E-mail
harpocrat210@gmail.com





vilenjak

30.05.2007., srijeda

Hipnoza


Ova stvar mi se uvukla u uho otkako me je no blog podsjetio na nju
Utvrđuje me u tom nekom memljivom osjećaju da je Sve iluzija, ali
da ta spoznaja nije razlog za tragično doživljavanje svijeta -
Nego za veselu razuzdanost.
Hen To Pan

- 22:51 - Komentari (15) - Isprintaj - #

27.05.2007., nedjelja

Khandov prsten

- Vilenjače, dođi u moj ured.
(što sam sad zasrao?)
- Nije ništa važno, ali zapravo i je. Čovjek kojeg znam iz nekih ranijih filmova sad ima Zavičajnu udrugu Hrvata iz sjeverne Bosne.
(izdah olakšanja)
- To nije stvar koju bismo inače objavili u našem tjedniku, ali njemu za uslugu hoću. Otiđi na sastanak te njegove udruge, pa napiši lijepu, toplu crticu. Mislila sam da će tebi to biti najlakše, i ti si porijeklom iz tih krajeva…

Dobro da me je na to podsjetila. U to vrijeme, negdje na početku događanja u Paviljonu halucinacija, bio sam potpuno uljuljkan u kozmopolitsko-psihodelični doživljaj svijeta. Pronašao sam u svijesti nekakvu premosnicu pomoću koje sam naprosto zaboravio neugodna sjećanja iz rata i predrata i nastavio živjeti sa riječju 'urbano' kao svojom zastavom. Pisao sam istovremeno za tabloide i društveno angažirane medije, snimao kratke filmove, sudjelovao u radu nekoliko nevladinih organizacija, upoznavao cool ljude iz Europe i Regije.

Stigao sam u njihov ured u Novom Zagrebu. Bilo je gore nego što sam očekivao.

Svi su bili u staromodnim odijelima, uglavnom plavim. Visoki, veliki tipovi rumenih lica.

Moj narod. Trolovi u kravatama. Pogledao sam se u ogledalo. Dobro, ne nosim kravatu, nisam baš posve isti kao oni.

- Ova udruga, osim humanitarne djelatnosti, ima i sportski karakter.

?

- Založit ćemo se da naša vrijedna tradicija, igra prstena, dobije status sporta.

Igra prstena? O tome mi deda nije govorio.

- Po tome je naš kraj poseban. Da ne zaboravite na to, spremio sam vam po jedan prsten – reče šeficin prijatelj, i podijeli svakom od prisutnih kapislu puščanog metka. Tripozno.

- I koja su pravila te igre?

- Divno je u tome što su jednostavna. Na podu je dvanaest jastuka. Ispod jednog od njih je prsten – tako, zapravo, zovemo kapislu metka. Igrači pogađaju koji je jastuk pravi, pokazujući na njega prstom. Onda se jastuk podiže…

- I pobjeda je?

- Kad netko pogodi gdje je prsten.

Nije me lako zbuniti, ali…

…bio sam zbunjen. Ne samo zbog jučerašnjeg tuluma, nego jer to stvarno nisam mogao shvatiti.

Na kraju sam morao jednostavno povjerovati.

To je igra pogađanja ispod kojeg je jastuka kapisla od metka.

Etnološko blago moga kraja.

Dostojna je da je igraju planinski trolovi.

A ja?

Ja sam, iako tvrdim da sam vilenjak, zapravo planinski trol.

Ili bar spadam pod njihov Zavičajni klub.


Sačuvao sam u desnom džepu 'Prsten'.

Da se sjetim, kad zabrijem, da sam rođen u Khandu.

- 23:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

24.05.2007., četvrtak

Kika i Mima

Ona, ja i Kika smo jedne godine krenuli na Medvedgrad. Ona je vitka, energična poetesa, ja sam pomalo umorni senzacionalist, a Kika je mješanka zlatnog retrivera i nečega.

Skoro sam umro uspinjući se. U pretprošloj velikoj avanturi sam nabio 10 kg viška sjedeći na komandnom mostu uz neograničenu junk food logistiku, a uz to se nisam sasvim oporavio od prošlotjedne gripe. Nema veze. Nikad ne odustajem.

Nisu nas pustili u restoran tvrđave Medvedgrad s Kikom. Valjda da ih ne pojede. Najebao sam im se oca i majke.

Gledali smo Zagreb sa visina. Spustili se do Šestinskog lagvića.

Najeli se i napili. Malo jače. Lupilo nas je vino, zrak, a, iskreno, lupilo je nas davnih dana.

Uvjeravala me je da se možemo spustiti pješice do kuće za sat vremena. Nisam vjerovao. U načelu sam izgubio opkladu…

…Jer smo se spustili za sat i pol, ali smo 45 minuta izgubili razgovarajući sa Mimom i njenim drugom. A dobili smo – Mimu.

Mima je mješanka nečega velikog i haskija. Njen drug je obični avlijaner. Oboje su jako prestrašeni.

Priključili su nam se već u visini autobusne stanice. Zapravo, priključili su se Kiki.

Nisu je napuštali. Njene su oči bile pune nade, a avlijanerove napola. Ili malo manje.

Svaki put kad bismo ih pokušali obeshrabriti, bilo je sve tužnije.

- Ne možemo ih dovući kući.
- Dobro, onda ja idem svojoj kući. Bok.
- Nisam tako mislio.
- …
- Uzećemo ih za večeras, pa ćemo ih sutra udomiti.
- Znaš, oduvijek sam htjela imati dva velika psa.

Stigli smo do fontane na Britancu. Ona je dala vode iz ruku prvo Mimi, a onda je pokušala namiriti i Kiku. Međutim, Kika nije htjela piti iz ruku na kojima je bio miris njene nove (ne)prijateljice. Mima je, u Kikinim očima, već u nivou Pantovčaka postala konkurentica za gazdaričinu ljubav.

Jedva sam je utješio.

Avlijaner se nije dao krstiti. Nije htio uzeti ni hrenovku iz peciva. Svejedno, nekako smo svo petoro stigli do butika u kojem radi njena sestra.

- Možda je dresiran da ne uzima hranu ni od koga nego od gazde. Čula sam da psi znaju tako izgladnjeti do smrti…
- Ma nije taj uopće dresiran. To je avlijaner, ali je na ulici, rekao bih, već tjednima pa je sav isprepadan. Pitanje je hoće li htjeti ući u kuću. Ona, siguran sam, hoće.
- Misliš da je ona kućni pas?
- Sigurno. Vidi urez u dlaki na vratu od ogrlice. A dlaka joj je još počešljana… nije na cesti, mislim, niti dva dana.
- Po zubima bih rekla da nije starija od godinu dana – ocijenila je stručno Ona.
- Nazvaćemo je Mima – rekla je sestra oduševljeno.
- Možda se tako stvarno i zove. Mima je, očito, kućni pas koji je dosadio vlasnicima, pa su ga riješili ogrlice i istovarili na Sljemenu da se dalje sam snalazi.

Sestri su krenule suze. Dogovorili smo se da je ona zadrži, a da avlijanera sutra udomljavamo.

Nije htio ući u stan.
Nije htio jesti iz konzerve.
Tijekom noći je otišao.

Mima je, naravno, odmah ušla, i skočila na fotelju, kao da je sve u redu. Siroto, ostavljeno pašče puno povjerenja. Dok se gnijezdila u bijeloj koži, Kika ju je promatrala razrogačenim očima.

Tiho je zajaukala, oborila uši,
i izgubila svaku nadu da će Mima nestati.

Utonula u duboku depresiju.

Kad sam se slijedeće jutro probudio, bio sam užasno mamuran. Ali, imao sam što vidjeti.
Dva velika psa.
Dvostruka sreća.

Mima je sjedila na krevetu, a Kika bezvoljno ležala na svom ručniku.

- Vidjet ćeš da ću je dresirati u roku od tri tjedna, kaže Ona.

Mima je spora, plemenitog držanja. Kika je inteligentna, žestoka divljakuša.

Stalno su se tukle. Zapravo, Mima bi zarežala i pokušala nametnuti svoj autoritet kao veća od njih dvije, a onda bi je iskusnija i bezobraznija Kika istukla.

Sprijateljile su se tek oko Božića, kad je Kika skoro umrla od straha zbog pucnjeva petardi.

Nisam znao što da radim da je smirim. Srce joj je udaralo tisuću udaraca u minuti, a Ona je bila daleko. Uzeo sam je u naručje, ali je još više poludjela. Činilo mi se da će joj grudni koš eksplodirati.

Spustio sam je, a onda ju je…
…Mima poljubila.

Mislio sam da haluciniram,
ali to se stvarno dogodilo.

Postale su najbolje prijateljice. Čopor od njih dvije.

Kika je ipak vođa.

….
Nisam ih redovito viđao neko vrijeme.
….
Sreo sam ih u šetnji.

- Tko mene voli?

Kika je skočila na mene kao na najrođenijeg. Uvijek me je voljela, još otkako smo se upoznali na Dan udruga u travi ispod Tomislavovog spomenika.

Mima me je zaboravila.

Eto. Je li to nezahvalnost, ili je Mima razumjela moj davni dijalog s Njom ponad Britanca i cijelo vrijeme bila svjesna da u kritičnom trenutku nisam bio na njenoj strani?

Ne znam.

Ako je ovo drugo, onda mi je žao.

- 02:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

22.05.2007., utorak

Galebica

- Srećo, ne misliš da bi bilo bolje da malo staneš na loptu?
- Kako to misliš?
- Pa u emocionalnom si, fizičkom i materijalnom neredu. Ako ovakva budeš išla van, tražiš nove emocionalne batine.
- I šta mi predlažeš?
- Smiri se tjedan-dva, budi strejt, oporavi se malo i onda vidi što dalje.
....
...
..
.
- Znaš šta, Galeb Jonathan Livingston je uvijek letio samo brže. Idem ja. Bok.

- 14:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.05.2007., četvrtak

Otok

Pronašao sam se samog
u moru vremena
'I have crossed oceans of time to find you'
rekao je netko drugi

- 22:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

10.05.2007., četvrtak

Žene koje ne postoje

Moj drug Ante Perković,
jedan od ljudi koji su me odlučno inspirirali da postanem novinar.
Zene koje ne postoje

Add to My Profile | More Videos
On je prosvjetljen,
i svetac bloga.

- 04:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

08.05.2007., utorak

Ambivalencija


- I koji je plan?
- Nema plana, svega mi je dosta.
- I onda?
- Nastavljamo dalje.

- 15:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.05.2007., petak

I reče Jesus

Bestseler, gerilska medijska grupacija pod zapovjedništvom gromoglasnog Jesusa Quintane, održao je jučer promociju svoje prve zbirke priča, koja će pojaviti u knjižarama negdje tijekom ljeta.

Budući da sam u mističnom ritualu prolaska kroz prstenove zaslužio njihovo povjerenje, volontirao sam da pročitam izabranu priču.

Preživio sam.

Publika se smijala, ali me Manik, Fani, pokojna Baka , mistična Athena i dobri Trenk uvjeravaju da je to bilo zato jer im se svidjela moja priča, a ne zato jer se trgaju od smijeha gledajući frika koji se stvorio pred njima.

Bio je i Tajp, ali je zbrisao na vrijeme.

Svima sam rekao istinu. Da sam prije 11 godina shvatio kako ne znam raditi skoro ništa osim pričanja priča. Ali kako sve te priče nisam počeo zapisivati u proznom obliku prije nego što sam sreo Manistru i Rozu na Tomislavcu. Dok mi Šile nije otvorio blog, Rahatli zapanjila šarolikošću izričaja a Tajp prikazao iskupljenje kroz reminiscenciju.

Dišem.

- 00:31 - Komentari (20) - Isprintaj - #

02.05.2007., srijeda

Prorokova vojska

Stanislav i Prorok Kristijan zasnovali su poslovni odnos skladan poput simbioze raka samca i njegove školjke: Stan je prodavao travu koju je Kiki uzgojio na medicinskim otpadom kontaminiranoj poljani kraj Lučkog, a Kristijan je na njegovom računalu dorađivao svoj manifest o obnovi svijeta. Po dogovoru je trebao naučiti i osnove rada sa web stranicama, ali nije se pokazao kao talentiran učenik. U svakom je HTML kodu pronalazio mistiku na tragu Kabale, pa je Stanislav malo-pomalo odustao od poduke.

Prorok se, malo-pomalo, sasvim preselio u Stanovu sobu u desetom paviljonu. Ovome je to isprva bilo smiješno i zabavno: proglasio se njegovim svećenikom i tajnikom crkve obnove svijeta. Princeza je prihvatila šalu i proglasila se vladaricom svjetlosti i tame, a ja sam, slijedeći kao i obično njen primjer, postao Gospodar tajnih vrata (radilo se, vrlo prozaično, o ostavi u kojoj smo buksali robu).

Svakog čuda tri dana dosta. Jadni je spaljeni Prorok uskoro svima dosadio. Prisjela nam je njegova trava, jer smo ostali bez najboljeg utočišta i polazne točke za sve operacije – Stanislavove sobe, koju je posve okupirao svojim tihim, ali ipak iritantnim prisustvom.

Konačno je rješenje bilo dosta radikalno: dobri je Stan prenio svoje računalo u njegovu kuću, rastavši se na taj način od svog pomno izgrađenog i istreniranog lika u 'Diablu' i svih njegovih 12 astroloških ogrlica. Nastavili smo pušiti otrovnu travuljagu…

…A Prorok se opet vratio u Dom jer je htio razgovarati sa Princezom o svojim teorijama. Ona nije bila tako strpljiva kao Stanislav: izdržala je jedan podulji ručak u menzi i rekla mu da će ga zvati kad razmisli o onome što je dosad čula, a da će do tada sama meditirati o svim činjenicama. Kikiju je trebalo nekoliko dana da realizira što to zapravo znači – kad je shvatio, tužan se obratio Stanu za savjet. Ovaj mu je, umoran od cijele igrarije, objasnio da svima ide na živce i da je dosadan.

Prorok je iste večeri vratio računalo i rekao da će manifest dopisati na papiru. Bilo mi ga je žao, ali Stan me je umirio – deal je i dalje bio na snazi.

Nije dolazio 11 dana.

Kad se vratio, za čudo smo se mimošli. Spavao sam kod Princeze, dva kata iznad. Stan je upao bez kucanja.
- Vile, kriza je. Lud je i agresivan. Skakao je i ludovao. Trebaće mi tvoja pomoć da raskinemo cijelu ovu suradnju.
- Nema problema. Znaš da sam ja dečko iz Dubrave.

U stvarnosti, zadnji put kad sam se potukao s nekim džiberima na terminalu bio sam u Traumi tri dana. Odavno nisam više za šoru – ali nema veze, jezik mi je brži od pameti, tad pa i sad. U sebi sam mislio, ok, ako do toga i dođe, nekako ću dozvati Bubija i ekipu…

…Proroka, na sreću, više nije bilo u paviljonu, pa moje obećanje nije niti došlo u pitanje.

Došao je dva dana kasnije. Pokucao je na vrata Princezine sobe mističnih sedam puta. Kad sam shvatio da je to on, krenuo sam zaključati vrata, jer smo nas dvoje upravo bili u jednoj od naših psihodeličnih seansi, ali dok sam došepesao do kvake on je već otvorio vrata.

Stajali smo na dovratku, gledajući se zbunjeno. Ja sam mislio – fak, ako se sad potučemo, najebaću, sasvim sam razbijen. Prorok je razočarano pogledavao čas mene, čas Princezu, i na kraju procijedio:

- Aha.

Udahnuo sam, pribrao se i prebacio se u svoju omiljenu rolu - bosanskog kućedomaćina.

- Pa, sjedi, Kristijane, hoćeš da ti skuham kahvu?

Zastao je, i na trenutak izgledao kao da se rastrijeznio. Odahnuo sam i opet si dopustio da se rasplinem.

- Da, da, da… ponavljao je.

Dok sam napravio kavu, svo troje smo se malo sabrali.

- Vas dvoje me jedini razumijete. Zato ću vam i ispričati što će dalje biti.
- Biće sve u redu, Kiki.
- Neće biti, biće rata.
- Rat je već bio, i to je sasvim dosta.

Tu sam ga zbunio. Princeza je zapalila cigaretu i sa zanimanjem promatrala našu interakciju.

- Razočaralo me je što me svi osim vas dvoje smatraju za dosadu i luđaka. Razmišljao sam dan i noć, i zaključio da je to zbog licemjerja zapadne kršćanske kulture. Svi su, naprosto, naučeni lagati. Prije nego što sam se prosvijetlio i shvatio da je sve energija, proučavao sam kinesku kulturu i tai chi, no to je pretvrdo za nas europljane. Sad, kad sam se razočarao, upisao sam se na tečaj Kabale kod vidovnjaka Malenskog da proučim te Židove, ali to mi je bilo prečudno.
- Da, Malenski i jeste malo čudan…
- I onda sam odlučio proučiti arapsku tradiciju. Došao sam u Islamski centar na Folki i popričao s prodavačem. Prodao mi je jedan mali, fini Kuran i uputio me na neke ljude u Gajnicama, koji znaju još više o svemu tome.
- ?
- Jedva sam ih našao, to je obični stan u neboderu. Kad sam ušao, malo smo pričali, na engleskom, a onda su mi sve objasnili i snimili me na video.
- Video?
- Prepoznali su da sam posvećen kada sam im rekao da je za sve kriva zapadna kršćanska tradicija, a da ni kineska ni hebrejska nisu bolje. Snažno su se rukovali sa mnom. Volim to. Rekli su mi da oni znaju da je to tako, i da je iz istih razloga formirana Božja vojska u Libanonu.
- …
- Ponudili su mi da odem s njima tamo. Da ću tamo pušiti najbolji hašiš na svijetu, Red Lebanon, seksati najbolje žene i obučavat će me najbolji ljudi, Sadam i drugi. Izgrlio sam ih.
- Red Lebanon?
- I onda su me snimili na video, kako govorim o svemu. Kad dođe do velikog čišćenja, vojske će krenuti na trulu Europu, ali samo ću vas dvoje poštediti.

Zabrijao sam grandioznu, halucinatnu sliku: Prorok Kristijan je na vrhu planine, oko njega lete zrakoplovi, a pod njim se množe vojske poput tepiha raznobojnih mrava, a on upravlja energijama: lijevo-desno-u spiralu… sasvim sam se uživio u to, a Princeza je iskoristila moju šutnju da nježno ali odlučno isprati Kikija iz sobe.

- Obojica ste ludi. Ti si gori od njega. Ali zato te i volim.

Kad sam došao sebi ujutro, istuširao se i pojeo malo majoneze, shvatio sam da se sve što je prorok opisao možda doista i dogodilo. Tu je, naime, bio detalj kojeg znaju samo frikovi poput mene: recruiteri Hezbolaha i Hamasa svoje kandidate uvijek snimaju na video kad su najoduševljeniji, da im to kasnije pokažu kad im opadne entuzijazam. Da takvi ljudi doista postoje u Zagrebu, znao sam odavna, jer je ujakov prijatelj iz Prijedora studirao teologiju u Kairu pa sam preko njega malo ušao u tu spiku.

- Jadan prorok, moramo mu nekako pomoći, uznemirila se Princeza kad je shvatila da postoji 50% šanse da je situacija ozbiljna.

Kolumbijac je znao adresu Prorokove kuće u Lučkom, on je uvijek pamtio te detalje. Preko adrese sam došao do imena Kristijanovog rođaka na kojeg je kuća glasila, a onda sam krenuo nazivati ljude s istim prezimenom u Županji, po telefonskom imeniku. Nakon tri telefoniranja razgovarao sam sa Prorokovim stricem…

…Kojem, naravno, nisam rekao cijelu priču, ali sam mu dao do znanja da mu nećak luduje po metropoli i sramoti obitelj, što je ovaj i dosad znao, ali ne i razmjere. Nije mi trebalo dugo da ga ubijedim da dođe po Kikija, nekad perspektivnog studenta ekonomije, i dovede ga kući da se malo oporavi na majčinoj kuhinji.

Bio je kod kuće dva tjedna.
Majčine savijače, kulen, grah s kupusom i krvavice pristojno su ga spustili. Vratio se opran, sit i poprilično spušten. Još je mislio da svijet treba obnoviti, ali šit Red Lebanon i Sadamove rajske djevice više nisu bile u igri.

Manifest je postavljen na Internet, ali kako ga niko nije linkao, posjeta je bila neznatna – 10-ak dnevno, a to su zapravo bili klikovi vrijednoga Stana koji je sajt održavao. Dok nije nestalo i zadnjih zaliha trave sa otpada…

…a onda je i Prorok nestao iz naših života.

Princeza ga je jednom spazila na referadi ekonomije. Okrenuo je glavu od nje i otrčao.

Rat je bio završen.

- 21:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

01.05.2007., utorak

Manistrovilenjak: Prorokov vrt v. 1.2


- Nemoj zaboraviti na promociju - rekla mi je Antea, lupivši me po ramenu dok sam kunjao na šanku Dolca.

Zaboravio sam bio na promociju Kristijanovog manifesta božanske djece. Antea, gorljiva hodočasnica javnih predavanja o new ageu i duhovnosti, krivo je pretpostavila da bih mogao biti zainteresiran za novog čudaka u svom adresaru. Tip je, koliko sam shvatio, studirao ekonomiju a onda odlijepio na tai-chi i počeo okolo pričati kako je sve energija. Stekao je prezir šire obitelji u Županji i nadimak Energija. Na predavanju u četvrtak trebao je izložiti najsvježije teorijsko usustavljenje svojih razmatranja o energiji.

- Daj dođi. Bit će četrdesetak odabranih gostiju, koji razumiju o čemu se tu radi, ja ću napraviti sendviče...
- ...a taj napušenac će napraviti tisuću jointova pa ćemo se svi prosvijetliti - dodao je Antein dečko Ivan, razvukavši usta u krezubi osmijeh, koji me podsjetimo na mačketinu iz «Alise u zemlji čudesa».
Zainteresirao sam se na spomen lakih droga.
- Je, Kristijan je od babe naslijedio kućicu u Lučkom i pored njega zasadio cijelu plantažu trave. Tamo će biti predavanje, rekla je Antea entuzijastično.
- I dobro je narasla? Mislim, ta trava?
- Kako da ne. Rekao mi je da je na tom mjestu inače dugo godina bio medicinski otpad, sve dok nisu izgradili PUTO spalionicu. Ko zna šta sve ima u toj zemlji. Trava je prava razvaljotka, gotovo se pohotno cerio Ivan.
Odlučio sam svakako otići u Lučko u četvrtak.
***
Ivan i Antea su imali čudnu vezu. Ruku na srce, i on je pripadao u kategoriju spaljenovića sa new age predavanja. Ona mu je bila prva djevojka. Grozno se ponašao prema njoj, kao neki mačo kauboj koji je imao hiljadu playboyevih duplerica a ona mu je tek stoti prioritet. U realnosti bilo upravo suprotno - Antea je bila lijepa, pametna, cool i vrlo omiljena među muškarcima, pogotovo nama koji volimo taj vilenjački tip žene, a on poružni frikoviti tip iz Sesveta (od kud sam ga inicijalno i poznavao). Stalno ga je ostavljala, ali bi mu se uvijek vratila.

To mi je zadavalo velik problem. Patio sam za njom, ali nisam htio ništa konkretno poduzeti dok je s Ivanom, kojeg sam ipak doživljavao kao kakvog-takvog frenda. Kako sam u to vrijeme još bio moralan, uvijek bih mu dao tjedan dana fore kad bi prekinuli, ali nikad ne bih dočekao istek roka - vratila bi mu se već nakon 3-4 dana. On je, na neki način, bio njen omiljeni pacijent o kojem se neumorno brinula, a ja njen pouzdani prijatelj koji se brinuo o njoj samoj. Zbog tih sam se iznurujućih troslojnih turbulencija i uhvatio Princeze tako grčevito: htio sam se izvući iz začaranog kruga.
***
Truckanje u autobusu je bilo umjereno naporno. Nisam mislio da će itko doći na predavanje. Kad tamo - cijela bratija. Stanislav, Halil, Zlatko, doktor Goran, Princeza, čak i Kolumbijac, koji uopće nije pušio takvu spiku. Drugari su nanjušili besplatnu travu i nagrnuli kao mravi na crknutog cvrčka. Baš kao i ja.

Kristijanov manisfest se sastojao od ovakvih rečenica: 'Svijet je bolestan od ozbiljnosti'
'Treba ga spasiti cirkulacijom energije koja će se odviti velikim putovanjem božanske djece, iz Kijeva, majke svih slavenskih gradova, u Skandinaviju, onda brodovima do Čilea gdje će im poslužiti svetu biljku koku, onda u Meksiko...'
'Da se put pripremi, treba na internetu napraviti registar svih hobija'

Čak je i vječno optimističnoj Antei bilo vrlo neugodno. Registar hobija na internetu – Princeza se smijala kao luda. Kolumbijac je kolutao izbuljenim očima.

Veselio se samo Stanislav. Zašto, doznalo se kasnije: on je u fushu bio webmaster, i nabrijao je proroka Kristijana na suradnju. Stan bi, kao, «oplemenjivao» manifest pomno dorađenim detaljima koji su jamčili modernost putem korištenja nove tehnologije, a time i veći broj sljedbenika, a Prorok bi mu, u zamjenu, omogućio slobodan pristup «travnjaku». Tko ne bi pristao na ovakvu pogodbu?

(redigirala Manistra)

- 06:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Svibanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (4)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (9)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (10)
Srpanj 2007 (13)
Lipanj 2007 (9)
Svibanj 2007 (10)
Travanj 2007 (13)
Ožujak 2007 (15)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (11)
Studeni 2006 (24)
Listopad 2006 (14)
Rujan 2006 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je sad ovo
Gonzo novinarstvo u kojem autor proizvodi autohagiografiju vlastitog nesvjesnog
Društvena satira

Free Counter
Free Counter
Zašto?
Sve to ima nekog smisla.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se