As I laid there dormant, there was but one flicker of light at the far end of my cave that began to grew without warning until it blinded me with the power one could describe only as divine. Yes, dear reader, it was indeed - inspiration.

Kaže Ire da treba imat dobru prvu rečenicu pa ono...

Nego, idemo mi na temu današnjeg javljanja. Stvarno sam dugo bio potpuno nemotiviran za napisati bilo što, dok me danas moja tema nije pogledala sa naslovnice jedne dnevne tiskovine. Marilyn Manson.

Oni rijetki koji me stvarno znaju, znaju i kako sam svojevremeno bio zagriženi fan Marilyn Mansona. Stvarno, znao sam (i još uvijek znam) sve moguće tekstove, pjesme, analize njegovog rada, utjecaje, nabavio sam njegovu biografiju (Long Hard Road out of Hell) iz SAD-a pomoću nekih rodbinskih veza dok se ista još nije pojavila na ovim prostorima, ukratko, bio sam pravi obožavatelj. jednostavno sam se u jednom trenutku zainteresirao za njegov rad i što sam više otkrivao to me on više oduševljavao. Njegov rad, tj. njegove pjesme i poruke su bile prava kritika načina na koji je većina svijeta oko mene živjela kao i rušenje nekih „istina“ koje se nije smjelo osporavati u ovom ili nekom sličnom društvu. S vremenom sam postao istinski pobornik tog čovjeka i njegovog stvaralaštva. Uvijek su me napadali zbog toga, ako ne zbog nekakavih vjerskih i moralnih razloga, a onda zato jer su govorili kako je njegova glazba neoriginalna, kako mu band ne zna svirati, kako se fura na Alice Coopera, David Bowiea ili štotijaznam koga sve ne... i u svemu tome ima istine, ali nitko tada nije kužio o čemu se uopće u tom „projektu“ radi. Marilyn Manson uopće nije važan zbog glazbe koju je stvarao. Ok jest njegov band imao utjecaja na glazbenom polju, a Pogo i Twiggy, koji su bili njegovi glavni glazbenici tijekom zlatnog razdoblja albuma Antichrist Superstar i Mechanical Animals, su ipak „naučili svirat“ tijekom godina. Međutim, ne bi moderni rock/metal svijet propao da nije bilo njihove glazbe. Stvarnu vrijednost Marilyn Mansona stvorio je upravo njihov istoimeni frontman koji je od početka inzistirao na nečemu malo većem od običnog banda. Još od vremena kada su se zvali Spooky Kids, pružali su gledateljima i slušateljima potpuni performance, obično umjetnički dovoljno vrijedan da ga se ne otpiše kao bezglavo divljanje, a uz to i najčešće tematski jako aktualan i usmjeren prema, ili bolje reći protiv, raznih društvenih pojava i aktera, te ljudske prirode i slabosti . Kada je band izbacio prvjenac „Portrait of an American Family“, bilo je potpuno jasno da je Marilyn Manson ozbiljna kritika kako modernog kapitalističkog društva, tako i učmale i dvolične nazovi-Kršćanske zajednice, u kojoj se nekakve dogmama ocrtane vrijednosti čuvaju na papiru i ulici, a stvarni životi koji se vode iza zatvorenih vrata u sebi skrivaju pregršt devijacija i perverzija. Naravno, ovaj protest je ponajbolje mogao biti primjenjen na američko društvo, na koje se i odnosio.

Scenski nastup i razna pojavljivanja u javnosti su posebna priča, a vjerojatno i ključan element uspjeha ovog banda. Shock Rock, kako su mnogi krstili ovaj glazbeni pravac, upravo ima više veze sa nastupom i imageom, negoli glazbom. Naime, sve u vezi ovog banda je šokantno za tipičnog predstavnika kršćanskog društva od samog izgleda glavnog „protagonista“ preko imena članova banda (ime manekenke ili glumice i prezime serijskog ubojice kao dva tipična simbola američke kulture – glamur i strah), pa do riječi u pjesmama, službene robe sa znakom banda, te naravno šokantnih, nerijetko samodestruktivnih, ali uvijek impresivnih nastupa. Kako je i sam Marilyn Manson, rođen kao Brian Warner, natprosječno inteligentan čovjek, a uvijek je protiv njega bila masa koja je po pravilu glupa (jer masa ne može biti ništa drugo za razliku od pojedinca), njegova pobjeda u tom ratu je bila neupitna. On je samo nastavio dolijevati ulje na vatru i puštao javnosti da iz dana u dan dokazuje sve one negativnosti i slabosti zapadnjačkog društva koje je opisivao u svojim pjesmama. Održavao je svoje „bogohulne“ koncerte u prepunim dvoranama sa hordom ljudi koji su ispred zgrade protestirali i pravili budale od sebe, ali isto tako sa nemalim postotkom glupavih zaluđenih fanova koji su u njemu vidjeli nekakvog crnog mesiju i polagali u njega neizmjernu vjeru u vođenje. Takvi bi se izmjenjivali sa izlaskom svakog novog albuma, jer bi obično ovaj bio drugačiji od prethodnog, što bi se protumačilo kao „prodaja“.

Iako ne pratim njegov rad u zadnjih par godina tako pozorno kao prije, ovih dana mi je postalo očigledno kako još uvijek nije izgubio ono što ga je dovelo do statusa superzvijezde (jer upravo je on vratio taj kult rock superstara koji se izgubio 90ih kroz grunge i slične pravce), a to je sposobnost izazivanja burnih reakcije okoline samom najavom njegova dolaska. Iako je nastup ovog banda danas možda i malo mirniji u odnosu na čuvenu Dead to the World turneju kada je promoviran Antichrist Superstar, ozbiljno se govori o zabrani ovog najvećeg kocerta ove sezone u Hrvatskoj (22.08. Pula). Kaže naš vrli zakon kako policija smije zabraniti koncert „ako postoji na razlozima utemeljena vjerojatnost da bi održavanje javne priredbe dovelo do izravne i zbiljske pogibelji po interese i sigurnost Republike Hrvatske te do nasilja i drugih oblika remećenja javnog reda i mira, težeg kršenja javnog morala ili ozbiljnog ugrožavanja okoliša i zdravlja ljudi“. Ako se ta zabrana stvarno dogodi i to na inzistiranje tako smiješnih faktora kao što su „rovinjska udruga Oaza, Molitvena zajednica crkve Sv. Franje u Puli, ali i mnogih građana“ (Jutarnji list) onda mislim da stvarno nemamo o čemu više pričati u ovoj državi. Mi živimo u državi u kojoj nije problem slušati ništa osim Marilyn Mansona, čovjeka koji nema nikakve veze sa ovim podnebljem, dok je s druge strane ok biti fan Cece koja je žena i suradnik jednog od najokrutnijih ratnih zločinaca s ovih prostora. Poseljančivanje, zatucavanje i poglupljivanje mladeži nerijetko ne samo da je u redu, već se i potiče. S tim u vezi, zašto ne zabraniti i koncert najzločestijeg rokera na planetu. Ako se taj koncert održi, opet će biti puno bolesnika sa obje strane ograde, ali ako se ne održi, značit će to kako bolesnici s jedne strane u nas imaju moć donošenja odluka... što nikako nije dobro.


Nije taj čovjek nekakav plemeniti princ koji spašava mladež od dvoličnosti društva u kojem su rođeni. On itekako voli svu financijsku nagradu koju mu je karijera donijela, a činjenica je i kako je nevjerojatan narcis i egocentrik - prava zvijezda. Ali zbog svega prije napisanog, ovaj čovjek/band je jedan od najvažnijih proizvoda glazbene industrije i modernog društva devedesetih, pa i šire. Marilyn Manson je od sebe napravio zrcalo negativnosti modernog svijeta i dao društvu savršenog negativca kojeg se može okriviti za sve posljedice lošeg odgoja naše djece. Dabogda postojao jedan takav kad ja budem tata.