Evo mene među moje... a nije me bilo odavno, što jest jest

dakle, ne želim ulaziti u detaljne opise mojih zadnjih desetak dana i kako sam se upeglo milijun puta i kako mi je prvo bilo masu vruce, pa sam pokiso i prehladio se, pa mi je sad hladno itd itd... jedino oko čega ću se potužit jest da sam izgubio ključ od auta. Tako, ako itko na području Dbk Citya pronađe ključ od Renaulta nek mi se javi. Pošteni pronalaznik će dobit srdačan stisak ruke, svježi burek iz Galete i teglicu marmelade od višanja koju je moja baba s Kalamote napravila 1996e.


nego dobro


Sretan Dan domovinske zahvalnosti svima koji ga slave, a onima koji ga ne slave - duplo.
Dakle, što danas slavimo? Slavimo li pobjedu Hrvata nad Srbima? Slavimo li to što smo vratili ustavno pravni poredak na prostor Knina i okolice? Slavimo li što su Srbi iz Knina „dobili po pički“? Slavimo ih zločine koje su si neki dopustili?
Ok, ja i ne slavim baš danas puno jer mislim da ovo i nije prigoda za slavlje. Mislim da je ovo prigoda za sjećanje i odavanje poštovanja ljudima koji su nam tada priuštili nešto što smo čekali jako dugo.
Sjećate li se rata? Rat, nenadmašivo ludilo čovječanstva gdje se dobrovoljno priključujemo masovnoj tučnjavi u kojoj ima i poginulih i ranjenih i sjebanih na sve druge načine. Sjećam se jedne scene s početka čečensko-ruskog sukoba gdje čovjek trči preko ulice držeći za ruku svog, možda, petogodišnjeg sina kad u blizini eksplodira granata. Čovjek pada na pod, mrtav. Mali, neozlijeđen, vrišti, zove tatu, zapomaže, moli kamermana koji ga cijelo vrijeme snima da pomogne njegovom tati. Ta scena, koja mi se urezala u ono malo mozga što imam takvom dubinom da je nikada neću izbrisati je bolna koliko i zadivljujuće efikasna u sažimanju onoga što je rat. Ludilo. Ludilo u kojemu dosta nedužnih umire, ostaje samo ili pati na neki treći način, a „svijet“, taj veliki, svemoćni SVIJET kojemu se uvijek okrećemo moleći za pomoć ili proklinjući ga za sve nedaće, taj „svijet“ gleda. Šuteći, ravnodušno gleda sve to kao kakvu predstavu prije nego li okrene na drugi program ili na drugi konflikt.
Moj najdraži film na svijetu je Thin Red Line (iliti Tanka crvena linija) redatelja Terrence Malicka koji mi je, btw, genijalan. Sviđa mi se zato jer, poput još nekih velikih ratnih priča, prikazuje to ludilo kroz interni doživljaj istog od strane sudionika borbe. Vjerojatno najveći ratni film ikad je Apokalipsa danas. Ista stvar, većina filma je čisto ludilo. Svijet u kakvom živimo u mirnodopskim uvjetima je ovakav i onakav, ali svakodnevni život koji kroz njega ostvarujemo je ipak produkt nekakvog prirodnog razvitka ove naše vrste. Rat jednostavno okrene sve to naopako. To je šok koji ne želim nikome.
Ja sam kao desetogodišnjak znao razlikovati eksploziju minobacačke i topovske granate ili rakete zemlja-zemlja po sluhu, dok su padale i eksplodirale po gradu. To je nešto što desetogodnišnjaci ne bi trebali znati. Nigdje.

Ono što smo mi osjećali za vrijeme Oluje i nakon nje je osjećaj pobjede. Dugo očekivane i priželjkivane pobjede za koju su se toliki molili, a mnogi i poginuli. Nakon svih tih mjeseci rata, mislim da smo imali na to pravo. Veseliti se pobjedi. Danas, kada je ludilo prošlo, mislim da se trebamo prisjetiti svih onih koji su sudjelovali u tome. Umjesto slavlja zbog ubijenih neprijatelja koje je postojalo u zraku tih dana, mislim kako danas trebamo u tihom dostojanstvu i sa tugom pomisliti barem na trenutak na ljude koji su iz svojih normalnih života bili prebačeni u nekakvu šugavu akcijsku scenu B produkcije i nikada se više otamo nisu vratili. To su ljudi koji su pošli obaviti opasan i prljav posao za sve nas. Kad je situacija to zahtijevala, oni su riskirali živote za spas naših, kako u Oluji, tako i u ostalim akcijama tijekom rata. Ovo današnje prebiranje po događajima od strane stranih i domaćih medija i kvazistručnjaka me niti malo ne zanima. Što se točno događalo u Kninu, nikada neću znati. Znam samo kako sam tih godina bio klinac. Prestrašeni klinac. Bez ljudi koji su bili spremni poći na bojište i proživjeti pakao, možda danas ne bih bio ovdje.



Da se razumijemo, ovdje cijelo vrijeme govorim o normalnim vojnim akcijama, a ne o zločinima. Ne znam kakvih smo mi počinili zločina (ali ih je po svemu sudeći bilo), ali kakvi god bili, nisu u redu i ne opravdavam ih niti na trenutak.


Rat je sranje. Ovo ispod je scena iz Američkog građanskog...