Ukoliko posjećujete religiozno moj blog svaki dan, skužili ste kako zadnjih nekoliko dana nije bilo ništa online jer sam kao radio mali redizajn. Ako ste stvarna osoba, a ne produkt moje mašte, onda ne posjećujete svaki dan moj blog, te niste skužili da nije ništa bilo online u zadnje vrijeme. Ipak, novi dizajn je tu, potrudio sam se napraviti nešto kul, tehnički dobro i estetski iznimno privlačno. Kako je taj plan propao, stavio sam ovo što sada vidite.

Majke mi, nema goreg osjećaja nego raditi na nečemu i truditi se napraviti to kako treba da bi na kraju shvatio da jednostavno nisi uspio. Ja imam jednu jako negativnu karakternu crtu zbog koje jednostavno mrzim poraz, tj. neuspjeh. Mrzim kad ne uspijem napraviti nešto kako sam zamislio.

Oh well, bilo kako bilo i ovo je valjda bolje od onog prijašnjeg izgleda.

Razmišljao sam i o eventualnoj promjeni koncepta cijelog bloga... ali o tome nekom drugom prilikom.

Čekaju me neke važne promjene u životu u bliskoj budućnosti, ne znam kako će se ovaj blogić uklopiti u to. Na trenutke mi je važan i uživam raditi na tom svom malom kutku online prostora, a na trenutke mi samo predstavlja opterećenje.

U svakom slučaju, ovo je novi look (ta daaa), a novi tekstovi će uskoro.

Prije par dana sam vidio na televiziji spot Damiana „Junior Gong“ Marleya, sina velikog Bob Marleya. Novi singl se zove Welcome to Jamrock i totalno mi je špica. Ej, fakat dobra pjesma. Na spotu je nekakav Jamaica ghetto i izgleda totalno užasno. A mali Marley?? Mali izgleda preopasno. Ima dreadlockse to koljena i izgleda ko' pravi tatin sin. Glasnik potlačenih, borac za bolje sutra, ovo ono...

Uvijek sam imao nekakav soft spot za takve stvari. Ono, ljudi koji dižu glas protiv nekakve nepravde, socijalne ili bilo kakve druge. Borci. Uvijek sam se pitao je li to pravi put, za razliku od ovoga kojim ja trenutno kročim. Poput mnogih ljudi po svijetu, mene zanimaju stvari poput istine iza kulisa događaja koji oblikuju svijet, selektivnog propuštanja informacija kroz medije, zavaravanja javnosti, bogaćenja najbogatijih, manipuliranja slabim i siromašnim narodima, itd. Svjestan sam postojanja svih tih crnjaka, znam kako svijet pokreće big business i big money, te kako su stvari poput poštenja, principijelnosti i nekakve teorije jednakih prilika za sve ljude ništa više od običnih bajki za nas iz srednje klase koji trebamo raditi i tako omogućiti život sustavu. Zašto onda, kao i ti ostali mog tipa, ja nastavljam raditi u sustavu i tako ga prešutno odobravam? Je li stvarno istina da srednju klasu pogone isključivo strah od siromaštva i obećanje bogatstva? Bi li se svatko od nas osjećao bolje kada bi odbacio taj sustav i postao nekakav samoprozvani borac za tu pravdu o kojoj slušaju teenageri u punk pjesmama? Nije uopće važno bi li se ta borba svela na marleyevsku glazbenu karijeru ili bi npr. mogla biti nešto malo radikalnije tipa selo u prašumi gdje svi treniramo u nekakvoj gerilskoj postrojbi spremajući se za rušenje kapitalizma.
Mislim kako je bunt i protest potpuno iskorjenjen u umovima zapadnog svijeta. Ako zanemarimo (kao što su to napravili političati i vlastodršci) proteste protiv rata u Iraku koji su istini za volju bili masovni, ljudi danas protestiraju uglavnom ako ne dobijaju dovoljno love na poslu. Ok, lažem, bilo je tu i antiglobalizacijskih protesta, a ti su stvarno bili žestoki. Ipak, ni oni nisu donijeli velike promjene. Nisu čak ni drastično podigli razinu svijesti o globalizaciji i njenim negativnim stranama. Danas ima više nepravde na svijetu nego ikada, a informacije o njoj su dostupne svima kojima se traži. Ipak, nema bunta. Mladi su smireniji nego ikada. Praktički ne postoje ideali. Pa i ovaj punk kojega sam spomenuo u prethodnom paragrafu... jeste li poslušali kakvu noviju punk (ako danas uopće postoji taj žanr) ili rock pjesmu?

„Cura me ostavila, život je sranje,
iskopala si mi srce,
jer ja sam emocionalno krhka osoba sa potrebama koje me nije sram priznati iako sam muško
umirem sam, treba mi potpora
jeee jeee
kujo vrati se!“

... ili se pjeva o tome kako je tulum bio zakon ili kako mu je dan bio loš ili se ne pjeva o ničemu samo se „cool“ riječi rimuju be ikakvog smisla. Nije to samo rock i punk, o čemu rapaju rapperi?

„Vozim dva merdža
puknem malu s leđa,
imam zlata na vagone
jebem ti mater slone
baki dao sam koke
pa su joj nosnice široke“

Joj, pa je li se itko osjeća loše na zapadu jer ga se laže u oči po cijeli dan?
Mislim kako ljudi nisu ništa više letargični nego ikada u povijesti, jednostavno im je taman dovoljno dobro da se ne bune, a informacije o nepravilnostima i nepravdi su skrivene kroz mainstream medije koje sponzoriraju vladajuće stranke ili veliki poslovi, tako da se danas ipak treba malo potrudit ako se želi nešto stvarno saznati. A ko' će se peglat s time kad treba ići na posao, zaraditi lovu za kupiti nove krpice i poći vani zabavljati se svaku noć jer kako reklame kažu „imamo samo jedan život“ „don't go for second best“ „ti zaslužuješ najbolje“ „ti imaš cijeli svijet na raspolaganju“ „život je jedan veliki party“...

Ok, ako sutra pođem negdje u šumu osnovat svoju gerilu... vjerojatno ću se preksutra vratit doma jer mrzim kad ne operem kosu ujutro i osjećat ću se glupo sjedeći na vlažnom kamenu u šumi sam. Još bi mogo pokupit kakvu upalu prostate

ALI

ako ne pođem nigdje sutra nego na posao kao i ostale prodane duše, barem će na ovom blogu ostat podsjetnik da sam se jedne večeri nakon pizze koja mi nije baš najbolje sjela osjećao cijeli opak i bio protiv trulog sistema.

evo vam za kraj samo nekoliko stvari na tu temu (trulog sistema zapada):
dokumentarci: Fahrenheit 911, Roger & Me, Bowling for Columbine (sva tri od michael moorea), Orwel Rolls in His Grave (o informacijama prezentirane kroz medije)
filmovi: THX1138, Fight Club (iako je navodno knjiga puno bolja),
glazba: System of a Down, Rage Against the Machine, Bad Religion, Marilyn Manson

System of a Down – Boom

As I laid there dormant, there was but one flicker of light at the far end of my cave that began to grew without warning until it blinded me with the power one could describe only as divine. Yes, dear reader, it was indeed - inspiration.

Kaže Ire da treba imat dobru prvu rečenicu pa ono...

Nego, idemo mi na temu današnjeg javljanja. Stvarno sam dugo bio potpuno nemotiviran za napisati bilo što, dok me danas moja tema nije pogledala sa naslovnice jedne dnevne tiskovine. Marilyn Manson.

Oni rijetki koji me stvarno znaju, znaju i kako sam svojevremeno bio zagriženi fan Marilyn Mansona. Stvarno, znao sam (i još uvijek znam) sve moguće tekstove, pjesme, analize njegovog rada, utjecaje, nabavio sam njegovu biografiju (Long Hard Road out of Hell) iz SAD-a pomoću nekih rodbinskih veza dok se ista još nije pojavila na ovim prostorima, ukratko, bio sam pravi obožavatelj. jednostavno sam se u jednom trenutku zainteresirao za njegov rad i što sam više otkrivao to me on više oduševljavao. Njegov rad, tj. njegove pjesme i poruke su bile prava kritika načina na koji je većina svijeta oko mene živjela kao i rušenje nekih „istina“ koje se nije smjelo osporavati u ovom ili nekom sličnom društvu. S vremenom sam postao istinski pobornik tog čovjeka i njegovog stvaralaštva. Uvijek su me napadali zbog toga, ako ne zbog nekakavih vjerskih i moralnih razloga, a onda zato jer su govorili kako je njegova glazba neoriginalna, kako mu band ne zna svirati, kako se fura na Alice Coopera, David Bowiea ili štotijaznam koga sve ne... i u svemu tome ima istine, ali nitko tada nije kužio o čemu se uopće u tom „projektu“ radi. Marilyn Manson uopće nije važan zbog glazbe koju je stvarao. Ok jest njegov band imao utjecaja na glazbenom polju, a Pogo i Twiggy, koji su bili njegovi glavni glazbenici tijekom zlatnog razdoblja albuma Antichrist Superstar i Mechanical Animals, su ipak „naučili svirat“ tijekom godina. Međutim, ne bi moderni rock/metal svijet propao da nije bilo njihove glazbe. Stvarnu vrijednost Marilyn Mansona stvorio je upravo njihov istoimeni frontman koji je od početka inzistirao na nečemu malo većem od običnog banda. Još od vremena kada su se zvali Spooky Kids, pružali su gledateljima i slušateljima potpuni performance, obično umjetnički dovoljno vrijedan da ga se ne otpiše kao bezglavo divljanje, a uz to i najčešće tematski jako aktualan i usmjeren prema, ili bolje reći protiv, raznih društvenih pojava i aktera, te ljudske prirode i slabosti . Kada je band izbacio prvjenac „Portrait of an American Family“, bilo je potpuno jasno da je Marilyn Manson ozbiljna kritika kako modernog kapitalističkog društva, tako i učmale i dvolične nazovi-Kršćanske zajednice, u kojoj se nekakve dogmama ocrtane vrijednosti čuvaju na papiru i ulici, a stvarni životi koji se vode iza zatvorenih vrata u sebi skrivaju pregršt devijacija i perverzija. Naravno, ovaj protest je ponajbolje mogao biti primjenjen na američko društvo, na koje se i odnosio.

Scenski nastup i razna pojavljivanja u javnosti su posebna priča, a vjerojatno i ključan element uspjeha ovog banda. Shock Rock, kako su mnogi krstili ovaj glazbeni pravac, upravo ima više veze sa nastupom i imageom, negoli glazbom. Naime, sve u vezi ovog banda je šokantno za tipičnog predstavnika kršćanskog društva od samog izgleda glavnog „protagonista“ preko imena članova banda (ime manekenke ili glumice i prezime serijskog ubojice kao dva tipična simbola američke kulture – glamur i strah), pa do riječi u pjesmama, službene robe sa znakom banda, te naravno šokantnih, nerijetko samodestruktivnih, ali uvijek impresivnih nastupa. Kako je i sam Marilyn Manson, rođen kao Brian Warner, natprosječno inteligentan čovjek, a uvijek je protiv njega bila masa koja je po pravilu glupa (jer masa ne može biti ništa drugo za razliku od pojedinca), njegova pobjeda u tom ratu je bila neupitna. On je samo nastavio dolijevati ulje na vatru i puštao javnosti da iz dana u dan dokazuje sve one negativnosti i slabosti zapadnjačkog društva koje je opisivao u svojim pjesmama. Održavao je svoje „bogohulne“ koncerte u prepunim dvoranama sa hordom ljudi koji su ispred zgrade protestirali i pravili budale od sebe, ali isto tako sa nemalim postotkom glupavih zaluđenih fanova koji su u njemu vidjeli nekakvog crnog mesiju i polagali u njega neizmjernu vjeru u vođenje. Takvi bi se izmjenjivali sa izlaskom svakog novog albuma, jer bi obično ovaj bio drugačiji od prethodnog, što bi se protumačilo kao „prodaja“.

Iako ne pratim njegov rad u zadnjih par godina tako pozorno kao prije, ovih dana mi je postalo očigledno kako još uvijek nije izgubio ono što ga je dovelo do statusa superzvijezde (jer upravo je on vratio taj kult rock superstara koji se izgubio 90ih kroz grunge i slične pravce), a to je sposobnost izazivanja burnih reakcije okoline samom najavom njegova dolaska. Iako je nastup ovog banda danas možda i malo mirniji u odnosu na čuvenu Dead to the World turneju kada je promoviran Antichrist Superstar, ozbiljno se govori o zabrani ovog najvećeg kocerta ove sezone u Hrvatskoj (22.08. Pula). Kaže naš vrli zakon kako policija smije zabraniti koncert „ako postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje javne priredbe dovelo do izravne i zbiljske pogibelji po interese i sigurnost Republike Hrvatske te do nasilja i drugih oblika remećenja javnog reda i mira, težeg kršenja javnog morala ili ozbiljnog ugrožavanja okoliša i zdravlja ljudi“. Ako se ta zabrana stvarno dogodi i to na inzistiranje tako smiješnih faktora kao što su „rovinjska udruga Oaza, Molitvena zajednica crkve Sv. Franje u Puli, ali i mnogih građana“ (Jutarnji list) onda mislim da stvarno nemamo o čemu više pričati u ovoj državi. Mi živimo u državi u kojoj nije problem slušati ništa osim Marilyn Mansona, čovjeka koji nema nikakve veze sa ovim podnebljem, dok je s druge strane ok biti fan Cece koja je žena i suradnik jednog od najokrutnijih ratnih zločinaca s ovih prostora. Poseljančivanje, zatucavanje i poglupljivanje mladeži nerijetko ne samo da je u redu, već se i potiče. S tim u vezi, zašto ne zabraniti i koncert najzločestijeg rokera na planetu. Ako se taj koncert održi, opet će biti puno bolesnika sa obje strane ograde, ali ako se ne održi, značit će to kako bolesnici s jedne strane u nas imaju moć donošenja odluka... što nikako nije dobro.


Nije taj čovjek nekakav plemeniti princ koji spašava mladež od dvoličnosti društva u kojem su rođeni. On itekako voli svu financijsku nagradu koju mu je karijera donijela, a činjenica je i kako je nevjerojatan narcis i egocentrik - prava zvijezda. Ali zbog svega prije napisanog, ovaj čovjek/band je jedan od najvažnijih proizvoda glazbene industrije i modernog društva devedesetih, pa i šire. Marilyn Manson je od sebe napravio zrcalo negativnosti modernog svijeta i dao društvu savršenog negativca kojeg se može okriviti za sve posljedice lošeg odgoja naše djece. Dabogda postojao jedan takav kad ja budem tata.

napisao sam pola teksta pa ga izbrisao. Zatim sam napisao pola drugog teksta pa izbrisao i to. Fakat ne znam o čemu pisati i to me izluđuje. U kurac i ovaj blog

Evo mene među moje... a nije me bilo odavno, što jest jest

dakle, ne želim ulaziti u detaljne opise mojih zadnjih desetak dana i kako sam se upeglo milijun puta i kako mi je prvo bilo masu vruce, pa sam pokiso i prehladio se, pa mi je sad hladno itd itd... jedino oko čega ću se potužit jest da sam izgubio ključ od auta. Tako, ako itko na području Dbk Citya pronađe ključ od Renaulta nek mi se javi. Pošteni pronalaznik će dobit srdačan stisak ruke, svježi burek iz Galete i teglicu marmelade od višanja koju je moja baba s Kalamote napravila 1996e.


nego dobro


Sretan Dan domovinske zahvalnosti svima koji ga slave, a onima koji ga ne slave - duplo.
Dakle, što danas slavimo? Slavimo li pobjedu Hrvata nad Srbima? Slavimo li to što smo vratili ustavno pravni poredak na prostor Knina i okolice? Slavimo li što su Srbi iz Knina „dobili po pički“? Slavimo ih zločine koje su si neki dopustili?
Ok, ja i ne slavim baš danas puno jer mislim da ovo i nije prigoda za slavlje. Mislim da je ovo prigoda za sjećanje i odavanje poštovanja ljudima koji su nam tada priuštili nešto što smo čekali jako dugo.
Sjećate li se rata? Rat, nenadmašivo ludilo čovječanstva gdje se dobrovoljno priključujemo masovnoj tučnjavi u kojoj ima i poginulih i ranjenih i sjebanih na sve druge načine. Sjećam se jedne scene s početka čečensko-ruskog sukoba gdje čovjek trči preko ulice držeći za ruku svog, možda, petogodišnjeg sina kad u blizini eksplodira granata. Čovjek pada na pod, mrtav. Mali, neozlijeđen, vrišti, zove tatu, zapomaže, moli kamermana koji ga cijelo vrijeme snima da pomogne njegovom tati. Ta scena, koja mi se urezala u ono malo mozga što imam takvom dubinom da je nikada neću izbrisati je bolna koliko i zadivljujuće efikasna u sažimanju onoga što je rat. Ludilo. Ludilo u kojemu dosta nedužnih umire, ostaje samo ili pati na neki treći način, a „svijet“, taj veliki, svemoćni SVIJET kojemu se uvijek okrećemo moleći za pomoć ili proklinjući ga za sve nedaće, taj „svijet“ gleda. Šuteći, ravnodušno gleda sve to kao kakvu predstavu prije nego li okrene na drugi program ili na drugi konflikt.
Moj najdraži film na svijetu je Thin Red Line (iliti Tanka crvena linija) redatelja Terrence Malicka koji mi je, btw, genijalan. Sviđa mi se zato jer, poput još nekih velikih ratnih priča, prikazuje to ludilo kroz interni doživljaj istog od strane sudionika borbe. Vjerojatno najveći ratni film ikad je Apokalipsa danas. Ista stvar, većina filma je čisto ludilo. Svijet u kakvom živimo u mirnodopskim uvjetima je ovakav i onakav, ali svakodnevni život koji kroz njega ostvarujemo je ipak produkt nekakvog prirodnog razvitka ove naše vrste. Rat jednostavno okrene sve to naopako. To je šok koji ne želim nikome.
Ja sam kao desetogodišnjak znao razlikovati eksploziju minobacačke i topovske granate ili rakete zemlja-zemlja po sluhu, dok su padale i eksplodirale po gradu. To je nešto što desetogodnišnjaci ne bi trebali znati. Nigdje.

Ono što smo mi osjećali za vrijeme Oluje i nakon nje je osjećaj pobjede. Dugo očekivane i priželjkivane pobjede za koju su se toliki molili, a mnogi i poginuli. Nakon svih tih mjeseci rata, mislim da smo imali na to pravo. Veseliti se pobjedi. Danas, kada je ludilo prošlo, mislim da se trebamo prisjetiti svih onih koji su sudjelovali u tome. Umjesto slavlja zbog ubijenih neprijatelja koje je postojalo u zraku tih dana, mislim kako danas trebamo u tihom dostojanstvu i sa tugom pomisliti barem na trenutak na ljude koji su iz svojih normalnih života bili prebačeni u nekakvu šugavu akcijsku scenu B produkcije i nikada se više otamo nisu vratili. To su ljudi koji su pošli obaviti opasan i prljav posao za sve nas. Kad je situacija to zahtijevala, oni su riskirali živote za spas naših, kako u Oluji, tako i u ostalim akcijama tijekom rata. Ovo današnje prebiranje po događajima od strane stranih i domaćih medija i kvazistručnjaka me niti malo ne zanima. Što se točno događalo u Kninu, nikada neću znati. Znam samo kako sam tih godina bio klinac. Prestrašeni klinac. Bez ljudi koji su bili spremni poći na bojište i proživjeti pakao, možda danas ne bih bio ovdje.



Da se razumijemo, ovdje cijelo vrijeme govorim o normalnim vojnim akcijama, a ne o zločinima. Ne znam kakvih smo mi počinili zločina (ali ih je po svemu sudeći bilo), ali kakvi god bili, nisu u redu i ne opravdavam ih niti na trenutak.


Rat je sranje. Ovo ispod je scena iz Američkog građanskog...