Evo, napisao sam pricu s nekim erotskim elementima specijalno za jednu curu što ima osamnaesti rođendan, nick joj je
Amata, ona je buduća nimfomanka i voli se tući. Također, ovu priču posvećujem svim onim djevojkama što se osjećaju kao da imaju 18 mada realno imaju daleko više ;)
E pa ide ovako nekako:
1.
Otkad je retro postalo in, počeo sam više da jebem. Počele su me gledati mlade punoljetnice, čije su noge u onim starkama izgledale kao šape kojota, što su nosile tisuću komada šarene odjeće koji su samo čekali da otpadnu i pokažu skladno, djevojačko tijelo. Moje tijelo nije bilo skladno i ličilo je već nekakvu čudnu pješčanu satu koji je svoje odcurio, ali curice su ipak manijakalno sijevale očima, pile i mislile. Kad takve curice misle, to mi može samo ići u korist. Kad one misle, onda imam škembu zato što sam pio puno piva u mladosti. Imam krvave oči jer sam pušio travu. Ružan sam jer sam živio raskalašeno i, zaboga, Che Guevara bi tako izgledao da je preživio. Ja sam, dakle, samo naprednija verzija Che Guevare. Tako bi one mislile i pile, alkohol bi im otišao u krv, ostalo u plodnu vodu, a one kod mene na poduku. Dogodilo bi se da su bile toliko pijane da se ujutro ne bi ničeg sjećale, pa ni mene, ali ipak bi me žicale broj mobitela te bi me neprekidno zvale tih dana i pozivale van. S jednom takvom 19 – godišnjakinjom sam čak i otišao na kavu. Ispostavilo se da, ma koliko bilo cool što sam ja ovako star i neodgovoran, ipak je ta moja sloboda bila pogreška u sistemu, trn u žensku oku. Ta mlada i draga djevojka htjela je odvući zabludjelu ovčicu, mene, s puta na kojeg sam zalutao. Gdje ćeš veće časti za ženu od te da se netko odrekne slobodna života te se «opameti» zahvaljujući njoj? Ma koliko bile plemenite namjere te drage djevojke, ipak sam otišao od nje. Dobro, poševio sam ju još jednom (i to je dala u dupe, za nagradu što joj sve ide po planu) te otišao, dok je spavala. Nisam ju više nikad vidio i nekoliko puta sam razmišljao o tome. Žao mi je bilo djevojke, i bilo mi je žao što sam došao u tu situaciju. Zato sam od tada mladim retro – djevojčicama davao broj mog prijatelja Sime, koji je također bio ružan, star i nezreo, a koji se nije okorištavao blagodatima današnje mode samo zato što se bojao žena. On to zove «principi», ja to zovem strah.
Jednom mi je Simo došao doma ujutro potužiti se kako ga zovu stalno te klinkice i da im ne dajem više njegov broj. Kod mene je bila neka djevojka, zvala se Malina, Trešnja, nisam siguran, imala je nekakvo voćno ime. Ja sam bio u boksericama, on mi je nasred hodnika ozbiljno govorio držao propovjed.
- Nije u redu da daješ moj broj tim balavicama – govorio je on – Zapravo, nije ni u redu da se stalno petljaš s tim klinkama, ali u to ti se neću petljati jer to nije moja stvar. Tako isto nije tvoja stvar da mi namještaš te neke klinke.
Za to je vrijeme došla ova voćna žena, gola golcata kao da je crvena jabuka sišla iz svog krzna, nalaktila se na štok od vrata i pušila cigaretu. Simo je stao i pomalo zgraženo pogledao. Pogledao sam mu prema hlačama i mislim da sam vidio kako mu nešto tamo probija granice principa.
- Pomalo ličiš na Rundeka – rekla je voćna, hrapavim glasićem iz dna pomalo čađavih pluća, a onda je uzbuđeno naglasila – Šejn!
Simo se zbunio kao pračovjek pred mikrovalnom pećnicom te se okrenuo prema meni, procijedio: «Pazi što sam ti rekao!», i otišao. Bio sam tako oduševljen malom voćnom da sam ju još jednom uzeo, unatoč mom starom i pomalo usporenom libidu.
Mada je bilo sasvim zabavno, bilo mi je malo žao što sam Simu doveo u pomalo neugodnu situaciju pa sam odlučio s njim otići van te se, kako sam naredio sam sebi, suzdržati od seksualne retromanije. Išli smo na nekakav glazbeni hepening, okupljao se neki bend naše mladosti i sve je bilo puno mirisnih pičaka koje su lučile testosterone i svoju mladost, što mi je otežavalo stvar. Zaključio sam da je jedini način da izdržim ovaj post taj da se nalijem. Pili smo nas oba dvojica i uživali na neki način koji ostali nisu shvaćali niti su mogli shvatiti.
Ne sjećam se točno nekih pojedinosti te večeri, sjećam se da sam orao beton po ulici dok me netko vukao, sjećam se da sam povratio po stepenicama u Siminoj zgradi, tako bezobrazno sivim i ružnima, sjećam se i da je u Siminom stanu bilo upaljeno svijetlo te da je on na nekog vikao, a nije dobivao odgovor. Smijao sam se na podu stana i lagano se trzao, mislio sam da priča sa samim sobom. Simi fali da ga neka mala plavušica ugrize za nogu i poliže mu jaja, to bi ga pomalo uzdiglo. Bio sam u to uvjeren tada, jer nisam bio u sposobnosti da to dovodim u pitanje. Sve sam ostale misaone procese usmjerio na zadržavanje onog u želucu tamo gdje je. Mislim da mi nije uspjelo.
2.
Kad sam se probudio ujutro, neka lijepa žena mi je donijela čašu vode. Bilo mi je neugodno što stvarnost ne odgovara onom malo čeg se sjećam, i bilo mi je žao što sam očito opet iznevjerio Simu. Žena je bila veoma lijepa, ali to nije bila izlika. Da izbrišem krivnju sa sebe, odmahnuo sam rukom prema ženi, kao da će stav da ne želim vode poboljšati stvari. Situacija je postala bizarnija kad je u sobu ušao Simo. Tad sam opazio da nisam kući već u Siminoj sobi.
- Daj da te upoznam – rekao je Simo – Ovo je moja zaručnica Ivana.
Šutke smo se rukovali, ja potpuno izgubljen, ona potpuno smirena.
- Ona je gluhonijema – rekao je Simo. Pokazao joj je nešto s rukama, tako je valjda komunicirao s njom, a ona mu je snježno bijelim rukama odgovorila, mašući kao da plete nevidljivo carevo ruho. «Zaboga, djevojko», pomislio sam, ne bez osjećaja krivnje, «što li možeš raditi s tim rukama!»
Kako mi je poslije Simo rekao, upoznao ju je na poslu. On je radio u tom nekom sranju za gluhe ili tako nekako. Poznaje ju tek 2 tjedna, ali čemu čekati? Htio sam reći Simi da je našao jako dobru pičku, ipak nekako me bilo strah da će me Ivana čuti nekim unutarnjim uhom ili da će mi pročitati s usana. Bilo je nečeg pametnog u tim očima što ja nisam razumio, ali sam znao da vrijedi nekog vraga.
Kad sam se otrijeznio, odlučio sam da odem. Simo je inzistirao da ostanem na ručku, Ivana je nešto mahala rukama i micala se u maniri kakva latino plesača. Ipak idem, rekoh.
- Za mjesec dana, kad bude vjenčanje – rekao mi je Simo, nekako sramežljivo, ali zadovoljno – možeš li... ili hoćeš li biti moj kum?
- Naravno – kimnuo sam, a glava me previše boljela pa se nisam sjetio nasmiješiti se – Čestitam.
Otišao sam. Njegova žena je mahnula rukom i nasmijala se lagano ispućenim usnama. «Zaboga, ženo», pomislio sam, «kakve bi mi priče mogla ispričati tim ustima.»
Malu voćastu sam sreo u tramvaju. Nakon što smo konstatirali da se poznajemo, da se sjećamo jedno drugog, da smo oba dvoje dobro i da meni ide posao (nisam ga imao, ali to nije bilo važno u tom trenutku), a njoj škola, ona mi je šapnula:
- Ti si prvi s kojim sam spavala. Ono nije bila menga.
- Oprosti – rekao sam i slegnuo ramenima.
- Ma ne, ne zamjeram ništa, bilo mi je jako lijepo. Samo da znaš – rekla je i nasmiješila se stidljivo.
- Znam – kimnuo sam glavom i buljio u prazno još pola minute. Trenutak prije nego što je službeno mogla početi neugodna tišina, ja sam sišao na svojoj stanici.
Navečer sam se još odmarao od mamurluka. Išao sam leći već u 23 sata. Moram priznati da sam prije spavanja, u potpunoj tišini, drkao na Ivanu. Zamislio sam kako se valjamo u pozama koje ni hobotnice ne bi mogle napraviti. Svršio sam jako brzo, već za koju minutu. «Jebote», pomislio sam u trenutku kad sam svršio i skakao po sedam gora orgazama, «ona nikad nije čula Rundeka.»
Počeo sam razmišljati o tome, ali sam ipak zaspao, sa kapljicama sline u kutu usana. A jebi ga.
