Milena, Mladen i Belinda

23.09.2006., subota

LIJEPE BIJELE ORHIDEJE

1.
Kad je Miletova baba, ne znajući o čemu se radi, rekla da joj ne bi smetala buka u garaži, rodio se naš bend. Prvi punk bend u selu činili su Mile na bubnjevima, Zola na gitari i ja kao vokal. Pregovarali smo i s Nožom da svira na basu, ali on se nešto prenemagao – htio je biti u bendu samo ako budemo svirali i njegove stvari. On je imao te neke pjesme o prirodi i svojoj curi Ivani. Rekli smo mu da moramo razmisliti.
Jako je teško naći nekog da zna svirati bas, a naći nekog da zna dobro svirat bas u ovom selu je kao da nađeš zlato u Dravi. A Nož je stvarno znao svirati bas. Nas trojica smo vijećali cijeli dan, ali je na kraju Zola rekao stvar koja je presudila – «da su The Clash svirali pjesme o cvijeću i drveću, pa nitko normalan ih ne bi slušao». Kad smo rekli Nožu da nećemo svirati njegove stvari jer nam se ne sviđaju, on nije puno pitao nego je samo sjevnuo očima, uzeo svoje tekstove i otišao. Nastala je ta neka neugodna tišina koju je opet prekinuo Zola: «A bas je i tako samo buka u pozadini, tko to sluša...» To nam je opet diglo duh.

Pošto nitko nije dolazio na naše prve probe, mislili smo da se nitko ne osvrće na našu svirku, ali kad je velečasni Petar osobno došao posjetiti Miletovu babu, znali smo da se nešto opasno kuha. Velečasni Petar je ušao i izvalio se na kauč dok mu je baba donosila kavu. Mile je stao vani i prisluškivao što se događa. Velečasni je pričao nešto kako naša svirka nije duhovno čista te da se boji da ne zastranimo. Miletova baba je, hvala Bogu, odgovorila:
- Ma nek dica sviraju, bolje nego da negdje vani piju drogu!
- Ta njihova svirka je i gora od droge, da! – dreknuo je značajno svećenik, a onda se, vjerojatno vidjevši da je Miletova baba tvrd orah, zahvalio na kavi i krenuo vani. Mile je dotrčao do nas, a nekoliko trenutaka iza njega je došao svećenika. Pogledao je prema nama, a onda naglo spustio pogled prema podu. Odlučili smo da ćemo, kad postanemo slavni i odemo odavde, napisati pjesmu «Velečasni Pero, u kurac te stjero».

Jedno jutro kad smo došli na probu, našli smo Miletovu babu kako plače. Netko joj došao preko noći i isčupao orhideje iz vrta. Zamisli ti luđaka, doći usred noći i čupati ljudima cvijeće iz vrta! Orhideje su stajale tamo, bijele kao snijeg i mrtve, a Miletova baba je stajala nad njima i lila suze. Mile nam je šapnuo da mu baba nije plakala ni kad je dida umro. To s orhidejama stvarno nije bilo u redu. Nas trojica smo odlučili održati naš prvi koncert u čast orhideja, naplatiti karte za neke sitne novce i novce dati Miletovoj babi. To smo i učinili. Prvi koncert našeg benda bio je u petak u 20 sati, u dvorani za tjelesni osnovne škole Juraja Strossmayera. Skupili se naši prijatelji, došli čak i neki stariji ljudi, priča se da su dolazili i ljudi iz susjednih sela. Mi smo, osim poznatih domaćih i stranih stvari, izvodili i neke naše pjesme – recimo, «Hej ho, orhidejo» i «Dal da stanem il da pobjegnem». Ja sam bio malo prehlađen, a Zoli je negdje u trećoj pjesmi pukla prva žica na gitari, ali je ipak bilo sjajno. Mile je skroz rasturio bubnjeve. Imali smo čak i afterparty u muškoj svlačionici. Zabrijao sam s Marinom, jednom curom iz škole na koju sam se već neko vrijeme ložio. Bila je to jedna od najsvjetlijih točki u mom djetinjstvu.

2.
U ćeliju blizu moje se doselio novi čovjek. Odmah sam ga prepoznao kad su ga dovodili – samo je jedna osoba mogla imati onako kvrgavu glavu, a da si i dalje brije glavu. Jasno, to je bio Nož! I on je mene odmah vidio pa smo, kad su nas pustili na jelo, zajedno sjeli i pričali. On je tako pričao o tome kako je dilao pa su ga ulovili, pričao je o lošoj kvaliteti droge tih dana i o Ivani s kojom je prekinuo prošle godine. Ja sam uglavnom kimao glavom, bilo je zanimljivo čuti nekog svog nakon toliko vremena. Odjednom, negdje nakon priče o jednom bijegu pred policajcima, uozbiljio se i rekao:
- Slušaj, znaš one orhideje?
- Što? – zbunio sam se.
- Orhideje Miletove babe, bijele lijepe orhideje – rekao je.
- Erm... da – rekao sam.
- Ja sam ih bio isčupao. Samo sam ti to htio reći – rekao je.
- Ah... – slegnuo sam ramenima – Pa dobro.
- Ne znam... – rekao je Nož i pogledao u stranu.

- Gotov je ručak! – viknuo je cajkan – Svi natrag u ćelije!

Tu noć sve nas je probudila vika iz Noževe ćelije. Jedan zatvorenik, Stena, ga je probo. Kasnije su mi ispričali kako je Nož bio nepovjerljiv i traljav diler, da se bio jako navukao na bijelo, da se bio zadužio nekom mafijašu pa ga sad ubilo. Siroti Nož, nikad nije imao sreće s tim bijelim stvarima.

Razmišljao sam kasnije malo o orhidejama. Da smo tad znali da ih je isčupao, prebili bi ga ko mačku. Nekako mi sad nije to toliko bilo bitno. Svi su tad bili radili neke pizdarije. Sjećam se da je Miletova baba bila stavljala štakorjeg otrova u hranu svinjama svoje susjede. Vidio sam i velečasnog Petra kako se žvali s jednom malom Cigankom iz Caritasa. Onda smo svi iz benda bili zabrijali s Noževom curom. Pa i ovo što sam sad opljačkao banku, i to je bila neka pizdarija. Sve to izgledalo je tako ozbiljno tada, a sad vidiš da nema to baš puno veze s ičim. Jedino je šteta za ovu moju pljačku šta su me ulovili. I šteta je za Noža, nije bio loš momak.

Odlučio sam s još par ljudi osnovati nekakav zatvorski bend, znam da bi nam to dopustili. To bi bilo super, da se malo zekamo, sjetimo tih vremena i da vidimo jel taj punk stvarno mrtav.

- 17:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

PROCITAJ PRIJE UPOTREBE

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se