Kika i Mima

Ona, ja i Kika smo jedne godine krenuli na Medvedgrad. Ona je vitka, energična poetesa, ja sam pomalo umorni senzacionalist, a Kika je mješanka zlatnog retrivera i nečega.

Skoro sam umro uspinjući se. U pretprošloj velikoj avanturi sam nabio 10 kg viška sjedeći na komandnom mostu uz neograničenu junk food logistiku, a uz to se nisam sasvim oporavio od prošlotjedne gripe. Nema veze. Nikad ne odustajem.

Nisu nas pustili u restoran tvrđave Medvedgrad s Kikom. Valjda da ih ne pojede. Najebao sam im se oca i majke.

Gledali smo Zagreb sa visina. Spustili se do Šestinskog lagvića.

Najeli se i napili. Malo jače. Lupilo nas je vino, zrak, a, iskreno, lupilo je nas davnih dana.

Uvjeravala me je da se možemo spustiti pješice do kuće za sat vremena. Nisam vjerovao. U načelu sam izgubio opkladu…

…Jer smo se spustili za sat i pol, ali smo 45 minuta izgubili razgovarajući sa Mimom i njenim drugom. A dobili smo – Mimu.

Mima je mješanka nečega velikog i haskija. Njen drug je obični avlijaner. Oboje su jako prestrašeni.

Priključili su nam se već u visini autobusne stanice. Zapravo, priključili su se Kiki.

Nisu je napuštali. Njene su oči bile pune nade, a avlijanerove napola. Ili malo manje.

Svaki put kad bismo ih pokušali obeshrabriti, bilo je sve tužnije.

- Ne možemo ih dovući kući.
- Dobro, onda ja idem svojoj kući. Bok.
- Nisam tako mislio.
- …
- Uzećemo ih za večeras, pa ćemo ih sutra udomiti.
- Znaš, oduvijek sam htjela imati dva velika psa.

Stigli smo do fontane na Britancu. Ona je dala vode iz ruku prvo Mimi, a onda je pokušala namiriti i Kiku. Međutim, Kika nije htjela piti iz ruku na kojima je bio miris njene nove (ne)prijateljice. Mima je, u Kikinim očima, već u nivou Pantovčaka postala konkurentica za gazdaričinu ljubav.

Jedva sam je utješio.

Avlijaner se nije dao krstiti. Nije htio uzeti ni hrenovku iz peciva. Svejedno, nekako smo svo petoro stigli do butika u kojem radi njena sestra.

- Možda je dresiran da ne uzima hranu ni od koga nego od gazde. Čula sam da psi znaju tako izgladnjeti do smrti…
- Ma nije taj uopće dresiran. To je avlijaner, ali je na ulici, rekao bih, već tjednima pa je sav isprepadan. Pitanje je hoće li htjeti ući u kuću. Ona, siguran sam, hoće.
- Misliš da je ona kućni pas?
- Sigurno. Vidi urez u dlaki na vratu od ogrlice. A dlaka joj je još počešljana… nije na cesti, mislim, niti dva dana.
- Po zubima bih rekla da nije starija od godinu dana – ocijenila je stručno Ona.
- Nazvaćemo je Mima – rekla je sestra oduševljeno.
- Možda se tako stvarno i zove. Mima je, očito, kućni pas koji je dosadio vlasnicima, pa su ga riješili ogrlice i istovarili na Sljemenu da se dalje sam snalazi.

Sestri su krenule suze. Dogovorili smo se da je ona zadrži, a da avlijanera sutra udomljavamo.

Nije htio ući u stan.
Nije htio jesti iz konzerve.
Tijekom noći je otišao.

Mima je, naravno, odmah ušla, i skočila na fotelju, kao da je sve u redu. Siroto, ostavljeno pašče puno povjerenja. Dok se gnijezdila u bijeloj koži, Kika ju je promatrala razrogačenim očima.

Tiho je zajaukala, oborila uši,
i izgubila svaku nadu da će Mima nestati.

Utonula u duboku depresiju.

Kad sam se slijedeće jutro probudio, bio sam užasno mamuran. Ali, imao sam što vidjeti.
Dva velika psa.
Dvostruka sreća.

Mima je sjedila na krevetu, a Kika bezvoljno ležala na svom ručniku.

- Vidjet ćeš da ću je dresirati u roku od tri tjedna, kaže Ona.

Mima je spora, plemenitog držanja. Kika je inteligentna, žestoka divljakuša.

Stalno su se tukle. Zapravo, Mima bi zarežala i pokušala nametnuti svoj autoritet kao veća od njih dvije, a onda bi je iskusnija i bezobraznija Kika istukla.

Sprijateljile su se tek oko Božića, kad je Kika skoro umrla od straha zbog pucnjeva petardi.

Nisam znao što da radim da je smirim. Srce joj je udaralo tisuću udaraca u minuti, a Ona je bila daleko. Uzeo sam je u naručje, ali je još više poludjela. Činilo mi se da će joj grudni koš eksplodirati.

Spustio sam je, a onda ju je…
…Mima poljubila.

Mislio sam da haluciniram,
ali to se stvarno dogodilo.

Postale su najbolje prijateljice. Čopor od njih dvije.

Kika je ipak vođa.

….
Nisam ih redovito viđao neko vrijeme.
….
Sreo sam ih u šetnji.

- Tko mene voli?

Kika je skočila na mene kao na najrođenijeg. Uvijek me je voljela, još otkako smo se upoznali na Dan udruga u travi ispod Tomislavovog spomenika.

Mima me je zaboravila.

Eto. Je li to nezahvalnost, ili je Mima razumjela moj davni dijalog s Njom ponad Britanca i cijelo vrijeme bila svjesna da u kritičnom trenutku nisam bio na njenoj strani?

Ne znam.

Ako je ovo drugo, onda mi je žao.