Srce tame je u mojoj konferencijskoj dvorani

nedjelja , 03.12.2006.

'Sanjao sam da sam puž koji gmiže oštricom britve'.

Apokalipsa danas je jedan od filmova koji je u dječaštvu ostavio snažan utisak na mene. Gledao sam ga, možda, 1984., dakle sa 11 godina. Nije stvar samo u mirisu napalma ujutro. Niti u Wagneru i helikopterima, mada je i to dobro. Spržila me je Kurtzova moralnost. Njegov monolog se može, po prilici, reducirati na slijedeće teze (nisu doslovni citati):

1. Kada bih sutra umro, nitko ne bi znao tko sam bio ja. Nitko ne zna moje tajne, pa čak ni moj sin.
2. Svi misle loše o meni, a ja se samo brinem za svoju djecu u džungli. Da bi oni živjeli, drugi moraju umrijeti.
3. Moji su kritičari moralne nule, svatko od njih ima previše grijeha da bi me kritizirao. Tko su oni da mi popuju?

Kurtz je junak kapitalističkog korporativizma. Njegova moralna vertikala i horizontala.
Tko je stariji od 25 a da nije živio u blizini nekog Kurtza, blažen bio i vječno nasmijan.

<< Arhiva >>