Image Hosted by ImageShack.us

06.12.2007., četvrtak

Opća planinarska škola - 8. tjedan

Prošlog vikenda je održan zadnji izlet ove jesenske opće planinarske škole u organizaciji HPD "Mosor" iz Splita i to našoj najsvetijoj planini – Velebitu. Pri tom je za turu izabran jedan od njegovih najljepših dijelova, Dabarski kukovi.
Iz Splita smo krenuli u 05.00 h, te se autobus prolazeći gradskim ulicama opet dupkom napunio planinarkama i planinarima. Do Gospića smo stigli vozeći se našom "Dalmatinom", a manji dio tog puta sam, sasvim razložno, proveo u carstvu snova. Jedina pauza na toj vožnji je bila na benzinskoj postaji "Zir", koja nosi ime obližnje stijene što poput otoka izvire usred ličkog polja. Stanka je iskorištena za pražnjenja mokraćnih mjehura, ali i za punjenje želudaca šalicama tople kave. Od Gospića smo relativno brzo prošli tih 20 km zavojite ceste i došli u jedno od naših najvećih planinskih mjesta, Baške Oštarije, prolazeći pri tom kroz nisko lebdeći oblak, nakon čega su nam se otkrili čarobni velebitski vrhovi. Baške Oštarije (927 m) predstavljaju prirodnu granicu između Srednjeg i Južnog Velebita, a smještene su na cesti između Gospića i Karlobaga. Tu je u ne tako davnim vremenima prolazila i austro-ugarska cesta, poznatija kao "Terezijana", a danas je na jednoj njenoj dionici (3 km) uređena poučna staza. Podrijetlo imena mjesta je očito romanskih korijena, jer označava gostionice (tal. osteria) smještene na toj nekadašnjoj važnoj prometnici između pukovnijskog središta u Gospiću i luke u Karlobagu.



U Baškim Oštarijama je smješten hotel "Velebno" i vidljivo je da današnje preostalo stanovništvo svoju daljnju egzistenciju pokušava tražiti u razvoju turizma. Izgradnjom ski-centra Baške Oštarije postale su okupljalište svih ljubitelja zimskih sportova. U hotelu se nismo zadržavali, samo je Tihana izjurila da na brzinu na recepciji priupita hoćemo li moći autobusom do Stupačinova. Kako je dobila potvrdni odgovor, tako smo se opet vratili na glavnu cestu, te smo nakon vožnje od 400 m u smjeru Karlobaga skrenuli desno, pa preko mostića dalje uskom cesticom između kuća uzbrdo. Na kraju smo namučili vozača, jer je jedva pronašao pogodno mjesto za okrenuti autobus, ali je time izbjegnuto 30 min. hoda po većinom asfaltiranoj cesti do Stupačinova. Od tog mjesta nastavljamo dalje pješice makadamskim putem do obližnjeg odvojka lijevo, na oštrom desnom zavoju, pred samim izvorom Kamenica. Tu skrećemo lijevo oštro uzbrdo, dok makadamska cesta nastavlja naprijed. Staza je prekrivena mjestimice podebljim slojem otpalog bukovog lišća, ali smo se u tim trenucima osjećali sretnima što to lišće nije mokro, inače bi zasigurno bilo proklizavanja. Nakon svega nekoliko minuta hoda stižemo na mali proplanak, gdje se desno odvaja staza prema Ravnom Dabru, dok naša prema Kizi nastavlja lijevo. Tu smo se olakšali naših naprtnjača, dio kojih je bio doista pozamašnih dimenzija i težina, posebice našeg kolege Marijana, te tako rasterećeni nastavili dalje s usponom. Luka svoju naprtnjaču s 5 kg mesa nije napuštao ni u ovom slučaju. Trebalo ju je sačuvati od gladne divljači, da ne bi večeras neka dvonožna divljač ostala gladna.



Okruženje tijekom uspona se neprestano izmjenjuje, malo kroz šumu, pa preko travnatih proplanaka, ali ono najkarakterističnije za ovo područje, njegove stijene, njegovi kukovi, neprestano nam prave društvo. Prolazeći između njih stižemo pod sami kuk Kize (1274 m). Na njemu sam već bio, ali me pogled na Dabarske kukove opet ostavlja bez daha. Prekrasan kontrast bijelih stijena koje se uzdižu iz šume na Crnom Dabru, koja je dijelom prekrivena jednoličnim slojem niskih oblaka. To je prizor koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, a posebice nekoga tko se po prvi puta u života nađe pred njim. I zato sam bar malčice zavidio mojim školskim kolegama i kolegicama, jer se još dobro sjećam uzbuđenja koje sam osjećao gledajući taj gotovo 10 km dug pravilan niz kukova u smjeru sjeverozapada, sve do najvišeg kuka iz tog niza, Bačić kuka. Kad nam se uskoro pridružio i ostatak naše razvučene kolone, s Dabom sam krenuo direktno na sami vrh, pentrajući se glatkim stijenama, preskačući i verući se uz škrape. A pogled sa samog vrha još zadivljujući. Prepoznajem brojne velebitske vrhove koje sam sa Zizi već posjetio i kojima ću se zasigurno još puno puta vraćati, dok me god bude služilo zdravlje. Trnci obuzimaju svaki dijelić mog tijela, a tome su ponajmanje razlog povremeni snažniji udari vjetra u moja leđa. Uskoro nam se na vrhu pridružuje jedan od naših vodiča, Ante s povećom grupom, koji su gore stigli zaobilaznim, sigurnijim putem, pa na vrhu počinje kronično ponestajati slobodnih mjesta. Stoga nije bilo izbora, nego da se spustimo natrag i drugima prepustimo da uživaju u pogledima s vrha Kize.



Prije silaska sam istrošenom kemijskom olovkom u upisnu teku naveo svoje ime, naziv planinarskog društva, smjer kretanja i datum, te u napomeni naveo da je sa mnom još 46 planinara. To inače i nije toliko nužno kad se krećemo u ovako velikoj grupi, ali je bitno za sve male grupice kad ishod i brzina potrage za nekom zalutalom grupom itekako ovisi o upisu u teku. Naime, ekipa za potragu će provjeravati sve upisne teke na području na kojem postoji opravdana sumnja da su neki od planinara zalutali, pa se na osnovu smjera kretanja i vremena upisa lakše može predvidjeti sadašnja pozicija istih. Upisne teke su smještene na većini vrhova koje predstavljaju kontrolne točke raznoraznih planinarskih obilaznica i to najčešće u metalnim kutijama ili tuljcima, kako bi se zaštitili od atmosferija. Kako su u njima počesto kemijske olovke istrošene, važno je uvijek par njih nositi sa sobom kako bi se ipak upisali, ali i nadopunili kutiju za sljedeće posjetitelje vrha. Moje su ostale u naprtnjači pod Kizom, tako da to sad nisam bio u mogućnosti napraviti. A isto tako upisne teke postoje u svim planinarskim domovima, kućama i skloništima, pa je prilikom napuštanja istih također bitno izvršiti upis s planiranim smjerom kretanja tog dana. Inače, što se tiče naprtnjači, one se nikad nigdje ne ostavljaju, jer vrag nikad ne spava. U našem slučaju, vodiči su nosili naprtnjače do vrha, tako da smo za slučaj eventualne nesreće ipak mogli biti mirni. Po silasku do naših naprtnjači vrijeme se značajno promijenilo. Oblak nas je uskoro prekrio i jedva sam dočekao skupljanje cijele grupe i polazak dalje prema Ravnom Dabru. Staza dalje prelazi preko prijevoja Alaginac, između kukova Grabar i Kuka od Špiljić plane, koji su se u tim trenucima potpuno skrili iza niskih oblaka i zakinuli nas za prizore ljepote ovog prijevoja, ali su na ovaj način samo potencirali njegovu misterioznost.



Ono što je zatim uslijedilo je spuštanje bukovom šumom prema Crnom Dabru, a ta dionica se pokazala pogubnom za mnoge stražnjice. Strmina u kombinaciji s otpalim vlažnim lišćem savršeni su spoj za poskliznuća. Tu se još jednom pokazala ispravnost odluke svih onih koji na planinarenje sa sobom nose teleskopske štapove. A određeni problem su predstavljalo i granje pobacano po stazi, nakon otvaranja još jedne velebitske rane, odnosno probijanja još jednog puta kroz njegove šume. Ta dionica mi se inače činila dugom poput vječnosti, jer se kolona sve češće razvlačila, a kiša nam je sve opasnije prijetila. Dolaskom na Crni Dabar (667 m) zaustavili smo se pored česme na kojoj natpis govori da je podignuta 1940. godine, a koja je nekad zasigurno predstavljala središte ovog danas potpuno napuštenog sela. Sad ruševne zidove njegovih kuća skriva gusta šuma i sve odiše tužnom atmosferom. Crni Dabar je inače jedna velika kraška udolina, a sam izraz Dabar je u biti staroslavenskih korijena, te se koristi za opis tih osebujnih dolina, pa tako osim Crnog Dabra, na ovom području poznajemo Ravni i Došen Dabar. Tu smo opet napravili pauzu sa ciljem da se iznova okupe sve naše separirane grupice, a zatim iznova okupljeni nastavili dalje uzduž doline do njenog sjeverozapadnog kraja. S tog mjesta iznova započinje kraći uspon i to na kosu koja dijeli Crni od Ravnog Dabra.



Pod samom kosom smo zatekli jednu kreaciju bivka u stilu indijanskog wigwama. Nadam se da su kreativci bili nagrađeni peticama, jer im je bivak preživio sve do dan danas. A na Ravnom Dabru su i prijašnje "mosorove" škole obavljale vježbu bivakiranja, pa su vjerojatno i za ovaj bivak zaslužni članovi našeg društva. Mi nažalost nismo imali ni dovoljno vremena, ali ni sreće s vremenskim prilikama, da dokažemo svoje poznavanje tehnika izrade bivka. A nadam se da nitko od nas nikad neće ni doći u situaciju da mora iskoristiti to znanje.
Od Sonje uskoro dobivamo posljednje instrukcije po pitanju kućnog reda pred skori dolazak u pl. dom Ravni Dabar (723 m). Ukratko, red traži od svih posjetitelja da se u gojzericama ne ulazi u prostorije doma, pa stoga i u hodniku samog objekta postoje brojne papuče u koje se svi mogu preobući. Pred domom me šokira novoprobijeni put, pa sad nakon njegovog navodno skorog asfaltiranja možemo opravdano strahovati da će i u ovaj dosad relativno zaštićeni dio Velebita pohrliti brojni izletnici sa svojim automobilima i time dodatno poremetiti iznimno osjetljivu biološku ravnotežu.



Naš domar Mile Prpić, od mnogih planinara cijenjen kao najbolji domar u hrvatskim planinama, dočekao nas je na ulasku u objekt. Nakon srdačnog i srčanog pozdravljanja na brzinu sam odnio naprtnjaču u grupnu spavaonicu na katu, te se vratio sa svojim rižotom u kuhinju kako bi je spremio prije dolaska naše grupe. Jer bi se s obzirom na našu brojnost, a svega tri kuhala, mogao poprilično načekati s objedom. Zato u planine najčešće i nosim ova polugotova jela, kako ne bi ostale iscrpljivao dugim čekanjem pred kuhinjom. Mile je u međuvremenu počastio svojom čuvenom medicom i travaricom, a uskoro je i začelje naše kolone pristiglo pred dom. Ovim objektom gospodari PD "Industrogradnja" iz Zagreba, koje je 1986. zgradu napuštene škole preuredilo u pl. dom, a sve otad mu je domar naš dragi Mile. Ostatak večeri je proveden tipično planinarski. U pjesmi, šali, ugodnim razgovorima i dogovorima za sljedeće ture. Daba, Štulićeva slika i prilika, je tako napokon dočekao željno iščekivani telefonski poziv za turu "pakleničana" na Elbrus ovog lipnja. Stoga, sad je sve na vama dragi sponzori. A Luka "Mrgud" je loncem juhe već osvojio krov Europe, odnosno točnije srca ženskog dijela naše ekipe. Na kraju je dobio i obećanje o jednoj kćerkinoj "ruci". Za drugu, kćer a ne ruku, Ivica na sljedeću turu nosi 7 kg mesa za juhu. Uskoro nam se u domu pridružilo staro planinarsko lice našeg Sine, pročelnika manekenske sekcije "Mosora", koji je s Rudijem i još jednom curom, stigao automobilom na Dabarsku kosu i odozgo se spustio do doma. Imali su dosta planova, ali su nažalost prekasno krenuli iz Splita tako da od ture za taj dan nije bilo ništa. Nakon nekoliko tura "Velebitskog" i meni je došlo vrijeme za spavanac. Pred nama je sutra uspon na Visibabu (1160 m), a zatim i povratak u Oštarije.



Filmić snimljen tijekom subote, 01. prosinca 2007.

Sljedećeg jutra potpuno drukčija vremenska situacija. Kiša ne prestaje padati od trenutka kad sam ustao iz postelje. Sad je bilo sve očitije da od našeg planiranog uspona na Visibabu neće biti ništa. Kiša je neumitno padala i sa sobom odnosila i posljednje mrvice naše nade da ćemo danas uživati u pogledima s tog širokovidnog vrha. Nakon savjetovanja, odlučeno je da se krene prema Baškim Oštarijama, pa ćemo s obzirom na eventualne vremenske promjene odlučiti o daljnjem kretanju. Za povratak u Baške Oštarije je još ranije odlučeno da se koristimo najčuvenijom planinarskom stazom u našim planinama, "Premužićkom". Uslijedio je oproštaj od našeg Mile i odlazak u kišu. Prvo smo se s Ravnog Dabra uspeli na uzdužnu velebitsku cestu Sušanj - Štirovača, te blatnjavom makadamskom cestom krenuli u smjeru juga i Dabarske kose. Kiša svo to vrijeme nije prestajala padati, pa smo već bili na rubu pobune što se učestalo mora stajati i čekati zaostale dijelove grupe. Sonja je srećom uspjela obuzdati uzavrele glave, ali sam se onda zbog potreba snimanja i sam vratio na začelje kolone, pa više nisam siguran kako je dalje tekla njena rasprava s "pobunjenicima". Na Dabarskoj kosi smo se oprostili od Sine i njegovog društva, koji su tu sinoć ostavili svoj automobil, a usput me obavijestio da u nedjelju planiraju uspon na Troglav. Naravno da mi je to probudilo maštu, pa nisam razmišljao ni trena već samo pukao da bi im se rado pridružio. Kasnije sam tu informaciju prenio Dabi i Luki, koju su dijelili isto oduševljenje tim planom.



"Metlu" je na ovoj turi glumila Tihana, a u pripomoć joj je uskakao i Ante. Ova dionica od Dabarske kose do Baških Oštarija mi je sad nekako brže prošla, vjerojatno zbog toga što sad nisam morao nikoga čekati, jer sam i sam bio na kraju kolone. A definitivno najgori dio puta je bio onaj završni po blatnjavom šumskom putu. U početku sam ga se i trudio zaobilaziti, ali ne zadugo. Ionako ću se presvući po dolasku u "Velebno", a gojzerice će se same očistiti na asfaltu do hotela. Dosadna kiša nas je i dalje uporno pratila, pa sam jedva dočekao ulazak u hotel i presvlačenje u suhu odjeću. A to nije bilo ni najmanje lako, jer su mi prsti na rukama promrzli, pa sam jedva otkopčavao i zakopčavao patente. Zatim smo se svi razmilili po stolovima u hotelskom predvorju i uz čajeve, kavice, pivice i sokiće dočekali 15.30 h i povratak za Split. Šteta zbog vremena, ali se nadam da će ovo biti samo dodatni poticaj svim polaznicima škole da se opet vrate na ovaj, po meni jedan od najljepših dijelova Velebita, i vide ga u njegovom punom sjaju.



I tako je protekao i zadnji izlet naše planinarske škole, a sad je na svim školarkama i školarcima da nastave s daljnjim planinarenjem. Reklo bi se: "Sad je sve u njihovim rukama i nogama". Tješi me to što je veći dio njih već za nadolazeći vikend isplanirao svoju prvu solo turu i to na Vickov stup. Klap, drugi put! Držim im palčeve da ih posluži vrijeme i da se lijepo provedu. A nadam se da će isto zaželjeti i oni za nas troje, odnosno petoro, jer bi nam se na planinarenju trebale pridružiti Zizi i Luna. U međuvremenu je već sastavljen i pričuvni plan u vidu jedne zahtjevnije biokovske ture, ali o tom potom.
Eh, da! Umalo zaboravih reći da smo sinoć i preksinoć polagali ispit pred "zahtjevnom" komisijom (Kosmos, Tihana, Suri, Nada, Marin, Goran) i naravno svi položili. Ali udavi me Nada i njeno kapilarno krvarenje. Ako ikad budem krvario iz kapilare obećavam da ću zapamtiti kako će mi krv otjecati. Ma uostalom, snimit ću i filmić za slučaj ako kasnije budem patio od amnezije.



Filmić snimljen tijekom nedjelje, 02. prosinca 2007.

Ovim završavam ovaj serijal postova iz opće planinarske škole. Još je preostala samo podjela diploma sljedećeg četvrtka, pa i službeno nakon gotovo 20 god. planinarenja, postajem planinarom.

- 23:38 - Komentari (24) - Isprintaj - #

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se