Viktor Ivančić http://blog.dnevnik.hr/viktorija

Para-faktografija


Gospodine uredniče,

u vašem tjedniku, koji se zove Globus, i datiran je s 31. listopadom 2008, objavljena je senzacionalna priča o dosad nepoznatoj ljubavnoj vezi između Vladimira Zagorca, friško uhapšenog umirovljenog generala Hrvatske vojske, pod optužbom da je pronevjerio državni novac i dragulje vrijedne nekoliko milijuna eura, i Ivane Hodak, nedavno ubijene kćerke Zagorčeva odvjetnika. Priča je stala doslovno u rečenicu i pol, mada je romansa navodno trajala šest mjeseci, i nije potkrijepljena nijednim dokazom, osim tvrdnje anonimnog „pouzdanog svjedoka”, koji ju je dobrohotno povjerio uredništvu. Ostatak članka, inače potpisanog kolektivnim pseudonimom – Globus – bavi se sasvim drugom temom.

To je, razumije se, bilo dovoljno da otkriće pompezno najavite na naslovnoj stranici. „Tajna ljubav Zagorca i Ivane Hodak” glasio je naslov, a na koricama je zavodljiv slikopisni dokument: on prikazuje nasmiješenog generala Zagorca, kojemu na koljenu sjedi gospođica Hodak. Moje izvježbano oko s deset metara udaljenosti od kioska prozrelo je da se radi o fotomontaži, ali prosječan čitatelj, na kojega ste računali, nije raspolagao takvim iskustvom. Istina, naznaka u uglu stranice – „Ilustracija: Globus” – dala je naslutiti da nešto nije regularno, no ona je mikroskopske veličine, praktički nevidljiva, i očito štampana sa svrhom da posluži tek kao zadnja linija obrane od sudske tužbe. Tehnološki proces „proizvodnje medijskoga sadržaja” tako je zaokružen: objavio Globus, napisao Globus, ilustrirao Globus – ne znam, gospodine uredniče da li me taj sklad više vuče prema Kardeljevoj operativnoj utopiji o udruženom radu ili prema Jaspersovim grčevitim razmišljanjima o kolektivnom zločinu.
Otac ubijene Ivane Hodak najavio je sudsku tužbu, tvrdeći da ste objavili neistinu, razotkrivši i to da ste umjesto autentične fotografije objavili fotomontažu, a usput je dometnuo kako se u vašem slučaju radi o „nekrofilskom novinarstvu” kojim je „dosegnuto samo dno kanalizacije”. Nije mi namjera moralizirati u tome smjeru, tim više što je „dno kanalizacije” dosta teško predočiti („crna jama” čini mi se priličnijom); obraćam vam se ponukan vašim televizijskim nastupom, upriličenim istoga dana kad je objavljen Globus, gdje ste žustro branili svoj uređivački postupak i pri tom – ničim izazvani – istaknuli moje kolege i mene kao posredne inspiratore svoje zaigranosti.

Priznavši da je na koricama Globusa fotomontaža, voditelju emisije „Otvoreno” kazali ste da vam je namjera bila „vizualizirati temu”, nakon čega me uhvatio nekontrolirani napad smijeha, jer je to zvučalo tako moderno i osviješteno, i tako prilagođeno suvremenim mentalnim i jezičnim trendovima da se svekolika budućnost korporativnog novinarstva mogla „vizualizirati” kroz nevini izraz vašega lica na ekranu. No onda mi je, priznajem, omanja knedla zastala u grlu. Kada vas je voditelj pitao da li se zbog spomenute naslovne stranice barem malo stidite, izrekli ste odlučno „ne”, a zatim ponudili objašnjenje: „Ne zaboravite da su neki od stupova nezavisnog novinarstva u Hrvatskoj izgradili svoj imidž na fotomontažama. Sjetite se 'Feral Tribunea'!” Zatečeni voditelj primijetio je da je Feral radio satirične fotomontaže (nezgrapno se izrazio, doduše, upotrijebivši termin „neozbiljne”), što je priča iz sasvim drugog filma, ali vi ste ostali nepokolebljivi: „Koliko ja znam, 'Feral Tribune' je bio ozbiljan politički tjednik!”

I sad, gospodine uredniče, kao suautor stotina i stotina fotomontaža iz Ferala, kao jedan od graditelja „stupova” za koje ste se pridržali masnim rukama, zatičem se u nevolji da vam moram objašnjavati neke elementarne stvari. Na primjer to da postoji suštinska razlika između otvorene i potajne fotomontaže: budući da svoje kreativno djelo želite prikriti (navesti čitatelja da povjeruje kako gospođica Hodak zaista sjedi na koljenu generala Zagorca), to znači da ga podvaljujete. A to čine lopovi, gospodine uredniče, i to oni sitnoga kalibra, sorta koju u ovoj zemlji od milja nazivaju kokošarima. Tako je i s novinarstvom – ono može biti otvoreno i pošteno, a može biti i kokošarsko. Oko omjera ne treba imati iluzija: ne bih vam se ovim putem ni obraćao da ne mislim kako reprezentirate premoćnu većinu.

Sjećajući se čuvene Feralove naslovnice s Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem u intimnoj pozi (zbog koje sam fasovao mjesec dana prisilnog zatvaranja u jednu splitsku vojarnu), pitam se zbog čega generala Zagorca i gospođicu Hodak niste posadili u krevet, čime bi se također „vizualizirala tema” – za potrebe montaže, neka od urednica mogla je posuditi tijelo gospođici Hodak, a u svojstvu Zagorca mogli ste pozirati osobno. Ali to bi rušilo lažnu autentičnost, dakako, skrhao bi se koncept prevare. Znali ste da valja biti krajnje delikatan kada se izvorno satirični postupak, umjesto za karikiranje, koristi u svrhu mimikrije.

Ja sam, recimo, mirne duše i vedra duha iznajmio svoje tijelo prpošnome Tuđmanu, a moj prijatelj Boris ljepše građenome Miloševiću, pa smo – okruženi fotografom i skoro cijelom redakcijom – u postelji proveli skoro dva sata, u neviđenom stvaralačkom zanosu. Nije nam bilo loše, hoću reći. Nešto poput klimaksa uslijedilo je više godina kasnije, kada sam na zidu središnje novinarske sobe New York Timesa ugledao uokvirenu tu naslovnu stranicu Ferala. Vaša će naslovnica završiti u kontejnerima i strojevima za reciklažu, bit će temeljito samljevena zaboravom, ali nikada neću do kraja proniknuti u vrstu strasti koja vas je prožimala dok ste, uz pomoć inteligentnih kompjutorskih programa, gospođicu Hodak centrirali na Zagorčevo koljeno.


Tek, slutim da ti porivi na vrlo sirov način određuju percepciju poželjnih čitatelja. Prosto rečeno, Feral je imao publiku koja se zajedno s uredništvom znala zajebavati, a Globusovasova publika ne zna da je uredništvo zajebava. Sprdati se, u društvu čitatelja, s političkim elitama i društvenim anomalijama, nešto je posve drugo od nakane da se sprdate s čitateljima, gospodine uredniče.

Zašto pak svojim čitateljima ne priznajete ni tako neznatnu količinu pameti kakvu sami posjedujete, pa i ne pomišljate da bi oni, makar i naknadno, mogli provaliti vašu podvalu, meni je, opet priznajem, dosta nejasno. Možda ovim načinom obavljate svojevrsnu selekciju novinskih konzumenata, pripremajući se za sretnu poslovnu budućnost? Možda je stvar u tome što će se, nakon izgona pametnih autora, iz polja „informativne djelatnosti” odstraniti i onaj sloj publike koji ima veze s mozgom? Možda je namjera izbaciti iz medijske igre reakcije kao što su „vjerovanje” i „nevjerovanje”, obesmisliti kategorije istine i laži?
Pa ako Feral pripada prošlosti, a Globus budućnosti, s čime sam ja duboko suglasan, to je ipak prilika da vam približim krucijalnu razliku među njima, na primjeru što ste ga sami nametnuli, gospodine uredniče, i možda će vam se „vizualizirati” – mada je to malo vjerojatno – vrijednosni standardi i gabariti doba koje slijedi, a u njemu ćete, nemojte sumnjati, igrati zapaženu ulogu.

Feralove fotomontaže bile su satirične, a vaša bi se, uvjetno, mogla nazvati dokumentarnom. Dokumentarna fotomontaža nešto je poput vodene zemlje, drvenoga željeza ili kvalitetnog Globusa, dakle supstancijalno nemoguća. Ipak, mogao bih vas ovdje, zabave radi, suočiti s beskonačnim nizom sasvim jednostavnih paradoksalnih spoznaja do kojih dovodi vaša zloupotreba jedne časne poetičke tradicije. 1) U Feralovim fotomontažama nitko nije tražio realističnost, naprotiv, pa su one zato i bile na svoj način istinite; u vašem slučaju strategija je obratna – potreba da plasirate laž navodi vas da čitatelja uvjerite u realističnost montiranog dokumenta, iz čega slijedi 2) Feralove fotomontaže promicale su neke istine baš zato što su bile lažne, a vaša promiče laž baš zato što se predstavlja istinitom, iz čega slijedi 3) Feralova fotomontaža bila je fikcionalno otkrivanje istine, a vaša je dokumentarno prikrivanje obmane, iz čega slijedi... itd, itd.

Zlatno doba dokumentarne fotomontaže (vodene zemlje, drvenoga željeza, kvalitetnog Globusa) bilježi se u vrijeme staljinizma, kada su pomno birane ličnosti misteriozno nestajale s arhivskih fotografija – ili su pak na njih bile dodavane – e da bi se kreirala podobna verzija Historijske Istine. Pošto je „Istina” bila imperativni ideološki konstrukt, realne činjenice morale su se s njom kontinuirano usklađivati. Faktografija je, na dnevnoj bazi, udarnički prilagođavana službenoj opsjeni.

Vaš mi se rad, gospodine uredniče, prikazuje kao lijepi primjer uščuvane tehnike nekadašnjih mentalnih tortura. Karakter „Istine”, doduše, mnogo je više profitne nego ideološke prirode, što imamo zahvaliti tržištu kao neprikosnovenoj liberalnoj dogmi, ali to ne znači da se radi o drugačijoj vrsti manipulacije. A kada se pozivate na Feral kao „poetičku” preteču i uzor, to je otprilike isti manevar s kojim je Staljin zlorabio Marxa.
Osobno nemam ništa protiv toga da se Feral i njegove tekovine zlorabe kako god se kome prohtije – tim prije ako će Globus tako ubrzati posao na svojoj autodestrukciji – no, dok sam još živ i imam prostora štogod objaviti, ostavljam si pravo povremeno pljucnuti u smjeru onih koji to čine, jer, pošteno kazano, što bih drugo uopće radio? Imam tu blesavu naviku s vremena na vrijeme oprati ruke od pripadnika vašeg ceha, gospodine uredniče, i otpraviti vas bez pozdrava ka „dnu kanalizacije”, kako bi to rekao ožalošćeni odvjetnik Hodak.

Sve vam je tu stvar motiva, dragi moj, a tu onda plešemo na klizavom terenu raznih tipova etike. Feralove fotomontaže, recimo, nastajale su iz težnje za originalnošću, a vaša iz težnje za falsifikatom. To je razlika između morala i nemorala, ili – ako je to bliže vašem žurnalističkom nervu – između Ferala i Globusa: sa svojim satiričnim „pretjerivanjem” Feral je predano radio na demistificiranju hrvatskih društvenih utvara, dok je Globus, sa svojom paranormalnom „faktografijom”, sa svojim oponašanjem dokumentarnosti, više od ikoga drugog u hrvatskome novinarstvu širio guste mistifikatorske magle.

Ne možete, elem, Feralovo poetičko naslijeđe tako jednostavno nasaditi na svoje etičke temelje. Dobit ćete čudnu naherenu sklepotinu koja, istinabog, ima zajamčenu budućnost, ali je pitanje koga će ona zapravo zanimati. Nekako sam siguran da, makar podsvjesno, vi znate odgovor na tu dilemu, pa ćete uskoro prestati biti opterećeni licemjerjem. Vi bolje od drugih razumijete kako se vabe i proizvode čitatelji koji u novinama više neće tražiti istinu nego dovoljno sočnu mistifikaciju. „Istina” u određenom novinskom prilogu – dakle ono što ga, u tradicionalnom smislu riječi, čini vjerodostojnim – prihvaćat će se na isti način kao i „istina” u novinskoj reklami. Možda je točno, a možda i nije. Možda lažu, a možda i ne. Koga briga, ako se više ne računa na čitateljev razum, nego na njegovu provociranu žudnju. Zadovoljenje te žudnje ukazat će se tek kao rađanje nove želje, pa tako opet, pa opet... Pred medijskom industrijom, koja će „vizualizirati” patvorene senzacije, prostire se svijetla perspektiva!

Nedavno sam za časopis Reč – koji vam toplo preporučujem – pisao o „kletvi zatajenog osmijeha”, o tome kako se duh feralovske sprdnje i bespoštednog izrugivanja poput Matrixa uglavio u oficijelne hrvatske medije, samo što je ta sprdnja sadržana u njihovim najozbiljnijim dionicama, kao jasan znak da je novinarstvo osuđeno na razvoj u vidu vlastite parodije. Vi ste načinili korak dalje, reklo bi se, pa u trenutku kada ste uhvaćeni u jednoj banalnoj podvali posežete za „feralovštinom” kao priručnom izlikom. To je bijedno, naravna stvar, ali potrebno je samo malo strpljenja, gospodine uredniče, i izlike vam više neće trebati. Prevare neće izazivati zazor. Nitko neće ni sumnjati da one spadaju u tekuću produkciju i žurnalističku rutinu.

Nije tako dalek trenutak kada će vas viši stupanj bezobzirnosti lišiti inhibicija. Globus će, uvažavajući destilirane želje svojih čitatelja, donositi naslove oslobođene stega. „U ovom broju donosimo pikantnu izmišljotinu o seksualnoj aferi generala Zagorca i nedavno ubijene Ivane Hodak”. Djevojka, posjednuta na koljeno kriminalnog mužjaka, mogla bi biti prikazana s obnaženim dojkama. Referirajući se na Globus, Feral bi, dakako, sise montirao generalu Zagorcu.

0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

2008
- Reč 77/23 - Siva zona ljubičice bijele
- 10.10. - Mutant u svatovima
- 21.10. - Marketing na vlasti
- 09.11. - Para-faktografija


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se