Milena, Mladen i Belinda

“Pogledajte kako je naš mali gradić okupan suncem danas!”


Malo je ljudi koji nisu voljeli sunčan dan, ali još manji broj ljudi je svoju ljubav prema suncu izražavalo na način na koji je to običavao raditi Romano. Kad bi se građani Berrija ujutro probudili i kroz prozor vidjeli da je sunce visoko na nebu, pokušavali bi ne izlaziti iz kuće jer je bilo skoro pa sigurno da u tom trenutku Romano hoda po ulicama, otvoreno slavi ljepotu tog dana i poziva ljude na divljenje nebu. Romano je na takav lijep dan volio ući u kafić i, onako dobro raspoložen i brbljiv, zapodijenuti razgovor s potpuno nepoznatom osobom, razgovor o ovcama i o velikoj farmi ovaca, njegovom vlasništvu udaljenom nekoliko kilometara od grada. Ako bi pitali građane Berrija znaju li Romana, kimnuli bi glavom, a ipak, prolazeći pored njega, mnogi od njih bi uprli pogled u pločnik, kao da ne žele vidjeti ni Romana ni sunce koje se lijeno povlačilo po nebu.

Romano je od malih nogu bio neobičan momak. Na pitanje što žele biti kad odrastu, mnogi su mladi Australci i Australke odgovarali da žele biti astronaut, vatrogasac ili balerina. Ne i Romano. Romano je od malena želio biti vlasnik farme ovaca. Zbog svojih talijanskih korijena i takvih svojih ispada, često je bio predmet sprdnje među svojim kolegama, ali to ga nije odviše smetalo. Nešto kasnije, kad je uspješno klonirana ovca Dolly, Romano je slavio cijelu noć i rano ujutro završio u bolnici na ispumpavanju želuca. “Sine, siroti sine!”, kukala je majka Livia. “Pusti ga, muško je, nek se napije!”, odrezao joj je otac Tony. Možda i u njima valja potražiti moguće korijene Romanovog ekscentričnog ponašanja.

Mladi bračni par, Livia i Tony, s tek rođenim djetetom, doselio je u Australiju pod nerazjašnjenim okolnostima. Kako su se dvoje ljudi s djetetom, bez novca i ne znajući jezik, odlučili na ovakav pothvat, nije poznato. Neki kažu da je stvar u njihovoj ogromnoj unutarnjoj energiji, a zli jezici kažu da glavni razlog leži u dugu kojeg su ostavili u rodnoj Italiji. Bilo kako bilo, Livia i Tony su se uz pomoć jake iseljeničke talijanske matice u Australiji uspjeli snaći, i to je bilo nešto što Tony nikad nije propuštao spočitati Romanu: “Vidiš dokle smo dogurali, a kako smo počeli! Danas sam ja jedan od sto najpoznatijih voćara u ovoj zemlji! Ti nemaš blagog pojma što to znači!” Tisuću puta je to rekao Romanu, međutim izgleda da su na Romana najveći utisak ostavile riječi njegovog daljnjeg rođaka Rocca koje mu je ovaj rekao na dan mature. Livia i Tony dobro su pazili da taj, po svojim riječima “svestrani umjetnik”, po njihovim riječima “zgubidan i pijanica”, ne priča s mladim Romanom, ali je rođak Rocco nekako uspio uloviti Romana, a da ovi to ne vide, i reći mu:
“Dečko, nemoj nikog slušati. Odaberi onaj poziv koji voliš, jer samo ljubav prema njemu vodit će te i k sreći i uspjehu. Vidi svoje. To što su napravili u dvadeset godina s četvero djece, to nije napravio nitko! Ja ću tebi reći jednu iskrenu riječ... čuo sam priče kako bi ti trebao upisati nešto fino, neki fakultet koji će od tebe učiniti gospodina, da bi ti trebao biti na nekom od fakulteta za katedrom, kao profesor. Gluparija! Europska bedastoća! Jednu iskrenu riječ ću ti reći... ne slušaj nijednog od njih! Nikog! Odaberi ono što voliš, jer to je najvažnije. Ljubav nas spaja i sve pokreće... znaš.”

Uto je došao Tony i silom odvukao rođaka Rocca kojem su se brkovi tresli od pripitog hihotanja, međutim već je bilo kasno jer su Roccove riječi potakle Romana na razmišljanje. Romano je nedugo potom zaista upisao studij prava, ali je već prve godine odustao i zaposlio se u skladištu, štedeći novce za malo stado ovaca. Noseći pakete u skladište zamišljao je da nosi zalutalu ovcu natrag u stado, i ništa mu nije bilo teško.