha Kamešnice, Kurljaj (1809 m), kreće prema našem očito zajedničkom cilju, a kad smo došli nadomak vrha, na njemu smo ugledali također tri osobe. To me na trenutak zbunilo, jer nisam mogao vjerovati da su bili u stanju tako brzo prevaliti ovu grebensku dionicu. U razgovoru s tom trojicom Livnjaka sam shvatio da to ipak nisu bili oni, jer su se ovi uspeli iz smjera Podgradine. Uskoro su za nama na vrh izašla i dvojica Sinjana, točnije Brnažana, članovi planinarskog društva "Kamešnica" iz Otoka. A zatim nam je grebenom pristigao i planinar, prethodnica one trojke koju smo ugledali nešto ranije, a koji se kasnije namjeravao spustiti na skijama koje je ponio sa sobom. U tili čas se na vrhu stvorila tolika gužva kao da smo na Rivi. Vrh je označen manjim stupićem, a pogled s njega na dalmatinske, a posebno na bosansko-hercegovačke planine je bio doista impresivan, u skladu s vremenskim prilikama koje su vladale tog dana. Podjedanko je tako dojmljiv i pogled na vršni hrbat, koji se pruža tamo sve do Troglava. Tek s tog mjesta uviđamo koliko su strmije sjeverne padine planine koje se spuštaju prema prostranom Livanjskom polju u njenom podnožju.  Na vrhu smo još obavili nezaobilazno zajedničko fotografiranje, upis u teku smještenu u tuljcu, pozdravili se s ostalim planinarima, te se ispunjeni zadovoljstvom zbog ovog uspjeha lakog koraka uputili natrag prema Voštanima. Silazak su mnogi iskoristili za snježne užitke, poput sanjkanja na guzicama. U tomu su prednjačili Dado i Zizi, koje je taj vid užitka potpuno zarazio. Povratak su osim toga obilježila i dva neugodna događaja. Prvo smo na jednom mjestu ne pazeći nakratko skrenuli s markirane staze i završili na mrcilištu s mučnim prizorom porazbacanih životinjskih kostiju, a koje najvjerojatnije krivolovci koriste za lov na vukove i medvjede. A drugi smo saznali kasnije, da je Perina djevojka Ana tijekom silaska izgubila novu jaketu. Srećom ona dvojica planinara iz Brnaza koje smo susreli na vrhu, vraćali su se istim putem natrag, te su sa sobom ponijeli i jaketu. Sutradan se gosp. Darko Čarić javio našem predsjedniku gosp. Goranu Gabriću s informacijom o pronađenoj jaketi, jer je logično pretpostavio da pripada nekome od nas, s obzirom da smo tog dana osim njih, zasigurno jedini kročili tom stazom. A sinoć ju je i donio na predavanje Stipe Božića u prostorijama našeg društva na temu planinarskog skijanja. Ovo je samo jedan od primjera koji dokazuje kako su planinari gotovo u pravilu čestiti ljudi, jer planine bude ono najbolje u ljudima. Sve pohvale gosp. Čariću! Kamešnica je definitivno jedna od planina kojoj ćemo se rado vraćati, tim više što mi je poprilično nepoznata i time još privlačnija. A i lijepo je biti na Konju! |
