Milena, Mladen i Belinda

23.08.2005., utorak

MRTVE ORHIDEJE

Kad je Miletova baba, ne znajući o čemu se radi, rekla da joj ne bi smetala buka u garaži, rodio se naš bend. Prvi punk bend u selu činili su Mile na bubnjevima, Zola na gitari i ja kao vokal. Pregovarali smo i s Nožom da svira na basu, ali on se nešto prenemagao – htio je biti u bendu samo ako budemo svirali i njegove stvari. On je imao te neke pjesme o prirodi i svojoj curi Ivani. Rekli smo mu da moramo razmisliti.
Jako je teško naći nekog da zna svirati bas, a naći nekog da zna dobro svirat bas u ovom selu je kao da nađeš zlato u Dravi. A Nož je stvarno znao svirati bas. Nas trojica smo vijećali cijeli dan, ali je na kraju Zola rekao stvar koja je presudila – «da su The Clash svirali pjesme o cvijeću i drveću, pa nitko normalan ih ne bi slušao». Kad smo rekli Nožu da nećemo svirati njegove stvari jer nam se ne sviđaju, on nije puno pitao nego je samo sjevnuo očima, uzeo svoje tekstove i otišao. Nastala je ta neka neugodna tišina koju je opet prekinuo Zola: «A bas je i tako samo buka u pozadini, tko to sluša...» To nam je opet diglo duh.

Pošto nitko nije dolazio na naše prve probe, mislili smo da se nitko ne osvrće na našu svirku, ali kad je velečasni Petar osobno došao posjetiti Miletovu babu, znali smo da se nešto opasno kuha. Velečasni Petar je ušao i izvalio se na kauč dok mu je baba donosila kavu. Mile je stao vani i prisluškivao što se događa. Velečasni je pričao nešto kako naša svirka nije duhovno čista te da se boji da ne zastranimo. Miletova baba je, hvala Bogu, odgovorila:
- Ma nek dica sviraju, bolje nego da negdje vani piju drogu!
- Ta njihova svirka je i gora od droge, da! – dreknuo je značajno svećenik, a onda se, vjerojatno vidjevši da je Miletova baba tvrd orah, zahvalio na kavi i krenuo vani. Mile je dotrčao do nas, a nekoliko trenutaka iza njega je došao svećenika. Pogledao je prema nama, a onda naglo spustio pogled prema podu. Odlučili smo da ćemo, kad postanemo slavni i odemo odavde, napisati pjesmu «Velečasni Pero, u kurac te stjero».

Jedno jutro kad smo došli na probu, našli smo Miletovu babu kako plače. Netko joj došao preko noći i isčupao orhideje iz vrta. Zamisli ti luđaka, doći usred noći i čupati ljudima cvijeće iz vrta! Orhideje su stajale tamo, bijele kao snijeg i mrtve, a Miletova baba je stajala nad njima i lila suze. Mile nam je šapnuo da mu baba nije plakala ni kad je dida umro. To s orhidejama stvarno nije bilo u redu. Nas trojica smo odlučili održati naš prvi koncert u čast orhideja, naplatiti karte za neke sitne novce i novce dati Miletovoj babi. To smo i učinili. Prvi koncert našeg benda bio je u petak u 20 sati, u dvorani za tjelesni osnovne škole Juraja Strossmayera. Skupili se naši prijatelji, došli čak i neki stariji ljudi, priča se da su dolazili i ljudi iz susjednih sela. Mi smo, osim poznatih domaćih i stranih stvari, izvodili i neke naše pjesme – recimo, «Hej ho, orhidejo» i «Dal da stanem il da pobjegnem». Ja sam bio malo prehlađen, a Zoli je negdje u trećoj pjesmi pukla prva žica na gitari, ali je ipak bilo sjajno. Mile je skroz rasturio bubnjeve. Imali smo čak i afterparty u muškoj svlačionici. Zabrijao sam s Marinom, jednom curom iz škole na koju sam se već neko vrijeme ložio. Bila je to jedna od najsvjetlijih točki u mom djetinjstvu.

Sve mi se to vratilo u glavu kad sam 20 godina kasnije, u zatvoru, sreo Noža. Jeo sam one zatvorske splačine za ručak kad mi je došao Nož i sjeo za moj stol. Prije nego što sam se snašao, on me ušutkao i rekao:
- Slušaj, znaš one orhideje?
- Što? – zbunio sam se.
- Orhideje Miletove babe, bijele lijepe orhideje – rekao je.
- Erm... da – rekao sam.
- Ja sam ih bio isčupao. Samo sam ti to htio reći – rekao je i otišao.
- Stani! – viknuo sam za njim – Zašto mi sad to govoriš?
Uzalud, nije se niti okrenuo već je pobjegao brzinom munje. S tim Nožem nikad ne znaš na čemu si, ostavio me tamo potpuno zbunjenog. Dan poslije, kad je jedan zatvorenik ubio Noža usred zatvora, iz priča sam uspio povezati neke stvari. Nož je bio u zatvoru jer je dilao bijelo, a zadužio se nekom mafijašu. Ovo što mi je rekao je valjda bio njegov način da mi se ispriča i da skine to s duše. Da mi je rekao to prije 20 godina, vjerojatno bih ga mrzio, ali sad ga nekako razumijem i opraštam mu, kao što je sigurno oprošteno Miletovoj babi što nikad nije išla u crkvu, kao što je oprošteno velečasnom Petru što je tu i tamo obljubio mladu volonterku u seoskom Caritasu, kao što oprostiš svakom čovjeku što radi neke vragolije zbog kojih mu je kasnije žao, a na kraju ispadne da to nije ništa važno.
Odlučio sam s još par zatvorenika osnovati nekakav zatvorski bend, znam da bi nam to dopustili. To bi bilo super, da se malo razonodimo, sjetimo tih vremena i da na kraju vidimo da li je punk stvarno mrtav.

- 23:34 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  kolovoz, 2005 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

PROCITAJ PRIJE UPOTREBE

Linkovi