MIĆA IZ KAFIĆA
Mića je jedan od onih tipova kojima se svi smijemo jer nisu normalni. Mića uvijek nosi majicu ac / dc –a i crni kaput, a iz usta mu vazda smrdi po alkoholu. Ja sam jedna od rijetkih žena koja to tolerira. Ja sam šankerica pa sam navikla na to.
Miću nikad nitko nije vidio da pije. Dođe svakog dana u Birtiju u 20 sati i 5 minuta, kaže «izvinite što kasnim» i sjedne.
- Hoćete nekaj popiti? – pitam, na što on odmahuje rukom i teško uzdiše.
- Hvala, ne pijem – kaže, i zapilji se u neku točku u daljini. Razmišlja. Nakon nekoliko minuta palcem i kažiprstom značajno protrlja bradu i promrmlja: «hmmm...».
Robi, stara mušterija sa šanka koji već zna Miću, diže se i udari ga po ramenu s kojeg se diže oblak prašine.
- Rakija za prijatelja! – vikne, na što se Mićino lice ozari.
- Hvala, prijatelju, hvala... – zahvaljuje mu Mića, samo što ga ne izljubi. Točim rakiju, a Mića ju uzima, odlazi na zahod i vraća se za par minuta s praznom čašom. Tako on uvijek. Netko je rekao da bi ga trebalo pratiti i vidjeti kroz ključanicu što radi s tom rakijom, ali nitko nikad nije stvarno otišao. Svi zaboravljamo na to kad se Mića vrati i razveže jezik. Svi se naslone na šank, koncentriraju najbolje što mogu i slušaju.
Svakog dana Mića priča jednu te istu priču. Bio je mlad, bio je rok pjevač, imao je bend. Upravo su potpisali ugovor s Jugotonom i imali su koncerte po državi. Tad se dogodilo zlo - spanđao se s jednom djevojkom, s Andreom.
- Nisam se zaljubio u nju – napomene Mića – nego sam ju samo smuvao, jer se stalno petljala po koncertima.
I tako, priča on kako je smuvao Andreu, a sljedećeg momenta mu ona zarobila dušu. Njena kosa mu bila ljepša nego prije, nakon nekoliko dana mu nedostajao njen kričavi, iritantni smijeh. Gotovo, Mića potpuno poludio za njom. I onda kad ga je jednom zarobila, tad ga je odbacila. Pobjegla u Ameriku, s basistom njegovog benda.
- Bio je dijete kad smo ga u bend primili, nije znao dvije rečenice složiti – tuži se Mića.
Tad kad ga je ostavila, Mića se propio. I do tad je znao popiti, a tek sad... kaže Mića, ako nije bar litru rakije popio svakog dana, kao da se ni probudio nije. Nije dolazio na probe, bend propao, Jugoton raskinuo ugovor, ode karijera. Sve otišlo kvragu, a Mići ostao samo alkohol.
- Ali sad više ne piješ? – upita netko sa strane.
- Ne – odmahuje Mića glavom – Shvatio sam da ne valja to. Ne.
- Rakija za prijatelja! – viče netko iz gomile. Točim rakiju, a Mića ju uzima i, smješeći se kao malo dijete, odlazi u zahod. Vraća se za koju minutu i nastavlja pričati. Priča o Andrei. Kako je obljubio tisuću žena, ali nijedna kao ona. Nakon još 3 – 4 odlaska na zahod s rakijom, Mića već počinje pjevati. Te pjesme teško da su povezane s rokom, glas mu je više nalik kakvoj kafanskoj pjevačici. Andreo, Andreo, kad bih te sad sreoooo...
Kad svi odu iz Birtije, Mića legne na 3 stolice i zahrče. Puštam ga da spava tu. Mića je jedini pijanac kojeg puštam da prespava u Birtiji. Što mogu kad mi je drag.
Jednog dana Mića nije došao. Bilo već osam sati i deset minuta, a njega nema. Ljudi se počeli komešati, a Miće nema. Nije ga bilo ni drugi dan, ni dan iza toga. Svi se pitali gdje je on, ali što ćeš, život ide dalje, treba nastaviti piti dok je piće još na šanku. U Birtiji i dalje bilo kao uvijek, samo bih ja uvijek u osam sati i pet minuta pogledala prema vratima.
Nakon mjesec dana, točno u osam sati navečer, pojavi se Mića. Nastala tišina u Birtiji, svi gledaju prema njemu.
- Mića! Vratio se! – šapuću ljudi. Mića se šeće do stolca dok ga svi gledaju. Imao je istu majicu, isti kaput, sve izgleda isto kao prije, ali odmah sam vidjela da je nešto drukčije – odjeća mu je bila ispeglana. Sjeo je za šank i okrenuo se prema meni. Zapahnuo me zadah peperminta.
- Jednu mineralnu, molim.
Šok i nevjerica. Uzimam bočicu mineralne vode, ruka mi se trese dok točim. Ljudi sumnjičavo gledaju u njega, nije im jasno. Mića uzima mineralnu i kreće put zahoda.
- Sad je dosta! Sad ćemo mi vidjeti šta se tu događa! – vikne mali Nikica, žgoljavi starčić što pije samo viski. Zaleti se Nikica do zahoda i uđe za Mićom. Nakon par minuta, evo ga nazad.
- Što je bilo? Što on radi s tom čašom? – pitaju ljudi.
- Ha ništa – sliježe Nikica ramenima – Popije.
- Kako popije?
- Uđe u wc, sjedne na školjku, popije i onda gleda u prazno.
Nastala tišina, pogledavaju se ljudi, ne znaju bi li se smijali ili plakali. Evo i Miće natrag.
- Pa dobro, Mića, šta je to? – pita Robi – Šta ne piješ više?
- Ne pijem – odmahuje Mića glavom – Ne otkako sam upoznao Lizu.
Muk u Birtiji.
- Kad sam upoznao Lizu, vidio sam da treba dati životu još jednu priliku. Možda nije sve tako loše. Mislim da ju volim – kaže Mića, i osmjehne se. Ljudi zabezeknuti šute, kad progovori netko:
- Pa dobro, Mića, nije u redu. Pa ne možeš malo voljeti jednu, malo drugu. Tvoja prava ljubav je Andrea, zar si na nju zaboravio?
- Da – nadoveže se netko drugi – A i kakva je to žena što se zove Liza? Ne možeš takvoj ženi pjevat ljubavne pjesme. Što se to rimuje sa «Liza»?
Smješka se Mića, svi se nekako kiselo smiju i čekaju da Mića shvati da je ta Liza obična dronfulja i da se opet sjeti Andree i rok benda, kao u dobre stare dane, ali džabe. Mića je nešto brzo ispričao o tome kako mu se Andrea javila iz Amerike i da joj je dobro, priča isto da će ženiti tu Lizu, da se skrasio i da će potražiti posao. U jednom momentu okreće se prema meni i kaže:
- Samo bih ti volio zahvaliti što si mi pomagala kad mi je bilo teško. I svi vi, svi ste mi bili potpora i bez vas ne znam gdje bih sad bio.
Ljudi gledaju u pod, čestitaju Mići, ali vidiš da je svima neugodnjak. Još kad je Mića započeo razgovor o dionicama, ljudi su počeli izlaziti iz Birtije. Mića nakon pola sata reče:
- Moram ići, dragi ljudi. Idem doma. Vidimo se sutra.
Mića je nastavio dolaziti u Birtiju, ali ništa više nije bilo isto. Nije više pričao svoju staru priču. Nitko mu više nije plaćao piće. Kad je Mića prestao piti, naša Birtija je postala jedan obični kafić.
|
