|
|
| < | ožujak, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Večer...Kao da je svojim izgubljenim snovima nježno prelazila mojim blijedim licem.
Krstarila sam jezerom. Tisuće obrisa lica, tijela i duša ljuljuškalo se u zrcalnoj vodi.Nemoćne ruke prokletstva posezala se prema meni. Ako ih dotaknem mom nasilnom životu je kraj. Ipak, ne diram ih.Puštam da me zovu, bića pakla, da me svojim mednim glasom zazivaju u ponor jezera. Osluškujem umorne note orgulja.
Iz zelene površine stvara se crveni krah. Duše se izdižu nad površinu, gledajući mene, zavideći mi na materijalnom obliku. Nirvana. Osjećam se božanski.
Angelus.Stoji iznad mene. Jedina duša koja me ne zove da joj se pridružim gleda me plamenim očima. Vidim njegove dječačke crte lica. Prilazim mu.
"Angeluse, želiš li živjeti?"
Armagedon osjećaja struji mojim žilama. Dotiče me. Umirem. Ponovo za vječnost. Ponovo... za njega.
So I walk...to the valley of one lost kingdom...
And I see a burning end...
Vjetar je nježno svojom hladnoćom ispunjavao moje nezemaljsko tijelo. Vrištala sam u svojim mislima.Prisjećala se ovoga vremena. Angelusu je bilo najdraže.
Prolazila sam pokraj umirućih uličnih svjetiljki, zapažajući svaki kontrast boje i sklada u nekoliko jednolišnih odsjaja. Svaki od njih zračio je toplinom i nadom. Ljudima to nisam željela kvariti. Znam kako mi je bilo dok sam bila čovjek.
Primjesa kiše i snijega davala je odsjaj od svjetiljki. Miomirisno plakanje neba natjeralo me da se zapitam koja je moja svrha....
Odolijevala sam ispraznosti trudeći se pronaći pravi odgovor. Nije dolazio...
Spoj arome i senzualnosti ove hladnoće koja je strujala vani vabio je svaku poru moga tijela. Da zagrlim svemir. Da učinim nekoga sretnim...
Tisuće sitnih ostataka neba lelujalo je nad mojom pojavom. Plašila sam ih odbacujući ih telekinezom. Svaka pahulja u dodiru s kišom postajala bi led. Tako kršna, nalazila bi komadiće moje duše u sebi. Kiša je uništavala tu nevinost, ranjivost i sklad da se stvori bjelina nad ovim uništenim svijetom.
Prolazila sam...Ponovo onom ulicom...Moja jedina, ona kojoj sam dogovala sve svoje snove te večeri se ubila...Okrutnim mislim rasporila je svoje vene. Bila sam u tom trenutku tamo. Pila njen dragocijeni život u svoj već propali. Umrla mi je na rukama...Poslije sam shvatila da me zbilja i nije bilo briga. Jedna od suicidnih osoba, nebitna i sada prognana u pakao. Za svoj mir, optužila je mene...Njena krv sada je gorjela u mojim venama...Svaka duša ubijena od mene išla bi u raj...Ali ova...Ova me proganjala svojom krvi. Kolala je u mojim žilama, vatrena i ubojita. Nisam joj zamjerala...
Lebdjela sam trenutak, možda ipak dva, prije nego sam shvatila da pružam ruke prema nebu, moleći milost. Odgovor nije došao. Izgubljena u košmaru dobrote i nemirnih sanja, pustila sam zlo da me opet preplavi. Između svega, bila sma posrednik. Smrt živima i svjetlost vječna svjetlila njima...Nakon što im zlo ušeta u kuću i ubije sve ono za što su živjeli...
Promatrala sam ih duže vrijeme. Njen miris mamio je moju žrtvu, okus njene krvi bio bi poput božanstvena poljupca moga malenog, mrtvog demona. Ona je bila moja nova ljubav, zbog nje bih provodila vječne sate skrivajući se na grobljima, pjevušeći hvale Nečasnome i nježno predući o novim danima. Imala je ljudskog partnera, biće iznimne, ali pokvarene ljepote. Ona nije bila toliko lijepa, ali neopisivost jantarne crnine u njoj činila je čak i biće poput mene iznimno vrijednim u svijetu svjetlosti. Večeri su prolazile, moja opsesija njome bi rasla. Povezanost s tim čovjekom tjerala me da pronađem novi dom u tuđim mislima. Često bih osjećala njene sve brže otkucaje srca kada bi joj pričao da je voli. Žalila sam za svakim tim otkucajem. Kod mene je sve bio fizičke i potrebne strane. Ja sam željela njenu krv jer je zračila posebnošću. Ja ću tu krv i imati.
Jutro je osvanulo milujući njene nježne rumene obraze.Hodala je dolinom snova. Tako sam voljela nazivati ulicu gdje sam provela i doživjela najveće smrti svoga postojanja. Koračala je potisnutom radošću prema onome kojeg je najviše voljela. Nikada mu to nije rekla, ali otkucaji ljubavi u njenim grudima preli su i čekali da joj utisne poljubac. Sjela je na klupu pokraj nejasno stara stabla, zamišljeno pručavajući svaki trptaj listova pri naletu slaba vjetra. Milovao je njena čula. Korak u dalji. Spavam. Osjećam nejasnu pokvarenost u koracima koje je pravio taj čovjek. Prilazi joj. Ovlaš poljubac na njene usne. Ostaje zbunjena. Priča kreće u novom smjeru, bujica riječi izlazi iz grotla pakla. Smijeh odzvanja sada najgorom ulicom mojih sjećanja. Predivno biće kojem dugujem svo ovo sanjarenje grohotom se smije.
Pričao joj je koliko ju je prestao voljeti, da ju zapravo nikada nije volio, da je sve ovo bio samo jedan ružan san za njega. On mora nastaviti svoj život, bez nje...
Ustala je, gušeći se u smijehu, umirući od tih zvukova. Napravila je korak, dva...Smijeći se pristupila je semaforu. Zbunila ga je tim naglim ponašanjem. Mislio je da je stvarno svojim glumljenjem nešto postigao. Nije razumio. Semafor je pokazivao crveno. Čekala je smijući se. Pogledao ju je još samo jednom . Da se uvjeri da ne laže. Smijala se sve glasnije. Tisuće malih suza punih krupne tuge slijevalo se niz majušno i izmučeno lice. Svaka njegova riječ uništavala je novi djelić duše ovom požrtvovnom i napuštenom jadnom biću . Stajala je pokraj semafora i dalje čekajući zeleno svjetlo. Smijala se i dalje, umirući pri svakom novom odglumljenom pokušaju. Nije prestala ni dok je prelazila cestu. Potpuno sama, umirala je za ljubav...Jezivi krikovi ostavljene duše vrištali su u mojoj glavi. Psihodelija.
Došao je odnekuda.Polu-čovjek,biće čudnih perspektiva, koliko ih mišljenja nemilice bitnih za razvoj događaja.Sjedila sam u kutu svoj sobe,pregledavajući trošni sustav svojih stoljeća provedenih na ovom planetu.Bila sam mladi vampir,tek jedno tisućljeće star.Daleko od toga da nastavim novi spektar boja svojih ciljeva koje su krasile unutarnji svijet Angelusa. Ubila sam ga iz samo jednog razloga.
Šušanj lista probudio je moju intrigu, nije bio vjetar, živuća ruka ga je dotakla. Moja osjetila razumjela su kako želi biti primjećen. Zastadoh lagano u tišini. Vrela krv željna moje uspela se kroz moj prozor. Tišna je i dalje nježno strugala mojim porama. Dotako je tračak mojih misli, pomalo krvožednih. Nije se uplašio, više da je samo ustuknuo, braneći se misaonim argumentom da me prozreo. Nažalos, iskustvo bitnije od njegova ispunilo je sobu.Okrenuh se iskazujući hladnokrvnost kroz bijes.
-"Ne poznaješ me" -obratih mu se mislima
Čudan tok događaja. Želio mi je pomoći. Nisam znala zašto niti kako, ali ja nisam trebala pomoć niti tuđe stavove za sebe, za svoju dušu. Priuštila sam si kratak uzdah, samo da bi mu pokazala kako mi nije potrebno njegovo ulaženje u moj psihu, što zbog mene same, što zbog njega, da ne ostane povrijeđen, jer ipak na kraju hladnoća dobija svaku bitku. Možda zato što se čovjek povuče pred njome ili mu ona jednostavno dosadi ili ne pronalazi način na koji bi to mogao trpjeti. Shvatio je da kod ovoga bića nema pomoći. Vjerojatno mu nije bilo dovoljno dokazano, ali ipak dovoljno da se povuče i nestane u još jednoj noći koju ću ja, pamtiti kao svoju...
Visoka ograda na trenutak se zatresla, ponovno je to namjerno učinio i dalje tražeći povod mom nenadanom bjesnilu. Pustila sam ga da ode, usrdno se nadajući da se više nikada neću morat sresti sa stvorom koji ima želju kontrolirati moje misli.
The wild paradise in my head, I will not give you the chance to visit it...
memo:I sing for your soul my little word twin...but difference between you and me is in the way you use your words and in the way that I use mine...
Post posvećen Voodoo-u...možda jedinoj osobi koja prepoznaje moju inteligenciju:)
(bar tako tvrdi)
Angelus je stajao pokraj prozora, bacajući pogled svojim nježnim i prodornim očima na ulicu. Prikradala sam mu se tihim i plahim otkucajima srca, osjećao je strah u mojoj krvi.Okrenuo se prema meni. Blaga svjetlost ulične rasvjete obasjala je demonsko lice. Blijed, poput najlijepše utvare zagledao se u moje grimizne usne. Želio ih je. Svoj ponos pohranio je u daleku pustinju užasa, u kojoj su bila sva moja sjećanja. Gipkim korakom stvorio se tik do mene. Osjećala sam hladan i vampirski dah. Vabio je moja osjetila poput omče koja se plela mojim usahlim i trulim emocijama.
Demonizam.Izvjestan u svojoj ljepoti. Oštre crte lica naklonito su padale na moje grudi. Plava kosa moga demona presijavala se poput sušena zlata. Bio je dječak, zarobljen u crnome ludilu mojih mračnih ponora. Krala sam mu mladost ovime što sam ga stvorila,ali istinska ljepota oplakivanja moje duše sazidana u ovom veličanstvenom stvoru nadmašivala je moju istinsku strahotu življenja u oporu svijetu.Okrznuo je mojim usnama svoje.Prela sam,tiho i predano.On je bio sve o čemu sam sanjala,ljepota vampirskoga,zlo demonizma,nježnost i plahost dječaštva,savršeno biće,jedino koje je postojalo. Samo za mene.Okrećem se. Moj anđele. Nisam te zaslužila. Odlazim. Krvava suza prekriva nemoćno, ali snažno lice. Propadam i ostavljam ono što mi je jedino ostalo psihološki zarobljeno u materiji.On.Njegovo polunago tijelo ispušta me iz stiska. Snažne ruke oslobodiše moje krhke i slabe. Što od života. Što od propasti.
Njegovo tijelo,nezemaljski naglo i hladno grijalo je moje poput užarene lave. Nisam ga mogla ovdje ostaviti. Barem ne danas ili ne u ovom stoljeću.Ali morala sam. Odlazim. Kratki uzdah prati moj zadnji korak. Škripa vrata. Tlo nestaje ispod mene. Upućujem mu zadnji otkucaj srca, intiman u svojemu postojanju, vraća mi jačim, željnim povratka, šapnem...
"Ja sam ona koju više nećeš imati..nikada"
Slom je odjeknuo prastarim predvorjem. Demonsko sučelje pakla rasulo se pred mojim stopama. Napokon sam uništila ono što nije niti trebalo postojati. Slika se prikazuje u mojem sjećanju. Angelus u svojoj najvećoj ljepoti, širi krila za svoj vječni život, sklapa oči za moj...
Prah i pepeo. Posvuda me prati snježna izmaglica ledeći se pri mojemu hladnom dahu. Ovoga puta,ja sam sve što ovome svijetu treba. Potpuno,hladno uništenje. Tko poželi umrijeti, vratit će se u svoja sjećanja, tko poželi živjeti to ću mu nasilno oduzeti. Jer dobro je ono što ne zaslužuje drugu priliku, a loše je ono što treba iskupljanje na ovom zlom svijetu. Moj pakao za njih. Počinjem novi odaju za nove svilene duše.Treperava svjetla obasjavaju istinsku sramotu. Ono. Tako snažno. Zaokupilo je tebe...
Memo:Moja je želja bila posvetiti ovaj post osobi pod imenom ...:::...Vicious Vampire...:::.... Mislim da je ta osoba zaslužila više od pustih riječi, ali one su sve što joj sada mogu dati.
