|
|
| studeni, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
"Damian se poče penjati uz zid kao pauk po svilenoj niti paučine.
Prvo je zastao, dlanove položio na zid i sklopio oči. Tad zabaci glavu i zareži ispod glasa nekim nepoznatim zadovoljstvom. Ili to možda i nije bilo režanje, više neki pijani smijeh koji mu je grgoljio u grudima kao u nekoj velikoj šupljini koja je ječala i iz koje je samo eho dolazio.
O, zar nikada prije nisam vidla ovo biće? Zar nikada, ni na trenutak nisam naslutila koliko je divlja njegova narav? Vamapirska narav. Zar nikada nisam shvatila koliko je paklen njegov um u svom svome blještavilu?
Bio je u transu i posve odvojen od ovoga svijeta svojim krvavim nagonom, potpuno vampir, nimalo čovjek. Na trenutak mi se učinilo da mu se tijelo mijenja, transformira u neki novi oblik, ili to je bila samo još jedna iluzija, varka svjetlosti i sjena. Raširio je ruke i dohvatio se malih, nevidljivih izbočina, pa se izvio...
Ne, ne, nikada više kao da šapuću moje usne ili kao da bi šaputale da ih mogu osjetiti. Odlazi,odlazi, pokreni se-molim te!...
Bježi, bježi...
Bježi makar nema mjesta na koje možeš pobjeći, nigdje se sakriti."
e:::::::::::::::::::e:::::::::::::::::::e:::::::::::::::::e
i dalje čitam njena djela...uz primjesu...tko bi mi znao reći riječ...ne znam...primjesu skeptizma i svega što on pruža...
svi smo mi demoni...u svojim većim ili manjim djelima...sve nas krase neobjašnjive situacije reagiranja i svega onoga što je logički nedokazano...nadalje...ove riječi od famozne faustice...napisala sam samo da bi vam dokazala taj demonizam u nama...jer kao što se vidi...
svi mi mjenjamo svoja naličja...biramo kakvi želimo biti, kada, gdje i s kim...
nažalost ponekad da bi nekome otvorili oči ponašamo se kao da izdajemo upravo toga koji je vrijedan svega...
uzimamo obličje demona...kako bi dokazali da oni postoje, da postoji zloća i nemir...te da moramo prihvatiti svijet onakav kakav je...okutno-sladak u svojim namjerama demonski nastrojen,ali ima naličje anđela...guja koja ne štedi ničiji život....Na kraju svi dolaze do časa kada će pasti u grob...osim možda...
nikada...nema iznimke...osim u našemu umu..gdje smo neuništivi ma koliko čudi bili...
tuđa izdaja stvara nepovjerenje, a ono razdor...ali nikad izdaja nije bez cilja...makar kažu...sredstva su bitnija od cilja...a kada se taj cilj ostvari sredstvo je to koje zaprečuje potpuni boljitak...sredstva su prljava u svojim nakanama...i bole onda kada se od njih ne znamo zaštititi...i pričekati cilj...mi smo jednostavno ranjivi...ali jedinstveni u tome da uništimo i tu ranjivost i postanemo jedno sa svojim tijelom...koje je samo obična supstanca i relevantno...
vjerujte u izdaju..svuda je oko vas...vjerujte u cilj,prekrijte oči kada sredstvo bude stupalo na scenu...čekajte cilj i...umrite...
Bila sam sama. Odvojena od svijeta koji sam nekoć poznavala krhkom crtom neprirodnog. A užas je time bivao veći što sam ja taj svijet i dalje mogla dotaknuti, uživati u njemu, ali, onda, opet, nije bilo isto. Osjećala sam toliko toga i toliko je sve bilo bolje! Ono je bio potpuni, blještavi svijet u kome svaka snježna pahuljica bila umjetničko djelo jednako onome u Rijksmuseumu, svako ljudsko biće prelijepo bez obzira na nedostatke koji su se zapravo u poretku stvari potpuno izgubili. Nisam žalila za nedostacima onog bivšeg svijeta. Žalila sam za time što su mi dane oči da vidim, a svijet u kome sam živjela i dalje je bio svijet slijepaca...
Ne, ne gluposti. Zar da se vučem po prljavim kavezima kad mi grad nudi beskrajan menu?
Da vidimo što ćemo noćas. Hm, hm, hm. Noćas ćemo biti zločesti. Noćas ćemo uzeti nekoga tko po svim ljudskim, Božjim i demonskim razlozima ne zaslužuje smrt...
Moje ljubavi su ubojite...
Moje su igre grublje...kada previše volim...
