Milena, Mladen i Belinda

Dakle, dragi, sljedecih 4 dana (utorak, srijeda, cetvrtak, petak) cu ja biti u jednoj carobnoj zemlji.
Ta je zemlja carobna utoliko sto, kad mi netko posalje sms poruku, cijena koju ce ta osoba platiti ce se carobno udvostruciti, pa utrostruciti, pa ucetverostruciti... i tako dalje.
Nemojte biti glupi i slati mi poruke ili, jos gore, me zvati.

Ovime sam pokrio vas sto citate blog. Ove ostale nek bog sacuva.


EDIT:

Ako netko bas kuka da ne pisem nista (a i necu pisati sljedeca 4 dana garant), ja mu toplo preporucujem Zrinsko pismo. Zasto? Jer sam sad citao ove zadnje postove. Jer je dobra svaki put kad citam. Jer je pametna. Jer je duhovita. Jer je pametna i duhovita, a sve u tipa istoj recenici. Jer pise dugo (tako da ubijete dosta vremena), a opet ne zadavi. I jer deblja slova u recenici. Na to se covjek zakaci. I da, pise u Cosmopolitanu, a normalna je zena. Moze biti da sam neispavan, ali evo imam sad massive respect prema tom blogu.

Završilo je 1:0. Sudac je zviždao za kraj. Pršo se rukovao s nekim Brazilcem. Ja sam sjedio u naslonjaču i držao se za glavu.
- Imali smo ih, Tanja – prošaptao sam – Imali smo ih...
- Šta si to TI imao? – upitala je Tanja izlazeći iz spavaće sobe, kao avet – Imao si ti pivu u ruci, to je sve što si ti danas imao.
- Kako možeš sad takve pizdarije govoriti? – pobunio sam se i pokazao rukama prema ekranu, prema terenu – Dečki su ovdje ostavili dušu na terenu...
- Ostavio si mrlju od pive na tepihu – rekla je Tanja i metnula ruke na bokove. Stala se u čirilićno «f». Dignuo sam se s naslonjača i usšetao po sobi.
- Sljedeća utakmica je negdje u Nurnbergu, ili tako negdje, ostalo mi je u uhu – govorio sam šečući po sobi – Je li to blizu Minkena? U Minkenu mi je rođak Milo. Mogao bih skočiti do njega, pa prespavati, pa otići na Japan. Moram bodriti naše!
Tanja se smijala.
- Prije će ti naši debilčeki pobjediti Brazil – rekla je – nego ćeš ti stvarno otići do Njemačke.
- Pazi što ti kažem! – priprijetio sam prstom – Okupit ću Zokija i Ivaneka, sjest ćemo u auto, put Minkena... i povest ću malog Mirka sa sobom! Nek sin vidi što je utakmica svjetskog prvenstva!
- Sjest ćete u auto? Taj dio još prolazi... – govorila je Tanja, prekriženih ruku na prsima - ... ali koji će to od vas sjesti za volan?
- Da... – rekao sam nakon kraćeg razmišljanja – Zoki je izgubio vozačku kad je napuhao 2 promila. A Ivanek, njemu je još strgana ruka od onog izleta.
- A ti? – pogledala me žena.
- Šta me zajebavaš? – snuždio sam se – Znaš da ja nisam položio vozački.
- I onda ćete do Minhena... kako? – upitala je.
- Ići ćemo busem! – nisam se dao – U bus, sa dvije gajbe i da vidiš što će nam biti dobro!
- Karta za bus, karta za utakmicu... – češkala je Tanja bradu – A kojim ćete to parama pokriti?
Šutio sam na nekoliko trenutaka.
- A je li, ona ušteđevina? – počešao sam se po glavi – A jel baš mora mali Mirko na fakultet?
Tanja se nasmijala. Ja sam se srušio na naslonjač i primio opet za glavu.
- Gotovo je, nema više nade – kukao sam – Izgubio sam sve iluzije. I kad smo jači od Brazila, ne možemo ih dobiti. I kad nešto stvarno jako želiš i zaslužuješ, cijeli svijet će se urotiti da ti to ne dobiješ. Čuda se ne događaju.
Tanja se smijala i sjela mi u krilo, te me zagrlila.
- Hajde, mali – šapnula mi je – Idemo leć.
I otišli smo. Utakmicu protiv Japana nisam gledao jer sam sa Zokijem uzeo slobodni dan da se pripremimo za utakmicu, pa smo se napili i zaspali. Kažu ljudi da su naši razbili žute. Dobri su ti naši dečki, da.

Tko? Moja malenkost, Orlan Tus, gost Orlana Tusa i moj gost Vedran

Što? Priče i glazbene dionice

Kad? Danas, u 21 sat.

Gdje? Na terasi SC - a ako bude lijepo vrijeme, ako ne, onda u dvorani SC - a ili kaficu ITD - a. Nisam bas informiran gdje je sve to, snadite se.

Zašto? Suvišno pitanje.

Kom se da, nek dođe!

pridružit ću se sekti
osnovat ćemo klan
nije loše za početak
imam dobar plan

pridružit ću se sekti
i bit u višem duhovnom stanju
a kad se vratimo iz nirvane,
imat ćemo ranicu manju,
imat ćemo glavu na panju