Image Hosted by ImageShack.us

28.11.2007., srijeda

Okić-grad (499 m)- Samoborsko gorje

Ove nedjelje zbog izbora nije bilo organiziranog izleta planinarske škole, tako da sam slobodnu nedjelju iskoristio za posjet Samoborskom gorju, odnosno jednom od njenih vrhova – Okiću. Okić inače zauzima bitno mjesto u povijesti hrvatskog alpinizma, jer se na njega kroz stijene 1843. godine uspela ilirkinja Dragojla Jarnević. Njoj u čast, naziv jedne od staza na gradinu nosi njeno ime. Društvo na ovom izletu mi je činio kolega iz planinarske škole, Ivica, koji mi je na kraju izleta rekao da mu je ovo bila jedinstvena prigoda da posjeti ovaj kraj Lijepe naše, i to ponajviše zbog udaljenosti, ali i ne poznavanja ovog područja. I to je po meni najveća vrijednost Hrvatske planinarske obilaznice, koja nam nudi najzanimljivija odredišta u našim brdima i planinama. Na nama sad samo preostaje da se pokrenemo iz svojih domova i upoznamo ono najljepše što nam domovina može ponuditi. Na ovaj put sam krenuo ponajviše zbog saznanja da će u nedjelju na Okiću biti i stari forumaški kolega Beli, s kojim sam se već par puta neuspješno dogovarao za zajedničke ture, a uz to mi je i nedostajala 100. kontrolna točka. Točnije fotografija s nje, jer je Zizi svojih 100 već prikupila, dok sam ja svojom zaboravnošću onomad propustio to učiniti na Zagradskom vrhu. Bilo je i bližih odredišta za skupiti tu 100. KT, ali je prvi razlog bio presudan da se uputim prema Okiću, usprkos 400 km vožnje u svakom smjeru. Iz Splita smo se uputili u 05.00 h i sve je išlo po planu do približavanja Gračacu i početka kiše kad smo doslovno doživjeli hladan tuš. Naime, brisači na automobilu su potpuno otkazali poslušnost. Ni nakon izmjene osigurača nismo ih vratili u život, pa nam je preostalo samo za svake kiše stati sa strane ceste. I tako se naša vožnja odužila na ukupno 5.30 h. Sad je postalo sve izglednije da se do zatvaranja birališta neću vratiti natrag do Splita. U Novo Selo Okićko smo došli tako što smo s autoceste sišli u Jastrebarskom, te se uputili u smjeru Zagreba do Klinča Sela, gdje je skretanje lijevo prema našoj startnoj poziciji.



Po dolasku u selo u Novo Selo Okićko i tek jedno krivo skretanje, ali srećom i brz povratak na pravi put, stigli smo do proširenja na kojem se u tim trenucima skupina planinarki spremala za napuštanje asfalta. Brzo sam Zizinog ljubimca uparkirao do njih i nakon uvodnih pozdrava i njihovog oduševljenja spoznajom da smo iz Splita došli samo da se uspenjemo na Okić-grad, zajedno krenuli blatnjavim putem. Iskreno govoreći, susret s njima znatno nam je olakšao potragu za početkom staze, a kasnije su nas i upozorile kad smo na odvojku desno pokušali krenuti za putokazom prema Okiću. Ta staza je prema njihovim riječima na jednom mjestu presječena nabujalim potokom, pa su nas savjetovale da nastavimo ovim šumskim putem naprijed, a zatim da samo na svakom križanju skrećemo desno. E ta informacija nas je malo zeznula, jer smo je shvatili predoslovno i na nekom odvojku očito prerano skrenuli udesno i završili na nekoj klizavoj padini, pa zatim šumovitim hrbatom ususret zidinama Okić-grada koje su se u tim trenucima otkrile pred nama. Kako ipak nisam bio siguran s koje je strane uzvisine smješten planinarski dom "Dr. Maks Plotnikov" (411 m), kojim upravlja istoimeno planinarsko društvo iz Samobora, pred kojim nas je očekivalo naše blogersko-forumaško društvo, došlo je vrijeme za konzultacije sa zemljovidom. On nas upućuje da krenemo nešto zapadnije, ali sam se ipak prije toga odlučio da se najlogičnijim putem spustimo u klanac potoka Okićnice.



Ta odluka se pokazala ispravnom, jer smo na silasku naišli na prekrasnog daždevnjaka (salamandra salamandra), s kojima sam dosad imao tek rijetke susrete u mojim lutanjima prirodom. Jednom na sjevernim padinama planine Šibenik, te drugog puta na Plitvičkim jezerima. Stoga je i moje oduševljenje ovim zaštićenim vodozemcem bilo veće. Nakon nekoliko minuta njegovog poziranja, zagubio se pod otpalim lišćem, a mi smo nastavili sa spustom do staze uz rub potoka. Ta staza je u biti ona ista staza kojom bi došli da smo skrenuli na onom desnom odvojku poviše ostataka Župnog ureda u Popovom dolu. Izlaskom na nju skrećemo lijevo i nakon svega par minuta prelazimo "Maričinim mostom" preko potoka i blatnjavom stazom stižemo pred pl. dom. Tu nas je dočekala vesela sedmorka, koja je na Okić stigla iz smjera Sv. Martina. Od toga je njih četvoro s planinarskog foruma Hrvatskog planinarskog saveza, istog onog koji je značajno utjecao na odluku da sa Zizi krenem u lutanja Hrvatskom planinarskom obilaznicom. Beli i Orla imaju također imaju svoje planinarske blogove na kojima možete pronaći pregršt lijepih fotografija iz planina i zanimljivih informacija o mnogim odredištima, te vam savjetujem posjet istima. Usprkos njihove pripadnosti krivokletskom blogerskom klanu.



Sanja je i ovaj vikend nastavila sa slavljenjem rođendana, pa je na stolu bilo svega, ali sam zbog činjenice da se još treba i vratiti do Splita teška srca morao odbiti onaj dio ponude koji je u sebi uključivao alkohol. U međuvremenu se počeo popunjavati prostor kako pred domom, tako i unutar njega. Bližilo se vrijeme ručka, pa su gladni planinari i planinarke pohrlile po svoje doze fažola. Stigle su i one četiri planinarke koje smo susreli na početku staze, kojima je prema njihovim riječima pao kamen sa srca kad su vidjele da smo pronašle put do doma.
Uskoro je došao i trenutak za uspon na Okić-grad. Prvotni plan je uključivao da se većina "Žoharovim putem" uputi gore i to ponajviše zahvaljujući Igorovim poticajima. Taj klinčani put je inače uređen 1980. godine i nazvan nadimkom alpinističkog učitelja Dragutina Belačića. Nakon kraćeg hoda južnom stranom uzvisine stižemo pred našu zacrtanu viu ferratu. U pitanju je stijena osigurana sajlom i improviziranim rukohvatima. Na prvi dojam ništa posebno opasno. Ali kad je Orla krenula i taman prošla prvu trećinu "Žoharova puta", te iznenada poviknula: "Klizavo je!", vibracije njenog uzvika uzdrmaše, kako moju želju, tako i moju volju. Istovremeno i nešto unutar mene poviče, točnije zavapi: "Ne budi lud Vinci! Tvoja Mona Lisa još stoji nedovršena". Srce usprkos tomu vuče da se napokon okušam u toj via ferrati, a razum vapi: "Uhvatiš li tu sajlu u ruke Vinci, mogla bi to biti tvoja finalna via della vita". Entuzijazam svih ostalih iza mojih leđa je u međuvremenu okopnio brže od moga, jer dok se okrenuh već ih vidim gdje uzmiču iza granja. Vratim opet pogled prema sajli i klizavoj litici, a pod njom Beli i njegov prijekorni pogled što mi govori: "Daj, ne budi papak!". A moji papci ni ne dočekaše završetak njegove misli, već se odmah topotom uputiše onom istom stazom kojom su me i dovele pod tu stijenu.



Možda sam sve ovo malo i preuveličao, ali mislim da ste shvatili dvojbu koju sam proživljavao u tim trenucima suočen sa Žoharovim putom. Ubrzao sam korak da uhvatim grupu u potrazi za sigurnijim usponom na Okić-grad, a za sobom ostavljam Orly, Belija i Peggy, Beli´s better 0.5. Kolovođa je uskoro pronašla neku kraticu. Klizavu doduše, ali bar se može hvatati rukama za okolno granje. Nije potrajalo dugo i već smo izašli na onu "normalnu" stazu koja od pl. doma vodi prema ruševinama Okić-grada. Poglede mi sad ponajviše mame crvene bobice širokolisne veprine (Ruscus hypoglossum L. ). Za tili čas smo stigli do Sanje koja se već odmarala ležerno izvaljena uz stazu iščekujući naš dolazak. A u međuvremenu se već i trojac metalurga uzverao uz onu stijenu iskušenja, pa smo nakon kraćeg Belijevog predavanja kako se uz nju uspinju i mala djeca, a mi papci nismo bili u stanju. Dobro, ovo potonje nije javno izustio, ali osjećalo se to itekako u tonu njegovog glasa. Ma Beli, uhvatio bi se ja u koštac s tom pustom željezarijom, ali tko bi onda pripazio na ovu dezertersku grupu da sigurno stigne onom klizavom padinom do vrha. Već sam se potpuno privikao na ulogu "metle", a navika se teško riješiti. Ma kakve one bile. OK, sad više ne držim figu iza leđa i nastavljam ovaj naš zajednički uspon prema vrhu.



Gradina na vrhu je u poprilično ruševnom stanju, ali i dalje odiše dahom burne povijesti. Prvi puta se spominje još u 12. stoljeću i biva nastanjena sve do 17. stoljeća kad je ruše turski osvajači. I usprkos sumaglice s nje smo mogli uživati u lijepom pogledu na Zagreb i Medvednicu, ali isto tako i na ostale istaknute vrhove Samoborskog gorja, poput vrha Plešivice i Oštrca, na kojima sam sa Zizi već bio. Kraća pauza na vrhu je iskorištena za fotografiranje i ugodne razgovore, ali vremena za duže zadržavanje nažalost nije bilo. Pred nama je još bio dug put natrag do Splita. Stoga smo se svi zajedno uputili do doma onom istom stazom kojom smo i stigli. Još je preostalo samo da se oprostimo i poželimo si neko novo skoro viđenje u planinama, te da se uputimo natrag. Za povratak smo ipak koristili onu prvotnu stazu preko potočića, te smo blatnjavih gojzerica vrlo brzo stigli do automobila. Tako brzi nismo bili na povratku prema Splitu, a razlog tomu već i znate. Brisači!



Sve u svemu, iznimno sam zadovoljan što sam napokon upoznao tih sedam dragih planinara i planinarki i doista se isplatilo zbog toga napraviti put od 800 km u jednom danu...po kiši...s neispravnim brisačima. Ali bar malčice i zbog 100. kontrolne točke. Iako je ona u biti 101. Ali tko to broji.
I da, u Split smo stigli tek u 19.15 h!

- 15:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 7. tjedan

I ovog tjedna su održana dva predavanja u sklopu "Mosorove" planinarske škole. U utorak je po planu bila "Kulturna baština" s našom predavačicom Teom, prezime joj ne znamo, ali je zbog projektora i njegove projekcije Kozjaka kao marsove površine, predavanje nakon puno muke i truda prebačeno za dva tjedna. U četvrtak je predavanje bilo posvećeno alpinizmu, a ulogu predavača je preuzeo Srđan Vrsalović, pročelnik HGSS-a za helikoptersko spašavanje, te polaznike upoznao s počecima penjanja u Alpama, s vrstama stijenama (vapnenačke, dolomitne, granitne, pješčenjaci), s reljefnim oblicima (žljebovi, tornjevi, prevjesi, pukotine itd.) i načinima penjanja kroz iste, s načinima ocjenjivanja penjačkih smjerova, s osnovnim tehnikama penjanja i naglaskom na tri uporišne točke, te s osnovnom tehničkom opremom i njihovom uporabom. Predavanje je bilo zanimljivo, ali nas je još zanimljivije tek iščekivalo ove nedjelje kad je naučeno trebalo i primijeniti u praksi.



Još jednom je pokret sa Sukoišanske dogovoren za 08.00 h i još je jednom to vratilo osmijeh na moje lice. Nedjeljom se jedva izvlačim iz postelje i samo pomisao na neku zanimljivu planinarsku turu mi može dati dovoljan poticaj da se pokrenem. Ovog puta nije bila u pitanju planinarska tura u klasičnom smislu tog pojma, ali je alpinistička vježba na Malački bila mamac po mojoj mjeri. Malačka (477 m) je inače prijevoj na zapadnom kraju Kozjaka, preko kojeg prelazi cesta iz Kaštel Starog prema Kaštelanskoj Zagori i dalje rema unutrašnjosti. Na samom prijevoju su smješteni pl. dom "Malačka" kojim upravlja HPD "Donja Kaštela", zapadno od ceste, te pl. kuća "Česmina" kojom upravlja PK "Split", istočno od ceste. Inače i ovaj prvi objekt su sagradili članovi PK "Split", ali im je sramotnim Zakonom o sportskim objektima isti oduzet, jer od donošenja Zakona svi takovi objekti pripadaju jedinicama lokalne samouprave unutar čijih granica su podignuti.



Na Malačku nas je autobus brzo dovezao, pa smo odmah pohitali do doma u nadi da ćemo se okrijepiti toplim čajem i kavom, ali ništa od toga. Dočekala su nas zaključana vrata, pa nije bilo druge nego odmah krenuti prema našem penjalištu. Ali prije toga smo se podijelili u dvije grupe. Veća je s Tihanom krenula prema Birnju (631 m) i crkvici Sv. Ivana na hrptu istočno od prijevoja, a manja s našim instruktorima iz GSS-a do obližnje stijene s brojnim smjerovima. Glava naše "ekspedicije" je bio instruktor Srđan Vrsalović - Vrsa, a pomoć su mu pružali Filio i Ivan. Za naš penjački početak su odabrali jednu "dvojkicu" pod nazivom Trešnjica, iako je vjerojatno većini i ona izgledala kao izazov "Mosoraškog smjera" u stijenama Velike Paklenice. Prvo su nam podjeljenji penjački pojasevi i kacige, a zatim je uslijedilo kratko predavanje o penjanju u stijeni s posebnim osvrtom na našu sigurnost, kako bi se svi dodatno ohrabrili pred uspon. Stekao sam dojam da za taj smjer i nije potrebno osiguranje, jer je dovoljno kratak i još uz to s brojnim hvatištima za ruke, ali je itekako bitno započeti s ovako jednostavnim smjerovima da bi se stekla rutina korištenja opreme tijekom uspona. Nakon što je Srđan krenuo kao prvi penjač, za njim smo se i svi ostali uspeli na vrh. Dakle, iz prve grupe su se apsolutno svi odvažili, što je itekako pohvalno.



U međuvremenu je na vrhu Filio zamijenio Srđana, pa se on mogao posvetiti postavljanju absail-a za našu sljedeću vježbu – spuštanja niz stijenu. Ona doduše nije bila obvezna za sve polaznike, ali mislim da se i tu okušala većina polaznika. Neki poput mene, i dvaput. Što se tiče snimke mog uspona i absail-a, moram vas razočarati, jer će te silom prilika biti uskraćeni za njih. Ivica je bio zadužen za snimanje penjanja, ali je zaboravio uključiti snimanje, a Dalibor je imao čast snimiti moj "umješni" absail, ali je čekajući početak mog spusta dočekao i kraj kasete. Sad bar imam trominutnu snimku moje pripreme i pozornog slušanja Srđanovih instrukcija. Vrijeme tijekom vježbe je tako brzo prošlo da se doslovno nismo ni osvrnuli, a već je bilo podne. Druga grupa se približavala penjalištu, pa smo se teška srca morali razdvojiti od pojaseva, kaciga, penjanja i absail-a.



Tihana je dopratila drugu grupu i odmah preuzela našu, te smo krenuli preko prijevoja do pl. kuće "Česmina". Tu nas je dočekao i sam predsjednik planinarskog kluba "Split", Mladen Japirko, koji nam je u kratkim crtama predstavio Kozjak, te planinarske objekte na njemu. Tu pauzu smo iskoristili i za okrijepu u vidu sendviča koju je većina izvukla iz svojih naprtnjača. Vremena za dužu stanku nije bilo, jer nas je očekivalo nešto više od 1 h hoda do crkvice Sv. Ivana, a dan je u ovo doba godine ionako prekratak. Ovo je staza kojom sam u prošlosti često prolazio, ali nikad nisam vidio toliko planinara, ali i izletnika, kao tog dana. Navodno je bila u pitanju neka transverzala po Kozjaku u organizaciji PK "Split", pa su se brojni njihovi članovi tog dana našli na Kozjaku. A tko zna, možda su neki od onih mnogobrojnih ljudi gore bili i zbog potreba snimanja filmskog serijala istoimenog naziva. Uspon, iako nisam siguran je li to doista prava riječ da njome opišem našu turu, je trajao tek nešto više od 1 h i pri tom je savladana vrlo mala visinska razlika od točno 154 m. Staza vodi samim hrbatom i posebnu joj atraktivnost daju pogledi na Kaštelanski zaljev, koliko on uopće više i može biti atraktivan, te na Split i srednjodalmatinske otoke.



Nama vrijeme i nije pružilo posebno nezaboravne poglede, pa mi je tim više žao što su naša dva pulena, skrivenog identiteta, bila uskraćena za poglede na svoj voljeni Pelješac. Bar im je tako Japirko rekao da se s ove dionice vidi i Pelješac za lijepa vremena, pa sam očito na Malački završio svakog puta za lošeg vremena, jer se nikako ne mogu prisjetiti tog pogleda na Pelješac. Doduše možda im je to on rekao samo da bi se opet vratile. Ali uostalom ionako ništa nisu propustile, jer se teško pogled na Zmijino brdo može mjeriti s pogledom na snijegom okovane biokovske vrhove. Inače, tijekom ove dionice sam izigravao "metlu", pa sam stigao zadnji do crkvice, ali sam bar u miru mogao zaliti jedan maklen. U međuvremenu se ekipa već raskomodila na zidiću pred crkvicom, dokrajčujći svoje prehrambene zalihe. I onda se još čude kako nikako da smršave, a tijekom planinarenja unesu više kalorija, nego ih stignu izgubiti. Pogled na Split je zbog izmaglice bio očajan, pa nisam ni bio od volje za fotografiranjem. Srećom gore se nismo zadržali predugo, jer je u međuvremenu druga ekipa već završila sa svojim lekcijama, pa smo nakon zajedničkog fotografiranja hitro krenuli natrag sa mnom opet na začelju kolone.



Dolaskom pred dom odlučujem se za stanku na "štekatu" pred objektom, ali hladnoća me brzo obeshrabrila u naumu i natjerala u zadimljeni prostor. U međuvremenu je Dalibor sa svojom Lunom, preslatkom i živahnom kujicom, koju možete vidjeti na fotografiji poviše u Lukinim rukama, krenuo natrag svojim automobilom prema Splitu. To je po mom mišljenju veliki problem, pa se nadam da će se u dogledno vrijeme riješiti taj "problem" i dogovoriti se s "Prometom" da naši planinarski ljubimci također mogu sa svojim vlasnicima u autobuse. To naravno nije neki veći problem na ovim kraćim dionicama, ali na dužim predstavlja značajniji financijski zalogaj, jer ostavljanje psa samoga doma nije nikakva alternativa. A tim psima, našim planinarskim ljubimcima, izlet u prirodu predstavlja najveću nagradu koju im možemo ponuditi. Inače, tijekom škole su naše izlete pohodila dva psa. Osim Lune, tu je i prekrasni zlatni retriver, još krasnijeg imena Klek, kojeg ove nedjelje vlasnici nisu poveli sa sobom, ali sam siguran da su ga ostavili u dobrim rukama.



Eto, tako je prošao ovaj izlet za koji sam uvjeren da je u mnogima probudio želju da završe i penjačke, odnosno alpinističke škole. U svakom slučaju, ovo su bile najelementarnije osnove i nadam se da nitko neće na osnovu ovoga steći dojam da je dobar ili loš penjač, te na osnovu toga izazivati vraga. Treba tu još puno učiti i naučiti, ali za većinu nas je i ovo više nego dovoljno s obzirom kojim stazama ćemo se kretati. Za sve ostale tu su penjačke i alpinističke škole u kojima će saznati sve što bi trebali znati ukoliko se namjeravaju time baviti, pa se nadam da će naši mjerodavni iz društva sljedeće sezone oformiti alpinističku školu.



Što se tiče našeg mačjeg carstva, Fodor, odnosno odsad Zvonček, svoj novi dom je pronašao kod drage obitelji u Gračacu, koji već imaju tri mačja člana unutar svoje obitelji. Sad nam još preostaje da isto tako lijepo udomimo Gitu i Joška. Danas su inače napunili dva mjeseca života i sve je bliži trenutak našeg rastanka. Ukoliko netko od vas smatra da im može ponuditi topli dom, pun ljubavi, spremni smo vam ponuditi ta dva ljupka stvorenja. Ali isto tako morate biti svjesni da će zasigurno biti puno više ovisniji o vama od mački koje su odrasle s majkom. Njihova "majka" je čovjek, točnije dva, te će samim tim biti značajno vezani uz čovjeka. Možda bi čak to mogao usporediti s privrženošću psa uz čovjeka. Tako smo u međuvremenu saznali da bi Joška trebala uzeti obitelj koja ga neće puštati u kuću, pa smo ih morali odbiti. Sad pogledajte kratki filmić o njima i dobro razmislite. Filmić se zove "Gita", jer smo tek naknadno saznali da Joškova nova obitelj nije prikladna za takvog mačića. Stoga bacite oko na ovo dvoje ljepotana.



Sljedeće nedjelje zbog izbora neće biti izleta, ali ću u svakom slučaju gotovo sigurno opet s mojom Zizi završiti negdje u planini. Razlog tomu je sasvim banalan, a za sve je ponajviše kriva matematika i moje loše brojanje do sto.

- 22:55 - Komentari (39) - Isprintaj - #

12.11.2007., ponedjeljak

Opća planinarska škola - 6. tjedan

Ovog tjedna su održana dva predavanja. Jedno u utorak na teme čvorologije, opasnosti u planinama, te službe GSS-a , a u četvrtak na temu Prve pomoći. Prvom predavanju sam nazočio, a drugo sam zbog zdravstvenih problema morao propustiti. Čvorologiju je objašnjavao naš predsjednik, Goran Gabrić, a na taj prvi dio sam već po običaju zbog posla zakasnio. Zatim je na "pozornicu" stupio pripadnik splitske stanice GSS-a, Hrvoje Dujmić koji je govorio o objektivnim i subjektivnim opasnostima u planinama. Dakle, o onima kojima razloge treba tražiti u uvjetima na planini, kao što su odroni, mrak, lavine, snježne strehe, vremenske nepogode i ultraljubičaste zrake, te o onima kojima je razlog sam planinar, odnosno njegova slaba tjelesna i psihička pripremljenost, nepoznavanje terena i loše ambicije.



Zatim ga je za "pozornicom" zamijenio njegov kolega, instruktor HGSS-a Mladen Mužinić, te nam pojasnio što je sve bitno ukoliko se ikad nađemo u pogibelji, odnosno s nekim tko je unesrećen. Dakle, što je sve potrebno reći operateru službe spašavanja prilikom poziva u pomoć. Šokirao sam se kad nam je rečeno da su imali i lažnih poziva. Nemam ništa protiv dobre šale, ali šaliti se na račun ljudi koji su nerijetko jedini koji bi nekome mogli spasiti život je doista bolesno. Predavanje je na kraju upotpunjeno zanimljivim filmićima iz njihovih dosadašnjih akcija diljem Hrvatske. Ma o ovim ljudima se može govoriti samo u superlativima, jer u kakvim okolnostima se izgrađivao GSS, a i danas djeluje, mogu postići samo čarobnjaci. A oni to i jesu. I to ne samo za nas planinare. Sljedeća predavanja ovog tjedna, ona u četvrtak, kao što već rekoh, sam propustio pa je sad ostalo samo čekati nedjelju i da svo to pusto znanje utvrdimo na terenu.



Okupljanje na Sukoišanskoj je bilo u 08.00 h, a moram priznati da sam ostao nemalo zatečen kad sam ugledao da nas se skupilo samo 10-tak. Već sam pomislio da sam nešto zabrljao po pitanju termina, ali me ipak ohrabrilo što nisam bio sam. Do polaska autobusa je preostalo sasvim dovoljno vremena da "bacimo oko" na nedjeljno izdanje "Slobodne Dalmacije", s našom velikom slikom s proteklog izleta na Sv. Mihovil. Trebalo im je tjedan dana, ali bolje ikad, nego nikad. U međuvremenu je stigla i Tihana, pa se i naša posljednja trunčica sumnje raspršila. Sad smo mogli krenuti, po prvi puta da nikoga ne čekamo, te smo prolazeći splitskim ulicama do izlaska iz grada s polaznicima škole napunili gotovo dupko pun autobus.



Veselo društvo je odmah započelo raspravu o onome što nas očekuje gore. Naravno da nije ni bilo spomena o Vranjači, o GSS-u, o Prvoj pomoći, a ni o čvorovima. Iz svih sjedala je dopirala samo jedna riječ – gradele! Jedna od naših dalmatinskih najsvetijih riječi. Bez sumnje to će biti vrhunac ovog izleta i ovog dana. Kako zbog zdravstvenih problema proteklog tjedna nisam bio siguran kako bi moj želudac podnio nešto s gradela, a nisam bio voljan iskušavanju sudbine, meni danas od tih radosti nažalost neće biti ništa. Taman pred dolazak u zaseok Punde, doživio sam hladan tuš u vidu poziva moje Zizi i obavijesti da sam kameru ostavio na kauču. Sav svoj bijes i gnjev sam sačuvao iznutra, iako mi je došlo da glavom počnem lupati o sjedalo.
Do parkirališta pred Vranjačom smo inače došli vrlo brzo, te nas se na kraju skupilo 40-tak polaznika škole i još 10-tak pridruženih članova škole, a zatim još brže do ulaska u špilju. Tamo su nas dočekali pripadnici GSS-a sa spasilačkim psom. To je onaj isti pas koji je s nama bio i prošlog vikenda na Sv. Mihovilu, a sad sam mu napokon saznao i ime. Točnije njoj, jer se ta ljepotica zove Meg. A ime njenog vodiča je Srećko.



Špilja Vranjača je dijelom poznata još od davnina, ali onaj njen najljepši dio je otkriven tek početkom 20. stoljeća kad je tad 12-godišnji Stipe Punda u lovu na golubove otkrio ulaz u njenu drugu dvoranu. Tri godine nakon njegova otkrića tadašnji vlasnik obližnjeg rudnika gosp. Miotto, možda baš onaj iz "Velog mista", je špilju premjerio i napravio njenu skicu. Špilja je inače za posjete otvorena od 1929. god. I to prvenstveno zaslugom tadašnjeg predsjednika HPD "Mosor", Umberta Giromette, koji se kao strastveni speleolog posvetio njenom uređenju. Danas je špilja zaštićeni geološki spomenik prirode, a u međuvremenu su u njoj pronađene i četiri endemske životinjske vrste. Naravno da nisu u pitanju špiljski medvjedi, već pužići, pauci i tome slično.



Današnju teoretsku nastavu je držao Mladen Mužinić, koji nas je prvo upoznao s raznim čvorovima. Što za navezivanje, što za osiguranje. Bilo je tu osmica (bivši vodički čvor), bulinova, lađarskog i prusikovog čvora, te brojnih varijacija na iste. Tu mi je od velike pomoći bio Dalibor, koji je već bio polaznik penjačke škole, pa doista izvrsno barata čvorovima. A u međuvremenu je naš domaćin, osoba koja održava špilju Vranjaču, gosp. Punda, očistio od napadalog suhog lišća stepenište u špilju, te smo se svi spustili u utrobu zemlje. Prva dvorana je znatno hladnija od druge, na ulasku koje nas je dočekao usnuli šišmiš. Teško je i stvoriti sliku kako je tu nekad bilo korito rijeke koja je nakon potresa potonula, a stijene su sve ovo prekrile i ostavile vremenu da stvori tu ljepotu. Gosp. Punda, unuk onog Stipe Punde koji je i otkrio drugu dvoranu ove špilje, nas je proveo kroz sve kutke špilje, dajući naglasak na razne oblike stalaktita, stalagmita, zavjesa čiji oblici podsjećaju na brojne životinje, ali i ljude. Većinu sam doista razaznao, ali dio baš i ne. Mračni prostori su oduvijek budili maštu ljudskom rodu, posebice muškom dijelu. Meni je novi šok uslijedio kad su se baterije na foto-aparatu ispraznile već nakon nekoliko fotografija, a rezervne su ostale u naprtnjači izvan špilje. Došlo mi je da vrisnem, ali sam se zbog dječice suzdržao. Nema potrebe da im u najranijoj dobi nabijam strahove od mračnih objekata, jer će možda netko od njih i poželjeti postati vrsnim speleologom.



Po izlasku iz špilje dočekali su nas Mladen, Žele i Srećko, koji su u međuvremenu gotovo dovršili izradu improviziranih nosila. Još je preostalo samo svezati donju gredu, te kasnije sve to lijepo uplesti da nosila budu stabilna i sigurna, ali naravno da se i "unesrećeni" osjeća sigurno. Nakon uvezivanja naših brojnih zamki, prilikom čega smo mogli vidjeti i izradu ambulantnog čvora za spajanje užeta, nosila su izgledala tako solidno da bi u njima prenijeli i Vinka Cocu. Srećom naš Žele nije bio iz te kategorije, ali i njegovih 90 kg nije bilo lako za nositi onom uskom stazom od livade, gdje smo izveli vježbu potrage s našom Meg, do prostora pred špiljom Vranjačom. Ekipe su se podijelile na jednu za ispomoć u pretrazi terena, drugi su bili u ekipi za medicinsku pomoć, a neki u ekipi za transport. U ovoj potonjoj sam i ja završio. Na kraju smo od Mladena i Žele primili dobronamjerne kritike, za koje vjerujem da će nam pomoći da to ispravimo. Iako se nadam da nikad nećemo doći u situaciju kad ćemo trebati primijeniti to znanje.



Kritika je doduše vrlo brzo zaboravljena kad je stiglo vrijeme za gradele. Uskoro su svi orno prionuli pripremi materijala. Bilo je tu svega: raznoga mesa, balancana, krumpira, šampinjona… Sreća se zrcalila u očima svih nazočnih. Ja sam se odvažio gricnuti samo jedan šampinjon i srećom nije bilo nikakvih popratnih pojava po pitanju mog bolesnog želudca. Uskoro su se iz svih dijelova našeg čopora povele rasprave. Bolje smo se mogli upoznati s ostalim polaznicima škole. Otkriti što ih privlači u planinarenju i njihove sklonosti prema određenim smjerovima planinarstva. Ali kao što svemu dođe kraj, tako je stiglo i vrijeme za naš povratak u Split. Već se polako počelo smrkavati, a i hladnoća je sve snažnije počela gristi, te smo krenuli natrag prema našem autobusu. Opet sam glumio metlu i čekao da svi napuste "mjesto zločina".



Bio je to sve u svemu, jedan ispunjavajući izlet. Tijekom njega se moglo naučiti više nego tijekom svih prethodnih izleta. Bar što se tiče mene. Sad samo treba prionuti vježbi čvorova, jer sam shvatio da sam tu poprilično tanak. Ma u biti znao sam to i otprije, ali sam se samo zavaravao. Sljedeći vikend imamo vježbu korištenja tehničke opreme, a dotad čvorologiju treba dovesti do savršenstva. Ah, sanak pusti.



Subotu sam pak umjesto u radnoj akciji na Šibeniku, zbog mojih dezertera, s prijateljem Željkom proveo u šetnji od Makarske do Brela i natrag. Ma može mi svatko reći što hoće, ali nakon što smo po Hrvatskoj planinarskoj obilaznici prošli gotovo cijelu Hrvatsku, sa sigurnošću mogu ustvrditi da je ovo najljepši dio naše domovine. Prekrasne staze u boricima na beskonačnim šljunčanim plažama, koje oplahuje kristalno čisto more, dok nad nama bdije veličanstveno Biokovo. Pa gdje toga ima, osim na Makarskoj Rivijeri.

- 23:14 - Komentari (26) - Isprintaj - #

06.11.2007., utorak

Opća planinarska škola - 5. tjedan

Prošlog utorka, prolongirano s četvrtka zbog blagdana Svih Svetih, predavanja su bila posvećena prehrani u prirodi, te potom o zaštiti prirode. Predavačica je bila Nada Pekić, tajnica našeg društva, koja je slikovito dočaravala kretanje hrane kroz naš probavni trakt, kao i ostale tjelesne procese. Pri tom smo se mogli prisjetiti školskih dana i satova biologije. Funkcije i važnosti bjelančevina, ugljikohidrata, masti, minerala, vitamina… Većinu toga sam u ovih 17 godina od zadnjih školskih predavanja iz biologije dobrano zaboravio, pa će mi Zizi zasigurno pred ispit morati održati jedno predavanje na ovu temu. Ono što ću vam sad u kratkim crtama prenijeti po pitanju prehrane u prirodi je primjerice važnost nadoknade soli (NaCl), koju gubimo pojačanim znojenjem, da bi izbjegli umor, mišićne grčeve, poremećaj rada organa i eventualni toplotni udar. Usporedbe radi, čovjek u normalnim životnim uvjetima dnevno gubi 5-10 g soli, dok se tijekom planinarenja ti gubici povećavaju do čak 20 g dnevno. Dakle, kroz hranu bi trebali uzeti cca. 4 žličice soli, da bi nadoknadili njen gubitak.



Druga bitna stvar za pripomenuti je važnost vode u planini. To možda i ne predstavlja neki veliki problem u većini naših planina, ali na primjerice Biokovu, koji je gotovo bezvodan, nošenje dovoljnih količina vode je gotovo pitanje "života i smrti"!. Stoga je prije svake ture neophodno dobro proučiti podatke o svim izvorima vode na području kojim se namjeravamo kretati. Iznimno je bitno saznati jesu li u pitanju stalni izvori ili pak presušuju, te je svaka svježa informacija po tom pitanju neprocjenjiva. Isto tako moram pripomenuti da vodu sa svakog sumnjivog izvora obavezno prokuhate ili dezinficirate tableticama koje možete kupiti u ljekarnama. Što se pak tiče potrebite količine vode, s obzirom da se ljudsko tijelo sastoji od 70% vode, nije ni potrebno posebno naglašavati da su nam tijekom planinarenja potrebne velike količine. To naravno ponajviše ovisi od osobe do osobe, ali se tijekom ljetnih mjeseci to penje i do količine od 5 l dnevno.



Sljedeće što želim napomenuti je način prehrane tijekom planinarenja. Zbog specifičnih okolnosti, najvažniji planinarski obrok je večera. Pretjerana količina uzete hrane tijekom ture umrtvljuje naše tijelo i znatno nas usporava u napredovanju. Stoga je bitno tijekom izleta uzeti nekoliko malih obroka, a tek po dolasku na krajnju točku tog dana uzeti obilniji obrok. Ovi manji obroci bi nam ponajviše trebali poslužiti kao nadoknada za izgubljenu energiju, te bi stoga trebalo uzimati energetski bogate namirnice (ugljikohidrate) kako bi nadoknadili dnevnu potrebu tijekom planinarenja, koja iznosi od 4000 do 5500 cal. Za kraj želim istaknuti važnost nošenja dovoljnih količina hrane i vode u planinu. Moj savjet vam je da uvijek sa sobom nositi i 30% više od onih količina koje planirate potrošiti tijekom ture, jer vrag nikad ne spava.



Nakon ovog kratkog osvrta na predavanje o prehrani u planini, na red je došao i sat o zaštiti prirode. Kako se prvo predavanje odužilo, sljedeće je moralo stisnuti u pola sata. Pri tom su se polaznici škole upoznali s 8 hrvatskih nacionalnih parkova, parkovima prirode, zaštićenim rezervatima, spomenicima prirode, značajnim krajobrazima, park šumama i spomenicima parkovne arhitekture. Da ih sad ne nabrajam, sve koje zanimaju popisi naših nacionalnih parkova i parkova prirode mogu ih pronaći na sljedećem linku. Zatim je slijedilo upoznavanjem s dijelom naših zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta, s posebnim osvrtom na naše endemične vrste: velebitska degenija, biokovsko zvonce, dubrovačka zečina, hrvatska sibireja itd.
I tim je okončana naša teoretska naobrazba tog utorka i sad je preostalo još samo s nestrpljenjem iščekivati nedjelju i izlet s našim najpoznatijim alpinistom i putopiscem Stipom Božićem u planinu njegovih, ali i mojih korijena – Šibenik. Prošlog puta me na Šibenik zbog poslovnih obveza nije mogla pratiti moja Zizi, ali mi je zato društvo pravio Plavi.




To je inače planina koju zasigurno malo tko poznaje, pa čak i u planinarskom svijetu. Razloge tomu ponajviše treba tražiti u tome što je u sjeni obližnje dalmatinske kraljice planina, Biokova. Ali i nedostatku planinarskih objekata u planini, te donedavnom nepostojanju uređenih planinarskih staza. Sve je to bilo razlogom da planinu predstavim u novom broju "Hrvatskog planinara", pa se nadam da će je po skorom dovršetku autoceste u njenom podnožju ubuduće pohoditi i mnogi na proputovanju prema jugu Dalmacije. I kladim se da nitko neće požaliti! Što se tiče opisa planine i pristupa vrhu Sv. Mihovil, neću posebno duljiti. Jednostavno ću vam na čitanje ponuditi taj skenirani članak. Inače, časopis "Hrvatski planinar" izlazi još od 1898. godine, te je po tome jedan od naših najstarijih časopisa općenito. U njemu su svoje radove objavljivali najugledniji prirodoslovci, ali i književne veličine poput Nazora, Šenoe i mnogi drugi. Tu na jednom mjestu, na 44 stranice, možete pronaći prekrasne putopise, te sve najzanimljivije informacije, kako o našim planinama, tako i o stranima. Izlazi jednom mjesečno, s godišnjom pretplatom od samo 140 kn. Pretplatu možete izvršiti putem e-maila kontaktom na hps@plsavez.hr i jamčim vam da nećete požaliti.




Sa Sukoišanske smo krenuli u za mene preranih 7 sati, ali se kasnije sve isplatilo. S obzirom da je ovaj vrh, kao i cijela planina, poprilično nepoznat velikom broju planinara, a uz to je naš vodič, nitko drugi nego naš najpoznatiji alpinist, Stipe Božić, za izlet je prijavljen veliki broj planinara. To je naravno zahtijevalo unajmljivanje 2 autobusa. U jedan smo se smjestili mi školarci, a u drugi svi ostali, te pravac na autocestu. Ta ista "Dalmatina" će uskoro doći i u samo podnožje Sv. Mihovila, ali smo se zasad morali zadovoljiti i vožnjom do Šestanovca, a dalje starom, uskom i zavojitom "Napoleonovom" cestom prema Vrgorcu. Kad sam s Turije ugledao piramidalnu stijenu Sv. Mihovila srca je iznenada počelo jače tuči. Iako sam rođeni Makaranin, ipak je podrijetlo mojih djedova i baka iz ovih krajeva, a jabuka nikad ne pada daleko od stabla. Sad bi Hugo nadodao: "Pogotovo ako je stablo jabukovo".



Iz Zavojana smo oko 10.30 h krenuli prema Podastinama, gdje nas je dočekala i naša legenda – Stipe Božić, te nas je nakon uvodne riječi u kojoj je predstavio Sv. Mihovil kao njemu najljepši vrh i upozorio nas da je ovo zasigurno najveća skupina ljudi koja je pohodila ovaj vrh, poveo starom stazom serpentinama prema grebenu. Bitno je pripomenuti da nas je sa Stipom dočekala i GSS ekipa s psom kojemu nisam uspio saznati ime, ali sam usprkos njegovoj prekratkoj dlaci gotovo siguran da pripada pasmini border collie-a – vjerojatno najboljih radnih pasa. Stipe je otpočetka uhvatio svoj ritam, što je za veliku većinu nas bila poput utrke Ferrarija i Fiće. Tek nekolicina nas je bar donekle uspijevala držati korak s njim, iako sam imao dojam da je to smišljeno učinio kako na vrh ne bi izašao sam i to s razmakom od sat vremena za drugim. Stipe se inače nedavno vratio iz daleka. U Namibiji i Americi je snimao nastavak serijala "Pustinje svijeta", pa smo doista imali sreće što nam se pridružio na ovom izletu. A vremenski uvjeti za izlet su bili gotovo idealni. Kolona se razmilila grebenom, svi držeći vlastiti tempo hodanja, te zastajkujući i uživajući u pogledima koji se pružaju kako prema sjeveru i hercegovačkim planinama, tako i prema jugu i Riliću i otocima u izmaglici.



Na vrh smo stigli za nešto malo manje od 2 h hoda, negdje oko 12.30 h, bar mi s čela kolone. Začelje nam se pridružilo za cca. sat vremena. Ono što je uslijedilo je nastavak uživanja u širokom pogledu s vrha, u punjenu baterija hranom i pićem, ali i pražnjenju onih drugih baterija, u foto-aparatima i kamerama. Te naposljetku u onome što je vjerujem većini bio vrhunac dana, mogućnost dobitka zajedničke fotografije sa Stipom Božićem. Kako smo navalili na njega, mislim da će do drugog puta razmisliti o naplatiti svake fotografije i time financijski pokriti svoju sljedeću ekspediciju. Na kraju je i Stipe slikao nas, točnije našu "milenijsku fotografiju" sa stotinjak planinara na Sv. Mihovilu. A na vrhu nema dovoljno mjesta za slobodno fotografiranje, pa će nas morat sastaviti u jednu panoramsku fotografiju.



Silazeći istim putem natrag u Zavojane, imao sam cijelim putem osjećaj da će se Stipe zaustaviti da nazove Bojića i obavijesti kako je našao novog snimatelja, te da mu slijedom događaja njegove usluge više nisu potrebne. Nije to ništa osobno. C´est la vie! Zar sam ja kriv što sam mlađi, snažniji, pun elana… Ma znate to uostalom i vi sami, pa nema potrebe da vam dalje nabrajam. Nekoliko puta sam ga i vidio s mobitelom u ruci, ali nisam baš razaznao riječi. U svakom slučaju, Bojiću crno ti se piše. Stipe zasigurno spada u skupinu ljudi koji ima petlje takve stvari reći u oči, a ne da se skriva iza slušalice. A doduše kad malo bolje razmislim, možda me Stipe samo čuva za neke bolje ekspedicije. Neka Bojić sad skapava po ovim pustinjama, moj red će doći za serijal "Atoli svijeta".



Filmić sa Sv. Mihovila, 04. studenog 2007.

U podnožje smo se sjurili za 1.30 h hoda, Stipe je otišao pozdraviti rodbinu, a nama je preostalo čekati dodatnih 1-1.30 h ostatak grupe na nekom od zavojanskih zidića. Alternativa se pojavili u vidu ponuđenog prijevoza do Kokorića, što se bez prevelikog razmišljanja jednoglasno prihvatilo. Tihanu se naravno obavezno obavijestilo, da ne uznemirujemo bespotrebno odgovorne. A u Kokorićima je Zvonimir Pervan, svjestan turističkih potencijala Vrgoračkog kraja, uredio i otvorio etno-selo. Isti je inače i vlasnik jedinog hotela u Vrgorcu. A u Kokorićima se na jednom mjestu može doživjeti donedavni način života stanovnika ovog kraja, ali i općenito cijele Dalmatinske Zagore. Jedna od brojnih teorija glasi da je baš u tim Kokorićima čuveni talijanski putopisac Alberto Fortis u 18. stoljeću od strane vojvode Prvana čuo za baladu "Hasanaginica", te je nakon toga proslavio diljem Europe. Domaćin, inače rod tog istog vojvode, je našu prethodnicu dočekao, vjerojatno kao i njegov predak Fortisa, sa suhim smokvama i travaricom. Ovo prvo je definitivno bilo po mom guštu, a ovo potonje baš i ne. Ipak sam iz pristojnosti gucnuo malo i spržio grlo. Sad nam je preostalo samo iščekivat ostatak grupe. A to se stvarno odužilo, pa su neki već počeli osjećati posljedice nestanka Sunca. Ti isti su morali preživjeti s dodatnom dozom rukava, a njih srećom nije nedostajalo.



Filmić sa Sv. Mihovila, 07. rujna 2007.

I onda kad smo već gotovo izgubili svaku nadu da će nam se bilo tko pridružiti, napokon ugledasmo dva autobusa gore visoko na cesti od Kozice prema Vrgorcu. Od tog trenutka sve je bilo lakše. Sad je već za tili čas stigao trenutak kad nam se ostatak družine pridružio za stolom i prionuo na glancanje tanjura. Prije toga naravno pozdravna riječ domaćina, pa potom i Stipe Božića. Mi vegetarijanci i polu-vegetarijanci, čitaj; nas četvoro, smo za ručak-večeru dobili manistru s pomama i sir, a ostatak ekipe…ma iskreno govoreći nisam ni siguran što je ono bilo. Vidio sam kupus, meso, pa vi zaključujte ili još bolje, pitajte Broda i Suncokretu. Nakon objeda smo obišli etno-selo i zavičajnu zbirku koje usprkos osvjetljenju i nisam baš najbolje vidio. Stoga mi nema druge, nego da drugog puta u Kokoriće navratim po danu. A u njima ionako nisam bio još od djetinstva. Sad se trebalo opet hitro vratiti natrag do Splita, jer nas doma čekaju brojna gladna usta. Jedan mališan je u međuvremenu već pronašao svoj novi dom, a vjerujem da će uskoro i preostala dva.
Eto, zasad toliko od mene. Čujemo se sljedećeg tjedna s novim informacijama iz naše vesele planinarske škole.

- 13:19 - Komentari (33) - Isprintaj - #

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

ASMA
Bloga mi moga
Borut
Kačić
Kosamja
Mali brat Karlo
Mrvica
Pedeset +
Sick of it all
Podgorani u Dubaiu


Dosad ispenjani vrhovi HPO-a

1. područje
SLAVONIJA
1. Papuk - vrh Lapjak (667 m)
2. Papuk - vrh Češljakovački vis (825 m)

2. područje
MOSLAVAČKA GORA I BILOGORA
1. Moslavačka gora - vrh Vis (444 m)

3. područje
HRVATSKO ZAGORJE I MEĐIMURJE
1. Ivanščica - vrh Ivanščica (1060 m)
2. Ivanščica - Oštrcgrad (746 m)
3. Kalnik - vrh Vranilac (642 m)

4. područje
MEDVEDNICA
1. Sljeme - vrh (1033 m)
2. Medvedgrad (579 m)
3. Kameni svati (489 m)

5. područje
SAMOBORSKO GORJE
1. Plešivica - vrh (779 m)
2. Oštrc - vrh (752 m)
3. Japetić - vrh (879 m)
4. Veliki Lovnik - vrh (737 m)
5. Okić - vrh (499 m)

6. područje
ŽUMBERAČKA GORA
1. Pliješ - vrh (977 m)
2. Ječmište - vrh (976 m)
3. Zečak - vrh (795 m)

7. područje
KARLOVAČKO POKUPLJE, BANOVINA I KORDUN
1. Vinica - vrh (321 m)
2. Martinščak - vrh (346 m)


8. područje
GORSKI KOTAR - južni dio
1. Ogulin (323 m) - Zavičajni muzej - alpinistička zbirka
2. Klek - vrh (1181 m)
3. Viševica - vrh (1428 m)
4. Zagradski vrh - vrh (1187 m)
5. Javorova kosa - vrh (1015 m)
6. Bjelolasica - vrh Kula (1534 m)


9. područje
GORSKI KOTAR - sjeverni dio
1. Skradski vrh (1043 m)
2. Špičasti vrh (702 m)
3. Snježnik - vrh (1505 m)
4. Kamenjak - vrh (837 m)

10. područje
ISTRA
1. Ćićarija - vrh Veliki Planik (1272 m)
2. Učka - vrh Vojak (1396 m)
3. Učka - vrh Knezgrad (612 m)
4. Ćićarija - vrh Orljak (1116 m)
5. Ćićarija - Županj vrh (1138 m)

11. područje
SJEVERNI VELEBIT
1. Veliki Zavižan - vrh (1676 m)
2. Balinovac - vrh (1602 m)
3. Zavižanski Pivčevac - vrh (1676 m)
4. Mali Rajinac - vrh (1699 m)
5. Gromovača - vrh (1676 m)
6. Veliki Kozjak - vrh (1629 m)
7. Krajačev kuk - vrh (1659 m)
8. Vratarski kuk - vrh (1676 m)
9. Golubić - vrh (1650 m)

12. područje
SREDNJI VELEBIT
1. Kiza - vrh (1274 m)
2. Ljubičko brdo - vrh (1320 m)
3. Metla - vrh (1288 m)
4. Bačića kuk - vrh (1304 m)
5. Budakovo brdo - vrh (1317 m)
6. Velinac - vrh (965 m)
7. Zečjak - vrh (1622 m)
8. Šatorina - vrh (1624 m)

13. područje
JUŽNI VELEBIT
1. Visočica - vrh (1615 m)
2. Veliki Sadikovac - vrh (1286 m)
3. Bojin kuk - vrh (1110 m)
4. Crnopac - vrh (1402 m)
5. Anića kuk - vrh (712 m)
6. Debeli kuk(Stap) - vrh (1269 m)
7. Vlaški Grad - vrh (1383 m)
8. Sveto brdo - vrh (1751 m)
9. Vaganski vrh (1757 m)


14. područje
LIKA
1. Kremen - vrh (1590 m)
2. Zir - vrh (850 m)
3. Poštak - vrh (1425 m)
4. Oštri Medvjeđak - vrh (884 m)
5. Lička Plješivica - vrh Ozeblin (1657 m)

15. područje
JADRANSKI OTOCI - sjeverni dio
1. Cres - vrh Sis (639 m)
2. Lošinj - vrh Sv. Mikula (557 m)
3. Pag - vrh Sv. Vid (348 m)
4. Rab - vrh Kamenjak (408 m)

16. područje
JADRANSKI OTOCI - južni dio
1. Brač - vrh Vidova gora (780 m)
2. Šolta - vrh Vela Straža (237 m)
3. Ugljan - vrh Šćah (286 m)
4. Pašman - vrh Veliki Bokolj (274 m)
5. Hvar - vrh Sv. Nikola (626 m)
6. Vis - vrh Hum (587 m)
7. Korčula - vrh Kom (508 m)
8. Mljet - vrh Velji grad (514 m)
9. Dugi otok - vrh Orljak (270 m)

17. područje
DALMATINSKA ZAGORA
1. Dinara - vrh Sinjal (1831 m)
2. Svilaja - vrh Svilaja (1508 m)
3. Kozjak (kod Kijeva) - vrh Bat (1206 m)
4. Promina - vrh Čavnovka (1147 m)
5. Kamešnica - vrh Kruge (1606 m)
6. Dinara - vrh Badanj (1281 m)

18. područje
DALMACIJA
1. Trtar - vrh Orlovača (494 m)
2. Kozjak - vrh Biranj (631 m)
3. Kozjak - vrh Sv. Jure (676 m)
4. Mosor - vrh Ljubljan (1262 m)
5. Mosor - vrh Veliki Kabal (1339 m)
6. Mosor - vrh Kozik (1319 m)
7. Omiška Dinara - vrh Kula (863 m)
8. Mosor - vrh Debelo brdo (1044 m)
9. Vilaja - Crni vrh (739 m)

19. područje
BIOKOVO I ZAGORA
1. Sv. Jure - vrh (1762 m)
2. Sutvid - vrh (1155 m)
3. Sv. Ilija (kod Gradca) - vrh (773 m)
4. Vošac - vrh (1421 m)
5. Kimet - vrh (1536 m)
6. Drveničke stine - vrh Sokolić (788 m)
7. Matokit - vrh Sv. Rok (1062 m)
8. Šibenik - vrh (1467 m)
9. Sv. Ilija - vrh (1642 m)
10. Šćirovac - vrh (1619 m)

20. područje
DUBROVAČKO PODRUČJE
1. Pelješac - vrh Sv. Ilija (960 m)
2. Sniježnica - Ilijin vrh (1234 m)


DALMATINSKI BISERI
Otok Murter
Skradin
Imotska jezera
Vela Luka


PO PLANINAMA BiH-a
Troglav
Prenj, drugo ime za čeif 2.dio
Prenj, drugo ime za čeif 1.dio
40. Bjelašnički dani
Hranisava (Bjelašnica)
Tušnica

PO PLANINAMA CRNE GORE
O planino, prokleto li si lijepa
Vukovi s Prokletija
Ganga s Prokletija

RAZNI IZLETI
Lokva (Biokovo)
Konj (Kamešnica)
Planina Šibenik
Sv. Ilija (Biokovo)
Sv. Jure (Biokovo)
Motika (Biokovo)
Svilaja nakon požara


OPĆA PLANINARSKA ŠKOLA
1. tjedan - Mosor
2. tjedan - Mosor
3. tjedan - Biokovo
4. tjedan - Omiška Dinara
5. tjedan - Sv. Mihovil
6. tjedan - Vranjača
7. tjedan - Kozjak
8. tjedan - Velebit



Planinarski i sportski blogovi

SAK Extrem - Makarska
HPD Biokovo - Makarska
HPK Dalmacija - Split
PD Sv. Ilija - Orebić
Catvulgaris
Diavola
Ericca35
Gogh
Gogoo
Gojzom po svijetu
Hrvatska cipelcugom
Iris
Ironije
Lastavica
Mali...veliki svijet
Melez
Mijo
Orlalala
Pevci
Planinar
Priroda
Pustolofka
Romanticus
SumarKA
Visokogorci
Welcome2
Zgubidanije

HRVATSKA PLANINARSKA OBILAZNICA



Dnevnik: cijena: 40 kn, posljednje izdanje 2007. g.

U prva dva izdanja dnevnika HPO bilo je 135 kontrolnih točaka. U trećem izdanju, ožujak 2005. naknadno je uvršteno još 13 KT. A u četvrtom izdanju su dodane nove 3 kontrolne točke, te ih je sad ukupno 151.

Za glavninu ostalih KT Hrvatske planinarske obilaznice prilazni putovi su opisani u planinarsko-turističkom vodiču Hrvatske planine dr. Željka Poljaka. Isto tako, za glavninu KT bit će od velike pomoći i Hrvatski planinarski atlas dr. Željka Poljaka (Golden marketing 1996. i 2002.)

Vrsta priznanja:

brončana značka – potrebne KT iz 10 područja s najmanje 25 KT



srebrna značka – potrebne KT iz 15 područja s ukupno 50 KT (obavezna je Sinjal - Dinara)



zlatna značka – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 75 KT



posebno priznanje - potrebne KT svih 20 područja s ukupno 100 KT



visoko priznanje – potrebne KT svih 20 područja s ukupno 125 KT



NOVOST:
najviše priznanje - potrebno 150 KT

Ovakav slijed izdavanja priznanja ne može se preskočiti. Vrijeme obilaska nije ograničeno.


Blogovi koje rado pogledamo:

Aquaria
Big Vern
Bivis
Borovci
Brlje
Brod u boci
Bugenvilija
Čiovka
Darkwolf
Demijan
Domena
Emanuele
Feby
Fidel
Fotoblog
Gugo
Gustirna
Jocker
Juliere
Justawomen
Kašeta
Katrida
Koki
Kratke
Lagrima
Lanterna
Lino
Lipa Mare
Lipota zore
Little Miss G
Lolina
Ljelja
Mima
Mosor2
Neron
Oceana
Objektiv
Ovajonaj
Pea
Pegy
Rozza
Rudarka
Santea
Shrimpy
Siscijanka
Stereokemija
Suncokreta2
Svantevid
Teta u pubertetu
Teeja
Teuta
Tija
Trill
Xiola bleu
Why o why
ZiziMars14
Zvrk
Život na sjeveru

Moj e-mail:
denis.vranjes@public.carnet.hr



od 11.06.2007.