Izvjestaj s citanja
Ovo je vec treci jebeni post o citanju, dosadio sam si s real lifeom i egocentrizmom. Evo, za sve koji nisu bili:
Citanje
Inace, to citanje vode Roman Simic i Simo Mraovic. To su 2 pisca. Popularna, cak. Roman je meni jako fora tip, Simo manje.
Citali smo neka teta koja cita poeziju (apsolvent kroatistike), Simiceva sestra, neka faca Micanovic (prof. na kroatistici i prevoden lik) te ja.
Pocet cu s tim da sam 2 sata prije citanja dosao na mjesto zlocina. Naime, meni doma ne radi printer pa sam isao zicati sluzbene face da mi to isprintaju. Dolazim teti knjiznicarki...
- Dobar dan! Ja imam citanje ovdje, a printer mi ne radi doma pa bih li ja to mogao ovdje isprintati?
Zena me gleda kao apsolutnog manijaka, balavca i skitnicu koji ju zajebava. Odrjesito odmahuje glavom - NE! Ja ju gledam kao totalnu glupacu i azdaju. Jer imam to misljenje o njoj.
- Oprostite, ja imam citanje ZA VAS u ovom prostoru. Bilo bi lijepo kad bih mogao citati, a ne mogu bez da mi netko to isprinta.
Ona gleda, otpuhuje nesto, kaze preko kurca:
- A kad je to citanje?
I pusta me da isprintam. Nisam im platio naknadu za papir i pol, te tintu što sam potrosio za vrijeme citanja. Onda odlazim u kino na Jarmuscha. To mi je fino leglo prije citanja.
Knjiznica je jako fancy prostor. Dolaze fancy ljudi, ljubitelji umjetnosti i ozbiljna gospoda. Moje prijatelje je sram uci unutra s pivom. Natjeram ih da udu proderavsi se "ma udite, unutra toce besplatni alkohol, sta ne bi mogli i vi piti?".
Simo mi prilazi i pocinje mi davati instrukcije za citanje. Simo mi se UNOSI u facu. Ne onako "ar ju toking tu mi" bahato nego kao osoba koja, kad vodi razgovor s nekim drugim, se unosi drugoj u facu. To mrzim. To prezirem. Imam osobni prostor kojeg ne dajem bilo kome. Osjecam Simin dah iz usta. Ne smrdi, ali ne zelim ga ni osjecati.
Govori mi kako trebam artikulirati rijeci i kako, ako opazim da je publici dosadno, da rezem pricu. Moj ego se nakostrjesuje kao dikobraz.
- Simo, ja sam stari rutiner - upadam mu u instrukcije. On slijeze ramenima, ne zna s kim ima posla.
Pocinje citanje. Ja prvi citam, zbog cega mi se ljudi koji kasne zale. Ispricavam se njima jos jednom. Roman me nesto ispituje tko su mi uzori, ja se u datom trenutku sjetim samo Bukowskog i Henryja Millera. Pitaju me kako to da nemam hrvatskih uzora. Ja kazem da je hrv knjizevnost njonjava. Ljuti Roman i Simo izvode zakljucak da ja tu dolazim da spasim hrv knjizevnost. Bahatosti mi nije falilo, ocito.
Simo mi kaze "ja kad sam prvi put izdao zbirku pjesama, bio sam nevin. Side, jesi li ti nevin?". Ja kazem - otkrij.
Pocinjem citati.
Citam te svoje price. Nekad se ljudi cak i nasmiju. Pogledam tu i tamo prijatelje. Imaju onaj "nisi nam džabe frend, Side!" pogled, sto znaci da je sve u redu. Zavrsavam. Ljudi pljescu. Ajd super.
Drugi ljudi koji su citali su bili isto dobri, ali su monotono citali. Steta, zabavne im price.
I da, poslije mi dolazi neki čiča od 70 godina i pita me da gdje se mogu te moje price nabaviti. Ja mu dajem ove svoje isprintane priče na sto se on veseli kao malo dijete.
- Ja cu to fotokopirati i siriti okolo, da ljudi malo citaju pravu literaturu!
Dao sam mu i autogram. Moj ego para nebo.
Poslije sam odveo frendove u Melin i castio ih. Ne sjecam se najbolje nekih stvari od tamo, nekih se sjecam ali se sramim tako da tu zavrsavam pricu. Eto, bio sam bahat, umisljen i dobar. Zaradio sam svoje novce.
|
